KRONIKA BEŠČAŠĆA: KAKO JE HRVATSKI REŽIM "STORNIRAO" SAZNANJA O MASOVNIM ZLOČINIMA NAD CIVILIMA

PLAN I POGROM

Policijske i sigurnosne službe su odmah nakon što su u Gospiću i njegovoj okolici masovno likvidirani ponajprije srpski civili, ali i dio nepoćudnih Hrvata, prikupile dovoljno dokaza i iskaza svjedoka za kazneni progon idejnih tvoraca i počinitelja zločina, no prevladao je kompromis među frakcijama u Tuđmanovoj vlasti Već početkom 1992. godine obustavljene su sve istrage i odustalo se od već podnesenih kaznenih prijava i pravosudnog progona, jer se i Franjo Tuđman priklonio svojemu moćnom ministru obrane Gojku Šušku i njegovu stavu kako "nećemo, valjda, progoniti svoju djecu" Prema Anti Kariću, tadašnjem predsjedniku Kriznog stožera, kaos i anarhiju poticao je tajnik Kriznog štaba Tihomir Orešković, potpomognut svojim bratom Ivicom Oreškovićem, visokopozicioniranim pripadnikom SIS-a, kako bi pod okriljem Ministarstva obrane preuzeli svu vlast u Gospiću i Lici

Piše: Zoran DASKALOVIĆ

Haaški istražitelji, koji su u dogovoru s Račanovom vladom proteklih dana pristigli u Gospić kako bi prikupljanjem materijalnih dokaza zaokružili svoju istragu o zločinima počinjenima nad civilima u jesen '91. godine, ponovno su u hrvatskoj javnosti otvorili gospićku knjigu zločina koju su mnogi u samome Gospiću, ali i hrvatskoj vlasti, odavno već odbacili u zapećak, vjerujući kako je više nitko neće ni pogledati. No, kako je ona ispisivana gotovo devet godina, koliko je prošlo od pogroma civila u Gospiću, upitno je samo kada će je haaški tužitelji ukoričiti i kao optužnicu pročitati pred sucima Haaškoga suda.
Moglo je to učiniti i hrvatsko pravosuđe mnogo prije Tribunala u Haagu, jer su policijske i sigurnosne službe, odmah nakon što su u Gospiću i njegovoj okolici masovno likvidirani ponajprije srpski civili, ali i dio nepoćudnih Hrvata, prikupile dovoljno dokaza i iskaza svjedoka za kazneni progon idejnih tvoraca i počinitelja zločina. Prevladao je, međutim, kompromis među frakcijama u Tuđmanovoj vlasti i već početkom 1992. godine obustavljene su sve istrage i odustalo se od već podnesenih kaznenih prijava i pravosudnog progona, jer se i Franjo Tuđman priklonio svojemu moćnom ministru obrane Gojku Šušku i njegovu stavu kako "nećemo, valjda, progoniti svoju djecu".

PRVE INFORMACIJE O ZLOČINU

O tomu što su, pak, ta djeca radila u Gospiću, prve su vijesti do Zagreba prenijeli rođaci ubijenih i nestalih civila, odnosno oni malobrojni među njima koji su uspjeli izaći iz Gospića, unatoč zabrani napuštanja grada i trima kontrolnim točkama na cesti prema Karlobagu na kojima se kontrolirao izlazak i ulazak u ličku prijestolnicu. Međunarodni promatrači i humanitarne organizacije već tada su evidentirali oko 120 ubijenih i nestalih osoba, te dvadesetak grobnica u kojima su pokopana njihova tijela. Kako se krvava storija u Gospiću događala u jeku diplomatske bitke za međunarodno priznanje Hrvatske, pitanja koja su počeli postavljati diplomati moćnih država svijeta, među njima i američki ambasador u tadašnjoj Jugoslaviji Warren Zimmermann, ponukala su i Tuđmanov državni vrh da pobliže sazna što se i zašto događa u Gospiću.
Informacije iz Gospića počele su pristizati u Tuđmanov predsjednički ured i Manolićev Ured za zaštitu ustavnog poretka, ali i Gregurićevu Vladu demokratskog jedinstva čijim su se pojedinim članovima (Tomac, Budiša...), rođaci ubijenih i nestalih obraćali za pomoć u nastojanju da saznaju istinu o sudbini svojih najbližih i eventualnom spašavanju od najgorega.
Dio tih informacija prelio se i u medije, pa i u neke od hrvatskih medija (tadašnji Danas, Slobodna Dalmacija, Novi list, ST). Kasnije, od 1993. pa do današnjih dana, o zločinima u Gospiću najupornije su i najcjelovitije svjedočili Milan Levar, Zdenko Ropac i Zdenko Bando, i sami sudionici obrane Gospića do početka 1992. godine, kada su zbog svojih iskaza o zločinima u Gospiću i dokaza dostavljenih državnom vrhu uklonjeni iz gospićkih vojnih postrojbi i sve vrijeme proganjani kao nepoželjni svjedoci koje ni najbrutalniji pritisci i prijetnje nisu ušutkali. Uz njihova svjedočanstva, pa i uz svjedočanstva još ponekog pripadnika obrambenih postrojba u Gospiću, do javnosti su se probila i svjedočanstva rodbine ubijenih i nestalih civila, te nekolicine onih koji su uspjeli izvući živu glavu iz gospićkoga pakla.
No, kako se sva ta svjedočanstva i danas, kad se obnavlja gospićka priča o zločinima, najčešće vrte u javnosti, valjalo bi podsjetiti i na svjedočenja dijela dužnosnika, te pripadnika policije i tajnih službi koja su kao dokumenti pohranjeni u arhivima hrvatskoga državnog vrha, a po svoj su prilici i dio istražnog spisa Haaškoga tribunala.

KARIĆEVO PISMO TUĐMANU

Za istragu hrvatskih državnih organa, potaknutu i pod međunarodnim pritiskom koncem 1991. godine, ali i odmah obustavljene i nikad završene, od posebnog su značenja bile informacije o zbivanjima u Gospiću koje su u Zagreb dostavili pojedini članovi tadašnjeg Kriznog stožera za Gospić i Liku, te one koje su pripadnici tajnih službi, vojske i policije dostavili svojim šefovima u Zagreb. Među njima udarno mjesto zauzima pismo koje je predsjedniku Tuđmanu početkom studenoga 1991. dostavio predsjednik Kriznog stožera Ante Karić. Karić je pismo napisao na Tuđmanov zahtjev, nakon što ga je koncem listopada usmeno informirao o situaciji u Gospiću. Pismo je Karić napisao u tri primjerka i, osim Tuđmanu, jedan je primjerak predao Josipu Manoliću kao prvome čovjeku tajnih službi, a treći je zadržao za sebe. No, kao što se često događalo i s drugim dokumentima iz vrhova vlasti i tajnih službi, i Karićevo je pismo umnoženo i pohranjeno na različitim stranama, te je na koncu završilo i u Haagu, a iscurilo je i do medija. Feral je njegov sadržaj objavio u rujnu 1997. godine.

NAGLASCI IZ KARIĆEVA PISMA

U pismu Tuđmanu Ante Karić naširoko opisuje situaciju u Gospiću i Lici od svojega dolaska na dužnost predsjednika Kriznog štaba, u drugoj polovici kolovoza, pa do konca listopada 1991. godine. Među ostalim, Karić opisuje kako su nakon početnih borbi, osvajanja gospićkih vojarni bivše JNA, uspostavljanjem crte obrane dalje od područja grada, mobilizacijom svih stanovnika sposobnih za borbu i njihovim naoružavanjem, funkcioniranje vlasti i ukupna situacija u Gospiću, umjesto nabolje, krenuli u kaos i anarhiju, koje je poticao tajnik Kriznog štaba Tihomir Orešković, potpomognut svojim bratom Ivicom Oreškovićem, visokopozicioniranim pripadnikom SIS-a, kako bi pod okriljem Ministarstva obrane preuzeli svu vlast u Gospiću i Lici.
O tome, Karić piše: "Pojavio se šverc i krađa zaplijenjenog oružja te dolazak raznih grupa iz svih područja Hrvatske, iz Australije, Amerike, Njemačke, Kanade. Dolazi i četa HOS-a koja se smjestila na području Klanaca, nedaleko od Gospića. U to vrijeme masovno se pljačkaju napuštene kuće, hrvatske i srpske nacionalnosti. Svako jutro osvane po nekoliko kuća zapaljenih, a najviše onih koji su bili i radili u bivšem sistemu, naročito u MUP-u, Komitetu ili Državnoj sigurnosti. Jednom riječju, naveliko se provodi revanšizam. U vrijeme čišćenja pojavio se i Merčep među svojim momcima koji su iz skladišta oružje vozili kamionima s ličkog područja u pravcu Senja, Crikvenice i Opatije. Tamo su tukli i razbijali po hotelima, privatnim kućama, kao npr. u hotelu 'Zagreb' u Karlobagu..."
Karić nadalje objašnjava kako je Krizni štab zadužio Ivicu Oreškovića da uspostavi vojnu policiju kako bi zavela red u gradu i okolici, što su on i njegov brat Tihomir iskoristili za preuzimanje "komande nad policijom i Službom za zaštitu ustavnog poretka, koja ne smije raditi ništa bez znanja dotičnih". Karić nastavlja: "U tom burnom ratnom vihoru nataložilo se svega i svačega. Pojavljuje se masovna ustaška struja i vojska sastavljena od domaćih i pridošlih. Masovno se okupljaju ustaški elementi, ljudi iz HOS-a te razni iz emigracije, koji tobože dolaze u Liku po specijalnim zadacima. Svi ti elementi okupljaju se oko Tihomira Oreškovića i njegova brata Ivice, koji radi kod Josipa Perkovića u Ministarstvu obrane." Karić bilježi i da je vojni zapovjednik Gospića Mirko Norac pod utjecajem Tihomira Oreškovića.
U to vrijeme, s namjerom da popuni borbene postrojbe i koliko-toliko normalizira život u gradu, Krizni štab poziva sve stanovnike Gospića i Like koji su se u početku ratnih sukoba sklonili u druge dijelove Hrvatske da se vrate svojim kućama. Pozivu se odazvao i dio izbjeglih Srba, što je neke članova Kriznog štaba potaklo da predlože popisivanje svih Srba u gradu, kako bi ih kontrolirali da ne surađuju s neprijateljem, pa čak i borbeno djeluju pod okriljem noći u samome gradu. Karić tvrdi da Krizni štab nije prihvatio ideju o popisivanju svih Srba u Gospiću, ali navodi i da je osobno zamjeniku šefa policije Ivanu Dasoviću kazao: "Ako utvrdite da netko od Srba koji su se vratili nazad u Gospić radi za četnike i javlja drugoj strani o našim snagama i položajima, onda takve treba uhapsiti i nemati milosti prema njima."
U takvoj situaciji gospićki su branitelji 13. listopada pokušali zauzećem Ličkog Osika i Ljubova rasteretiti taj dio fronte, kako bi veće snage mogli prebaciti prema Lovincu i Medku. No, u toj su akciji polovično uspjeli, piše Karić, jer snage koje su napale Ljubovo nisu ga uspjele osvojiti, dok su "snage koje su ušle u Novi Lički Osik uništile i likvidirale preko 80 četnika, a i sami su priznali 48 poginulih. Radio Beograd proglasio je Dan žalosti za poginule u Ličkom Osiku. Četnici koji su pak ostali od bijesa su poklali u Širokoj Kuli i Lipovoj Glavici, rodnom mjestu Ivice i Tihomira Oreškovića, oko 14 žena, djece i staraca, a 10-15 osoba odveli su u nepoznatom pravcu". Karić izričito ne navodi, ali zapravo sugerira kako je to bio vjerojatni povod za odmazdu i masovnu likvidaciju srpskih civila koji su ostali živjeti u Gospiću, Karlobagu i obližnjim ličkim selima, a koji se dogodio nakon što je on, zajedno sa pukovnikom Čavarom, 16. listopada otputovao u Zagreb.
Kad se 23. vratio u Gospić, zvao ga je premijer Gregurić i tražio odgovor na upite iz faks-poruke potpredsjednika Vlade Zdravka Tomca o nestanku pet osoba u Gospiću. Po Karićevu nalogu, odgovor je poslao Tihomir Orešković, ali je Gregurić povratno Karića obavijestio da se iz tog odgovora "ne može ništa razumjeti".
Karić se u pismu Tuđmanu ne bavi detaljnije ubojstvima i nestajanjem Srba u Gospiću, osim što navodi kako su se uglavnom dogodila u razdoblju između 16. i 23. listopada, kad njega nije bilo u Gospiću. No na koncu predlaže Tuđmanu uklanjanje Tihomira Oreškovića iz Gospića, smjenjivanje Mirka Norca s dužnosti zapovjednika 118. brigade te istragu o ubijanju i nestanku većeg broja građana Gospića, koju bi trebao provesti MUP, a nikako MORH, odnosno ljudi oko Josipa Perkovića, jer "mislim da oni imaju udjela u ovoj raboti".

IZVJEŠTAJ TAJNOG POLICAJCA RIKARDA PAVELIĆA

Pisana svjedočanstva o zbivanjima u Gospiću nije ostavio samo Ante Karić, ona su stizala i od drugih ljudi. Tako je 20. prosinca 1991. godine djelatnik Manolićeva Ureda za zaštitu ustavnog poretka Rikard Pavelić nakon obilaska Like sastavio "Izvještaj o nastaloj situaciji u Gospiću", uglavnom na temelju razgovora s Vladinim povjerenikom Draženom Jurkovićem. Prenoseći Jurkovićeve riječi, i Rikard Pavelić opisuje ozračje straha i terora, misterioznih nestanaka ljudi, svakodnevnih otkrivanja novih leševa, pljačkanja kuća: "Sve se to dovodi u svezu s vojnom policijom, koja je zloupotrebila ingerencije mjerodavnih organa. Orešković je uzeo gotovo apsolutnu vlast pomoću ljudi koje je okupio oko sebe. Ti ljudi su vrlo sumnjivih kvaliteta, moralnih i intelektualnih. Za većinu ljudi koji su likvidirani (najveći dio navodno u Perušiću), postoje svjedoci da ih je uhapsila vojna policija, odvela u Perušić i drugdje, gdje im se gubi svaki trag. Odvođenja su gotovo svakodnevna, kao i pronalaženje novih leševa. Orešković šalje ljude u sve civilne i vojne strukture koje je prije vrbovao za sebe. Policija ne može raditi svoj posao što može dovesti, ako se njega hitno ne natjera iz vojne policije, do velikog obračuna s jedne strane policije i strukture oko njega, Oreškovića-Vojne policije."

SVJEDOČENJE NAČELNIKA POLICIJE IVANA DASOVIĆA

Jurković-Pavelićeva procjena o mogućem sukobu policije i vojne policije, međutim, bila je pogrešna, jer nisu znali, barem ne kada su tako procjenjivali, sve što se zbivalo u Gospiću i među njegovim vodećim ljudima. Naime, kad je na koncu u prosincu 1991. godine ipak pokrenuta istraga o zločinima u Gospiću, koju je vodila Kriminalistička policija na čelu s tadašnjim svojim šefom Smiljanom Reljićem, u Manolićevu Uredu za zaštitu ustavnog poretka svoje izjave su dali i potpisali i tadašnji načelnik policije u Gospiću Ivan Dasović i načelnik SZUP-a Mirko Kasumović. U vlastoručno ispisanoj izjavi Dasović je opisao dio likvidacija prvoga dana pogroma gospićkih Srba i nepoćudnih Hrvata:
"Dana 16. 10. 1991. godine oko 20.30 sati u Operativnom štabu održan je sastanak na kome je bilo prisutno više osoba. Tu su bili Orešković Tihomir, Dasović Ivan, Rukavina Ivan (pomoćnik načelnika), Kasumović Mirko (načelnik Centra SZUP-a), Premuž Jure, Krešo (bolničar), Marković Ivica (upravitelj zatvora), Bolf Željko, Norac Mirko (komandant brigade) i još jedna osoba. Norac je saopćio prisutnima da treba izvršiti zadatak i likvidirati grupu Srba, i tko nije sposoban da se odmah izjasni. Pošto je rečeno da se treba izjasniti gospodin Rukavina je pitao Oreškovića što to znači a tada su se već svi podigli i čekali odlazak na mjesto koje nitko nije znao. Krenulo se sa više vozila a kolonu je mislim vodio Krešo. Dolaskom u šumu izašli su svi van iz vozila i čekali oko 5-10 minuta kada je došao vojni picgauer. Iz istoga su vojnici iskrcavali osobe kojih je bilo između 10-15. Tada je naređeno da svi pucaju po tim osobama.
Nastala je opća gužva u kojoj je ranjen jedan vojnik jer se pucalo nasumice. Bila je mrkla noć i šuma te se odmah pokupile osobe koje su došle s osobnim automobilima i vratile natrag u grad. Potom je svatko otišao svojim putem. Poslije sam pitao Oreškovića zašto sam ja određen, a on mi je odgovorio da je to bilo zbog drugih koji su morali dokazati svoju privrženost ovom sistemu. Ali pošto ste se našli tu ti i Rukavina, a niste bile na spisku osoba koje treba provjeriti zato ste i vi išli. O odvođenju osoba i nestanku zna Ivica Mažuran iz Uglovnice koji je vidio kako su odvođene neke osobe iz skloništa po vojnoj policiji (ulica V. Kneževića)..."
U post scriptumu svojega iskaza Dasović dodaje: "Prilikom pucnjave ja sam opalio 2 metka u blizini grupe od koje sam bio udaljen 7-10 metara, a ostale metke izbacio iz okvira u travu i blato pokraj puta gdje smo bili. Nisam uopće gađao u ljude, već prema zemlji budući je bilo neorganizirano, a Norac je vikao pucaj, pucaj, tko to još nije pucao."
Osim što imenuje kolovođe odmazde i likvidacije srpskih civila u Gospiću, Dasovićev iskaz pojašnjava i gospićku zavjeru šutnje, jer pokazuje kako je većina ljudi iz tamošnje vlasti na ovaj ili onaj način postala sudionicima zločina. Kako je u zločin u Gospiću bio uključen i dio državnog vrha, makar zbog nesprječavanja i nekažnjavanja krivaca, hrvatsko pravosuđe se nikada nije uhvatilo u koštac s njegovim procesuiranjem. Iskazi svjedoka i drugi dokazi ostali su u arhivima tajnih službi i policije, ali su dijelom dospjeli i do haaških istražitelja i tužitelja. Zato su sada oni na potezu.