Miroljub Nazad

UMISTO UVODNIKA

Hrvatski pjesnik Ante Evetović Miroljub

Dobro je narodna mudrost rekla da nije svako zlo za zlo. U posljednje vrijeme u Vojvodini, pa i cijeloj ovoj sadašnjoj Jugoslaviji, iz dnevnopolitičkih potreba poljednjih pet–šest godina nastoji se Bunjevcima, osobito u Vojvodini, a bilo je pokušaja i u Mađarskoj, osporiti njihova pripadnost hrvatskomu narodnom biću, kulturi, jeziku i običajima, proglašavajući ih nekim autohtonim, ”jugoslavenskim” narodom kojemu se onda izmišlja podrijetlo, čas vlaško, čas morlačko, čas albansko, ali nikako hrvatsko, da bi se konačno istakla bliskost Bunjevaca sa Srbima, priznaje mu se čak i ”konstitutivnost” ove sadašnje države, uza Srbe i Crnogorce, da bi sve završilo s tvrdnjom da su Bunjevci zapravo pokatoličeni Srbi.

Na žalost, uvijek se nađe ljudi i među nama koji, da li za novac, karijeru ili radi intelektualne ograničenosti i moralne pokvarenosti, zastupaju te ideje, već prema političkom trenutku, i onda u tom stilu daju izjave i pišu članke po novinama. A imamo i takvih primjeraka koji su za svog života prošli šest razvojnih faza u poimanju i formulaciji svoje narodnosne pripadnosti: od Srbina, madžarofila (za vrijeme okupacije!), velikoga hrvatskog komunista, osnivača Hrvatskoga KUD–a ”Bunjevačko kolo” do Jugoslovena, pa ”čistog” Bunjevca i konačno ”Bunjevca–Srbina”. Pomislit ćete da je to neki klinički slučaj, zapravo i jest, ali ga se smatra danas, još uvijek, liderom Bunjevaca, iako čujem da ovih dana počinju puhati drugačiji politički vjetrovi!

Na žalost, ne događa se ovo prvi put u našoj dugoj povijesti boravka na ovim bačkim prostranstvima. Jedno je zapravo zanimljivo, da su nam svakako drugo ime lakše zapamtili nego ono pravo izvorno, da smo Hrvati. Bili smo Bunjevci, i Šokci, i Dalmatinci, i Bošnjaci, i Iliri, i katolički Raci, a oni u Rumunjskoj Krašovani ili Kraševci – samo ne Hrvati.

Upravo ta stvarnost natjerala me da se u ovogodišnjem osvrtu na pjesničko stvaralaštvo Ante Evetovića Miroljuba osvrnem upravo pod tim vidikom. Nakon što sam lani ustvrdio da je upravo Miroljub uz Petra Preradovića najrodoljubiviji hrvatski pjesnik, ove godine želim ukazati na činjenicu da A. Evetović svojim pjesmama jasno pokazuje kojem jezičnom, kulturnom i narodnom krugu pripada i on i njegovo pjesništvo, a s njime i njegov bujevački rod. Kojim osobnostima posvećuje svoje stihove?

U cijelome svom objavljenom i do sada poznatom pjesničkom opusu Miroljub petorici hrvatskih velikana posvećuje stihove, a to su: Ivan Antunović, Blaž Modrošić, jednu pjesmu adresira Lajči Budanoviću, jednu posvećuje biskupu Josipu Jurju Strossmayeru i ocu hrvatske književnosti Marku Maruliću, Splićaninu. Dodamo li k tome činjenicu da je svoju prvu zbirku stihova Sretni u nujni časi, izdanu u vlastitoj nakladi 1908. g., posvetio ”Hrvatskoj velikašici, dobrotvorki hrvatskoga naroda, presvijetloj gospođi grofici Julijani Normann–Eheenfelškoj”, onda nam se posve jasno riše duhovni krug kojem je pripadao i u kojem se kretao kao u životnom miljeu. K tome valja dodati činjenicu da je Miroljub prvi od bunjevačkih pjesnika koji je svoje stihove objavljivao u hrvatskim onovremenim glasilima. Mislim da već sam izbor osoba kojima je posvetio svoje stihove jasno naznačuje gdje on kao pravi bunjevački sin i pjesnik pripada, a sam je to jasno izrazio svojim stihovima:

I ne trebam i ne želim nikad u životu sebi većeg dara;

hrvatskoga roda ja sam pjesnik i svećenik Božijeg oltara.

Za dom radim, za rod pjesme pišem, i moje i roda suze brišem.

(Moje zvanje)


Miroljub Nazad

Izrada: Tipp-Topp System, Subotica