FERALOVI REPORTERI U GOSPIĆU, GDJE JE, U ČAST DOLASKA HAAŠKIH ISTRAŽITELJA, UPRILIČEN HAPPENING HRVATSKE DESNICE

ŽIVI ZID U MRTVOM GRADU

"Jadna majko, ovo je isto ko '91. I onda smo se ovdje skupili, a puštale su se i iste ove pjesme", govori žena u crnini dok Đapić s balkona polupraznog dućana cipela Borovo priča o četničkim koljačima i hrvatskim veleizdajnicima "Vjeruj mi da su ovi ovdje ljudi spremni na sve, a vjeruj mi da je i sto ljudi, ali pravih, u stanju napraviti veliko sranje ovim komunjarama na vlasti. Prije toga se samo moramo riješiti ove gamadi poput Zvonimira Šeparovića, Đapića, Liovića, Merčepa... Oni ne mogu govoriti u ime pravih hrvatskih ratnika, jer su se obogatili zahvaljujući tome što su se uvukli HDZ-u", veli kratko ošišani dvometraš iz špijunske orbite Mira Lace, predsjednika Zajednice udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Kad je mrak pao na gospićke ulice, demonstranti su se razišli po kafićima pjevajući u slavu Jure i Bobana te ispijajući hektolitre piva

Piše: Ivica ĐIKIĆ

Ime mu je Josip, ide u prvi razred osnovne škole, na glavi ima preveliku kapu, odjeven je u preveliki sako lokalne limene glazbe i onaj pomalo zahrđali instrument što ga drži u rukama gotovo je jednak njegovoj visini. Zasad zna odsvirati tek nekoliko taktova hrvatske himne i to je bilo dovoljno da mu u srijedu ujutro daju uniformu, te ga dovedu na glavni gradski trg. Kad ga pitaš je li čuo za Mirka Norca i Tihomira Oreškovića, reći će da nije: on je, uostalom, rođen dvije godine nakon one krvave jeseni kad je rečeni tandem odlučivao o životu i smrti u ovome gradu, koji se danas - devet godina poslije - i sam doimlje poput leša u fazi raspadanja, a za tu konstataciju nisu potrebna iskopavanja i međunarodni stručnjaci. Mali Josip nema pojma što u njegovu gradu rade forenzičari Haaškoga suda, ne zna zašto su se te srijede na glavnom gradskom trgu skupili ljudi mrkih lica, s pjenom na usnama i ne zna zašto je baš tog dana imao svoj premijerni glazbenički nastup. Zna samo da je cijelu noć vježbao onih nekoliko taktova Lijepe naše, da je imao užasnu tremu i da mu je super što nije imao škole.

KUMOVSKE VEZE

One dvije tisuće ljudi kojima je sedmogodišnji Josip tog dana svirao, vjerojatno, znaju puno više, ali reporteru to ne znači doslovno ništa. U Gospiću, naime, vlada svojevrsna omerta, zavjet šutnje, kad su posrijedi događaji iz listopada 1991.: čim nekome spomeneš zločine nad srpskim civilima, možeš očekivati samo lavinu riječi iz kojih razabireš samo "majku im jebem, što ne istražuju zločine nad Hrvatima u Lovincu, Širokoj Kuli i Čanku", ili, u nešto drukčijoj varijanti, "jebem im majku, što nas ne pitaju kako je bilo živit pod četničkim granatama".
- U Gospiću svatko osjeća neku krivnju, jer je ovo mali grad i svi su ljudi međusobno povezani rodbinskim, kumovskim ili prijateljskim vezama. Nitko neće govoriti protiv drugoga, a svi znaju tko je što radio. Osim toga, malo je ovdje ljudi koji, recimo, nisu ukrali neki televizor iz srpske kuće - priča reporteru čovjek srednjih godina dok stojimo nad pisoarom u zahodu kafića Nikola u središtu grada. Taj čovjek nema ime, kao što u Gospiću ljudi i inače nemaju imena kad pričaju s novinarima.
- Pa dobro, ali neće nitko ići u Haag zato što je maznuo televizor?
- Znam ja to, ali čim bi netko nešto progovorio, odmah bi se javilo njih deset koji bi ga podsjetili što je radio. Nije bitno što je taj, recimo, maznuo televizor i što je to pizdarija. Svatko ima mrlju, a nebitno je da li je zaklao čovjeka ili ukrao kokoš - kaže tip spremajući košulju u hlače. Kao što vam nitko ne želi govoriti o zločinima, nitko se neće usuditi reći ništa loše ni o Norcu i Oreškoviću: brzinska anketa po gospićkim birtijama pokazuje da se ovog prvog doživljava kao istinskog narodnog heroja, dok se o Oreškoviću govori s nešto manje epiteta, ali s gotovo identičnom dozom divljenja.

PRILIKA ZA UDAJU

- Oni su obranili ovaj grad i da nije bilo njih, sad ne bi bilo ni Gospića, a to znači ni hrvatske države - kazuje jedna brižno našminkana djevojka sunčajući se na terasi kafića u gradskom središtu i čekajući da počnu pristizati kršni mladići u crnim kožnim jaknama i s izbrijanim glavama. Kaže da se u Gospiću ništa ne događa, da se nema gdje izići i da je život u ovom gradu smrt za curu željnu provoda, a dragovoljački joj je pohod, iskreno priznaje, idealna prilika da upozna momka i da se uda.
- Ovo ti je mrtav grad i ovdje nitko ne živi dobro. Kud god se okreneš, sve sama sirotinja. Nitko ništa ne radi, jer se nema gdje raditi, a živi se od vojske, mirovina i državnih plaća. Nikakve tvornice, ništa... Država nas je skroz zaboravila i da nisu došli ovi iz Haaga, pitaj boga kad bi se čulo za Gospić. Meni je jedina želja da se zaljubim i udam. Jebi ga, tuga i čemer se valjda udvoje lakše podnesu - kaže ona.
Devet godina života u gradu tame rezultiralo je, očito, stanovitim poremećajima među domicilnim stanovništvom: količina mržnje prema Srbima, ali i prema novoj hrvatskoj vlasti, ovdje se može omirisati na svakome koraku, a bijeg iz siromaštva u mržnju svojim aktivnostima i dalje podupire lokalni HDZ na čelu sa stanovitim Darkom Milinovićem, koji je i na prosvjednom skupu zaprijetio rušenjem Račanove vlade.
- Čujte, ako je netko nekoga ubio to je bila greška, to se događa - kaže postariji čovjek koji je na prosvjed potegao čak iz Berlina, a kao kulisa njegovih riječi odjekuje vatreni govor pravaškog lidera Ante Đapića. Čaprazlijski ustaša, kojega je Franjo Tuđman zbog herojskih pothvata zakitio Redom kneza Domagoja za zasluge u ratu, grmio je s balkona iznad polupraznog dućana cipela Borovo, a ljudi su u zanosu slušali.

"RASTRGLI BI LEVARA!"

- Jadna majko, ovo je isto ko '91. I onda smo se ovdje skupili, a puštale su se i iste ove pjesme - govori žena u crnini, dok Đapić priča o četničkim koljačima i hrvatskim veleizdajnicima. Naime, s istog su balkona u svibnju 1991.- poslije masakra nad hrvatskim policajcima u Borovu Selu - neki drugi ljudi grmjeli o srbočetničkoj prijetnji svemu što je hrvatsko. Ljudi danas tvrde da su to bili dani gospićkog ponosa: viđeniji su HDZ-ovci noću dilali kalašnjikove provjerenim Hrvatima, držale su se straže po selima, slušale su se patriotske pjesme i dobar je broj ljudi nekako jedva čekao da počne rat i da konačno pronađu smisao vlastita življenja. Rat je onda i počeo, Gospić je mjesecima živio pod opsadom, a zatim su uslijedili dani strave za ovdašnje srpske civile. No, o tim danima nitko živ - osim Milana Levara i dvojice njegovih prijatelja koji već duže vrijeme borave u Njemačkoj - ne želi govoriti, a mrtva usta pouzdano dobro šute.
- Šta misliš hoće li doći onaj smrad? - pitao je malo prije početka skupa jedan robusni brkajlija svog jarana umotanog u nacionalnu trobojnicu.
- Koji smrad? Račan?
- Ma, jebo te Račan... Mićo Levar.
- Gdje će doći? Pa, zna da bismo ga rastrgali. Zubima bi' ga zakla, jebem li mu majku četničku.
Neposredno prije ovg dijaloga tajnik ličko-senjskih dragovoljaca Milan Maras objašnjavao je reporteru da je njegova udruga pripremila četrdeset redara koji su trebali osiguravati Milana Levara u slučaju da mu u vrijeme prosvjeda padne na pamet izići na ulicu. Levaru nije palo na pamet izlaziti iz stana, ali je, za svaki slučaj, pred njegovom zgradom u Ulici Nikole Tesle stalno dežurala tročlana policijska ekipa.
- Općenarodni referendum o suradnji s Haagom je opasan, jer danas više nisam siguran kako bi to završio - govori Đapić s balkona, a ljudi ga svako malo prekidaju aplauzom - referendum može biti samo među onima koji su stvarali ovu državu, koji su se za nju borili i bili spremni poginuti. Mi ne možemo očekivati da će iza nas stati više od 50 posto građana Hrvatske i zato s referendumom treba oprezno - govorio je Đapić, a masa je skandirala njegovo ime.
- Kakvi zločini u Gospiću? To su budalaštine! Kako su mogli biti počinjeni zločini u gradu koji je bio u okruženju i koji je dnevno primao pet tisuća granata. Uostalom, tko zna što su ti haaški istražitelji donijeli u svojim sanducima: oni sad govore da su našli neka tijela, a tko nam garantira da oni te leševe nisu donijeli sa sobom - grmio je Đapić.

SPREMNI NA SVE

Haaški istražitelji u srijedu, inače, nisu prekopavali Obradović Varoš: uzeli su slobodan dan ne hoteći izazivati vraga, pogotovo nakon što je objavljeno da su u dvorištu razrušene kuće Dušanke Uzelac pronašli dva ili tri ljudska tijela. Ni o tim tijelima nitko ovdje ne želi govoriti, a ako netko nešto i progovori, onda se to kreće u koordinatama koje je svojim govorom zadao Anto Đapić. U srijedu je, međutim, jedan čovjek u Gospiću bio omraženiji od svih haaških istražitelja i Milana Levara zajedno: njegovo je ime Ivica Pančić i ministar je hrvatskih branitelja. Na svaki spomen njegova imena glavnim su se trgom prolamale salve zvižduka kroz koje su se probijali povici "izdajico", "komunjaro", "gdje ti je šajkača", "koga si ti izgubio u ratu", a kad je pokušao nešto kazati, ljudi su se počeli razilaziti prijeteći mu i zazivajući uprizorenje Račana i Mesića u Haagu. Ivica je Pančić grad napustio u pratnji policije.
- Novinar, šta ti misliš koliko nas je bilo? - pita kratko ošišani dvometraš iz špijunske orbite Mira Lace, predsjednika Zajednice udruga hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata i, po mnogima, čovjeka koji je idejni začetnik gospićkog događanja naroda.
- A ne znam, jedno dvije tisuće...
- Ma, bilo je više...
- Meni se čini da nije.
- Dobro, ali moraš znati da su ti sve ovo vojnici...
- E, nisam ni u to siguran.
- Jesu, jesu... Vjeruj mi da su ovi ovdje ljudi spremni na sve, a vjeruj mi da je i sto ljudi, ali pravih, u stanju napraviti veliko sranje ovim komunjarama na vlasti. Prije toga se samo moramo riješiti ove gamadi poput Zvonimira Šeparovića, Đapića, Liovića, Merčepa... Oni ne mogu govoriti u ime pravih hrvatskih ratnika, jer su se obogatili zahvaljujući tome što su se uvukli HDZ-u. Nas ne zanima ni HDZ ni komunisti, a garantiram vam da je Miro Laco najperspektivniji hrvatski političar.

ŠPIJUNSKI KRUGOVI

I netom što je njegov prijatelj izgovorio ove riječi, našem stolu prišao je Laco, koji je na prosvjedni skup došao u pratnji nekolicine svojih prijatelja iz špijunskih krugova: osim spomenutog tipa, Lacu su stalno okruživali autori čuvene Predstavke djelatnika SIS-a Nikola Krišto, Antonio Lekić i Ivan Drviš.
- Rado bismo mi s vama pričali, ali sad smo ponovno u službi i ne smijemo ništa govoriti za novine - rekao je Lekić. Za razliku od njega, Laco je bio razgovorljiv: pričao je o svom ratnom putu čiji se dobar dio odnosi na Gospić tokom najtežih ratnih dana; pripovijedao je o svom prijateljstvu s Mirkom Norcem što datira iz djetinjstva u Otoku kod Sinja, a demantirao je i napise o tome da postaje novi šef SIS-a.
- Nemam ja ništa s organizacijom ovog skupa - kaže Laco - ali mislim da u svemu ovome nema ništa sporno i ništa nelegalno. Ovo je oblik demokratskog pritiska, a ja se apsolutno ograđujem od svih pokušaja politizacije ovakvih okupljanja.
- Kako se ograđujete od politizacije kad se ovdje žestoko napadala aktualna vlast i koncept suradnje s Haaškim sudom?
- Mi želimo biti partneri novoj vladi i svjesni smo situacije u kojoj se zemlja nalazi, no mislim da je pogrešan ovako ponizan odnos spram Haaškog suda i potpuno marginaliziranje domaćeg pravosuđa. Inače, ja sam apsolutno protiv onoga što govore neki ljudi na ovim skupovima i protiv sam same njihove pojave na skupovima. Njihova pojava automatski dezavuira prosvjede - kaže on i dodaje da skupovi, bar što se njega tiče, nemaju nikakve veze s HDZ-om. La0co govori da izjave pojedinih čelnika udruga - onih čelnika koji su, ponajprije materijalno, povezani s bivšim režimom - kompromitiraju sve branitelje i njihove zahtjeve. On, također, ne prihvaća tezu da se u obrambenom ratu nije mogao počiniti zločin, ali Račanovoj vladi zamjera neiskrenost.

MANOLIĆ PROTIV ŠUŠKA

- Treba otvoreno reći što nas čeka u vezi s Haagom i kakva je naša pozicija. Tako će se na najbolji način utišati ovi huškači i ksenofobi. Ja sam samo protiv toga da se ljudi proglašavaju ratnim zločincima bez optužnica i da se potpuno marginalizira hrvatsko pravosuđe.
- Da ste ovako govorili s balkona na trgu, vjerojatno biste se proveli kao ministar Pančić. No, budući da ste ratovali u Gospiću, recite mi tko je presudio desecima građana srpske nacionalnosti kojima se izgubio svaki trag?
- Ja sam stalno bio na prvoj liniji obrane i zaista ne znam ništa o masovnim ubojstvima u Gospiću. Ako je toga bilo, neka sud to utvrdi.
- A ako je u tome sudjelovao vaš prijatelj Mirko Norac...
- U to ne vjerujem! Norac je ispao žrtvom sukoba dviju različitih političkih koncepcija. Postojala je podjela na Šuškovu struju i na suprotnu opciju.
- Norac je pripadao Šuškovoj struji?
- Da! Njega se zbog toga željelo smijeniti, ali je u gradu skupljeno tri tisuće potpisa protiv njegove smjene.
- Tko ga je želio smijeniti?
- Manolićeva struja. Oni su htjeli za zapovjednika obrane postaviti liječnika Dražena Jurkovića što je bilo potpuno suludo - veli Miro Laco i dodaje da samo zna kako je general Norac bio apsolutni autoritet među vojnicima.
Kad je mrak pao na gospićke ulice, demonstranti su se razišli po kafićima pjevajući u slavu Jure i Bobana, te ispijajući hektolitre piva. Mali je Josip išao kući vukući svoj pomalo zahrđali instrument: jednog dana kad nestane pjene na usnama i kad Josip u sviračkom umijeću odmakne malo dalje od nacionalne himne, mogao bi na istome onom trgu zasvirati posmrtnu koračnicu jednom gradu koji se ugušio u krvi ljudi čiji su grijesi, uglavnom, bili zapisani u njihovim osobnim iskaznicama.