prema:Šimun Musa, Čitanka 3, Mostar, 2001

KNJIŽEVNI RAD U BOSNI I HERCEGOVINI POTKRAJ 19. I POČETKOM 20. ST.

 

A) Književnost bh. Hrvata

Zahvaljujući osnutku prve hrvatske tiskare u BiH ("Tipografija katoličkog poslanstva u Hercegovini") koju je vodio spomenuti Franjo Milićević i novinama koje je također pokrenuo ovaj značajnik, u Mostaru se zahuktao kulturni život Hrvata tako da se na prelasku stoljeća u razdoblju od tridesetak godina objavilo oko 600 knjiga pa je „Mostar koncem prošlog i početkom ovog stoljeća postao jače kulturno središte od većine gradova na Balkanu".

Ne mogavši u Mostaru zbog pravaške orijentacije listova, pisaca i drugih kulturnih radnika pronositi proaustrougarske ideje s pečatom Kallaveva „bosanstva" koje je i tada trebalo da ostvari nacionalne slobode, austrougarske su vlasti u Sarajevu pokrenule časopis Nada kojoj je izdavač Zemaljska vlada s nakanom da spriječi utjecaje glasila iz Hrvatske i Srbije.

Kakvoćom i opsegom književne suradnje koju je osmislio i vodio pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević, njen urednik, „Nada" je postala vrlo važna na cijelom južnoslavenskom prostoru, a "brojnošću hrvatskih književnih suradnika ona je u historiji književnosti dobila znamen hrvatskog časopisa u BiH".

Silvije Strahimir Kranjčević

Bez obzira na nevolje koje su pratile Kranjčevića (pobjegao je od Khuenove Hrvatske, a došao u Kallavevu Bosnu), osjećajući moralnu odgovornost pjesnika prema društvu i narodu, on će, spajajući literarno-estetsku dimenziju modernih književnih strujanja s vlastitim senzibilitetom i golemim pjesničkim potencijalom, kao i s pjesništvom drugih književnika ovih prostora njegova doba, otvoriti široko obzorje prema literarnom svijetu Europe.

Na prelasku stoljeća, dakle u doba austrougarske uprave, poseban biljeg kulturno-političkog života nosila su nacionalna društva. Osim spomenutih udruga, valja istaknuti središta društvenog okupljanja i kulturno-prosvjetnog organiziranja, a to su: Prosvjeta (1902.), kao srpsko kulturno društvo, Gajret (1904.), muslimansko društvo, Napredak (1902.), hrvatsko kulturno društvo te židovsko društvo La Benevolencia. U sklopu tih institucija njeguju se prosvjetni rad, kazališni život, literarna aktivnost, a sve u svrhu razvoja nacionalne samosvijesti.

Čisto književni život svodi se na časopise kao glavne prostore djelovanja tadašnjih pisaca. Tako na prelasku stoljeća u BiH izlazi više od deset listova i časopisa s dužim ili kraćim trajanjem. Oni su otvoreni za književno stvaralaštvo i društvena pitanja i, bez obzira na širinu suradnje, ti su časopisit u načelu, organizirani uglavnom na nacionalnoj osnovi.

Od početka 20. st. pa do 1903. godine, kada „Nada" prestaje izlaziti, ovaj časopis znači osnovna književna strujanja i predstavlja glavne hrvatske pisce, kao i mnoge književnike iz drugih nacionalnih književnosti na južnoslavenskim prostorima.

Zanimljivo je da u „Nadi" susrećemo i pripadnike starijeg naraštaja kao stoje Grgo Martić, ali i one početnike koji tek pokazuju svoj književni dar (T. Alaupović i V. Nazor).

U ljeto 1898. na idejnim temeljima Don Frane Milićevića koji mu je bio stric i u duhu pravaške orijentacije Ivan Aziz Milićević, otprije poznat suradnik mostarskih glasila i sarajevske „Nade", u Mostaru pokreće Osvit (1898) postavši mu glavnim urednikom.

List izlazi sve do 1907. Uz gorostasnu Kranjčevićevu pjesničku figuru te široku i intenzivnu književno-kulturnu poduzetnost Ivana Milićevića i Osmana Nuri Hadžića (Osman-Aziz), pojavljuju se književnici kao što su Tugomir Alaupović, Ivan Klarić, Jagoda Truhelka, Eugenija Šah Knopharo, Mirko Jurkić, Eugen Matić, Musa Ćazim Ćatić i još neki koji će, uz sve nevolje što ih je nametala društveno--politička nesreća njihove zemlje, na smjeni stoljeća pokazati uklopljenost hrvatske književne riječi iz BiH u europska književna strujanja.

Jagoda Truhelka

Jagoda Truhelka

Rođena je u Osijeku godine 1864., a umire u Zagrebu 1957. Nakon završene učiteljske škole u Zagrebu, bila je učiteljica u djevojačkim školama u Osijeku, Zagrebu, pa ravnateljica u Banjoj Luci i u Sarajevu. Početkom 90-ih godina 19. st. redovita je suradnica zagrebačkog „Vijenca" i sarajevske „Nade". Pisala je romane i pripovijetke opisujući život žene seljanke i malograđanke, patrijarhalno Sarajevo i intimni ugođaj starog Zagreba. Nakon idealizirane i demonizirane žene u dotadašnjoj hrvatskoj prozi, Truhelka je prva obradila intelektualno superioran ženski lik. U povijesnom romanu Vojača(1899.) obradila je ulomak iz bosanske prošlosti, opisujući zbivanja u krugovima hrvatskog plemstva u 15. st. u Bosni i Hercegovini. Ipak, najvrjedniji dio njezina književnog stvaralaštva jest niz knjiga posvećenih djeci. Nakon I.B. Mažuranić, Jagoda Truhelka bila je najuglednija književnica za djecu u prvoj polovici 20. stoljeća.

Najznačajnija su joj djela: Tugomila, 1894; Vojača, 1899; U carstvu duše, 1910; trilogija Zlatni danci, 1919; Gospine trešnje, 1943. i Crni i bijeli dani, 1944.

 

Zlatni danci

U Ameriku

Labudovoj ulici ima jedna mala žuta kućica, zgodna kao škatuljica. Na njoj su dva prozorca, sjajna i bistra kao dva dječja oka. Ima i jedna vrata, no koliko su prozori veliki blistavi, toliko su vrata mrka i ozbiljna. Često se smišljaš, prije nego što ćeš ući. Pred kućom rastu bezbrižna dva duda pa granama lijepo zaklanjaju kućicu.To je kumina kuća iz vana. Za prozorom sjedi vas božji dan kuma i plete čarape. Pred njom na stoliću stoji košarica, u njoj klupka svake vrste i boje, igle i čarape, gotove i počete.Kuma plete, broji oka na igli, miče prstima, a igle sitno zveckaju. Nekad iznad naočari izviruje na okno na ulicu, da vidi tko prolazi, pozdravi koga-toga, pa onda opet pogleda na drugu stranu spram kuhinjskih vrata ne dolazi li tkogod, i plete, plete pa sluša „Pubera", kanarinca, kako na ormaru pjeva u svom zelenom kavezu.U kući i oko kuće vlada divan red, sjajna čistoća, i svečana tišina.Na ulici nešto zaštropota. Kola nisu, jer bi podigla prašinu kao oblake gustu, a opet jest nešto, jer se čuje kao nekakva škripa točkova i klopotanje po taracu od opeke.Sluša kuma, nadnese oči nad naočari i gleda na prozor. Ne vidi ništa. Klopotanje prestalo upravo pred kućom. Zatutnji na vratima. Kuma se digne i uputi se pletući na dvor pa u trijemak, da vidi tko je.Kad otvori vrata, a to pred njom čudni putnici. Troje djece, jedno drugome do ušiju. Djevojčica Anica, petogodišnja, u jednoj ruci nosi košaricu zlatnih kajsija, drugom vodi Dragoša za ruku. Cijelim putem od kuće duž tarabe do kume hvalio se Dragoš: - Hoće kuma dati „sodoju" Dragošu.Treći je u društvu bio Ćiro. Gologlav, kosa mu se sja kao srebro na suncu. Za sobom vuče svoja „kolica". Dugačka motka, na kraju joj klamiću dva sitna točka, škripaju, cvile, pjevaju, milota ih slušati.- A gle, kakvi su to gosti? - pita kuma i nadvije oči nad naočari. - Ju, Ćiro u novoj haljinici. A tko ti je dade?- Mama napravila - odgovori Ćiro nehajno i pogleda iza sebe na dugačku motku na kojoj se na kraju oklempila dva točka.- A kakvo je to čudo s vama? Da mi to niste u kuću ponijeli!- To su moja kolica - branio Ćiro svoje dobro.- A šta, tvoja kolica, aT moja je kućica, i u njoj nema mjesta za tako golema kola. Ostavi ih tu pred kućom, neće ih nitko odnijeti.Gleda Ćiro na kumu, pa na svoja kolica ne zna što da odabere. Najposlije ostavi kolica; u kuminoj kući ima još zanimljivih stvari.Anica izruči mamin pozdrav i preda kajsije.- Iz naše su bašče - reče.- Ju, kako su lijepe, žute! - zadivi se kuma. - Baš hvala mami i tebi što si mi ih donijela. Onda se svi spuste na hodnik u dvor, pa kroz kuhinju u sobu.- Eto, tu na krpi dobro očistite tabane rekne kuma i pomogne najmanjemu Dragošu, da izvede ovaj potrebiti posao, bez kojega se ne može kumi u kuću, pa da dođe baš sam ban.Kuma iz stražnje sobe odnekle iznese pun tanjur kolačića: zvijezda, srdaca, kolesa, ribica, pa ponudi djecu.- AT nemojte po podu mrviti, nego lijepo podnesite lijevu ruku pod usta - zapovjedi kuma. I to se učinilo i onda kuma opet sjela za prozor pa uzme dalje plesti, a djeca stala sred sobe, žvaču slatke kolačiće, podnose poslušno ručice pod usta, pobiru mrvice i ogledavaju se. Jer kumina je kuća bila djeci puna zanimljivih stvari. Ona su tu kuću voljela kao svoju rođenu, ali su je više poštivala, jer se tu ni u šta nije smjelo dirati. Nu dosta im je već bilo i to: stani pa zini uokolo po zidovima. Tu ima sva sila slika, lijepih, šarenih, junaka na konju i zmajeva,svetaca, anđela i bogo i majka božja.- Je F te, kuma - počne Ćiro pošto je usta oslobodio posljednjega zalogaja - je l' te, ovo je sveti Juraj na konju? - To se pitanje svaki put ponovilo čim bi se Ćiro našao u kume. Još doda: -I ja bih htio imati konja.- A šta će ti konj, imaš kola - rekne Anica, koja je stala pred stakleni ormar do kojega se Dragoš kušao podignuti njuškajući nosićem po zraku. - Išao bih u Ameriku - odgovori Ćiro i pomakne se pred prvu sliku daje prouči.Međutim Dragoš nabraja sa sestricom što sve vide kroz staklena vrata ormara: tanjura, čaša velikih i malih, bijelih i šarenih boca, fildžana s cvijećem, vrčiča za kavu i mlijeko isto pisanih cvyećem, kutija za šećer, jedno sitno djetence od voska pod staklenim zvonom, malog Isusa, pa gospođu od porculana s perjanicom na glavi, pozlaćeno raspelo, spravu za pisanje, guščja pera, lijepo obrezana i sasvim još nova i bijela, za kuma, da njima piše. U jednom su redu knjige, zlate se na njima slova. Anica kuša da pročita jer već pomalo umije čitati. Pozna ona o pa i, u, zna da se njeno ime počinje sa A.Dragoš pošao k peći, čučnuo na zemlju gdje je na jastuku ležalo crno kudravo psetance. Pa, kao svaki put kad bi se došlo kumi, oprezno ga pomiluje po glavi i kao svaki put reče:- Hoće pseto Dragoša ugristi.- Neće, ne boj se, samo nemoj jako dirati - odgovori kuma koja je oči visoko nadnosila nad naočari i budno nadzirala dječje gledanje.- Što bi grizao -javi se Ćiro ispred svoga promatranja slike koja je prikazivala uzburkano more - šta bi grizao kad nije ni živ nego je od vune? A je l' te, kuma, ovo je veliko more i ono je lađa i ona putuje preko mora čak u Ameriku, je l' te? - nastavi držeći ruke na leđima, a bjelkastu glavicu držeći uvis.- Ne znam ti ja, sinko, putuje li baš u Ameriku - odgovori kuma.- Ja bih htio u Ameriku - kao više za sebe rekne Ćiro. A onda će Anica:- A kuma, bi F smjela u šupu (sušu), da vidi mačiće jesu l' već veliki narasli?-1 ja viditi mačiće - vrisne Dragoš i prihvati se sekine pregače.- Ajdete, samo nemojte učiniti kvara - odvrati kuma. Baš je bila usred brojerga očica, jer je bio red da se počne peta, a kad razradi očice, otići će za djecom.Odu djeca. Preko praga i kuhinjom zatopću nejednake stope dječje. Anica s Dragošem najprvo. Ćiro polako za njima. Ustali se pred oniskim stalkom na kojemu je stajalo sijaset lula kumovih: dugih i kratkih kamiša, od gline, od porculana i štive, bijelih, žutih, crvenih s kapcima i bez kapaka. Uz lule visjele duvankese sa čačkalom, stajale kutije s duhanom.- Da nisi opet dirao u kumove lule! - zaori kumin glas iz sobe.- Neću, neću - javi se Ćiro glasno, a onda će u sebi: - Pih, i te lule! Što su se neki dan uzvikali zbog one jedne lulice. A bila je baš najmanja.A šta ono bi? Baš ništa! Našao se tu Ćiro kod kume, a kad je opet pošao kući, uzeo „slučajno" jednu lulu, onu baš malu crvenu lulicu, sjeo s njom pred kućicu na kamen, pa lulu napunio prašinom, onom lijepom sitnom prašinom što je od nje puna cesta, pa stao veselo pušiti i naizmjenice pjevati:

Sjedi dida na kamenu

Drži pušku na ramenu.

A lulica se divno pušila, sve se oko njega vijali oblaci. Kad je ispušio, onda je opet lijepo odnio lulu na njeno mjesto u kuhinju. I to je eto bilo sve.Ja takva se podigla galama i urnebes po radi toga! Došao kum uveče kući, hoće da zapali lulu. Sjedne, napuni je duhanom, iskleše iskru iz kremena pa se lijepo zapali guba, ali -duhan - neće da se zapali. Duše kum, izvlači zrak, uvlači ga, a ništa, guba se utrne, duhan neće da gori. Onda kum uzme čačkalicu, bocka po luli, ruje po duhanu, pali, i opet ništa:Šta mu je, ubio ga grom! - psuje kum, istresa lulu, a to ispadne prašina.(Ulomak)

 

Eugenija Šah Knopharo

Eugenija Šah Knopharo rođena je u Zagrebu 1861. godine, a umire u Bjelovaru 1928. Nakon završene učiteljske škole u Zagrebu, radi kao učiteljica u Bakru, na francuskoj koloniji drvne industrije kod Slatine, te u Sarajevskoj ubožnici. Prvim se pjesmama javlja 1896. u „Vrhbosni", u kojoj je i tiskano najviše njezinih pjesama. Na izražajnom planu njena je poezija, u kojoj se glorificira Blažena Djevica Marija, bliska poeziji Kranjčevića i Harambašića. lako nije objavila samostalnu zbirku, pjesme su joj uvrštene u antologiju Dušana Žanka Hrvatska marijanska lirika (Zagreb, 1935.) i idu u sam vrh naše marijanske lirike. Osobito je sugestivna balada Stabat mater. U novelama, koje su također prožete religioznošću, ima dosta autobiografskih elemenata. Ponajbolje su Imakulata, te priča u stihu Assunta.

Gledam

Gledam gdje dalekom pustom već se blijedo sunce gubi,
Gledam kako prva sjena nebosklon na široki rubi
Kako jablan ponositi diže k nebu krošnju staru,
Kako trepti nježni cvijetak u svom zadnjem žaru!

Gledam gdje dalekom pustom prah se gusti u sir vije
Ko da hoće nemilice da pod veo grub je skrije,
Gledam kako nijemim krajem već se spušta jesen blijeda
Kao što na sjetno čelo pada kosa sijeda.

Gledam gdje dalekom pustom sve u zraku nešto plovi,
Ne znam je li lišće žuto il su h'udski zlatni snovi,
Stvarajući sladkom sbiljom one bajne, rajske priče,
Gdje sred pustih razvalina čarni život niče.

Gledam gdje dalekom pustom izgubljena lasta liječe,
Kako hrli u čeznuću za domajom svoje sreće,
Gledam kako zvijezda plamti u magičnom,bajnom sjaju
Gledam gdje dalekom pustom leti san o raju.

 

Ivan Milićević i Osman Nuri Hadžić (Osman-Aziz)

Ivan Milićević rođen je u Mostaru godine 1863., a umro je u Sarajevu 1950. Pravne je znanosti studirao u Beču. Prvi je doktor prava iz Hercegovine. Bio je pisac, kulturni organizator i publicist, po političkom angažmanu starčevićanac.

Beletrističkim je prilozima surađivao u Hercegovačkom bosiljku i Glasu Hercegovca. Godine 1897. u Mostaru je pokrenuo list "Osvit". Bio je urednik Sarajevskog lista, službenog glasila Zemaljske vlade u Bosni i Hercegovini. Pisao je pod pseudonimima Aziz Hercegovac, Ibni Mostari. S Osmanom Hadžicem radi u gradu Mostaru na istim pravnim poslovima.

Osman Hadžić pohađao je pravo u Zagrebu i u Beču. Pisao je romantične pripovijesti Ago Šarić (1894.), a kasnije s Ivanom Milićevićem piše djela Beznađe (1895.), Na pragu novoga doba (1896.) i Bez svrhe (1897.), i objavljuju ih pod zajedničkim imenom Osman-Aziz.

Osman Hadžić i Ivan Milićević

Djelom Bez nade otvara psihološku i društvenu problematiku uvođenja okupacije među muslimanskim stanovništvom. Sama radnja romana zbiva se u razdoblju od 1879. do jeseni 1884.

Milićević je počeo književno stvarati prije simbioze s Hadžicem, još u vrijeme dok je književno ispomagao novinske akcije svojega strica Franje Milićevića. U njegovu samostalnom stvaralaštvu znakovit je književno-idejni kontinuitet, a u suradnji s Hadzicem znakovit stvaralački i idejni ton. Ivan Milićević zaslužan je i za osnivanje hrvatskog kulturnog društva Napredak, uz niz drugih postignuća koja je ostvario nesebičnim, ustrajnim, širokoangažiranim pristupom u hrvatskoj kulturi na području BiH.

Tugomir Alaupović

Tugomir Alaupović

Rođen je u Docu kraj Travnika 18. kolovoza 1870. Studirao je slavistiku u Zagrebu i u Beču, gdje je i doktorirao. Nakon profesorskog rada u Sarajevu, obavlja razne državne poslove do umirovljenja. U Bosni je radio na utemeljenju kulturno-prosvjetnih društava Napredak i Trebević, te političke organizacije Hrvatska narodna zajednica. Surađivao je u književnim časopisima:Vijenac, Iskra, Nada, Prosvjeta, Život, Behar, Serafinski perivoj, Naša misao, Napredak. Alaupovićev književni opus sastoji se od epskih pjesama s tematikom iz hrvatsko-bosanske i bosanske povijesti namijenjenih buđenju narodne svijesti i poticanju vjerske snošljivosti, zatim od pjesama s motivima preuzetima iz narodne književnosti, pjesama sa socijalnom tematikom, pjesama s religioznom tematikom te prigodnica. Shvaćajući književnost kao sredstvo nacionalnog odgoja, ne izlazi iz okvira romantičarsko-prigodničarskog pjesništva, kako pišu mnogi hrvatski pjesnici u drugoj polovici 19. st. Zbirke pjesama su mu Nesuđenica (1893.), Naše rane (1898.), Probrane pjesme (1891 - 1901.).Pisao je i pripovijetke, članke, te monografije, od kojih su najpoznatije o Ivanu Frani Jukiću, Marijanu Šunjiću i Grgi Martiću.

Bez tebe

Dršćem kao žuti listak na zračnome talasanju
Kad ga igra zlobna vjetra obijesnom šalom ganja;
Rastapam se kao duša iznemogla, strvena,
Kada joj se ulagiva zlatnom varkom tiha sanja.
Dođi dušo! - Sve je pusto oko mene i u meni,
Ko olovna vlažna ponoć bez srebrne mjesečine.
Kao oko krvnikovo što ga spali uzdah suhi,
Pa nit može planut bijesom, nit u suzu da raspline.
Dođi dušo! - Raširene čekaju te obje ruke,
Tamne oči zastaklene i bez slasti i bez muke.
A ja hoću obojega: srkat pelim, piti meda
.
Ovako sam u ponoru težak komad pusta leda.

Odmrzli mi modri visi iznad zvijezda i oblaka
Kojima se povijala duša mlada.
Mrzim šapat medenih usana, sladak pogled zmijskog oka
Što ne suzi s bratske sreće, što se žari s bratskih jada.
Vjerovo sam..., a tko nije? Davao sam sjenu svoju,
Pjenio se bez svog daha, kidao sam srce svoje,
Nudio ga, kao daje loša roba na pazaru,
Nek ga braća kao braća u" razlome, u" razdvoje...
Kidali ga, raspinjali, kao pauk sitnu muhu
Kad naleti iz visine na svilene tanke nit
i.
Prosto bilo! ... Mogao sam da poživim i bez njega,
Bar je slađe srkat tako i bratovu suzu piti! ...

Sve je pusto, sve je prazno oko mene i u meni,
Gole stijene mrko zure, gola stijena moja njedra.
Dođi dušo, ko kraljica zvjezdanog ljetnjeg neba,
Kao duša djevojčeta, laka smiješka, čela vedra.
Znades da sam krvlju vrućom savio nam gnijezdo malo,
Anđeosko ti mi srce poklonila iz njedara. Dođi dušo!
- Sledio se na usni ni dah ti vreli, A na ledu i najžarča iskra gasne i izgara.

Iza borbe svakidanje za koricom gorka hJjeba
Što mi svaku žilu sisa, što poletnu miso pije
Kao žedna pijavica koja krvlju život vraća, -
Gdje će duša da počine, gdje će srce da se zagrije?
Već se ledi kao kaplja što o goloj grani zape,
A ja čeznem za toplotom i za dahom ogn
ja vrela;
Na zrakama žarkog sunca titra život klice nove,
Sa ognjišta razorena uspinje se miso smjela.

Sve je pusto, sve je nijemo, - teški danci teže noći!
Gole stijene mrko zure pritisla ih magla siva.
Tek kroz ponoć kao sjena, ko utvara sanka laka
Smalaksaloj, bonoj duši slatki san se ulagiva:
Iskrsneš mi željo živa, - ćutim dodir ruke meke,
Usne gore u plamenu sa cjelova strasna, žarka...

Sve je pusto, sve je nijemo, - učila me teška zbuja,
Pa i u snu lučit znadem: što je java, što je varka


Prvi snijeg

Nehajno mi padaš; zar ti nije žao
Da okaljaš halju od zemaljskih kao?
U vedrome visu negdašnjeg ti stana,
Odakle si pado kano rosa rana,
Od biserka suzu izmamljivo čistu,
Okrepicu slatku leptiru na listu, -
Mrče se i vuku oblačine trome,
A tu suhe grane svijajuć se lome.
Srce me ne boli što se svela svija,
Što pod teškim trhom ocvjetala klonu:
Bez životne iskre na zemaljskom tronu.
I onako mnogi suhi panj se njija.
Obasjavan suncem sreće i sudbine
U proh'eću vječnom novome se nada
A u kužn
om zraku zdrava klica gine,
U poletu prvom smjela duša pada.

Obaraš se tromo, zvjezdice ti leđne
Baš ko uspomena razorenih sanja:
Ona avet crna što nam krvcu pije,
Od nemila što nas do nedraga ganja.
Vrela krv se mrzne, mozak ti se suši,
Bistar pogled crna obastire tmina.
Krasno pauk mali sitne žice prede,
Al velimo ipak da su - paučina!

Obaraš se sporo, ko da ti je žao
Da na cvijetak nježni ne bi leden pao.
Ocvalo je cvijeće za sretnyih dana,
U ruci mi evo samo suha grana.
To je ruža bila, evala
, mirisala...

Obaraj se samo munjom, strelimice,
Priroda te čeka da golotu skrije;
Da život spremi jošte zdrave klice,
Dokle žarko sunce snova ne ugrije.
Priroda se brine, - al' golotu ljudsku.
Tko će toplim plaštem meko da odije?
Ko će gajit klicu što životom buji
I u profet pivu hoće da proklije?
Nek se život mrzne, nek golota sijeva
Ko po pustom groblju blijeda mjesečina!
Bar će ukočena da izmami smiješak
Na usnama mnogim zemaljskoga sina!,..

Mirko Jurkić

Mirko Jurkić rođenje u Livnu godine 1886., a umro je u Zagrebu 1965. Bio je učitelj u više mjesta u Bosni i Hercegovini. Pohađao je pedagošku akademiju u Beču. Zatim je studirao u Leipzigu i Jeni. Nakon Prvoga svjetskog rata živio je u Dubrovniku, gdje je bio profesor na ženskoj preparandiji i školski nadzornik.U književnosti se pojavljuje poezijom neizražajne umjetničke vrijednosti, a poslije piše uglavnom pripovijesti, drame te znanstvene radove iz područja pedagogije.U njegovu književnom radu najvažnije su i najbrojnije novele u kojima želi opisati odsječak bosanske povijesti, problematiku života zapadne Bosne, posebno područje od Kupresa do Livna koje ima svoje socijalne, povijesne i jezične posebnosti. Najbolja mu je pripovijest Dika, u kojoj je ocrtan specifičan gorštački mentalitet. U Jurkićevim se prozama do izjednačenja prožimaju priroda i čovjek. U ranim pripovijetkama vidimo smirene i krotke likove u tihoj idili krajolika, ali s vremenom u kasnijoj fazi, i junaci i priroda postaju tvrđi, hirovitiji, ćudljiviji, donoseći dramatičnije sukobe i potresne ishode. Objavio je zbirke pripovijedaka: Proljetno cvijeće, 1907; Iz Završja, 1917; Dubrovačka legenda, 1928. i zbirku pjesama za djecu Tri pustolova, 1959.

Kraj jezera

Na klupi u bašči ribarevoj sjedio Gubić sa svojim drugom. Nisu nikoga ni pitali, put ih tuda naveo pa su sjeli, da se odmore i osuše znoj. Tome raje bilo kod kuće, otišao s ribom u grad. Ilijica po običaju uz ovce, a Jaketa uz janjce, eno se izdaleka čuje njegova vika. Kod kuće Manda sa šaricom i mačkom. I šarica se izmakla tamo za kuću u grmlje, bišće i brsti, a u kući se mačka vukla uz gospodaricu.

- Gdje ti je otac, Mande? - pitao Gubić.- U gradu - odgovarala djevojka iz vatrišta. Došlo joj bilo, da ode iz kuće, pa da se kasnije vrati. A opet valja paziti vatru, drukčije osta otac bez tople užine. - Kad će se vratiti? l - Do podne.- De ti nama ispeci kavu. Makar što nema tome, taki je red - govorio je Gubić, digao se s klupe, kad se ohladio, i povirio u vatrište. - Nije ni tuđe rđavo. Je li, cura, ti se ne ćeš ljutiti?-1 ušao unutra, pa se svalio na stolac uz ognjište. - Tako, ti peci kavu, a ja ću te prigledati.Manda šuteći pristavila džezvu s vodom uz vatru, uzela šaku kavenog zrnja, sasula u mlin i mljela. Taj čas povirio na vrata drug Gubićev. Pogledavši u djevojku i Gubica, nasmijao se grohotom, mignuo jednim okom, prihvatio šakom bradu i povukao se natrag na klupu.Preko jezera duvao vjetar, meskao jezero i u bašči raznosio latice behara, puhao u badžu i vraćao dim. Manda hljela stisnuti oči i Ijutnuti se: - S karom, što ga vraća! - a pomislivši na tuđinca, ostala šuteći.f - Čuješ, cura, podušišmo se. Ajder ti malo sa mnom na zrak! - ustao Gubić, uzeo Mandu za ruku i poveo je k vratima.- Nemoj, gospodine, bog ti dao zdravlja! Nemoj, pusti mi ruku! - zaklinjala ona, a kad je on sve više teglio k vratima pa joj drugom rukom dodirnuo obraz, istrgla mu se i udarila o zid. Lice joj podišla krv, prsa joj se tresla, a u vratu i na slijepim očima lupalo, kao da su čekići udarali. Zamaglilo joj se, stala u kut, oči ustremila u tuđinca, kao da će toga časa skočiti na obranu.- Vidiš ti male, kako je ona ljuta! - govorio on smijući se. - E što si divlja!- Vidi se, da u šumi rasteš. Hajde kad hoćeš u dimu, de baš - mogu i ja.- Ni moje oči ne bodu praljci. -1 sjeo na stolac, prihvatio brk i teglio ga. - Ne boj se. De, zaspider kavu! Ne možemo mi do podne čekati.Ona jednako stajala. Ruku metnula na prsa i odahnula, onda prevukla ljevicom preko znojna čela. Nije ni čula, daje gdje boli, a plaho je lupnula o zid.Drugi se pokazao na vratima i pitao migajući očima: - Hoće li biti brzo ta kava gotova?;- Evo joj i ja govorim. Nešto seje usplahirila. Daje muško, dao bih joj nekoliko dobrih, -a ovako ženska je glava, pa ne možeš. A sve isto - deder ti, cura, de, Mande, peci, vidiš bona, dokle se je sunce popelo.Manda priđe ognjištu. Nije ni sama znala, šta će. Ne misleći, uzela kašičicu i zasula samljevenu kavu u džezvu, očima treptila i držala na oprezu stranca, sva se bojeći, daje opet časom ne dohvati za ruku ili za haljinu.- Ti, golubice, što si taka? - ublažio Gubić riječi. - Vidio sam ja tebe s momcima u selu. Ne bojiš ih se kao nas, ne valja ti to. Zar smo mi gori od njih ? Ti si mlada, luda, živiš tu u gori, pa i ne znaš, kako pametan svijet živi. Da vidiš drugih, crkoše za nama: ama ne bih ja njih ni pogledao. A što si taka, mimo vas svijet? Misliš, za te su momci u selu. Ono su oputaši, a vidiš nas: Druge se pomamiše, a ti misliš, daje gospodin gori od seljaka. Luda si ti. Deder sjedi evo kraj mene, ne ću ti ništa! - dohvatio Gubić stolac Mandin i metnuo ga uza se. Ona se ne micaše, stajaše kraj vatre kao kip. Najednoc joj se usta razvukose u grčevit plač, a iz očiju se oboriše dvije suze.

- Kako ti znaš i sliniti! Još si mlada, de, bit će ti lakše. - To rekavši diže se Gubić i izađe pred kuću, dim ga grizao za oči. Manda odahnu. Kao da joj je kraj duše sjeo vrag napasnik pa ga nestalo.- A šta ću od džezve? - pitaše se otirući suzu. Iz vana se čuo smijeh i razgovor.- Kakva je? Smekšala se, je li - pitao mlađi.- Ima nokte, nevolja jedna, očeprh'ala me. Jaka je, ne bih te nagovorio, da se s njom rveš. Bože zdravh'a, bit će blaža. Ne će se ona meni oteti! - otpuhnuo Gubić i otro suzne oči.Manda digla s vatre džezvu, promiješala kašičicom pjenu, našla fildžane i metnula ih na tepsyicu, usula kavu i ubacila šećer. Otvorivši vrata, metnu tepsijicu sa fildžanima na prag.- Ne ćemo tako, Mande! Deder nam ljudski dodaj kavu, nemoj da se mi protežemo -doviknuo mlađi. Gubić povirio u vatrište: - Mandice, Bog tebi, a ti nama. De nam dodaj kavu, pa onda s Bogom! Daje ovdje Toma, bi te ispsovao. Ne znaš goste podvoriti.Djevojka, da se oslobodi napasti, neka joj se čas prije skinu s vrata, izađe, uze u ruku tepsyicu i potkuči im fildžane.- Tako, medena moja. Sad si mi draga. Da znaš, što si rumena kao rumena jabuka! -doviknuo Gubić i hvatao je očima. Ona ušla u vatrište i sjela na stolac. Misao joj poleti za ocem u grad. Onda u selo. U crkvu. Kraj crkve su vrbe i kolo. I Martin. - Uh, da im je Martin ovdje! - pomislila Manda. - Gospe sačuvaj, bilo bi krvavih glava! - protrnula. Opet pomislila na oca. - Kako on reče? Mande, grješni su, ako te dimu, bjež'.- A kud ćeš, jado? Kud bježati, kad su ko vuci? - bojala se Manda. A u poslu su, sad će ih nevoh'a skinuti s vrata- Da se malo pogledam! - prišao napasnik. - Ajder malo amo. Pa svejedno, ostani ti tu, bolje je, - prišao k njoj i raskoračio se. - Vidi, kako ti imaš lijepe kose! Da ih raščešljaš, duše mi, bila bi kao gorska vila. A tko ti je vezao pregaču? To je tvoj posao, baš imaš zlatne ruke,- slatko govorio Gubić, sagnuo se i uzeo u ruku pregaču djevojčinu. Ona ga dušmanski pogleda, popade pregaču i istrže je, pa uzmače vratima.- Ma ne znam, šta sam Vo Bogu ja zgriješio pa sam ovake hude sreće kod tebe, golubice!- uzdisao Gubić i širio oči. Primicao se djevojci i kad se maši, daje zgrabi za ruku, skoči ona i nagnu kroz vrata pa baščom u dolinu.

 

Eugen Matić

Eugen Matić (Narcis Jenko)

Eugen Matić rođenje godine 1889. u Livnu, gdje i umire 1918. Bio je prozaik, romanopisac i feljtonist. U književnosti se pojavio uoči Prvoga svjetskog rata.Odsluživši 1911. godine mladu misu u rodnom mjestu, otišao je na službu u samostan Goricu odakle je premješten na franjevačku gimnaziju u Visoko. Tada je, uz klasične jezike, naučio i francuski, talijanski i njemački jezik, te je proučavao literaturu na tim jezicima. Ubrzo je zbog bolesti morao napustiti profesorsko mjesto, a nakon liječenja ponovno se vratio i u goričkom samostanu ostao do smrti. Za to vrijeme uređivao je Glasnik sv. Ante, u kojemu je i objavio velik dio svojih pripovijedaka, crtica i feljtona. Sve su mu knjige pod pseudonimom Narcis Jenko objavljene posmrtno. Godine 1922. objavio je roman Spiritus procellarum, koji je pisan za Prvoga svjetskog rata. Roman je uperen protiv ratnih strahota, zbog čega ga je austrijska vlast nerijetko cenzurirala. Najpoznatiji je kao autor povijesnog romana Obitelj vojvode Hrvoja (1934.), koji je tiskan nakon njegove smrti u Zagrebu. Pisan je na tragu povijesno-trivijalnog romana. Čitatelju su, uz osnovni povijesni sloj priče smještene u 15. st, ponuđene brojne epizode ispunjene ljubavnim intrigama i političkim spletkama, lako u njegovim prozama ima dosta nedorađenosti, one svjedoče o talentiranu pripovjedaču. Premda Matić slijedi struju književnika franjevaca koji se u svojem stvaralaštvu napajaju na narodnoj podlozi i koji afirmiraju propovjedničko-vjersku baštinu svoga reda, on će svoju prozu još snažnije vezati sa suvremenim životom i sudbinom naroda, a u umjetničkom pogledu vidno će nadrasti svoju dotadanju subraću književnike.
Djela: Tri pučke pripovijetke
zajedno s Vjenceslavom Novakom, 1921; Spiritus procellarum, 1922; Razlomci, 1922; Bosančice, 1924; Obitelj vojvode Hrvoja, 1934.

Obitelj vojvode Hrvoja

Ulomak iz I. dijela

U zamaranoj večernjoj polutami, ondje nadomak izvora Plive, čarobno se kočio Hrvojev grad Soko. Snijeg je pokrio krov njegovih kula lagano se ljeskajući. Nije bilo hladno, iz velikih je ledenica kapala kapija po kaplja. Pliva je naporno šumjela nastojeći da se oslobodi onoga leda koji je iz dana u dan sve više sapinjaše i vezaše u teške verige. Jer led je danas popustio.Na prozorima kule vlastelina Milatovića, Hrvojeva kaštelana, mje se još vidjela svijeća. To je bilo malo začudno. Mladi je Milatović imao kokošji vid, te je uvijek običavao užeći svijeću čim bi se sunce sakrilo za bližnje gore.

Danas je i on nekako zamišljen i voli mrak. Upravo je sjedio blizu velike peći u kojoj je jadno cviljelo mokro drvo. Naslonio je čelo na lijevu ruku, kao da misli zaspati. Prema njemu je stajao Hrvoje.- Dakle, kažeš, i ti si čuo da se vratio Žigmurid?- Jesam, vojvodo!Hrvoje ušuti i upravi pogled kroz prozor, kao da ondje u onome polumraku želi vidjeti svoju misao. Na licu mu se moglo vidjeti kako prevrće jezikom: rekli bi sam sa sobom razgovara.- Milatoviću! - zovnu ga Hrvoje.- Vojvodo!- Moram imati borbe! Kuda god pogledam, vidim krv; na najpodhji način prolivenu krv Karla Dračkoga. Kud god pogledam, vidim tlačenje naroda koji govori istim jezikom kao ja i ti. Vidim podjarmljivanje plemena našega. Vidim sramotu našu. Jer zar nije sramota da prosti ubojica vladao nad nekim dijelom našeg naroda? Čuješ: prosti ubojica... Govori Milatoviću, govori. Zar nije sramota da po svoj Evropi kupi novac i vojsku, tobože da će na nevjernike, na Turke, a šta radi on s time? Podjanmjuje nas Bošnjake, hoće da nas pripoji ugarskoj kruni. No nećemo se mi dati, ne! dok je Hrvoja, neće mu to poći za rukom!- Vojvodo, mislim da bi trebalo te mi na nj prvi napadnemo, jer se najbolje brani onaj koji napada.- Vidjet ću! Već u Hrvatskoj ima velikaša koji su protiv njem. Tako čujem. Bude li to istina, srpa mi mjesečeva, neće ta pobuna proći kao ona pređašnja! Žigmund mora pasti! Žigmund mora okajati grijehe, a drugi neće smjeti ići njegovim tragom.- A koga mislite za kralja?- Koga? Ladislava Napuljskoga, sina pokojnog Karla Dračkog. On je dobra srca, a usto slabić, pa kad ga mi učinimo kraljem, znat će se valjda odužiti Hrvatima, a Bosna neće tada morati da strepi pred Ugarima, nego će se malo-pomalo podizati, jačati i s vremenom ispuniti od prirode zadaću, da ujedini sve što govori našim jezikom.- Već gospodar ima dio Slovenije, u rukama mu Split i Omiš...- Uzdajmo se u nj! Da! - reče Hrvoje i naglo skoči sa sjedala.- Uzdajmo se u njegovu pomoć! Samo slogu, čuješ li, Milatoviću, i tako mi viteške vjere, nama više ništa ne treba. Mi smo odhranjeni u boju. U nju idemo kao na pir: S veseljem i pjesmom!Grudi naše ne dršću pred strjelicama, helebardama, kopljima, nepogodama vremena, nego samo pred mišlju da bismo mogli biti izdani.Žigmund, taj sluga sotonin, ne želi ni zlata ni zlatnih obećanja, kad se radi o tome da nešto postigne, i ludih i podlih duša koje će za pregršt cekina izdati brata svog, no ne jednoga već hih'ade i hiljade braće svoje...- Bog ukinuo izdajice! - zažali Milatović te i sam ustade opazivši tek u onom času da nema svijeće.- Oprostite, vojvodo! Mi se zavezosmo u razgovor, a zaboravismo užeći svijeće. No odmah ćemo sada.- Možeš - odgovori Hrvoje - no baš ovaj tajanstveni polumrak nekako prija mojoj duši, uzdiže me i daje mi misli odluke...Uto uđe sluga s bakljom i na maloj svjetiljci upali šest svijeća. Crvenkasto svjetlo razli se po sobi trepereći na ugrijanom zraku i bacajući svoje zrake do u najzavučenije kutove.A sad se soba ukaza kao kakav muzej. Na zidu su bile pripete kože medvjeda, kuna, dabara s pomno izgrađenim glavama. Više njih su buljile lubanje starih srndaća i jelenova. Oko prozora gledale su jedna prema drugoj dvije vidrine kože, a medu njima se zapazala veprova glava iz koje su virile dvije velike kh'ove. Na desnom je zidu visilo nekoliko slika koje su prikazivale djedove Hrvojeve - djelo prilično slaba umjetnika.To je bila posebno Hrvojeva soba koju je on osobito volio. Ta sve stoje u njoj, sjećalo ga je na prošli život, na njegove lovačke zgode i dične pređe.I nekome toplom čuvstvu, koje čovjeka uspavljuje u krasan san i donosi mu djela sreće, predao se sada Hrvoje...O prozor su udarale kapljice koje je nanosio vjetar, i to mu se udaranje činilo poput najugodnijih akorda što struje zrakom, puni vesele i zadovoh'ne pjesme.I sad se lagano nasmijao... No začas prestade te vesele crte s njegova lica... I otvori usta kao da hoće nešto reći. Oko visokog čela mu se skupi nabor do nabora i izgledaše strašan. Oči mu sijevahu kao munje. Došla mu na pamet Jelena i sin njegov, Balša njegov. Oh, kako ih je on ljubio, silno ljubio! No uvijek kad bi stao misliti o sreći i zadovoljstvu, oni bi mu otvarali bol. Hoće li mali, h'epušni Balša, slika i prilika materina, hoće li on biti njegov nasljednik, hoće li on biti dostojan nosilac imena Hrvatinića?... Hrvoje širi svoj pogled i ugled svoje porodice, a hoće li Balša moći to održati... Sjenka žalosti preleti preko lica Hrvojeva kao vječni odgovor na njegovo pitanje...I sad otvori oči. Pred sobom spazi Balšu, tanka, malešna momka crnih očiju, crnih obrva te djevojačkog izgleda.- Spavaš li, oče? - Glas mu je zvonio kao srebreni praporac.- Sine? - kliknu Hrvoje. - Odkud ti ovdje? Zar nisi u Kotoru? Gdje si do sad bio? Ah, Balša, moj! Valjda si istom stigao iz Kotora? Kako je ondje, Balša?- Daj mu ruku, oče, daje poljubim. Davno sam ja došao iz Kotora.Hrvoje ga željno pritisnu k srcu, a Balši gotovo stade dah; morao je riječ prekinuti.- Pusti, oče!... Oh, te tvoje ruke... kao željezo su jake! I sad jedva... govorim. Izašao sam preda te oče. Htio sam te ovdje dočekati, u Sokolu. Jesi li davno došao, oče? Kako si mi izmakao! A znaš li gdje sam ja bio? Sve do sad gdje sam bio? Na jezeru! Vozikao se i ribe pecao. Ima ih mnogo ujesen.- Mani se toga Balša. Radije prihvati za koplje, luk i mač pa po šumama traži veprove i medvjede. Kakva je to zabava brčkati po vodi! Kao dijete! Tražim junačke zabave... Ta gle!Hrvoje htjede da mu spočitne kako je nerazvijenih prsa, tankih mišića, nježnih ruku, no ipak se sustegnu. Žao mu je bilo uvrijediti malog Balšu svoga.Zato naglo skrenu govor.- A ne pitaš za majku? Zar si zaboravio na nju?Milovao gaje Hrvoje, jer je vidio smetnju na njegovom licu. Balši je godilo milovanje.- Zbilja, gdje je majka? Možebit u drugoj sobi!?- Hajde je traži! A ako je ne nađeš, onda ću ti ja kazati.Balša otrča praćen Hrvojevim pogledom. Opet je na Balši promatrao slabe mišiće i tanani stas... pa uzdahnuo.

 

B) Književnost Bošnjaka

Književni rad Muslimana na prelasku stoljeća stasava pojavom Mehmed-bega Kapetanovića (1839. - 1902.) koji se posebno bavio skupljanjem narodnih umotvorina (Narodno blago, 1887.). U svojem političkom i kulturnom djelovanju izražavaoje težnje prihvaćanja europskih kulturnih tečevina i njihova jačanja među muslimanskim stanovništvom.


Mehmed-bega Kapetanovića

Nakon njega slijedi Safet-beg Bašagić (1870. - 1934.). Razvijao se u književnoj atmosferi junačkog epskog ugođaja, a, uz druge jezike i predmete koje pohađa u gimnazijskom školovanju, učio je orijentalne jezike. Zbog toga što je kao uvjereni starčevićanac sudjelovao u polaganju temeljnog kamena Starcevićevu domu 1894., Khuenova mu vlada zabranjuje maturirati u Zagrebu, što mu je bila nakana, te se ponovno vraća u Sarajevo. Osim za pjesnički rad, on je pokazao interes za povijest BiH, a zaslužan je i za pokretanje muslimanskogčasopisa Behar (1900.) kao i kulturnogdruštva Gajret (1903.).

Uz Bašagića, poznat je i Osman Đikić (1879-1912.) kao pjesnik domoljubne i ljubavne lirike. Zatim valja spomenuti Avdu Karabegovića (1878 - 1900.), Fadila Kurtagića (1879 -1958.) te Abdurezaka Hifzi Bjelavca (1886. -1972.) i druge.

 

C) Književnost bh. Srba

Na prelasku iz 19. u 20. st. među srpskim književnim časopisima, kako je već rečeno, posebno se ističe Bosanska vila (1885.) koja izlazi u Sarajevu te časopis Zora koji izlazi u Mostaru godine 1896.

U književnom stvaralaštvu, a i u kulturno-prosvjetnom radu u Mostaru navlastito se ističe Aleksa Šantić (1868. - 1924.). On je, uz ostalo, jedan od osnivača Male biblioteke kao značajnog srpskog izdavačkog programa. Najviše je uspio pišući rodoljubnu i ljubavnu poeziju koja očituje stalne doticaje s narodnom pjesmom, ali u ovoga romantika vidljive su natruhe i parnasovske škole i simbolizma, što se osjeća u njegovoj pejsažnoj lirici. Socijalna je poezija također važno mjesto njegova stvaralaštva, kojom slika svu muku i napor narodnog života.

Aleksa Šantić

Svetozar Ćorović (1875 - 1919.) nosio je životnu sudbinu sličnu Šantićevoj. Osim pjesama, piše i pripovijetke iz hercegovačkog života te tri romana od kojih je najpoznatiji Stojan Mutikaša. Njegov opsežan književni rad obuhvaća ,,veliku galeriju likova i sudbina koja se prikazuje kao velika simbolična freska Ijudskog opstanka u austro-ugarskom vremenu".

Potom slijedi Jovan Dučić (1871 - 1943.), pjesnik osobita dara i bogate erudicije. Uz niz društvenih, kulturnih i književnih akcija koje vodi zajedno sa Šantićem i Ćorovićem, ovaj će pjesnik pokazivati drukčiju usmjerenost u poeziji, okrenutost europskoj matici, prevladavanju nacionalnog elementa u umjetničkoj obradi. Krećući se između parnasovske slikovne sklonosti i simbolističke težnje glazbi, Dučić je stvarao svoju poeziju i ostvarivao ljepotu na sasvim subjektivan način, potpuno različit od njegovih prethodnika.

Petar Kočić (1877 -1916.) proznije pisac odan idealu narodnog i socijalnog oslobođenja, okrenut bosanskom seljaku krajišniku.
Zatim slijede
Savo Skarić, Simo Eraković, Vaso Kondić i dr.

Copyright © Omeragic

1