7. 6. 2001. h o m e
broj 57


















TEMA BROJA
POSTKOLONIJALNE GEOGRAFSKE KARTE
Tekstovi između kultura


Postkolonijalne geografske karte

Teoretičari postkolonijalnog diskursa pokazuju kako se tekstovi smještaju između različitih kultura

Doris Bachmann-Medick

Nova vodeća perspektiva u znanosti o kulturi?

Kao mali dječak strasno sam volio geografske karte.[...]Tada su na zemlji još uvijek postojale brojne bijele mrlje, a kada bih na karti vidio neku koja se činila osobito privlačnom [...] stavio bih prst na nju i rekao: kada odrastem ići ću tamo” (Joseph Conrad, Srce tame). Nošen pouzdanim i poznatim strujama Themese i u nju upisanim europskim mitovima i tragovima sjećanja, Marlow iz Conradova Srca tame otputovao je do “mjesta tame”, tuđe neistražene struje Konga: bilo je to putovanje do “prazne struje” u Africi i, općenito, “putovanje u prve dane Zemlje”. “Struja” europske književnosti čvrsto je vjerovala da svojim monopolom uobličavanja i prevođenja može ispuniti i ucrtati bijele mrlje na karti. Ona je – poput smjernica rijeka i struja u Conrada – dosegnula “najudaljenije krajeve Zemlje”. No, književnosti svijeta danas iznova miču tu eurocentričku geografsku kartu.

Teoretičari takozvanoga postkolonijalnog diskurza, poput Indijca Homi Bhabhe, književnosti svijeta pripisuju novo mjesto. Oni pokazuju kako se tekstovi smještaju između raznolikih kultura. Što doista znači taj često rabljeni govor o kulturalnim međupoložajima – ne radi li se tu tek o metaforici prostora? Moja je hipoteza sljedeća: ono što se pričinja običnim poigravanjem metaforama vezano je, naprotiv, uz konkretno iskustvo načina života koji se multikulturalno nadslojavaju – u ovome obzoru oprostoravanje postaje temeljni koncept čija pojava gotovo naviješta suvremenu promjenu paradigme u znanosti o kulturi.

Pod paradigmama u znanosti o kulturi podrazumijevam glavne perspektive ispitivanja, osobito interdisciplinarno povezivanje u konceptualni istraživački profil, čime se pojedinačna ispitivanja mogu točnije usmjeriti na iskustva kulture i kulturalne poredbe, ali isto tako i na sukobljavanja između pojedinih kultura. Ako je posljednjih godina prevladavala paradigma prikazivanja, sada se naslućuje novo središte: čini se da smještanje kulture (location of cultur) i njezino kartografiranje (cultural mapping) postaju vodećim predodžbama. Ali ne samo znanost o književnosti, iznad svega sami književni tekstovi aktivno sudjeluju u takvu pomicanju naglaska. Na taj način postkolonijalne književnosti svijeta pridonose dalekosežnim promjenama koje se sada zbivaju i u razumijevanju i u spoznavanju kulture. Umjesto predodžbe o kulturama s čvrstim identitetima koje su prikazive, razgraničene, zatvorene u sebe, one naglašavaju miješanje, naslojavanje i razmiještanje kultura, lomove identiteta u stanju kulturalne međuegzistencije. Od književnosti koje nisu ni jezično niti nacionalno ukotvljene potječe zahtjev za izričitim suprotstavljanjem oblicima prerade realnih (ni u kom slučaju samo metaforičkih) procesa migracije i globaliziranja koji prelaze granice između pojedinih kultura – predznak novog shvaćanja svjetske književnosti.

Te promjene u položaju i u shvaćanju kulture usmjeravaju i znanost o književnosti, želi li ju se razumjeti kao znanost o kulturi. I ona stoji pred izazovom uključenja u hitne suvremene projekte kritičkoga novog kulturalnog kartografiranja, koje je između ostalih anticipirao i Salman Rushdie: kao protumediji prevlasti ujedinjujućega zapadnog potrošačkog i informatičkog društva književni bi tekstovi bili pozvani, prema Rushdieu, “ocrtati nove i bolje karte stvarnosti i stvoriti nove jezike s čijom pomoći učimo razumijevati svijet” (Imaginary Homelands). Takav je dalekosežni projekt kartografiranja metodički pripremljen u novoj figuraciji kulturno-znanstvenoga mišljenja koju je na primjeru novoga zacrtavanja kulturno-znanstvenih disciplina utemeljio američki antropolog Clifford Geertz: “Ono što vidimo nije samo novo zacrtavanje kulturalne karte – pomjeranje nekolicine spornih granica, obilježavanje nekolicine slikovitijih planinskih jezera – već izmjena samoga procesa kartografiranja. Nešto se zbiva s načinom kojim mislimo o načinu na koji mislimo” (Local Knowledge. Further Essays in Interpretive Anthropology). Granice disciplina potresene su miješanjem žanrova. Tako i književni tekstovi, kao neka vrsta znanstvenih geodeta, mogu poticati projekt nove figuracije socijalnoga mišljenja. Štoviše, oni pospješuju čak i političke i kulturnopolitičke nakane novog oblikovanja graničnih linija i hijerarhija između kultura i književnosti u polju napetosti između centra i periferije širom svijeta.

Lokalizacija kulture

Dakle, više nije ni izdaleka dovoljno susresti književne tekstove ili pojedinačne kulture na jednostavnoj face-to-face razini tumačenja. Naprotiv, nova perspektiva zahtijeva sveobuhvatan okvir istraživanja koji nadmašuje dosadašnje vodeće kategorije mimeze ili prikazivanja. Tu se potrebno nakratko osvrnuti unatrag. Na kraju, i jedno od najznačajnijih polazišta za preorijentiranje germanistike i općenito znanosti o književnosti u smjeru znanosti o kulturi obilježeno je problemom prikazivanja, odnosno opisivanja kulture. Smjernice je tu prije svega davala etnologija, postavljajući u svojoj raspri o writing-culture pitanje o predočivosti tuđih kultura te time dovodeći do vrhunca tzv. krizu prikazivanja: naime, uvidom u dvojbu o tome je li, ipak, druge kulture moguće prikazati samo u shemama Istok-Zapad, vlastito-tuđe, dakle, interpretativnim autoritetom i retorikom opisivanja stvorenima na Zapadu. Književnost i znanost o književnosti postale su odlučujuće uporišne točke onoga trenutka u kojemu je etnografija spoznala da i ona, da bi potakla dojam autentičnosti, zapravo djeluje prikrivenim retoričkim, odnosno književnim, pripovjednim strukturama, metaforama i zapletima. S druge strane, za znanost o književnosti osobito plodno može biti etnološko proširenje obzora na području tumačenja simbola i rituala, kulturalnih oblika uprizoravanja i prerade tuđega iskustva – ni izbliza iscrpljeno polje književno-znanstvenih radova.

Osobito snažan izazov znanosti o književnosti nudi, naravno, najnovije usmjeravanje etnologije i ostalih znanosti o kulturi na brisanja granica i preklapanje kultura što se zbiva diljem svijeta: “Ako su povjesničari i antropolozi nekoć izučavali pojedinačne djelatnike i izdvojena društva, danas pokušavaju smjestiti ljude u promjenjivu mrežu međuovisnosti koja se često rasprostire preko čitave zemaljske kugle” (Peter Jackson: Maps of Meaning: An Introduction to Cultural Geography). No, kuda onda vodi često prizivana kriza prikazivanja, ako je sve nejasnije tko je u toj mreži subjekt, a tko objekt prikazivanja i gdje se marginalizirana postkolonijalna društva sama prikazuju? Uzdrmava se paradigma prikazivanja kao takvoga i to kritičkim, angažiranim djelovanjem postkolonijalnog “lokaliziranja kultura” (Homi Bhabha) – i to ni u kojem slučaju njihovom geografskom ukorijenjenošću ili čak geopolitičkim utvrđivanjem. Naprotiv, ta su djelovanja od samoga početka usmjerena na interkulturalne usporedbe, budući da se pod lokaliziranjem u svakom slučaju podrazumijeva “nečistoća” (hybridity), što znači preklapanje kultura. Radi se – prema Homi Bhabhi – o zoni dodira, trećem prostoru između kultura. Takvi kulturalni granični prostori kao prizorišta kakva novog “internacionalizma bez domovine” najprimjereniji su, upravo uz pomoć književnosti, za naglašavanje kulturalnih razlika, ali i za njihovo međusobno ujednačavanje. Središnja uloga koja se na taj način u znanosti o kulturi pripisuje književnim tekstovima pojačava se i time što se u suvremenome svijetu i pjesnici i pisci – a ne samo znanstvenici – pretvaraju u “intelektualce bez domovine”.

Ako se, dakle, sada u analizi i kritici globalizirane masovne kulture teži proširenju etnološke koncepcije kulture kako bi se moglo sagledati globalno povezivanje, ako se pritom inzistira na razvoju konceptualnih okvirnih pojmova, tada bi se i o toj pojavi mogla pronaći značajna ukazivanja u određenjima što ih nude sami književni tekstovi. Pod tim se podrazumijeva kako njihovo smještanje, tako i “izmještanje” i stanje bez domovine koji razaraju obzor u sebe zatvorenih nacionalnih književnosti i dovode u pitanje njihov hijerarhijski ustroj. Kada “junakom s periferije” i pjesnikom u pakistanskom romanu Sram Salmana Rushdija ovlada tjeskobnost zbog “života tako blizu ruba svijeta da se svakoga trenutka može stropoštati”, tada se u toj slici odražava stanje izvaneuropskih književnosti. Njom se istovremeno ukazuje i na sposobnost književnih tekstova da djeluju čak i na medije “imaginarne geografije” vezane uz iskustvo. Njihova kritička, na značenje usmjerena mreža geografskih karata prostire se preko svih učvršćenih blokova kulturalne i političke moći.

Književni tekst kao medij “imaginarne geografije”

Suvremena rasprava o cognitive mapping (Fredric Jameson, Cognitive mapping u C. Nelson/L. Grosberg (ur.), Marxism and the Interpretation of Culture: “Projekt spoznajne kartografije očito se potvrđuje ili osporava u koncepciji nekog (nepredstavljivoga, zamišljenog) globalnog totaliteta kojega treba kartografirati.”) posvećuje se, pored etnografije, podjednako i geografiji, koja je u dosadašnjoj kulturno-znanstvenoj izradi metoda, obzora i paradigmi bila jedva zastupljena – makar je upravo geograf David Harvey, kao kritički teoretičar američke postmoderne, izrijekom uveo u igru koncepciju vremena i prostora. Postmoderna dezorijentacija i fragmentiziranje po Harveyu su upravo posljedica sloma predodžbi o vremenu i prostoru kao prosvjetiteljskih oblika ovladavanja svijetom i ekspanzije, ali i instrument vladavine eurocentrističke središnje perspektive. Čini se da novi kulturno-geografski prodori mogu povesti iz slijepe ulice postmoderne dezorijentiranosti i fragmetiziranja, tako što ne samo da retorički potvrđuju slom europskog monopola na orijentiranje, već i ciljano dovode do izražaja njemu suprotstavljen zahtjev za orijentiranjem, čak i decentriranjem. Više se ne radi o tome da se Zapad periferiji obraća u znak dobre volje, već o izmještanju samoga zapadnog centra: “Bit nije u previđanju obrušavanja periferije kao egzotičnog ostatka u kobnu orbitu centra, već u izvođenju centra na periferiju; dakle, vidjeti kako se ideja/ideal centra i institucije centra dovode do ruba i slamaju, kako ih periferija preuzima. Granica nije tek jedna u nizu metafora” (Dick Hebdidge, “Training some Thoughts on the Future”, u Bird et al. (ur.), Mapping the Futures. Local Culture, Global Change). Univerzaliziranje povijesti i globalno eurocentrističko ujedinjavanje heterogenih mjesta potresaju se geografijom “from the edge”.

Takvo (ponovno) kartografiranje kao da sve više i više postaje vodećom perspektivom u znanosti o kulturi. Kako bih je konkretizirala, ukazat ću na jedan, dosad nedovoljno proučen, vezivni dio: na kartografsku dimenziju književnih tekstova. Njihov je današnji cilj učiniti dostupnim i promjenjivim hijerarhije i ovisnosti životnih sredina diljem svijeta, razbiti predodžbu o sudaranju u sebe zatvorenih kulturnih blokova i uvesti u interkulturalnu hermeneutiku pomicanje naglaska na prostorni smjer. Teži se ka spatial hermeneutics. Ona se usmjerava na simultanost najraznolikijih, čak i neusporedivih, sfera života i na iskustva asimetričke podjele moći. Suočeno s njima, sekvencijalno pripovijedanje sa svojim vremenskim nizanjem doseže krajnje granice.

Važno je zapaziti da najnoviji radovi iz oblasti kulturalne geografije argumentiraju upravo primjerima iz književnosti. Tako, primjerice, jedna studija o istovremenosti heterogenih područja života u metropoli Los Angelesu za nit vodilju uzima pripovijest Aleph Jorgea Luisa Borgesa. Kao što se i Los Angeles vidi kao mjesto koje gotovo da “prikazuje” cijeli svijet s konca 20. stoljeća, poput povezanoga urbanoga mikrokozmosa, tako se i kod Borgesa pripovjedač, i sam spisatelj, približava “mjestu” na kojemu se stapaju sve pojedinačne perspektive: “Mjesto na kojem su, ne prelazeći jedna u druga, skupljena sva mjesta zemaljske kugle, promatrana sa svih motrišta.” Tu se radi o pokušaju književnoga približavanja topografiji modernoga čovjeka i to posebnim načelom pjesničkoga uobličavanja: alephom. Njega je nemogućno imenovati, prikazati ili bez ostatka sintetizirati, jer se odnosi na problem obuhvaćanja univerzalnoga sustava u istovremenosti njegovih raznolikih dijelova koji su – kako se veli kod Borgesa – “jednaki u vremenu i u prostoru”: labirint gradova istodobno s najsitnijim zrncem pustinjskoga pijeska, dan istodobno s noći.

Imperijska geografska karta

No, u Borgesovoj kafkijanskoj pripovijesti ne krči puteve samo cjelokupni prikaz mikrokozmosa koji skuplja svijet u žarištu poezije. U njoj se još i snažnije sluti kritički potencijal kartografiranja književnosti koji pojedinačne momente čuva kao takve i u procesu globaliziranja – perspektiva koja se nastavila izgrađivati u novijim svjetskim književnostima. Unatoč shvaćanja nemogućnosti sveobuhvatnog opisivanja one su i dalje zadržale u vidu globalne konstelacije, ali ne sintetizirane, već prelomljene, u prizmi lokalnoga smještanja. I tu se odražava inverzija tradicionalnoga shvaćanja prostora koju je naglasio već Borges: svijet se približava “modernome” čovjeku, a ne obrnuto, kao u modelu putovanja. Postkolonijalne književnosti migracije – pokazat će to primjeri što slijede – kao da imaju svoj Aleph jer spoznaju nejednakih istovremenosti književno prerađuju regionalnim otvaranjem prema svijetu, “reworlding” (Emanuel S. Nelson (ur.), Reworlding. The Literature of Indian Diaspora). Književnost tako može stvoriti fiktivni prostor imaginary homelands –primjerice Indios of the mind – unatoč prinudama realnosti stvarnih gradova, zemalja i nacija. Za razliku od imaginarnih projekcija Orijenta u književnosti 18. i 19. stoljeća u prvome planu se ne nalazi obična predodžba o drugome i stranome, već književna obrada konkretnoga životnoga iskustva dijaspore koje je – kako veli Rushdie – stvoreno “dugim geografskim perspektivama”. Pa ipak, ta nova vrsta topografske književnosti nije ni u kojem slučaju ograničena na postkolonijalne tekstove. Naprotiv, ona je sada samo strateški i kulturnopolitički povijen vrh čitavoga ledenoga brijega i europske topografske književnosti. Tek ona omogućuje usmjeravanje pogleda na način na koji su se književni tekstovi kroz povijest književnosti oprostoravanjem iskustava umetnuli i smjestili u širi, često svjetski obzor kulturalnih i međukulturalnih konstelacija.

Poticanjem revizije književne povijesti zasnovane na smjernicama imperijalnog i kolonijalnog smještanja tekstova, Edward Said zacrtao je istaknuta polazišta. Zbog prevelike usmjerenosti na njegov pojam orijentalizma previdjelo se da je još i on sam naglasio geografski element “kulturalne topografije”. Tako u njegovoj novijoj knjizi Culture and Imperialism stoji: “Govorim o načinu na koji se strukture položaja (location) i geografske referencije pojavljuju u kulturalnim jezicima književnosti, povijesti ili etnografije [...] i to povezivanjem više individualnih djela koja inače ne stoje ni u kakvom međusobnom odnosu, niti u odnosu prema službenoj ideologiji ‘imperijalizma’.” No, i sam Said u prvi plan stavlja tek “imperijalnu geografsku kartu”: “imperijalnu kartu svijeta” jedne hijerarhije prostora zasnovane na europskoj ekspanziji. On, doduše, naviješta da svjetske književnosti danas, “novom globalnom sviješću”, i zapadne kanonske tekstove isto tako upisuje u “svoje lokalne geografije”. No, time ne ukazuje na kulturno-teorijski obzor kakve nove svjetske preraspodjele na koju je usmjeren takav re-mapping. Dopunjavajući Saida trebalo bi usmjeriti pažnju na tzv. topografske tekstove i na njihova kartografska dostignuća, da bi se nastavila i Saidova vlastita kritika jednoga propusta znanosti o kulturi: ta i on tvrdi da su “većina povjesničara kulture i svakako svi književni znanstvenici zanemarili razmišljati o geografskim određenjima, teorijskim premjeravanjima (mapping) i kartografiji teritorija koji leže u osnovi i zapadnih književnosti, i historiografije, i filozofskoga diskurza.”

Primjeri književne topografije

Dok se Said uglavnom ograničava na centrističku “geografiju imperijalne vladavine”, moj je cilj ovdje prvenstveno usmjeriti pažnju na decentriranu geografiju globalnih izazova. Pritom se književna analiza – slijedeći Fredrica Jamesona – usmjerava na “prostorni kontekst kulturalnoga iskustva”. Moja razmišljanja u tome smjeru polaze od svršetka predodžbe o prostoru koju bih htjela nazvati topografijom realizma. Realizam je u svakom slučaju izgradio ne samo književno, već i dugotrajno kulturno-znanstveno načelo opisivanja koje je još i danas na djelu u etnografiji: ono se idealno-tipski pojavljuje u topografskom epu koji opisuje krajolik viđen za kakva dugoga lutanja, da bi se, kako se veli u Stifterovu Nachsommeru, “proširio u veliku i uzvišenu cjelinu, koja nam se očituje kada putujemo po našoj zemlji s jednoga na drugi vrhunac.”

Od takve topografske sinteze vizualnog prisvajanja svijeta, koja se sastoji od bezgraničnog “skupljanja materijala” opažajnih utisaka, svojim se pjesničkim načelom izrijekom odvaja već Borgesov pripovjedač. Za njega više ne vrijede načela realističkog oprostoravanja koje je od 18. stoljeća, i u panorami, i u putovanju izgradilo dvije važne paradigme sukcesivnog otvaranja prostora: povezano s vizualnim načelom, pogledom i pregledom, u oba se slučaja radi o vremenskom slijedu, odnosno o oprostorenom sažetku prošlosti. Oprostorenje prošlosti i ovremenjavanje doživljaja prostora uzorito se očituju u sceni kretanja na put iz romana Zeleni Heinrich Gottfrieda Kellera, kod napuštanja domovine i otiskivanja u nepoznate obzore i životne krugove:

Dok su se obrisi krajolika jedan za drugim micali i mijenjali, a iz vedrog pomicanja i tkanja nastajao sasvim novi krug lica koji se postepeno opet rastapao u nekom drugome, Heinrich se, svojim bistrim mladalačkim očima, vraćao vlastitome biću. Napuštena majka i domovina gradile su nježnu i meku osnovu njegovih raspoloženja; pa ipak su se na njoj, čistim bojama, odigravale sve slike novoga svijeta koji mu je hrlio ususret.

S pažnjom prema “najsitnijim novostima” novi se svijet organski, iz sukcesivnog micanja obzora staroga, potpuno otvara prema modelu putovanja i vizualnoga iskustva kulturalnih prijelaza. Takvo se načelo vizualnoga kontinuiteta na kraju nalazi u osnovi tadašnjih pokušaja perspektivističkoga kartografiranja povijesnoga pamćenja: povijesni naboj panorame krajolika u nacionalno orijentiranu panoramu povijesti u 19. stoljeću. Takve predodžbe o sukcesivnosti i kontinuitetu u modernizmu razrješuje simultanost naslojenih perspektiva futurizma i nadrealizma. Dolazi do potresanja realističke paradigme, pa i na razini intenzivnijeg multiperspektivističkog etnografskog opisivanja kulture. Naravno, vizualno načelo ostaje kao i prije nedirnuto: dakle prikazivanje vidljivoga koje je izraz pronašlo i u etnografiji sudioničkoga promatranja.

U današnjoj situaciji, nasuprot tome, najsnažniji izazov dolazi iz činjenice da se globalni procesi, doduše, u svjetskim razmjerima, u velikoj mjeri šire vizualnom reprezentacijom uobičajenom za medije. No, u susretu s lokalnim inkongruencijama oni vode istovremenosti do krajnosti dovedenih razlika, čak i nejednakim razvojima, višeslojnostima koje se sve više izmiču iz vidokruga. Vjerojatno će se dugotrajna premoć vizualnoga načela razriješiti složenijim prostornim načelom. Smjernice daje medij filma i njegovo specifično oprostoravanje vidljivoga. Ali, kriza prikazivanja osobito se pojavljuje u tome da je ne samo multiperspektivno višeglasje glavni problem toga prikazivanja, već prije neiskazivost i nepredočivost – problem, naravno, koji se više uopće ni ne može riješiti unutar paradigme prikazivanja. Pritom mislim na rasprave o neiskazivosti i nepredstavljivosti nasilja i osjećaja patnje, na neprikazivosti lomova identiteta u procesu migracije i egzila. Model putovanja, odnosno sukcesivnoga otvaranja svijeta nastalog iskustvima subjekta ustupa pred kompleksnim iskustvenim uzorkom kulturalnoga deplasiranja i globalne bezmjesnosti. Pritom pojačana moć imaginarnoga, koje se više ne rastvara u prikazivanjima, pojačava prostornu paradigmu kartografiranja. To se ne tiče samo imaginarnih mjesta sjećanja migranata, već upravo bezmjesnosti globalne vladavine: “Što je za nas Amerika?”, pita se pripovjedač u Rushdijevu romanu Sotonski stihovi: “To nije realno mjesto. Moć u najčistijem obliku, bestjelesna, nevidljiva. Ne možemo je vidjeti, ali nas čvrsto drži, ne možemo joj izmaći.” Na mjesto prikazivanja kojemu je oduzeta vizualna osnova stupa geografija nevidljivoga.

Sposobnost književnosti da ujedinjuje

Ono što se tu ocrtava može se – zaoštreno – nazvati krajem prikazivanja, u svakom slučaju krajem njegove paradigmatske premoći u znanostima o kulturi. Složena istovremenost koja obuhvaća čitav svijet zahtijeva vodeću perspektivu koja će u obzir uzeti i problem neprikazivosti. Nije slučajno što se i tu dokazi mogu izvoditi uz pomoć književnih tekstova. Opet se valja vratiti “neizgovorivoj srži” Alepha u Borgesovoj pripovijesti: “Ovdje počinje moj spisateljski očaj. Svaki jezik tvori spisak simbola; da bi se njima baratalo, sugovornici moraju imati zajedničku prošlost. Kako da drugima prenesem beskonačni Aleph što ga moje bojažljivo sjećanje tek ovlaš zahvaća.” Tu se zdvaja nad dilemom da je simultane događaje i iskustva, zbog sukcesivnoga karaktera jezika, moguće predočiti tek slijedom nabrajanja, što je već i za Lessinga u Laookonu bila izuzetno značajna tema. Nova geografija tu dilemu smješta u politički krajolik: oprostoravanje povijesti njezinim proturječnim naslaganjem na uvijek isto mjesto zahtijeva opraštanje od homogenog pojma mjesta i statičkog kartografiranja fizički vidljivoga. Umjesto njega u prvi plan prodiru lomovi, odbacivanja i nejednakosti razvitka koji se mogu razotkriti geografskom “kartografijom prijeloma” (Rob Shields, Places on the Margin. Alternative Geographies of Modernity) pod predznakom “kognitivnih karata” (RogerDowns/David Stea, Kognitive Karten. Die Welt in unseren Köpfen)

Pritom nastaje srodnost s književnošću i njezinom sposobnošću da, unatoč sukcesivnosti jezika, u mislima ujedini različite svjetove. Prije svega uporabom metafora i topografskim pripovjednim postupkom književni su tekstovi u stanju inkongruentno dovesti u konstelaciju istovremenosti. Književnost je to, naravno, uvijek mogla, ali tu sposobnost ni u kojem slučaju nije uvijek i razvijala. Usporede li se tekstovi slični opisima putovanja poput Glasovi iz Marrakecha Eliasa Canettija, Pokazati jezik Güntera Grassa i Xanto i Mjesto obješenih Huberta Fichtea, upada u oči da je Canettijevo predočavanje kulturalno strane scene usmjereno na vremenski protok i razvoj. To vrijedi i za panoramu Indije Güntera Grassa s njegovim vizualnim načelom uređivanja tuđih kultura u slike, čak i u kazališne kulise. Kada Grass kaže za Indiju: “Ni jedno vidno polje bez čovjeka. Svugdje osvrtanja na udaljena stoljeća”, onda je i tu još uvijek riječ o premještanju na vremensku osovinu kakvo je rabio i Joseph Conrad. Ono odgovara naslijeđenom etnografskom načelu opisivanja koji – prema etnologu Johannesu Fabianu – ne obavlja vremensko povezivanje, već radi na udaljavanju i razdvajanju kultura te ga stoga kao oblik predstavljanja hijerahijskoga ispunjenja moći valja postaviti u pitanje (Johannes Fabian, Time and the other. How Anthropology Makes ist Object. Kritika je denial of coevalness osobito pregnantna u sljedećem argumentu: “Pod njim podrazumijevam ustrajnu i sustavnu tendenciju postavljanja antropoloških referenata u Vrijeme različito od sadašnjega vremena proizvođača antropološkoga diskurza). Nasuprot tome, kritičko-etnološki orijentiran autor poput Huberta Fichtea može se izdići iznad takvih evolucionističkih povezanosti vizualne paradigme. Jer on tuđe kulturalno iskustvo postavlja u prostorne konstelacije te time oslobađa uvid u istovremenost raznih kultura. Do višeslojnijeg predočavanja takve istovremenosti kulturalnih inkongruencija dolazi tek kod postkolonijalnih spisatelja poput Salmana Rushdiea – i to metaforikom hibridnosti koja prati novo izumljivanje prostora.

Rushdievo letenje

Topografska književnost u Rushdijevu smislu ističe da se podjela svijeta ne vraća izoliranim fizičkim, kulturalnim i političkim datostima, već je prije svega proizvod socijalnih konstrukta i imaginarne geografije. Opisi Londona u Sotonskim stihovima osobito su poučni: ne samo da je grad “stalno mijenjao oblik [...] tako da su se stanice podzemne željeznice nastavljale po načelu slučaja i stalno mijenjale linije” (ili, na drugom mjestu: “No, grad se u svojoj pokvarenosti nije htio podčiniti vladavini kartografa, mijenjao je po volji i bez prethodne najave oblik i sprječavao da se Gibril na sustavan način, kojemu je davao prednost, lati posla”) – labirintsko mjesto pretapanja obilježnih točaka. London se uz to doima i kao orijentalizirajuća projekcija, kao “metamorfoza Londona u kakav tropski grad”. Uz opasnost obrnutog orijentalizma Rushdie oblikuje fantazije preorijentiranja putem koji vodi preko konkretnoga prostornog smještanja. To se, doduše, više ne događa na tragu prosvjetiteljske sigurnosti u orijentiranju, ali ni u kom slučaju ni u smislu postmoderne dezorijentiranosti. Kod Rushdieja se, naprotiv, zbiva uzorito književno razmišljanje o promijenjenim uvjetima i mjerilima orijentiranja. Tako se u Sotonskim stihovima na primjeru Bombay-London naglašuje relativnost udaljenosti: Kako su daleko letjeli? Pettisućapetstotina milja zračne linije. Ili: od indijskosti do engleskosti, neizmjerna udaljenost. Ali možda ni ne tako daleko, jer podigli su se u jednome velikom gradu, a utonuli u drugome. Udaljenost između gradova uvijek je mala; stanovnik sela koji do grada putuje stotinu milja krstari praznijom, tamnijom, stravičnijom zemljom.

Polazeći od ovoga i sličnih primjera može se pokazati da književnost predstavlja krajolike i mjesta kao socijalne konstrukte koji novo značenje mogu steći kao prostor interkulturalnih sučeljavanja. Jer, u nju su upisane kulturalne tradicije, topografske zemljišne oznake obogaćene lokalnim momentima samouvjerenja – što potpuno odgovara “imaginarnoj geografiji” koja istražuje subjektivne naboje mjestâ i načine njihova povezivanja sa specifičnim vrijednostima, historijskim pamćenjem i osjećajima. Najjasnija je imaginarna književna geografija tamo gdje se premještaju sama kulturalna mjesta, tamo gdje su ne samo ljudi, već i domovine, mjesta i krajolici otišli u emigraciju: Ganges teče u Africi, bar što se tiče perspektive Indijaca koji žive u Africi, kao u romanu Okuka na rijeci V.S. Naipaula (1979).

U novijim postkolonijalnim književnostima takva premještanja idu i dalje. Prostornom se paradigmom one razrješuju od evolucionističke vremenske osovine. One istovremenu naglašavaju konstelaciju kultura i književnosti kao i otklon vremenske osovine do kojega dolazi postkolonijalnim zahvatima u klasičnu europsku književnost, moglo bi se reći njezinim ponovnim ispisivanjem: to je još jedna dodatna vrsta igre književnoga ocrtavanja novih karata interkulturalnom intertekstualnošću. Jedan od brojnih primjera moglo bi biti sučeljavanje s Conradovim romanom Srce tame koji je svojim opisom Themse skicirao smjernice europske imperijalne književnosti. “Na ušću Themse [je moguće] prizivati duh prošlih dana. Njezina plima i oseka što se neprekidno smjenjuju pune su sjećanja na ljude i brodove [...] Ona je poznavala i promicala sve one ljude na koje je nacija ponosna.” Ta personificirana, prosvijećena rijeka svoju je suprotnost kod Conrada pronašla u neobrazovanom, barbarskom, čak i primitivnom Kongu koji kao sirova priroda “sliči na ogromnu, smotuljanu zmiju” što animalno ruši sve mostove povijesnoga sjećanja, “koja čovjeka jednom za svagda dijeli od onoga što je nekoć znao.” “Bili smo lutalice po prehistorijskoj zemlji koja je sličila kakvu nepoznatu planetu.” Na Conradovo se lociranje stranoga svijeta Afrike po evolucionističkoj dihotomiji priroda/kultura osvrće nigerijanski autor Chinua Achebe i kritizira ga kao rasističko. Ono onemogućuje sve pokušaje kartografiranja tuđih kultura, a mjerilom mu ostaje vlastito europsko povijesno sjećanje nataloženo u promatranju Themse kao River Emeritus, antitetičkoj prema pretpovijesnoj rijeci Kongo.

Lutalice “bez domovine” u jednome do posljednjega kutka poznatome svijetu danas vode do književnosti koja, doduše, iza sebe ne ostavlja sve dihotomije, ali u svakome slučaju ograničuje svoju stoljetnu ulogu u kojoj je drugo ispisivano i etnografski propisivano kao drugo Zapada i u kojoj se domovina uvijek određivala iz perspektive toga zapada. Ona si stvara vlastito mjesto, stavljajući se, upravo iz perspektive lokalnih smještanja, u globalne odnose, u smislu Writing back to the centre i u sazvučju s predodžbama alternativne geografije: Alternativna se geografija počinje pojavljivati na marginama koje osporavaju samodefiniranje “centra”, dekonstruiraju kulturalnu samosvojnost i prepravljaju karte poopćavajuće i ujedinjujuće spacijalizacije zapadnoga modernizma kako bi otkrili heterogena mjesta, kartografiju lomova koja naglašuje odnose između različito vrednovanih prizorišta i prostora zašivenih pod maskama jedinstva kakva je nacionalna država. (Shield, Places on the Margin).

Texaco. Roman o Martiniqueu

Nove se književne geografske karte iscrtavaju na regionalnim perspektivama koje su usmjerene prema svijetu. Ta se činjenica dâ osobito valjano dokazati na primjeru Texaca, romana o Martiniqueu što ga je napisao Patrick Chamoiseau. U njemu se radi o “magijskoj kronici” koja – za razliku od težnje ka autentičnosti latinoameričkoga “magijskog realizma” – naglašuje hibridnu perspektivu miješanja kultura. Ona je ispisana s marginalnoga gledišta sirotinjske gradske četvrti. Texaco se “ne spominje ni na kojoj karti”, to je naselje bezimenih na tlu negdašnje naftne kompanije Texaco, mjesto samooslobođenja od povijesti ropstva na plantažama šećera na Martiniqueu. Otuda treba krenuti u “osvajanje” kreolske metropole u kojoj se miješaju kulture, čak i onda kada se samo to mjesto nalazi u opasnosti da ga “proguta” moderniziranje. Roman, koji se poput kakva etnografskoga izvješća zasniva na zabilješkama, dnevničkim skicama i alternativnim predodžbama povijesti tamošnje izvjestiteljice, pisani je odgovor protiv te tendencije. On se sâm razotkriva kao glasnogovornik Texaca i u njega žigom utisnute imaginarne geografije grada, odnosno En-villa, kako se veli na kreolskom. Potpuno novi oblik povijesnoga romana, u kojemu se miješaju vremena, na svjetlo iznosi povijesnu svijest što ju je potisnula istovremenost gradskoga zgušnjavanja: “Grad, to je sakupljeno vrijeme, ne samo u imenima, kućama, kipovima, nego i u ne-vidljivom. Grad čuva radosti, boli, snove, svaki osjećaj, i od toga čini kapljicu koja ga odijeva, koju primjećuješ, a ne možeš je pokazati.“

Ta je istovremenost potpuno usmjerena, ali ne na puko potvrđivanje “urbane geografije”, već na osiguravanje uvjeta za preživljavanje. Tu se spisatelj udružuje s kritičkim urbanistom – mapping postaje uvjetom preživljavanja rubne kulture: "Kreolski urbanist oduvijek mora ponovno pokretati druge nacrte, kao da u gradu stvara kontra-grad. I oko grada mora ponovno izmisliti selo. Zato arhitekt mora biti glazbenik, kipar, slikar... – i urbanist, pjesnik."

Roman kao estetski projekt imaginarne geografije

Roman je estetski projekt imaginarne geografije koja za ishodišnu točku nove kartografije uzima kreoliziranje karipske mješavine kultura suprotstavljene zapadnom ujedinjavanju. Centar je – veli se u fiktivnim zabilješkama urbanista kojima se služi “igrač riječima”, dakle intelektualni zapisivač – uređen po “zapadnoj logici” i po “urbanoj gramatici” francuskoga jezika. Kulturalnu mu moć treba oduzeti “obilato bujanje kreolskoga jezika” u rubnome okrugu Texaco, koji ga odguruje kao novostvoreni grad čiji je nastanak upravo i potaknut takvim jezikom: “Kreolski grad obnavlja u urbanistu, koji bi ga želio zaboraviti, podrijetla jednog novog identiteta: višejezičnog, višerasnog, višepovijesnog, otvorenog, osjetljivog na različitosti svijeta. Sve se promijenilo.” Kulturalnoznanstvenim i društvenoznanstvenim predodžbama kreoliziranja kao odgovora na globaliziranje odgovara ako se u ovom i drugim književnim tekstovima kulturalna naslojavanja i izmještanja ne shvate kao glatka miješanja, već kao poticaji kulturalnoga sučeljavanja očitovani u raspravama o razlikama, nesporazumima i sukobima.

Različite vrste igre postkolonijalne kartografije tekstovima između kultura ne unose nered samo u političke zemljopisne karte, već i u kartu svijeta pjesništva shvaćenu u smislu kritike kanona. Osim toga, oni svraćaju pogled na same tekstove čineći ih prizorištima “lokaliziranja kulture” i oblikovanja interkulturalnih odnosa. Ne pronalaze li se slični obzori i europskoj povijesti književnosti? Nema li i u njoj isticanja prostornih konstrukcija socijalnih i kulturalnih iskustava koji se ne iscrpljuju u sukcesivnom otvaranju prostora ili u vizualno sintetiziranoj prostornoj panorami, već iz predodžbe o prostoru izvode uvjet tvorbe iskustva svijeta. Otprilike, u tome se smislu argumentira u velikom psihološkom romanu 18. stoljeća, Antonu Reiseru Karla Philippa Moritza, kada se veli da je “predodžba mjesta ono na što vezujemo svoje ostale predodžbe”. Tu se u svakom slučaju predodžba prostora usko vezuje s predodžbom identiteta i pamćenja koja, u nedostatku arhimedovskoga uporišta, slijedi raznolika micanja mjesta i dovodi u pitanje identitet tijekom jednoga života. Književnosti svijeta sa svojim regionalnim, i još češće lokalnim, pristupima i danas na izazove globalizirajućih tendencija odgovaraju shvaćanjem koje prelamanja individualnoga i kolektivno-povijesnoga pamćenja dekonstruira kroz prizmu mjesta. One reagiraju na opasnost uzdizanja cultural mapping na rang sveobuhvatne zračne perspektive društvenih znanosti u kojoj bi se zanemarila subjektivna iskustva kulturalnih razlika. U tome smislu turski autor Orhan Pamuk u romanu Crna knjiga govori o razočarenjima kada se spozna “kakvim su majušnim crtama i točkama ucrtana i zaobiđena (na “ogromnoj zemljopisnoj karti” – D.B.M.) sva mjesta toliko puna sjećanja.” Novome mapping-projektu kritičke znanosti o kulturi i društvu potrebni su upravo takvi izazovi kartografiranja književnosti kako bi u karte zemalja i svijeta utisnuo dubinsku dimenziju lokaliziranoga subjektivnoga sjećanja neophodnu za njihovo mijenjanje.
Preveo s njemačkoga Davor Beganović


*Texte zwischen den Kulturen: ein Ausflug in ‘postkoloniale Landkarten’, u: Hartmut Böhme/Klaus R. Scherpe (ur.) Literatur und Kulturwissenschaften: Positionen Theorien Modelle. Rowohlt Verlag, Reinbeck bei Hamburg 1996.