25. 10. 2001. h o m e
broj 66



















Vesna Teršelič, direktorica Mirovnih studija u Zagrebu

Vježbanje nasilja, vježbanje samouništenja

Poredak u svijetu u kojem jedni imaju previše, a drugi ni najosnovnije, sam je po sebi nasilan

Tin Perkov

Amerikanci i Britanci bombardiraju Afganistan. Koji je njihov cilj, za što se oni bore? Je li prihvatljivo njihovo objašnjenje da je riječ o neželjenoj, ali nužnoj ''samoobrani''?

– Cilj koji stalno naglašavaju u medijima je uništenje vojnih ciljeva, no jučer su pogodili i bolnicu i skladište hrane Međunarodnoga crvenog križa koje je bilo vrlo jasno označeno. Afganistan bombardiraju vojske koje su poslale vlade Amerike i Velike Britanije, a podržava ih i hrvatska Vlada i druge zemlje antiterorističke koalicije. Želim napraviti jasnu razliku između vlada i ljudi jer se dosta ljudi protivi bombardiranju. Ciljevi koje su deklarirale vlade mogu se možda sažeti u nekoliko rečenica, i funkcioniraju u kontekstu napora da se iskorijeni terorizam. No, bombardiranjem jedne zemlje terorizam se neće iskorijeniti, jer je očito da je napad na Svjetski trgovački centar i Pentagon, u kojem je pobijeno više od 5600 ljudi, bio dugo pripreman, u svakom slučaju unutar SAD-a, a vjerojatno i u nizu drugih zemalja.

I dalje bez dokaza

Dokazi da iza svega stoji Osama bin Laden nikad nisu predočeni, i koristi se formulacija da je taj dio operacije povjerljiv. Ako su to dokazali, nejasno je zašto ne pokažu te dokaze, doista ne znam kako bi to ugrozilo vojnu operaciju. Razumno je pretpostaviti da je Bin Laden povezan s napadom, ali mislim da je nakon dugogodišnje djelatnosti Osame bin Ladena razumno pretpostaviti da je broj školovanih terorista dovoljno porastao i da mreža funkcionira decentralizirano. Afganistan je jedan centar, možemo reći jako važan centar, ali ipak samo jedan centar. Što uništenje centra u Afganistanu znači za druge centre? Bivša čelnica britanske tajne službe MI5 Stella Rimington nedavno je izjavila da terorizam nije moguće u potpunosti uništiti. Ženi koja je godinama pratila tragove počinitelja terorističkih akcija u Britaniji i Sjevernoj Irskoj vjerujem na riječ.

Što je s humanitarnim aspektom akcije?

– Jako zabrinjava činjenica da zima u Afganistanu počinje sredinom studenog, za manje od mjesec dana. Kad počne zima, na mnogo mjesta više se neće moći dostaviti hrana. Sve dok traju, sada gotovo neprekidna bombardiranja, hrana se ne može dopremati.

U Afganistanu je i prije 11. rujna bilo milijun prognanih, milijun ljudi već je izbjeglo u Iran, dva milijuna u Pakistan.

Procjene koliko će još biti izbjeglica razlikuju se, Visoki komesarijat za izbjeglice (UNHCR) govori o osam milijuna. Svjetski program hrane procjenjuje da će trebati hraniti šest do sedam milijuna ljudi u najskorije vrijeme, a imaju hrane za oko četiri milijuna ljudi za samo deset dana. Avioni koji su sad uključeni u akcije dnevno izbace oko 37.000 paketa, što je kap u moru. Neki podatci govore da je ubijeno više od tristo civila, no ugrožena je puno veća grupa. UNHCR se boji da će u toku zime, ako se hrana ne dostavi, a ne dostavlja se, umrijeti svaki osmi od tih osam milijuna, znači milijun mrtvih od gladi. Prije svega staraca, žena i djece. To će biti direktna konzekvenca bombardiranja.

Je li vojna akcija a priori neprihvatljiv način borbe za bilo kakav cilj, pa makar to bilo poštivanje ljudskih prava ili kažnjavanje zločinaca?

– Nisam pacifistkinja, mislim da ima opravdanih vojnih akcija, mada radim u skladu s maksimom da je rat zločin protiv čovječanstva i čovječnosti. Kad se NATO prije sedam godina predomišljao hoće li nešto učiniti u BiH, moj stav je bio: pa dajte više! Što čekate? Nije da ne mogu zamisliti opravdanu oružanu akciju, svaku situaciju treba posebno analizirati. Međutim, s Afganistanom nemam dilema. Vidim da za tu akciju nema opravdanja. Nije legitimna, a nije ni legalna. Savjet Sigurnosti nije preporučio bombardiranje. Članak 7. Povelje UN-a govori o samoobrani i sprječavanju velike humanitarne katastrofe. Smatram da bombardiranje Afganistana nije samoobrambena akcija i da vodi direktno u humanitarnu katastrofu.

Spirala nasilja

Netko je srušio tornjeve WTC-a i ubio 5600 ljudi. Što uraditi, ako ne bombardirati Afganistan?

– Razumijem da nakon ubojstva 5600 ljudi za samo jedan sat mnogi u Americi imaju potrebu za vidljivom akcijom. Razumijem zašto je odlučna vojna akcija dobila tako veliku podršku. No, smatram da im bombardiranje neće vratiti sigurnost. Vraćanje udarca priziva novi udarac. Time se samo nastavlja spirala nasilja. Vojske to čine oduvijek. Moje je mišljenje da je jedini mogući put ekonomsko osnaživanje siromašnih, izgradnja povjerenja i obrazovanje.

To nas dovodi na pitanje o uzrocima terorizma. Zašto su teroristi srušili te zgrade? Ljude koji pokušavaju kritički odgovoriti na to pitanje često se optužuje da opravdavaju taj čin.

– Taj se čin nikako ne može opravdati. Za ubojstvo nijednog bića nema opravdanja. Svaki je čovjek vrijedan. Zgranulo me što su neki moji znanci govorili da su ljudi u Pentagonu zaslužili smrt. Neki su novinari podsjetili da to što je ugovor iz Versaillesa bio loše napravljen ne može opravdati to da su nacisti napravili Auschwitz. Dakle, to što je situacija u svijetu izuzetno nepravedna i jaz između bogatih i siromašnih užasno dubok, ne može opravdati ubijanje silnih ljudi u Americi. No, vrlo je važno pogledati kontekst unutar kojeg teroristi regrutiraju samoubojice. Predsjednik Bush mogao se zapitati otkuda toliki gnjev. Suočen s vrlo dubokim podjelama na bogate i siromašne u svijetu iskreno može reći da odgovor na napad sigurno nije jednostavan i da ga ovaj čas ne znaju ni globalisti, ni antiglobalisti, ni zagovornici oružanih napada ni mirovnjaci. Vrlo je nalik traganju za pitanjem kako biti sretan i siguran u svijetu gdje više od dvije milijarde ljudi živi u bijedi.

Širenje terorističke mreže u svijetu moguće je zbog osjećaja velike frustracije, beznađa i nezadovoljstva u mnogim zemljama osobito, u kojima žive siromašni. Imamo ogromne razlike, godišnji BDP u SAD-u je 33.000 dolara po stanovniku, za Afganistan podataka uopće nema, ali se procjenjuje da je riječ o manje od 800 dolara. Riječ je o ratu koji se vodi protiv ljudi iz jedne od najsiromašnijih zemalja, ljudi koji su već dugo taoci režima. U Afganistanu rat traje 22 godine.

Važno pitanje u cijelom svijetu je kako osnažiti ljude i smanjiti neravnopravnost. Poredak u svijetu u kojem jedni imaju previše, a drugi ni najosnovnije, sam je po sebi nasilan. Nije nasilje samo kad netko nekom udari šamar, puca na njega ili baci bombu, nasilje je i život u nepravednim uvjetima koji jednima omogućavaju vrlo dobre prilike, a drugima ne dopuštaju skoro ništa.

Nakon napada na New York i Washington, pomislio sam da bi se moglo dogoditi da se Amerikanci vrate svojoj izolacionističkoj politici, da se povuku iz svjetskih problema, jer misle da je upravo to uplitanje uzrokovalo da njih netko napada. Je li to moguće, i kakve bi to moglo imati posljedice?

– Da, to nije bilo isključeno, SAD je u 20. stoljeću doživio nekoliko šokova. Nakon ekonomske krize 1929. zatvorio se i ostao zatvoren sve do Pearl Harboura kad se opet okrenuo prema drugima.

Metode uništenja i mira

U unutarnjoj politici SAD-a prisutna je ta dilema. Ubrzo poslije napada počeli su tražiti saveznike. Impuls da rade savezništva, da surađuju s drugima, dobar je. Senat je odlučio platiti Ujedinjenim nacijama ono što SAD duguje. To je pozitivan korak. Još bi dragocjenije bilo kad bi SAD odlučio povećati iznos pomoći za druge zemlje koji sada iznosi tek jedan promil nacionalnog dohotka, za razliku od Danske koja svake godine daje cijeli postotak. Američki predsjednik i britanski premijer Blair pokazali su veliku sposobnost uključivanja različitih država, a koalicija koja je stvorena jako je široka. No, glavna metoda za koju se odlučila koalicija je uništiti, razoriti, dokinuti, ubiti oružjem i bombama. Više uopće ne uspijevam pratiti koliko je milijardi već utrošeno u ovom bombardiranju, ali znam da mirovni institut SIPRI procjenjuje svjetske vojne izdatke u 2000. na 798 milijardi dolara. Kad pomislim da je UN objavio da treba 580 milijuna da bi zadovoljio potrebe ljudi u Afganistanu u idućih šest mjeseci, od čega je 40-50 milijuna hitno, jasno mi je da su u svijetu pobrkani prioriteti. S manje od pola promila sredstava potrošenih na vojske u prošloj godini mogle bi se pokriti potrebe svih izbjeglica. Ne predlažem pregovore s Osamom bin Ladenom, niti bih se fokusirala na one koji su već postali kandidati za teroriste-samoubojice, nego na sve milijune, milijarde nezadovoljnih, kojima je svega dosta, a izloženi su propovjednicima koji ih pokušavaju regrutirati.

Postoji li uopće iskrena namjera da se uz vojnu operaciju provodi i humanitarna akcija ili je to samo kompromis kojim Amerikanci žele zadobiti podršku za vojnu komponentu akcije?

– Ne bih rekla da su njihove namjere trule, ne mislim da ovo što se događa u svijetu jest zato što su bogati i moćni zli i opaki, da je sve samo zbog određenih interesa. Mislim da mnogi imaju najbolje namjere, i to nije nevažno. Doduše, to me još više zastrašuje, jer ako čine najbolje što mogu, a to je ovako destruktivno…

Na duge staze možda postoji šansa za zaokret. Svjesna sam da je lakše krenuti u rat nego ga zaustaviti, no kada sila neće dati rezultate, političari će spremnije osluhnuti mirovne argumente. Posebno ako će ih na ulicama izvikivati dovoljno velik broj ljudi.

Tu je uloga civilnih inicijativa i medija…

– Bilo je dosta protesta, pomalo sa gradi mirovni pokret u SAD-u i Velikoj Britaniji. Bilo je krasno gledati prizore iz New Yorka gdje su se okupljali ljudi svih vjera i nisu govorili o osveti. Mislim da se broj onih koji nemaju potrebu za odlučnom vojnom akcijom povećava. Sve se više ljudi brine jer nema pravih informacija. Pentagon troši milijune da bi kupio pravo na sve satelitske snimke. John McArthur, izdavač Harper’s Magazina, zabrinut je jer se novinari doslovce natječu u hvalospjevima i nakon najprosječnijeg govora predsjednika Busha i ne protestiraju što uopće ne mogu doći do vijesti s bojišnice.

Medijski rat i uloga UN-a

Medijski rat je u punom jeku. Novinari koji su protiv rata zakazali su blokadu ulaza u zgradu BBC-ija kako bi podržali kolege ogorčene jer televizija nije prikazala snimke pogođenog skladišta hrane u Kabulu. Kao i u tijeku rata u Hrvatskoj, vlade pokušavaju kontrolirati medije i to im u manjoj ili većoj mjeri i uspijeva. No, kad vojne akcije ne budu davale očekivane rezultate, mirovni će protesti postati još glasniji. Otvoreno je pitanje hoće li se tada vojna akcija širiti i na druge zemlje ili će se najmoćnije zemlje koncentrirati na nešto konstruktivno. Možda će tada prepustiti odgovornost za spajanje razbijenog i građenje sigurnosti u suradnji s Ujedinjenim narodima i građanskim inicijativama.

Jesu li Ujedinjeni narodi sposobni za takvu inicijativu?

– Jesu, ako ih podrže najmoćnije države. Sve dok SAD drže figu u džepu i sve dok UN sami sebe ne vide kao najvažniji subjekt svjetske politike - nisu.

Svjetske organizacije u sklopu Ujedinjenih nacija zaslužuju podršku. Vrlo je važno što je UN ove godine dobio Nobelovu nagradu za mir. Na krilima tog priznanja mogao bi početi pripreme za međunarodnu konferenciju o Afganistanu. Ne želim reći da je UN fantastična organizacija, ali smatram da nije osobito mudro krenuti u građenje posve nove svjetske organizacije: ova nedostatna i birokratizirana nažalost je pravi odraz naših sadašnjih mogućnosti. Različiti ljudi gradili su je više od pedeset godina; poučena iskustvima rada u različitim međunarodnim mirovnih i ženskim mrežama sigurna sam da je ne bi napravili puno bolje čak i kad bi je s najboljim namjerama željeli uspostaviti iz početka. Doživljavam Tribunal u Haagu kao instituciju UN-a koja već jest institucija za 21. stoljeće. Naravno da imam puno prigovora njihovom radu, jer su spori i neučinkoviti. Ali rade. Jesmo li prije pet godina mogli zamisliti da će Milošević završiti u Haagu? Prvi se put u povijesti dogodilo da se nekome tko je još prije godinu dana bio predsjednik sudi za ratne zločine. Čini mi se također vrlo važno insistirati na osnivanju Međunarodnoga kaznenog suda gdje će za zločine odgovarati teroristi u budućnosti. SAD nisu podržale Međunarodni kazneni sud, i vrijeme je da ga podrže. Švicarska je 12. listopada ratificirala međunarodnu konvenciju o osnivanju suda i tako postala 43. zemlja potpisnica. Hrvatska je Konvenciju već ratificirala kao 34. zemlja potpisnica. Za osnivanje suda treba je ratificirati još 17 zemalja.

Eskalacija straha

Što poslije vojne akcije?

– Kad dođe, i ako dođe trenutak u kojem će vojske zaključiti da su uništile talibane i terorističke organizacije u Afganistanu, postavit će se pitanje izgradnje mira nakon rata. U procesima poslijeratne obnove do sada se nisu iskazali ni SAD ni Velika Britanija. Ne moramo gledati daleko da se u to uvjerimo, Kosovo je protektorat, stvari idu na bolje, ali užasno, užasno, sporo. SAD je bombardirao Irak, i još ga povremeno bombardira, i što se dogodilo? Milijun mrtvih zbog pomanjkanja hrane, pitke vode i lijekova u doba sankcija. A Sadam je još uvijek na vlasti. Jednom će u Afganistanu trebati imenovati vladu, održati izbore. Hoće li Afganistan biti protektorat? Čiji? Kad na vijestima čujem da talibani masovno prelaze u redove opozicijskoga Sjevernog saveza, plašim se kakva će to biti buduća vlada. Koliko će ljudi uopće preživjeti rat? Za nove izbjeglice više nema mjesta, kampovi koji se sada grade u Pakistanu daleko su od izvora pitke vode, Pakistan ima godišnji BDP od oko 430 dolara po stanovniku, i nema čime hraniti tolike izbjeglice.

Doduše, imaju novca za nuklearni program.

– Da, to su si omogućili i osigurali. Kao uostalom i njihovi susjedi u Indiji. Ali to još nije razlog da ih se ne podrži, jer je baš Pakistan primio najveći broj izbjeglica. Vrlo je važno pitanje ne samo tko je odgovoran za terorističke napade, nego tko će biti odgovoran za ono što će se događati nakon ove akcije, za žrtve kojih već ima i bit će ih još više. I za poslijeratnu obnovu. Ne čini mi se da vlade koje vode rat prihvaćaju svoj dio odgovornosti za sve posljedice bombardiranja i za budućnost ljudi.

U kojoj su mjeri teroristički napadi na SAD nešto novo na sceni nasilja, je li tolika brutalnost izazvala neke promjene?

– Nešto što je puklo, što se rastočilo 11. rujna, jest naš osjećaj sigurnosti. Osjećaji se ne mogu statistički mjeriti, ali mislim da se broj ljudi koji doživljavaju da živimo u koliko-toliko sigurnom svijetu jako smanjio. S te su strane terorističke akcije bile nevjerojatno efikasne. Strah od bedrenice hara svijetom. Ljudi su u panici čim na omotnici vide arapski jezik ili malezijske marke. Od rušenja nebodera WTC-a epidemija straha proširila se svijetom. Jako se povećao broj situacija u kojima se osjećamo nelagodno, recimo kad treba odlučiti putovati li nekamo avionom ili otvoriti pismo.

Mnogo se raspravlja o opasnosti po ljudska prava u Americi i zapadnom svijetu.

– Represivni državni aparati, vojska, službe sigurnosti i policija predlažu povećanje kontrole, što smanjuje građanske slobode. U novinama smo pročitali da su, primjerice, tri muškarca iz arapskih država morala izaći iz švedskoga zrakoplova jer su se putnici plašili. Strah, pomanjkanje osjećaja sigurnosti, odjednom legitimira stvari koje su prije bile apsolutno nezamislive. Znači li to da ljudi iz arapskih država više neće moći putovati avionima? Hoće li ih se uvijek moći samo tako zamoliti da izađu? Za građane zemalja u kojima do sada nije bilo osobnih iskaznica, niti su postojali sustavi poput JMBG-a, vlasti odjednom insistiraju da se ta vrsta identifikacije uvede, mada u terorističkom napadu u New Yorku to uopće nije bio važan faktor.

Legitimiranje

Teroristi su sasvim legalno boravili u SAD-u i imali sve dokumente.

– Da, većina je već duže boravila u SAD-u, imali su sve potrebne dokumente. Te mjere neće pogoditi teroriste, već ekonomske imigrante. Kad je hrvatski građanin napao vozača autobusa, te time izazvao prometnu nesreću i povukao u smrt još tri osobe, novinari su zapisali i interpretaciju da ga je bilo strah jer više nije imao dozvolu boravka i svakog je časa očekivao da će ga netko legitimirati. Taj strah prije nije postojao, ili bar nije postojao u tolikoj mjeri. Postoji siva zona u kojoj se skrivaju nezadovoljni uvjetima u svojoj zemlji ilegalno borave u nekoj drugoj, koja izvana izgleda kao zemlja velikih mogućnosti, koji niti će moći dobiti azil, niti više žele živjeti u Meksiku, Kini ili nekoj drugoj državi. Tu se javlja novo područje pritiska, u kojem represivne državne službe koje insistiraju na kontroli mogu itekako proširiti svoje djelovanje i svima nama suziti prostor slobode. Uopće ne čujem da će neke mjere sigurnosti koje se sad uvode bile privremene, državne službe kontrole, nažalost, imaju tendenciju da, kad jednom nešto uvedu, to ostane za vijeke vjekova. Naravno da je onda na građanskim inicijativama da se bore za građanske slobode, ali je pitanje koliko će one u različitim državama imati snage.

Povećavanje državne kontrole

Kontrola za koju nam govore da će nam pružiti sigurnost sužava prostor građanskih sloboda. Ako će mi na ulici vrlo često prilaziti policajci i legitimirati me, ja se sigurno neću osjećati jako sigurno, dapače, osjećat ću se kao osoba koja živi pod prismotrom. Odmah nakon napada premijer Račan najavio je pooštravanje kontrole na granici. U Hrvatskoj za sada nisam primijetila druge mjere.

U Americi?

– Prijatelji i prijateljice mi govore da su se kontrole u Americi apsolutno intenzivirale. I u drugim državama vidljiva je bitna promjena. Pooštravanje mjera kontrole nije sigurnost u kakvu ja vjerujem. Tradicionalni koncept sigurnosti, u kojem je sigurnost nešto što prisilom i oružjem osigurava država, vrlo je ograničen. Mene zanima koncept suradničke sigurnosti, u kojoj je garancija mom susjedu to da je meni važno hoće li njemu ili njoj biti dobro i, ako se nešto dogodi, da ću ja reagirati, u kojem je najvažnije da komuniciramo, da tražimo neko zajedničko rješenje. Sveobuhvatna sigurnost u kojoj je moje dobro povezano s dobrom svih drugih počiva na načelima međusobnog uvažavanja, solidarnosti i dogovaranja. Antiteroristička koalicija propušta važnu šansu jer zanemaruje koncept sveobuhvatne, svestrane sigurnosti. Vjerujem da se sadašnja destruktivna politika može pretvoriti u konstruktivnu. Pregovarači oko Busha, posebno Powel, očito su vrlo sposobni, ali su svoju energiju prije svega usmjerili na dogovaranje oružane borbe. Drago mi je da se paralelno dogovara i ekonomska pomoć i druge konkretne mjere, ali ne u dovoljnoj mjeri.

Hrvatska kao papiga

Spomenuli ste hrvatsku Vladu kao članicu antiterorističke koalicije. Kako vidite aktivnosti naše vlade u tom svojstvu?

– Hrvatska vlada previše često papagajski ponavlja ono što kaže Amerika. Kad se mislilo da neće biti nikakvog koridora preko Hrvatske, izjavili su da žale jer ne možemo ponuditi koridore. Moja je reakcija bila sasvim suprotna: Bogu hvala što nismo članica NATO-a! Hrvatska bi Vlada mogla imati više inicijative. Iz iskustva u ratu u Hrvatskoj i BiH, posve je jasno da se stvari neće riješiti kroz uništavanje bombama. Hrvatska bi Vlada mogla preuzeti dio odgovornosti za izbjeglice. Svaka pojedina članica antiterorističe suodgovorna je za izbjeglice. Bi li se neke izbjeglice mogle dovesti ovdje, ili će Hrvatska slati pomoć u hrani ili novac? Italija je već obećala 5 milijuna dolara, Evropska Unija 1,8 milijuna, Njemačka 4 milijuna, a gdje je Hrvatska? Mi smo u dijelu svijeta koji je bogatiji, nije nam najbolje na svijetu, ali mislim da je kriza u Afganistanu ovaj čas puno teža. Hrvatska bi isto tako mogla pridonijeti ubrzanju procesa ratificiranja Konvencije o međunarodnom kaznenom sudu u drugim državama ili inicirati osnivanje posebnog tribunala za terorističke zločine.

Nevladine organizacije u Hrvatskoj objavile su zajedničku izjavu nakon terorističkog napada na New York i Washington, u vrijeme pripreme za ratni odgovor.

– Svakako smo željeli izraziti sućut i istovremeno jasno reći da pravi odgovor na teroristički napad nisu osvetničke vojne akcije već proces građenja međunarodnog povjerenja i suradnje. Moj je dojam da su mediji jedva dočekali da konačno netko nešto kaže protiv planiranih bombardiranja.

Vojska bez kontrole

Logika vojske bez kontrole bila je vrlo vidljiva kad je nakon bombardiranja skladišta s hranom Pentagon izjavio kako su mislili da su tamo talibani, što znači da i u budućnosti sumnja na prisutnost talibana, terorista, nepoćudnih, nepoželjnih, može biti dovoljan razlog za bombardiranje. Očito je da Pentagon treba netko kontrolirati. U mirnodopska vremena to čini demokratska javnost. U ratnim vremenima, kad posustaju i mediji poput BBC-ija, civilne inicijative nastoje predočiti što više argumenata protiv rata i vidjeti može li se nekako potaknuti moćnike poput SAD-a da razmišljaju na konstruktivniji način.

Možemo li očekivati još neke aktivnosti našeg civilnog sektora?

– Želimo direktno podržati građanske inicijative Afganistana koji rade za mir, pomažu izbjeglicama, sudjeluju u kampanji za čišćenje mina i zalažu se za ljudska prava. Nedavno smo na HTV-u mogli vidjeti film koji su napravile žene iz RAWE. Pripremamo i koncerte za mir i željeli bi prihod od ulaznica namijeniti izbjeglicama. Do tada ćemo ga razmatati jednom tjedno u toku akcija za mir. Dok traje rat jednom tjedno ćemo se okupljati na Cvjetnom u druženjima protiv rata kako bi afirmirali život i svijet bez nasilja.