Hrvate proglašavaju genocidnim, a točno se zna tko je počinio agresiju

U ovoj ustanovi kakve dosad nije bilo u Hrvatskoj, prikupljat će se svjedočanstva i dokumentacija o srpskim koncentracijskim logorima, žrtvama i patnjama kojima su bili izvrgnuti zarobljeni hrvatski branitelji i civili što su mahom odvedeni nakon pada Vukovara 18. studenoga
1991. godine

Kada se sa stručnjacima dogovori izrada upitnika potrebnog za prikupljanje dokumentacije osoba koje su u vrijeme ratne agresije bile u srpskim koncentracijskim logorima, zaživjet će rad nedavno otvorenog Centra za istraživanje ratnih zločina, smještenog u Borovu Naselju. U ovoj ustanovi kakve dosad nije bilo u Hrvatskoj, prikupljat će se svjedočanstva i dokumentacija o srpskim koncentracijskim logorima, žrtvama i patnjama kojima su bili izvrgnuti zarobljeni hrvatski branitelji i civili što su mahom odvedeni nakon pada Vukovara 18. studenog 1991. godine.
Centar će raditi u sklopu aktivnosti Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, čiji će predsjednik, Vukovarac Danijel Rehak u početku obnašati i mjesto voditelja.
U razgovoru s Vjesnikovim reporterima kazao je da će se Društvo povezati s ostalim sličnim ustanovama u svijetu, a postoji namjera da Centar jednog dana preraste u Institut kako bi se buduće generacije nastavile baviti istom problematikom sa znanstvenog aspekta. »Trenutačno okupljamo 4948 evidentiranih članova, međutim prema podacima vladinih ureda u Hrvatskoj ima još oko 8000 logoraša«, tvrdi Rehak te ističe da je od tog broja čak 50 posto osoba iz Vukovarsko-srijemske županije.
Kada je riječ o podacima koji će se prikupljati, mjesta, odnosno logori koji su se u njima nalazili, obrađivat će se opisno i slikovno. To će, veli Rehak, zasigurno olakšati traženje osoba, posebice što su, smatra, državne institucije u pokretanju traženja, odnosno izvođenja pred sud onih koji su činili zlodjela - spore.
Kako bi Centar normalno funkcionirao, za rad bi u njemu bile potrebne barem dvije osobe, no značajni posao obavljat će vanjski suradnici, a pomoć su ponudili djelatnici Instituta za društvene znanosti »Dr. Ivo Pilar«. Pilot-projekt, otkriva nam Rehak bio bi rad i obrada slučajeva s vukovarskog »Veleprometa«, u kojem su bili smješteni zarobljeni Vukovarci odvedeni iz bolnice, a koji su potom završili na Ovčari ili odvedeni u logore prema Dalju, te mjestima bivše SRJ.
»Slučajevima ćemo pristupiti selektivno, odnosno ovisno je li riječ o braniteljima ili civilima, ženama, djeci te prema starosnoj dobi, umrlima, onima koji još nisu pronađeni, tjelesno i psihički mučenima«, dodaje predsjednik Hrvatskog društva logoraša koji nas podsjeća kako je Društvo već napravilo izvjesnu bazu podataka ali, kaže, nestručno vođenu.
Naglašava kako ova kategorija broji i predstavnike ostalih nacionalnih manjina, jer mnogi Srbi i pripadnici ostalih manjina su zajedno stradali s hrvatskim civilima, pa i braniteljima koji su se bili uključili u obranu Hrvatske. Za sve će pojedinačno biti izrađeni životopisi, te uneseni podaci koji govore o detaljima proživljenog vremena u logorima, lokacijama istih, kada, gdje i na koji se način s njima postupalo, a bit će unesene i njihove stare adrese još iz vremena posljednjeg popisa stanovništva prije nego je došlo do agresije i rata.
Po evidenciji Hrvatskog društva logoraša više od 20.000 osoba prošlo je različite oblike zatočenja, od nekoliko dana do dvije godine i više. Na području Srbije postojala su 64 logora, te 14 u BiH, a u njima je ubijeno 295 Hrvata. »Dakle, nestalo je i ubijeno gotovo 8000, a mnogi podaci još nisu do kraja provjereni jer se događalo da nestaju čitave obitelji«, upozorava Rehak i tvrdi da postoji određeni broj osoba za koje uopće ne postoje podaci pa ih se i ne traži. Društvo logoraša, informacije je počelo prikupljati još 1995. godine, a logori su se, podsjetimo nalazili u Dalju, Boboti, Negoslavcima, na Ovčari, u Jagodnjaku, Belom Manastiru, Šidu, Sremskoj Mitrovici, Bogojevu, Novom Sadu, Begejcima, Stajićevu, Bosanskom Šamcu, Omarskoj, Bjeljini, pa i u Crnoj Gori.
Bivši logoraši još su prošle godine spominjali pokretanje tužbi protiv države Srbije i Crne Gore koja je sljednica nekadašnje SRJ i tzv. JNA kako bi mogli ostvariti obeštećenje za patnje i stradanja koje su doživjeli u tamošnjim logorima. Trenutačno na sudu u Beogradu postoji gotovo 4500 zaprimljenih privatnih tužbi, a odvjetnici s hrvatske i srpske strane preuzeli su slučajeve prve skupine logoraša među kojima su žene i djeca koji su prošli kroz srbijanske logore. Da se novac preživjelim članovima dodjeljuje kao pomoć kojom bi se podmirili dosadašnji troškovi života članova obitelji logoraša ili pak samim preživjelim osobama na neki nam je način potvrdio i pukovnik Ivan Grujić, pomoćnik ministrice obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti koji vodi Upravu za zatočene i nestale.
»Jasno je da svaka žrtva ima pravo na obeštećenje, kako moralno tako i materijalno«, ponavlja i podsjeća kako je, primjerice Njemačka isplaćivala obeštećenja onima koji su prošli strahote tijekom Drugog svjetskog rata, a upravo zbog posljedica koje su nanesene od strane okupatora iz te države. Što se pak tiče zahtjeva hrvatskih logoraša, Rehak naglašava kako se oni kreću u iznosima međunarodnih prosjeka, odnosno postotaka. Tako bi se naknada za izgubljeni život u logoru ili za posljedice koje su uzrokom mučenja i fizičkog maltretiranja kretala u iznosu od 400.000 eura. Sigurno je da, javnosti poznat slučaj obitelji Zec, može pokrenuti pitanje hrvatskih stradalnika i žrtava iz proteklog Domovinskog rata...
Suđenje optuženima za zločin počinjen na Ovčari, a što je u ožujku započelo u Beogradu, preživjeli logoraši doživljavaju kao većina onih što su osjetili strahote agresorske ruke i oružja. »Mislimo da je svako pravosuđe jednako, zavisi kako ga ljudi sprovode, odnosno primjenjuju«, kaže Rehak koji smatra da se u Beogradu »sudi mahom hrvatskim državljanima srpske nacionalnosti zbog čega će na kraju izgledati kako su u ovom dijelu regije i Europe, hrvatska država i njezini stanovnici, najveći zločinci«. Naime, zaključuje predsjednik Hrvatskog društva logoraša, »ima nas u Haagu, pa sad i u Beogradu jer tamo se sudi hrvatskim državljanima koji su se u Srbiju sklonili zbog privatnih problema i neriješenih životnih situacija«.
Teško je citirati riječi ovog stradalnika, međutim nemoguće je ne poslušati njegovo mišljenje kada kaže: »Ne može se govoriti da su optuženi mogli raditi što su htjeli jer ipak su bili pod nečijom ingerencijom i zapovijedanjem, a mnogi su dobili odličja od tadašnjeg Generalštaba SRJ za sudjelovanje u »otadžbinskom« ratu čime im je nekadašnja JNA priznala sva njihova djela!«. Ocjenjujući neshvatljivim činjenicu da Hrvate proglašavaju genocidnim, a točno se zna tko je počinio i odgovoran je za agresiju, podsjeća na tragediju Vukovara za koju kaže da je tamo »ubijeno dva puta više Hrvata, nego što je Srba stradalo u cijelom ovom ratu«.
Stoga, upozorava, ne treba zaboraviti da su se Srbi iz Vukovara iseljavali još od svibnja do srpnja 1991. godine. »Otišla su djeca, žene i drugi, svi osim onih koji su imali zadaću da tu ostanu i budu kao peta kolona te dio onih koji nisu željeli otići već su s nama branili grad«, prisjeća se bivši logoraš Danijel Rehak, koji je bio zarobljen tri dana nakon pada Vukovara, a potom odveden u Dalj gdje su ga ispitivali i gdje je, kako kaže, shvatio »da su svi oni koji su vodili rat protiv Hrvatske razmišljali jednako, od običnog vojnika do oficira koji su Hrvate htjeli ubiti i rastjerati s ovih prostora, jer je želja Srbije i njezinih vlasti bila da se šire izvan granica te države«.
Nakon Dalja, u prosincu 1991. godine prevezen je u Stajićevo, a potom u Sremsku Mitrovicu. Nakon devet mjeseci zatočeništva i povratka u normalan život, i danas, nakon više od dvanaest godina zadrhti mu glas kada se sjeti fizičke i psihičke torture koju je prošao, a posebno pamti mlađe ljude za koje kaže da su njihovi »ožiljci« i traume koje su uzrokom doživljenih trenutaka u tom vremenu, možda još veće i bolnije nego što je to u starijih koji su tada već imali životnog iskustva pa su bili nešto otporniji.
»Nisu mogli trpjeti poput nas starijih, a danas su mnogi od preživjelih logoraša ruine koje svakog trenutka mogu eksplodirati«, sa žaljenjem i ljudskom nelagodom je zaključio naš sugovornik. Zbog svega što se može sjetiti iz ne tako davne osobne logoraške prošlosti, kao i mnogih koji su ipak ostali na životu unatoč zvjerstva koja su nad njima počinjena, izražava nezadovoljstvo što populacija logoraša nije pravilno zastupljena u Hrvatskoj. Upozorava kako su zbog dugog boravka po logorima, a u vrijeme kada je RH već bila međunarodno priznata država u svijetu, najteži stradalnici koji su tada još bili maltretirani i mučeni. Ipak bi, mišljenja je, država ovu kategoriju društva trebala primjerenije obilježiti, tek sa možda 50 kuna zbog toga što su bili u logoru, ili još bolje nekim priznanjem ili godišnjom zahvalom.
»Svi koji su bili branitelji ipak su to riješili statusno, neki su u mirovini ili na skrbi, a mi nažalost nismo mogli biti branitelji jer smo se nalazili u okruženju srpske vojske i JNA«, kaže Rehak i upozorava javnost da bivši logoraši polako umiru bez mrvice svjetla koje bi ih obasjalo kada bi osjetili da se država brine o njima. Danas ih u Hrvatskoj ima tek 6000 preživjelih, a svakog ih je dana sve manje jer psihičke i fizičke rane iz ratnih dana zbog kojih često pobolijevaju neumitno pokazuju svoju uništavajuću snagu. Novootvoreni centar za istraživanje ratnih zločina za njih znači mnogo, a sasvim izvjesno postoji nada da jednog dana preraste u ustanovu poput centra Simona Wiesenthala, koji je pridonio otkrivanju velikog broja ratnih zločinaca koji su se na koncu ipak našli pred licem pravde.

Snježana Čanić Divić