14. 07. 2006. h o m e

broj 184-185



















TEMA BROJA

Protesti i protestiranje

Transkript s diskusije O protestima i protestiranju u okviru projekta Bilježenje grada – bilježenje vremena, 2. otvoreni ured, klub za net.kulturu mama, Zagreb, 24. svibnja 2006.

Slučaj Tvornice duhana Zagreb debakl aktivističke scena

Srećko Horvat: Umjesto pitanja, počet ću od priče koja će otvoriti neka od pitanja na koja ćemo pokušati odgovoriti večeras. Nedavno je izbio slučaj Tvornice duhana Zagreb i Tvornice duhana Rovinj i mislim da se na tom primjeru može pratiti niz fenomena oko protestiranja i protesta u javnom prostoru i općenito. Kao što svi znate, mediji su na početku intenzivno pratili priču, bila je na naslovnicima svih novina, pokrenuta su čak tri bloga – jedan je izvještavao direktno iz tvornice, a pisao ga je Kemal Mujičić, publicist i scenarist, drugi je nastao kao reakcija na taj blog, a treći Talasaj uređuju studenti Filozofskog fakulteta. Dakle, na tom primjeru možemo vidjeti kako su se mediji angažirali u cijelu priču. Ono što mi je zanimljivo je način na koji se o TDZ-u danas šuti. U zadnjih nekoliko tjedana o tom slučaju u medijima nema govora. Prije nekog vremena u Jutarnjem listu je izašao članak pod naslovom Debakl radnika i štrajkaša Tvornice duhana Zagreb, a koji se odnosio na prvomajski protest. Zanimljivo je da u članku nijednom riječju nije spomenut debakl, dakle, urednik novina implicira nešto čega nije bilo. Jedna od tema o kojoj možemo pričati jest na koji način mediji prate proteste i protestiranje. Drugi moment o kojem možemo pričati kod TDZ-a jest istup u javni prostor, dakle radnici su zauzeli tvornicu u centru grada i najprije su se u tom prostoru koncentrirali dva ili tri tjedna, nisu izlazili vani, osim za Prvi maj kada su, poput ostalih protesta u Zagrebu, krenuli od Trga bana Jelačića Ilicom do tvornice – to je na neki način akt zauzimanja i osvajanja prostora. Sljedeće bi pitanje moglo biti zašto svi protesti u Zagrebu kreću od Trga bana Jelačića?

Srećko Horvat: Ono što mene zanima jest zašto je slučaj TDZ-a nestao s naslovnica i počeo se javljati jedino u gradskoj rubrici. No mislim da je najbolje da krenemo od iskustava, u kakvom ste protestu sudjelovali i kakva iskustva i doživljaje imate, te zašto ste uopće odlučili sudjelovati u određenom protestu.

Eugen Vuković: Meni to nije zanimljivo zbog medijske pažnje, pitanje je zašto je tako malo ljudi bilo fizički prisutno tamo. Znam puno aktivista koji su znali za to, međutim oni to jednostavno nisu smatrali bitnim. Dakle, nije problem medijske reprezentacije, mislim da je medijskog prostora bilo sasvim dovoljno....

Hrvoje Jurić: To nije bio debakl radnika Tvornice duhana Zagreb, njih ima onoliko koliko ih ima. To nije bio debakl medija, mediji funkcioniraju onako kako funkcioniraju, i onaj tko to nije shvatio može samo biti uvijek iznova razočaran, ja nisam. To je prije svega debakl tzv. civilne scene, odnosno aktivista, ljudi koji na toj sceni nešto rade ili ne rade, a u zadnje vrijeme, čini mi se, jako malo rade, barem u onom aspektu o kojem se večeras priča. Energija koja je vodila proteste do prije nekoliko godina prilično je splasnula, ako nije i nestala. Zadnja masovnija i intenzivnija gibanja bila su zapravo ona oko Dosta je ratova, što ne smatram gotovom pričom, ali kako sad stvari stoje, ta je priča duboko zamrznuta. Od tada do danas, što se zapravo događalo? Može li netko navesti nešto, osim Građanske inicijative “Matija Gubec”, osim svečanosti kakve organizira Ženska mreža Hrvatske i sličnoga? Ponekad nešto naprave sindikati, ponekad nešto branitelji, ali protesta poput onih do prije nekoliko godina – nema. TDZ je bio prilika da se jedan paradigmatski slučaj izvuče iz zatvorenog prostora, iz tvornice, da se izvuče iz medijske manipulacije i da se uključe oni ljudi koji su senzibilizirani za tu temu, ali i za druge srodne teme... Kad smo 2003. godine organizirali niz prosvjeda protiv rata u Iraku, nas je nekoliko razgovaralo o tome kako bi bilo dobro da se formira neka inicijativa koja bi koordinirala različite prosvjede, ali ne bi bila ograničena samo na jednu temu, već bi mogla objediniti čitav taj spektar tema, koji i jest na neki način umrežen, da se reagira od prilike do prilike, ali na jedinstvenoj platformi...

Zagreb nema kulturu protesta na ulici

Biljana Kašić: Čudi me kako Hrvoje postavlja pitanje. Naime, uvijek je bilo isto, nikada nije bilo drukčije. Aktivistkinja sam od ranih osamdesetih godina, kada smo protestirale na Cvjetnom trgu. Međutim, nikad to nije bilo masovno, iz nekoliko razloga, uvijek je to bilo škrto, često nemaštovito, pa i artificijelno... Čini mi se da je riječ o dvije stvari: Kad već govorimo o prostoru, mislim da vezano uz proteste treba problematizirati Zagreb kao grad odnosno pulsiranje grada u svojoj prostornosti. Zagrebački prostori nisu u tom smislu jako gostoprimljivi prostori, da iskoristim izraz Zygmunta Baumanna; vrlo je neugodno biti izložen na trgu, na cesti, posebno u ulozi protestantice. To nije priča Beograda, priča Ljubljane, ovdje prostor drukčije pulsira. S druge strane, nikad nije bilo puno građana/ki spremnih na protest, to nikada nije bio dio ovdašnje kulture otpora, dio kulture civilnoga društva u Hrvatskoj, barem ne zadnjih dvadesetak godina. Uvijek su to bile iste face, manje-više ista imena, s vrlo malo mladih ljudi. Mislim da Zagreb nije njegovao kulturu protesta na ulici i da ima nešto u tome, da to ima veze s intrinzičnom strašću prostora i u vezi s njim. Posrijedi je puno kompleksnija priča; nisam sigurna da je proteste uopće moguće sustavno organizirati ili kontrolirati, a najmanje koordinirati...

Hrvoje Jurić: Nisam to ni mislio u smislu neke formalne organizacije, već više u smislu okupljanja grupe ljude kakva sada ne postoji, a koja je 2002. ili 2003. ipak postojala. Sama činjenica da se ništa ne događa i da ovaj pokušaj oko TDZ-a nije uspio dovoljna mi je odskočna daska da zaključim nešto takvo. To da nikada nije bilo mnogo bolje, s tim se slažem, ali ako je sad potpuno loše, onda je nekoć ipak bilo nešto bolje.

Tomislav Pletenac: Problem s civilnom scenom i to da ona nije masovna jest u tome da ona uopće ne izvire iz lokalne, hrvatske, urbane ili bilo koje druge kulture. Mislim da je ona uvezena, da je to glas podređenosti. Možemo o tome debatirati, ali meni se čini da je pomalo nezgodno imati protest protiv rata u Iraku u trenutku kad smo potpuno neosjetljivi na problem Tvornice duhana Zagreb, na problem Croatia Busa, kao da se to događa nekom desetom, a rat u Iraku nam je ključna stvar.

Srećko Pulig: Mi još nismo imali ni protest, ali post-post-post protest protiv rata u Jugoslaviji...

Biljana Kašić: U ovom trenutku bih stvarno protestirala, kao osoba sa civilne scene, već više od dvadeset godina se tako legitimiram i to mi je iznimno važno. Kad profesor s fakulteta kaže: Ta neka civilna scena tamo, ja osjećam nelagodu, ja ne bih na taj način razgovarala. Autoreferencijalna pozicija je ona iz koje želim sada govoriti. Hoću reći da postoji jedan tip nepristojnosti, ne volim tu vrstu razlikovanja osoba koje su s fakulteta i nas kao drugih. To ne vodi kreativnom razgovoru. Mene zanimaju dubinski razlozi djelovanja i otpora ali i odbijanja angažmana a kad je posrijedi pitanje klase i problem radništva mislim da niti ranije a ne samo danas mladi ljudi nisu stali uz to radništvo. Nisam sigurna da bi prije 20 godina i mi stali/e i podržali/e isto radništvo, kao što nismo ni sada. Čini mi se da su stvari puno složenije i da se olako govori: civilna scena u Hrvatskoj ne valja ništa ili ona je “uvezena” u Hrvatsku. Mislim da nije uvezena i nisam spremna bez nijansiranja razgovarati o tome...

Srećko Pulig: Mislim da ne treba pričati bez nijansiranja i da to “vanjsko” i “domaće” nije tako oštro odijeljeno... Postoji, recimo, jedan drugi moment koji bih uveo u svu tu nelagodu, a to je tranzicija i što je ona značila za tu scenu. Što se događa nakon tranzicije, kako se scena formirala u smislu da su i te nove države na našem području zapravo nastale iz protesta? I ta energija protiv sistema; nije odmah napravljena država koja funkcionira, to je trajalo i trajalo i ne nazire se kraja. Hoću reći, protest su u toj situaciji bili i balvani... A kad imaš permanentno izvanredno stanje, ideš na smirivanje, a ne na pobunu. Sjećam se polemika iz Arkzina: možemo li mi protestirati poput onih u Beogradu, mi smo ipak napadnuti i sl. Dakle, od tih velikih ideoloških priča, kako se rade države, nastala je nelagoda. Trebalo je puno vremena da ta nelagoda prođe i da se naprave neki mali koraci. S druge strane, mislim da je važna ta fizička prisutnost, a ona virtualna, nje je i previše.

Srećko Horvat: Vratit ću se na Biljaninu opasku, navest ću primjer Hausmanna u Parizu koji je arhitekturom nastojao spriječiti proteste, a nedavno smo vidjeli i dva velika protesta: Oktobarska pobuna i ova pobuna studenata. Vidimo da Hausmannovi potezi nisu uspjeli spriječiti proteste i da su unatoč tim preprekama prostora protesti ipak uspjeli. Zanima me kako smo se osjećali svi mi, je li nas prostor ovoga grada na neki način kočio, je li kočio naše uživljavanje u protest ili smo taj prostor osjećali kao neku pozitivnu stvar?

Eugen Vuković: Mislim da to nema veze s Hausmannom, on je konstruirao trgove i ulice tako da se ne mogu postaviti barikade, da se masa može gađati artiljerijom, ako do toga dođe. Ali kod nas nikada i nije bilo tako velikoga prosvjeda...

Srećko Horvat: Spomenuo sam Hausmanna samo da bih uveo taj element urbanizma, nisam želio uspoređivati situaciju Zagreba i Pariza...

Srećko Pulig: Gledao sam neke fotografije Toše Dabca iz tridesetih, serija se zove Radnički nemiri u Ilici i vide se strgane stolice pred kavanom Korzo. Nije istina da baš nikada ništa nije bilo...

Nelagoda protestiranja i osvajanje gradskog prostora

Hrvoje Jurić: Mislim da je Zagreb upravo podatan za protestiranje, Zagreb sa svojim trgovima, velikim brojem malih trgova, uskim ulicama za organiziranje različitih vrsta protesta, gdje možeš birati ovisno o potrebi, gdje se mogu lako koordinirati akcije na različitim mjestima itd. A propos nelagode, koja je ovdje očito ključna riječ, nelagoda uvijek postoji, i u Beogradu, i u Parizu, i u Zagrebu... Ne mislim da je to nešto što se može, pa čak ni nešto što se treba izbjeći. Mislim da je cilj protesta, kao prvo, izraziti neku ideju, neki stav, neki zahtjev; kao drugo, mobilizirati druge građane za tu svoju ideju; a treća stvar je izazvati nelagodu, izazvati javnu nelagodu, pogotovo kod oficijelnih političkih struktura. Ali to izazivanje nelagode uvijek je obostrano. Recimo, tko god je bio u prvoj povorci Gay Pridea u Zagrebu, zna da je to bio ekstreman osjećaj nelagode, to je zaista jedan od najupečatljivijih događaja u mom životu, taj osjećaj fizičke nelagode. Iz toga možemo izvesti čitavu teorijsku priču o političkim tijelima, o tijelu kao mediju političke akcije.

Tomislav Medak: Moram podsjetiti da je najmasovniji protest recentnije povijesti bio protest za osvajanje prostora, za osvajanje trga kada su se, bilo je to 1998., ljudi probijali kroz kordone policije da dođu do trga. Tada je to bilo usmjereno isključivo na osvajanje prostora, a upereno protiv zakona koji je regulirao mjesto prosvjedovanja u gradu. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je, u krajnjoj mjeri u recentnijoj povijesti, mnogo protesta bilo usmjereno na osvajanje vidljivosti.

Biljana Kašić: Kada već govorimo o ne/lagodama i o prostorima, sjećam se dviju situacija. Osamdesetih godina (uzgred, ženska priča ima kulturu protestiranja, neovisno o muško-ženskoj priči), kada smo protestirale na Cvjetnom trgu osjećala sam se zaista dobro, imala sam neki osjećaj intrinzične energije, pozivajuće i afirmativne, no to je bio onaj stari Cvjetni trg, nikad se više nisam osjećala dobro na novom Cvjetnom trgu. Sjećam se, kišilo je, bilo nas je malo, uvijek 10 do 15 žena – ne više, da smo dijelile karanfile za Dan žena, da se potpisivala peticija za prvo sklonište – Autonomnu žensku kuću Zagreb i na neki je način bilo pozivajuće, ljudi su nam prilazili, nisu se odmicali. Devedesetih godina imala sam drukčiji osjećaj, zapravo izrazitu nelagodu kada su ženske organizacije pod okriljem Ženske mreže Hrvatske protestirale, kad smo išle prema Markovom trgu.

Govoreći o prostorima, želim reći da prostor kodira moć. Jelačić plac ima ta mjesta jasne politički u-kodirane moći i zato nastaje panika. Otuda i osjećaj nelagode. Inače, trgovi su mislim ženska mjesta, tamo sam se uvijek osjećala dobro. Ali ova prolazna mjesta, ove prohodnosti, ove ulice gdje ste izloženi, tamo vas ljudi guraju i odbacuju. Zapravo prolazite i nemate mogućnost komunikacije, postoji osjećaj jasne podijeljenosti.

Kad sam sa Ženama u crnom protestirala na Trgu republike u Beogradu, osjećala sam se, iako je apsurdno, zaštićenom, premda je to bilo vrijeme rata i bilo nas je dvadesetak. Hoću reći, nisam imala osjećaj nelagode. Nelagoda je vezana uz izloženost, ona nema nužno veze s izravnom prijetnjom, a mislim da žene imaju problem s vlastitom izloženošću puno više nego muškarci.

Srećko Horvat: Nije stvar u tome da su neki prostori a priori nelagodni, na primjer na Trgu bana Jelačića ugoda se može stvoriti ako dođe veći broj ljudi. Dakle, ako je 10-15 žena na Trgu bana Jelačića i protestira, mislim da se neće osjećati baš ugodno, ali 10-15 žena na skupu dočeka Janice Kostelić... Navodim to usporedbe radi, jer ne znam je li se u Zagrebu ikad skupilo toliko ljudi kao na dočeku Janice Kostelić.

Tomislav Pletenac: Nelagodnost mene dovodi do de Certeaua: stvar je taktike. Čim se čvršće uspostavi urbanistička struktura grada, čim se prisili pješaka da hoda određenim prostorima, tim se ispražnjuje semantičku mogućnost tih mjesta. Očigledno je da je Trg bana Jelačića preprazan, on nije semantički čvrst, bez obzira na problem sa spomenikom. Pitanje je li on uopće trg ili je široka ulica. I tu je teško protestirati jer nemate čvrstu semantičku sliku koju možete iskriviti. Na Cvjetnom trgu se to već da. Tu je problem Markova trga gdje je to zabranjeno jer se tamo može uspostaviti novu državu i postaviti novoga predsjednika. Dakle, zakon regulira stvari, i onda inicijativa Matija Gubec uvodi taktiku i ta taktika može proći: zašto ne šetati tim trgom, dakle, nema okupljanja? Niz je taktika kad se prostor jako i čvrsto semantizira...

Srećko Horvat: Oliver Sertić je, čini mi se, snimao prosvjed biciklista na Cvjetnom trgu kad je došlo do sukoba. Neka je druga skupina imala dozvolu okupljanja na trgu, a onda su došli biciklisti koji nisu imali dozvolu pa ih je policija odvela.

Igor Bezinović: Htio sam reći da nije slučajno da su veliki prostori nelagodni, to vidimo iz činjenice da je Trg Francuske Republike jedini trg u Zagrebu gdje se smije organizirati prosvjed a da ga se ne mora prethodno najaviti u policiji. Jasan je motiv vlasti zašto su odabrali upravo taj trg da bude jedini s tom funkcijom. Recimo, da je to Cvjetni trg, tamo bi svaki dan bili prosvjedi.

Protesti kao artikuliranje stavova

Gospođa iz publike: A zašto Zrinjevac? Zašto je za Gay Pride uzet Zrinjevac?

Hrvoje Jurić: Zato što je tamo lako organizirati protest. Argumenti za Zrinjevac su sljedeći: postoji “prirodan” stage sa strujom; ukoliko dođe manji broj ljudi, oni se ne rasprše, već se koncentriraju na prostor oko paviljona i na stazu koja vodi prema Praškoj; a osim toga, u slučaju Gay Pridea, prostor se može lako i ograditi i kontrolirati. A i lakše je baciti suzavac...

Srećko Pulig: Zanimljivo mi je kako se stvara masa i kontra-masa, na Gay Prideu, na Trgu žrtava fašizma. Mogu reći da je i u Tvornici duhana Zagreb bilo dvije vrste ljudi, ona radnička ali mračnija, kako radnici sebe državotvorno shvaćaju, a druga je bila neka lijeva, malobrojnija. Bilo je i nekih sukoba na rubovima, da ne pričam anegdote, hoću reći da ima dinamike unutar događaja, ne samo unutar prostora, veći i među ljudima. Omiljeni mi je primjer Trg žrtava fašizma, grupa koja traži povrat imena protestira, a oni s druge strane viču: Fašisti! Poanta je da se na licu mjesta, u događaju, nešto može razviti među ljudima...

Hrvoje Jurić: Želim reći, a to je i moj generalni stav, zašto mislim da su protesti potrebni. To nije samo prilika da se izrazi neki stav, nego je protest sam, a pogotovo organizacija protesta, dobra prilika da se neki stavovi uopće artikuliraju. Svi idu u protest s nekim idejama, često su to različite ideje, s različitih strana, u različitim grupama, ali kada se organizira neki protest, za povrat imena Trgu žrtava fašizma, protiv rata u Iraku ili ekološki protest, onda se te različite grupe okupljaju, permanentno brainstormiraju ideje, izazvane različitim povodima, i tako nastaju nove ideje. To je ono što je vrijedno kod protesta, ne samo fizički performativni čin, već način da se generiraju nove ideje i artikuliraju one koje su postojale i prije.

Tomislav Pletenac: Uvijek kad artikuliraš ideju, dijeliš svijet na pola, čim artikuliraš “hrana”, dijeliš svijet na hrana i ne-hrana. Čim artikuliraš neki stav, time artikuliraš i njegovu suprotnost u društvu koja time dobiva identitetsku formaciju. Zato je aktivizam uvijek malo tricky igra. S druge strane, ono zašto su protesti po meni važni jest stoga što demaskiraju neke strategije koje su ljudima inače potpuno nevidljive. Dakle, dekodiraju moć koja je kodirana ne samo u različitim prostorima u gradu, već i u različitim institucijama.

Biljana Kašić: Mislim da je protest prije svega pozicija, jedna osviještena pozicija preuzimanja odgovornosti primjerice za osobni stav ili vrijednosno motrište i ne mislim da se to tiče samo nekih civilista/ikinja – onih koji su to po definiciji, da se odgovornost svaljuje samo na njih. Mislim da je riječ o jednom novom poimanju odgovornosti za život koji živimo, to je etička pozicija prije svega, nimalo lagodna. Važno mi je da govorim o ženama jer su meni žene važne a iznimno su zaslužne za aktivizam i inicijative protesta u ovom gradu. Sjećam se prije nekoliko godina – a propos eksperimentiranja u prostoru – feministička umjetnica Sanja Iveković napravila je jednu odličnu provokaciju (mislim da je protest i provokacija): ona je doslovno precrtala koordinate arhitektonskog prostora od 200 četvornih metara skloništa Autonomne ženske kuće Zagreb koji smo skvotirale 1990. godine. Kredom je ubilježila taj prostor u prostornost Trga bana Jelačića, postavljajući uz njega i skulpture s maskama žena žrtava obiteljskoga nasilja koje žive u skloništu... Ta akcija, koja je bila popraćena razgovorom u knjižari, dijeljenjem letaka i razglednica s porukama protiv nasilja i sl., ima više razina tumačenja No takav tip feminističke intervencije u prostor zahtijeva određeno obrazovanje odnosno određen tip predznanja da možete razumjeti što se htjelo. Tražilo se da Grad preuzme odgovornost za sklonište, u to je vrijeme skloništu prijetilo zatvaranje jer novaca za sklonište nije bilo. Dakle, bilo je takvih akcija, no pitanje je uvijek koga te akcije zanimaju, kao i to da one po svojoj naravi odnosno konceptu ne mogu biti masovne.

Lela Vujanić: Mislim da je problem s tim radom što on ostaje isključivo u području umjetničkoga. Možda je mogao biti jednostavniji i čitljiviji poput radova Tanje Ostojić ili slovenskog kolektiva Kulturni terorizam, oni idu na puno jednostavniji izraz, koji je razumljiv širem krugu ljudi.

Srećko Horvat: Mene zanima pitanje subverzivnosti. Ovo je po meni primjer koji je pohvalan, međutim nije primjer društvenog protesta, više umjetničkoga. Ali baš Tschumi, u svojoj knjizi navodi primjer Kuće naroda, koju su Situacionisti napravili, na ulici su od kartona napravili Kuću naroda, bila je riječ naravno o simboličkom aktu koji pokazuje da ljudi koji protestiraju zauzimaju i posvajaju prostor. Taj je slučaj bio dekodiran, za razliku od ovoga. Time se vraćam na pitanje je li u Zagrebu bilo sličnih akcija poput ove situacionist? koji su par exellance primjer korištenja prostora na subverzivan način?

Medijsko izvještavanje o protestima

Oliver Sertić: Bitno je kome se obraćamo i što želimo postići. Mislim da je super to što je Sanja napravila, mislim da je bilo razumljivo uglavnom aktivistima i aktivistkinjama koji su bili vezani za tu priču, no bitno je što je cijela inicijativa išla dalje u medije i dobila time prostor za artikulaciju problema. Međutim, htio sam reći zašto su meni prosvjedi važni: zato što mene osnažuju osobno i čak i ako dođe malo ljudi ili prosvjed ne postigne svoj cilj, odnosno ako se nakon njega ništa ne promijeni, vidim gdje sam pozicioniran i to je meni identitetski važno. Znam da ću iste ljude vidjeti na prosvjedima i za 5 ili 10 godina, no važno je da se na prosvjedima ljudi mobiliziraju i iz, nazovimo ih tako, sekundarnih grupa. U attack!u se devedesetih obrazovala i mobilizirala čitava skupina mladih ljudi koji su sudjelovali u ovim prosvjedima 2000-ih.

Što se tiče medija i ovog što Fade-in prati, možda bi ipak trebalo reći kako mainstream mediji prate prosvjede: prate ih površno. Površno, jer su ograničeni rokovima, ograničeni svojim plaćama, a zatim i needuciranošću i nezainteresiranošću. A to je karakteristično za sve mainstream medije u svijetu, ne samo kod nas. Uglavnom, novinari dolaze po nalogu urednika, oni nikako nisu emocionalno niti interesno uključeni u ono što rade. Jako je važan izbor protagonista, odnosno sugovornika koji govore u kameru. Novinari biraju ono što im je najlakše, pa su to najčešće glasnogovornici koji brane svoje institucije i koji govore ono što im je naloženo da kažu. Ono što je karakteristično za Fade-in produkciju jest da sve reportaže govore kroz aktiviste, ljude koji su direktno involvirani, koji imaju dodatan emotivni pristup cijeloj priči. Mi imamo tu sreću da imamo pristup HTV-u i da možemo takve priloge producirati za HTV, no ono što je najvažnije jest održati kontinuitet takvoga izvještavanja u medijima.

Tomislav Pletenac: Smatraš li da praćenje protesta, dakle, neke kontra-akcije zahtijeva i drugačiji vizualni pristup materijalu?

Oliver Sertić: Ovisi što radiš. Ako radimo reportažu za Dobro jutro, Hrvatska, koju gleda određena populacija, a to nisu mladi ljudi koji su nama bliski, ono što je meni osobno problem jest kako pomiriti to da želim napraviti jaku aktivističku priču koja stvarno ima drive s time da to shvati prosječni gledatelj. Uvijek smo imali na umu kome se obraćamo i zašto, onda nismo obožavali “drmavu” kameru i užasno brze kadrove, već smo to izbjegavali, išli smo u lakšu priču koja se može objasniti toj ciljanoj grupi. Kad radimo neku temu koja je jako specifična, uvijek se prilagođavamo situaciji. Kad smo radili prilog Dosta je ratova, bilo nam je jako važno pokazati da je tamo bilo 10.000 ljudi, zato nam je vizualno bilo važno da je to kadar odozgo koji prikazuje svu tu masu, uz izjave aktivista. Kad smo radili prilog o prosvjedu biciklista, a koji je bio specifičan po intervenciji policije, koja je bila brutalna prema prosvjednicima koji su zauzeli i okupirali javni prostor postavivši svoje transparente, imali smo sreću da je bilo puno malih priručnih kamera, tako smo snimili i savjetnika tadašnjeg ministra za Europske integracije, koji je prišao i rekao da se ukloni transparent jer su oni svoje javno oglašavanje platili, što je apsolutno laž jer se javni prostor za takva obilježavanja ne plaća. Nakon toga je krenulo naguravanje. Nama je bilo bitno pokazati taj konflikt, savjetnik ministra koji laže i krši svoje ovlasti, policija koja krši svoje ovlasti. Prikazivanje ove reportaže rezultiralo je otkazom...

Tomislav Pletenac: Ja sam ciljao na jednu drugu ideju, nekakve gerilske televizije.

Srećko Pulig: Govorim s nekim iskustvom rada u dnevnicima, tjednicima, mainstream medijima, a da ne ispadne da je sve na psihologiji novinara, da je to ipak malo sistemski. Mene zanima klasni moment, ipak klasno naštiman, i u tome je smislu ta površnost ipak samo jedan dio igre. Takav medij jasno zauzima stranu jer neće ići u neka radikalna osporavanja. No problem NGO-a, koji su po meni dobro medijski pokriveni, ako oni sami nastupe sa svojim PR-om ili nečim takvim, jest da je to gotovo medvjeđa usluga jer s jedne strane imena sa scene su u medijima, ali s druge strane dublje ulaženje u programe nikada se neće dogoditi.

Oliver Sertić: Mislim da to kod nas nije još uvijek toliko klasno određeno, barem ne na HRT-u. Vani da, na BBC-u se jako pazi i zna se zašto se nešto radi, no to će i kod nas brzo doći. Na RTL-u i na Novoj TV to je vrlo jasno, njima je bitna samo zabava. Kad je RTL tek krenuo, Fade-in je išao u pregovore, tražili smo prostor i nudili svoj program, a žena nam je rekla: “Čujte, mi ne želimo da ljudi gledaju tuđu muku kad dođu s posla...”

Teodor Celakoski: I tuđa muka je dio neke tržišne niše.

Lela Vujanić: Ta muka koju oni tamo prodaju, ipak ima drugačiju prezentaciju. Prezentira se više kao freak-show...

Srećko Pulig: Moje je iskustvo sljedeće: što je medij ozbiljniji, ako su recimo Vjesnik ozbiljne novine, to je gori u smislu pristranosti, u smislu klasne svrstanosti, para-državno-sistemskog usmjerenja. S obzirom na to kakva je ovo država, kakve su nam institucije, to je vrlo ideologično, tvrdo...

Karnevalizacija protesta

Hrvoje Jurić: U vezi s medijima postavlja se i pitanje karnevalizacije protesta. Taj latentni prigovor, spomenut i u pozivu na ovu diskusiju, da se tako samo podilazi društvu spektakla, da se želi samo pridobiti pažnju, da se na neki način u svemu tome gubi ideja protesta...

Tomislav Pletenac: Ali karneval je protest, općenito. Seljačke kulture poznaju protest jedino i isključivo preko karnevala. Kad prođete najobičnijim karnevalom na nekom otoku i kada prođete inventar suđenja dotičnom Krnji, ili kako ga već nazivaju, vidjet ćete stravično izvrtanje reda, o čemu se na kraju krajeva u protestu i radi. To bih onda radije nazvao festivalizacijom, negoli karnevalizacijom protesta.

Srećko Horvat: Da, ali mislim da bismo ovdje trebali problematizirati taj PR-protest. Vratimo se opet na primjer TDZ-a, radnici su tiskali svoje majice, imali su jakne, kapice s hrvatskim grbovima, i u tom su smislu bili poprilično organizirani, kao što je i kampanja Dosta je ratova bila na neki način unificirana, odnosno imala je neku PR osviještenost. Govorimo o protestima tijekom kojih se događaju čitavi festivali, imamo koncerte, ljudi plešu i pjevaju, i tu se po meni na neki način gubi smisao protesta.

Srećko Pulig: Kako kad. Padaju mi na pamet prosvjedi protiv NATO-a u Sloveniji, kad prosvjednici igraju šah pred policajcima, u jednom se trenutku stvara neka predstava, koja može potaknuti neke dinamike. Ako kupiš gotov proizvod, to je drugo, međutim ako je inventivno, onda to ima smisla.

Hrvoje Jurić: Prigovor dolazi od onih koji zamjeraju da je to podilaženje medijima, odnosno općenito tom tipu reprezentacije. Ali volio bih čuti što je tome alternativa. Ima jedna alternativa, koja dakako nije svima prihvatljiva, a to je – nasilje. Ukoliko je cilj prezentirati jednu ideju i dosljedno se boriti za jednu ideju, onda su određeni tipovi nasilnog djelovanja najteža alternativa, ali na neki način i najčišća i najdosljednija.

Srećko Horvat: Ima alternativa prije nasilja, a to je ovo o čemu je Srećko Pulig govorio, ova situacionistička metoda, situacija kojom se stvara neka začudnost. To je po meni alternativa prije nasilja.

Lela Vujanić: Ovdašnji je primjer igranje Čovječe, ne ljuti se na Markovom trgu.

Hrvoje Jurić: Zanima me u čemu je to suštinski drugačije od ove karnevalizacije, festivalizacije – žonglera, koncerata, plesa – koja se toliko kritizira...

Oliver Sertić: Mislim da je ta karnevalizacija vrlo legitimna i da treba privlačiti pažnju i na takav način jer se pritom homogeniziraju ljudi. Recimo, Manu Chao je svirao besplatan koncert na stadionu u Genovi tijekom prosvjeda i taj koncert nije ništa skinuo s protesta, nije mu umanjio značaj. Mislim da treba privlačiti pažnju i na taj način i da treba paralelno imati dobar PR koji će i obrazovati medije i koji će objasniti o čemu se tu radi. Mislim da je lokalna NGO scena izgubila dosta jer smo svi bježali od mainstream medija i nismo se htjeli “zaprljati” komunicirajući s njima. No mislim da treba naći snage da se dođe u sve medije i načina da se to prezentira svim ciljanim skupinama. Što se tiče TDZ-a, u medijima sam vidio njihove majice i kape, ali sam vidio i Tadića i Rožića, a nisam vidio tu aktivističku priču koja je također dio tog protesta. Dakle, u medijima se nije pričalo o anarhistima, već o HSP-u koji je dao podršku radnicima.

Srećko Horvat: Mislim da je to pitanje toga je li desnica jača i glasnija.

Tomislav Medak: Desnica češće funkcionira uspješnije. Jedan od razloga je populizam i instrumentalnost protesta kao bitni elementi koje nikada ne treba izgubiti iz vida. Mi smo imali velikih sporova oko toga zauzimanja tvornice i djelovanja radnika upravo oko pitanja populizma i desničarske potke iza toga čina. Mislim da možda govorimo previše singularizirano o fenomenu protesta, protest treba uvijek suditi po tome u kakvu je on politiku uklopljen, čega je on manifestacija i čega je on artikulacija. Sama događajnost zapravo teorijski ne proizvodi puno normativnosti. Kad govorimo o protestima valja uzeti u obzir širi politički telos toga protesta. Sljedeći problem je kada kompariramo ono što je recimo globalna javnost i proteste koji trebaju pripadati lokalnom političkom kontekstu, zato što doseg djelovanja nije isti. Na početku je netko rekao da je glas civilnoga društva često uvezen jer prosvjeduje oko globalnih tema, a ne prosvjeduje oko lokalnih. Mislim da je bitna razlika u hrvatskoj političkoj situaciji devedesetih i nakon 2000., i da je artikulacija globalnoga puno jednostavnija, a i doseg tog djelovanja je puno jasniji nego što je doseg protestiranja u Hrvatskoj. Protest radnika TDZ-a je najbolji primjer, gdje odmah nakon zauzimanja prostora imamo povlačenje na poziciju koja je zapravo pozicija populizma i oportunosti. Mislim da je to neko temeljno pitanje za neku lijevu politiku danas, kako uopće funkcionirati u uvjetima populizma i što se uopće nudi iz lijeve perspektive u pogledu populizma.

Leonardo Kovačević: Ne bih se složio s Tomislavom kao prvo što se tiče te hijerarhije da imamo najprije neku političku matricu, telos, a onda događaj koji joj se priklanja. Događaj protesta jest neko previranje između tih pozicija, taj događaj treba zauzeti neka strana. Kao drugo, nije problem što su TDZ zauzeli desničari ili HSP, pa onda možemo naknadno govoriti o nekom desničarskom populizmu. Ne možemo unaprijed reći da je to prema nekakvim telosima bio populistički ili desničarski protest. Mislim da je upravo to problem, da ljevica očekuje neku šprancu protesta, imamo proteste koji nam se sviđaju i koji nam se ne sviđaju. Gotovo da želimo vidjeti iste ljude sa slike, zapravo znamo kako ti ljudi izgledaju, želimo pravu sliku protesta na pravome mjestu. Problem je u tome što je protest baš samo to previranje, osvajanje tog prostora, osvajanje tog događaja kao takvoga.

Tomislav Medak: Protest često ima samo instrumentalnu funkciju i za aktere protesta...

Leonardo Kovačević: Da, ali to i jest čista konfrontacija. Naravno. Ali tu se treba umiješati, tu ne treba čekati...

Tomislav Medak: Što ti misliš pod konfrontacijom? Mislim da se tu ograničavaš na uzak skup fenomena. Da većina fenomena o kojima se ovdje govori nisu u tom smislu konfrontacije, već su često puta artikulacije.

Leonardo Kovačević: Dobro, no artikulacija jest konfrontacija, po definiciji. Svaka artikulacija, nazivanje nečega nekim imenom jest cijepanje svijeta na dvoje. U tome smislu nema artikulacije bez konfrontacije. Događaj, prostor i vrijeme treba osvojiti, to ne postoji a priori kao neko mjesto koje punimo malo desničarskim sadržajima, malo ljevičarskim, pa se onda možemo fino odlučiti, kao na meniju.

Pozicioniranje u protestu

Biljana Kašić: Stvari su puno složenije, tu nema klišeja. Prvo, doista nemam nikakav recept za tip protesta i ne želim ga niti artikulirati, niti konfrontirati nekome drugome. Naprosto, razmišljajući o protestima o kojima ponešto znam ili o onima u kojima sam sudjelovala, svi su bili po drugoj špranci. Ono što je u ovom posljednjem protestu znakovito jest zašto je oko njega zapodjenuta diskusija. Naime, on figurira kao prijeteće mjesto. Preko njega se prelama puno drugih elemenata koji s protestom imaju i nemaju veze: odnos prema radničkoj klasi, prema socijalizmu, najviše prema novcu i prema privatizaciji u tzv. tranziciji. Zato on otvara mogućnost instrumentalizacije, odnosno on otvara razne šprance i razne druge priče. Njega treba “dekonstruirati” i vidjeti što se sve oko njega zbiva i koji tip simboličkog profita se putem njega dobiva a što se zakriva. Nadalje, tu se vrti velika lova i velika pljačka i zato je on zanimljiv. Htjela bih da se tu razabire više utopijskoga smisla i angažmana oko pravednosti, ljudskosti i radničke klase međutim, mislim da je to na margini čitave priče.

Boris Bakal: Ono što je meni zanimljivo u svemu tome, u tom promišljanju nasilja koje bi moglo dovesti do nekog cilja ili te dvojbe između sadržaja i forme, znači, nekakvog sadržaja kojeg mi mislimo da imamo, pa imamo neki cilj, pa onda imamo neka sredstva, pa onda imamo tu spektakularizaciju, ono što je nas i vodilo da pokrenemo cijelu ovu priču jest upravo to što smo gledali tu rovovsku bitku protesta jednih nasuprot drugih koji nisu vodili ničemu zato što naprosto nisu imali ni formu ni sadržaj nego su bili proizvod određene želje za pozicioniranjem. Naime, devedesetih godina je to bilo vrlo očito: mnogi intelektualci u Hrvatskoj su se postavljali protiv vlasti, ili, neki su se postavljali unutar vlasti protiv nekih ideja i tako dalje, ali, u stvari, nitko nije imao za cilj promjenu, nitko zapravo nije htio stvoriti pravu konfliktnu situaciju koja bi kreativno dovela do nečega, nego je to bilo pozicioniranje – moj prijatelj Vjeran Zuppa je primjer toga, on je čovjek koji se uvijek pozicionira u protestu, on je uvijek jezično protestan, lingvistički obrazovano pozicioniran spram nečega, ali on nikada zapravo ne proizvodi pravi konflikt koji bi doveo do nekakve promjene. Ono što mene zanima u protestu jest ono što zapravo dovodi cilju – nasilje me tu jako zanima. Znači, da vidimo može li se to odraslije riješiti. Jer, naime, protestiranje je nedoraslo: mi idemo na cestu, pa ćemo sad zauzeti taj prostor, pa će nas oni izbaciti, pa se opet ništa neće dogoditi. Pa, budimo sada malo odrasliji, hajdemo malo postaviti neke druge parametre, dođimo im iza leđa, stavimo im nekakve druge soli na rep, s neke druge strane, pa će se oni nama otvoriti. Ili, hajdemo zaista, svih nas 15, prenoćiti u Badelu i osvojiti ga, da vidimo što će se dogoditi. Mislim da ponekad vrijedi i jedno i drugo – ponekad u tom protestiranju, čini mi se, vrijedi i staviti soli na rep, znači biti taj odrasli taktičar koji traži nekakvu mogućnost zaobilazne strategije, ali, ponekad je zaista možda najbolje samo izaći na tu scenu, proizvesti konflikt, da se vidi što će se dogoditi, da bi se proizvela ta podvojenost, da bi se uopće vidjelo... Dok mi tu diskutiramo, postoji tobože nekakva cjelina. Mislim da tu cjelinu treba razbiti.

Lela Vujanić: Još uvijek sam sigurna da postoje izuzetno učinkoviti protesti, mislim da se razlika negdje kreće... Protesti u kojima samo nosimo transparent, bunimo se protiv nečega, čekajući da neki centar političke moći svrne pogled na nas pa ako nas slučajno ima dovoljno da se nešto desi ili ne desi; druga forma je ona u kojoj se upada u taj prostor u kojem se, paralelno s time da protestiram protiv nečega, nekog zakona ili prakse, istovremeno i uvodi i prakticira ta nova praksa, ili taj novi zakon koji želim. Primjer je prosvjed biciklista koji su razbijali nogostupe na Vukovarskoj. Ili protest za legalizaciju trave gdje se odmah uvodi ta nova praksa.

Odgovornost i vizija

Hrvoje Jurić: Vezano uz ono što je Leon rekao, a čini mi se da se Tomislav s tim nije složio: mislim da su protesti – ali, uvijek naglašavam, i čitav taj muving oko protesta, ne samo taj fizički događaj – prilika za artikulaciju ideja, a ne samo za pokazivanje, odnosno prezentaciju ideja. I baš na ovaj način na koji je Leon artikulirao, s čime bih se u potpunosti složio – to je poligon za sukobljavanje i za kristaliziranje mišljenja. A, meni se nekako čini, i to je ono što je mene furalo u svemu tome, u inicijativi Dosta je ratova, u užem krugu ljudi, a postojalo je nekoliko koncentričnih krugova, postojao baš taj sukob mišljenja, i ta je inicijativa bila uspjela okupiti potpuno različite ljude koji su ipak bili negdje s lijeve strane spektra civilne scene. Tu su bili i neki stari komunisti, i mladi anarho-pankeri, i ljudi koji su uvjereni u moć institucija, ljudi koji imaju povjerenja u državu i u Hrvatsku, dakle različiti ljudi, ali nekako smo uspijevali sa svim tim izaći na kraj. Zato mislim da je TDZ bio dobra prilika za okupljanje jednog takvog kruga ljudi koji će međusobno sukobljavati mišljenja i nešto iz toga izvući. Ali, naravno, preduvjet je da svatko preuzme odgovornost za ono što izriče i za ono što radi. Baš ono što Biljana naglašava – odgovornost – to je ključni pojam.

Politika i studenti

Boris Bakal: Vrlo je zanimljivo da je upravo solidariziranje studenata proizvelo nekakve vrlo interesantne side-effecte, proizvodnju nekakvih blogova koji su vrlo sumnjivo upućivali da se ta rovinjska tvornica duhana predstavlja protiv nekakvih malih poduzetnika koji brane zagrebačku tvornicu, i to je ukazivalo na to da je problem puno veći i puno opasniji nego što smo svi mi to kritizirajući htjeli vjerovati, uočavajući pomanjkanje političkih zahtjeva...

Igor Bezinović: Komentirao bih političke elemente u prosvjedima. Nisam siguran da sam razumio što si htio reći, ali ću svejedno dati svoj komentar. Naime, ja simpatiziram takve prosvjede i meni su osobno zanimljivi. Mislim da su povjesničarima umjetnosti još zanimljiviji nego meni, a nekim fanaticima koji prate estetizaciju prosvjeda još su i interesantniji. Mislim da tu promašujemo cijelu bit prosvjedovanja zato jer, ako recimo dovedemo nekog poput Sanje Iveković da kredom crta ispred tvornice TDZ, mislim da će radnici izbezumljeno gledati što se dešava, pozvat će je vjerojatno unutra na kavu, ali efekta jednostavno neće biti. Možda će neke novine to slikati i netko će reći kako je to simpatično. Tako da mi se čini da općenito neki ljevičarski, situacionistički diskurs često zna biti upravo kontraproduktivan što se tiče postizanja efekata koje radnici žele ostvariti. I tu bih se nadovezao na još jedan problem, a to je miješanje ljevičarskih ideja i ideja, u ovom slučaju, radnika, ali općenito miješanje raznih ideja u jednom prosvjedu. Mislim da smo tu jako željeli vidjeti nekakvu ideju radničkog samoupravljanja, zatvaranja u tvornicu, pokretanja proizvodnje, ili, još bolje, nekakve privremene autonomne zone koja se tamo stvorila, ali stvarno nema tamo apsolutno ničega od toga, niti radnici to žele. Pitanje je opravdanosti nekih intervencija ljudi koji jesu spremni pomoći, ali su spremni pomoći na svoj način koji niti može biti koristan niti se možda u mnogim slučajevima poklapa s ciljevima samih protestanata.

Gospođa iz publike: Kao prvo, ja sam pripadala generaciji koja se sedamdesetih godina upisala na Filozofski fakultet. Tamo su se potom događale razne stvari, no zapamćeno je samo ono što se događalo sedamdeset prve, znači čisto nacionalistički pokreti i kojekakve tragedije koje su nakon toga slijedile. Međutim, bio je tamo još jedan pokret koji je u novinama prikazan kao pokret neodgojene mladeži, koja je insistirala, između ostalog, i na samoupravljanju. No, to nije bilo bitno, bitno je da se događalo nešto što je ciljalo nešto promijeniti. Poslije toga su se godinama događale tribine na Filozofskom fakultetu, osjećala su se nekakva događanja, neke vibracije, bilo je razloga otići u Dvoranu 3 i slušati nekoga, i dvorana je stvarno bila puna. Koliko sam primijetila, više nema niti tema niti pokreta, jedino oko čega se studenti interesiraju jest koliko će se povisiti cijena hrane ili nečega drugoga. Zanima me zašto fakultet više nije središte ovakvih inicijativa? Općenito, moja je tema duhovno osiromašenje. Momentalno, intelektualci nemaju apsolutno nikakav značaj ni za koga osim za same sebe, nisu agresivni da se pojave na televiziji u nekakve noćne sate, u dvanaest sati navečer se može poslušati nekog intelektualca, nekakav ozbiljan govor ili razgovor. Mislim da bi u tom smislu trebalo vidjeti što se dogodilo s fakultetima i što dalje. Jer, zašto si svi ti asistenti i studenti viših godina dozvoljavaju da šute?

Igor Bezinović: Mogu li replicirati, s obzirom da sam student? Mislim da je ova vaša rečenica da se studenti samo brinu za probleme prehrane već prerasla u nekakvu floskulu – kad god netko ide kritizirati...

Gospođa iz publike: Mislim, masovno, znači stotinu, petsto studenata, tisuću studenata...

Igor Bezinović: Mislim da je i u tom slučaju floskula, naravno da nije situacija idealna, ali mislim da se na Filozofskom fakultetu stvarno svakodnevno nešto događa. Evo, upravo sada se održava tribina Mladi i politika. U Klubu studenata postoji svakodnevni program koji nije nužno politički intoniran...

Hrvoje Jurić: Moraš pošteno reći da se večeras održava tribina Mladi i politika, ali će na njoj biti petnaestak ljudi.

Srećko Horvat: Ne bismo smjeli generalizirati. Fade-in je snimao protest studenata Filozofskog fakulteta koji se 2003. dogodio zato što je na jednog invalida naletio automobil dok je prolazio cestom jer nije mogao prolaziti nogostupom jer su tamo bili parkirani automobili. Skupilo se više od 150 ljudi. Doduše, ovdje se pojavilo pitanje zašto intelektualci ne prisustvuju, od prisutnih je, koliko ja znam, bio jedino prof. Ozren Žunec, dok je Borislav Mikulić dopustio studentima da izostanu s njegovog predavanja, a sam nije mogao prisustvovati. Tako da je to jedan primjer koji govori protiv vaše teze, a drugi primjer koji govori u prilog vašoj tezi jest primjer TDZ-a. Naime, na cijelom Filozofskom fakultetu su bili oglašeni plakati da će ispred TDZ-a biti prikazana dva filma, jedan od Naomi Klein, a drugi o jednoj tvornici Nokije, koji su direktno povezani i sa slučajem TDZ-a i s nekim političkim problemima. S Filozofskog fakulteta se jedan dio ljudi, doduše onih koji se međusobno poznaju, i pojavio, no drugi ljudi koji bi na nekom in mjestu poput Motovuna ili na nekom filmskom festivalu došli gledati taj film samo zato što će poslije biti neka zabava, ti se nisu pojavili. Tako da vaša teza u jednom dijelu stoji, ali u drugom dijelu, poput protesta invalida, ne stoji.

Leonardo Kovačević: Nema smisla moralizirati. To se ne može nikome predbacivati, zašto je netko bio ovdje a netko tamo. Ta interpelacijska snaga je potpuno nejasna, u bilo kojem političkom zbivanju. Ne zna se ni zašto se protestira, ni tko je sve tamo, ne postoji nikakva obaveza, ne postoji nikakva moralna ucjena niti studentima niti intelektualcima. Posebno ne volim tu titulu intelektualca, to ni na što ne obavezuje.

Put u normalizaciju

Hrvoje Jurić: Slažem se da se to ne može generalizirati. Naravno, i gospođa je u pravu i Igor je u pravu u određenim stvarima. Ono što sam htio reći, a i počeo sam na taj način govoriti, jest da su studenti u Zagrebu vjerojatno bili inertni i 1968. i 1971., ali su postojali pojedinci i grupe koji su znali radikalizirati mase, odnosno pobuniti ih i na taj način “iskoristiti” određene proteste. Ali, možda ima nešto i u vremenu, u duhu epohe...

Biljana Kašić: Mislim da je danas sve u prostoru, a ne u vremenu. Sva značenja se crpe iz prostornosti, no to je neka druga tema.

Hrvoje Jurić: Pao mi je na pamet jedan situacionistički događaj, za empirijsko dio ovog istraživanja protesta, na koji me podsjetila gospođa kad je ovo spomenula. Postojali su 1971. ljudi koji nisu bili maspokovci, “Budišini”, niti su bili na strani, recimo, Žarka Puhovskog, nego su predstavljali jednu struju koja je zapravo bila anarhoidna, ako već ne i anarhistička, i na koju je gospođa možda mislila, a u kojoj je bio, od meni poznatih, Lino Veljak. Ima, naime, jedna situacionistička akcija koju je napravio Lino Veljak: kamenom je razbio prozor na zgradi Sveučilišta iz protesta protiv politike tadašnjeg rektora. Taj je događaj postao tzv. urbana legenda, iako ne treba sumnjati da je istinit. To je pitanje koje proizlazi iz ovoga – može li se raditi i individualne proteste? Da, može se raditi i individualne proteste koji su društveno učinkoviti, ne mora biti 10.000 ljudi na Trgu bana Jelačića. Postoje različite metode i ne treba uvijek ići samo na masovnost.

Leonardo Kovačević: Samo to sucima treba dobro objasniti i bit će sve u redu.

Biljana Kašić: Masovnost je, uz to što uvijek možete dobiti medije na masovnost, posebno televiziju, prije svega lagodna. Premda je, kako bi rekao Alberto Melucci, iskustvo djelovanja u masi razapeto između privlačnosti i prijetnje, ono što najviše privlači pojedince i pojedinke a to je osjećaj da ste dio nečega bez aktivnog sudjelovanja i time preuzimanja odgovornosti.

Teodor Celakoski: Mislim da je prilično jednostavan odgovor na ovo pitanje Sveučilišta i studenata. Mislim da se radi o tome da imamo tvornice licenciranog znanja i da je to dio tog sustava usklađivanja i, rekao bih, normalizacije. Mislim da ulazimo u društvo koje ide u smjeru neke hipernormalizacije u kojem je većina stvari, pa onda i neka prava, normirano, pa se onda, eto, i neka ljudska prava, daju dobro artikulirati unutar takvog sustava, zato što je generalni trend da se ide u tom smjeru, pa onda i dobar dio aktivističkih organizacija ili NGO-a ima jedan od dobrih argumenata na svojoj strani, a to je: što će Europa reći, u smislu da Europa nešto traži, kao “civilizirani” svijet. To je ta priča oko normalizacije, i mislim da je pitanje Sveučilišta upravo to ključno pitanje... To sve ide u tom smjeru normalizacije koja ne ostavlja prostor za neki principijelan ili radikalniji otpor. Nad time plakati je kao nad Studentskim centrom iz sedamdesetih, osamdesetih, a mislim da je vrijeme sasvim drugo i da stvari više ne mogu funkcionirati na taj način. Koje su to nove strategije, ideje i taktike koje treba proizvoditi, mislim da je to ključno pitanje. Mislim da više neće biti situacije kad imate nekakav mastodontski sustav iznad sebe. Kad imate državu koja normalizira i koja je normalizirana, i za kojom svi čeznu u nekom smislu građansko-asocijativno-pridruživačkom, imamo jedan moment koji će ovdje osigurati više-manje kvalitetan život. Mi ćemo se morati baviti s rubnim, s osiguravanjem vidljivosti za rubno. Meni se to ne čini kao neka super perspektiva za svakog tko ima nekakav osjećaj ponosa ili ideje o tome što bi trebalo i da bi se nešto drukčije trebalo. Mislim da smjer našeg artikuliranja prema promjeni policyja u segmentu manjinskog, u segmentu rubnog, da je to nekakav zadatak za koji sam siguran da je moguće imati učinka. A ovo drugo, to je onda priča oko ćorsokaka.

Hrvoje Jurić: Sveučilište nikada nije bilo radikalno, otvoreno, uvijek je bilo “normalno”, uvijek je bilo konzervativno. Samo, bilo je više ekscesa i bilo je više pojedinaca i grupa koje su bile ekscesne u pozitivnom smislu.

Vlastiti život kao ulog

Biljana Kašić: Mislim da je kreativna klasa ono što tvori pojam stvaratelja/ice, ono okupivo oko kreativnog etosa, a stoji nasuprot manipulatora/ice s druge strane. O tomu je još 2002. godine pisao primjerice Richard Florida nastojeći afirmirati smisao ljudskog kapitala a tiče se identiteta, vrijednosti i kreativnosti.

Došlo je do posve drukčije podjele na raznim razinama. Stoga me zanimaju stvaratelji i stvarateljice neovisno o tome kojoj sferi pripadaju – mainstreamu općenito, sveučilištu, umjetničkom svijetu, civilnom društvu. Kreativna klasa po mojem mišljenju nikako ne pripada NGO-ima unatoč poveznicama NGO-a i civilnog društva, semantičkim zbrkama, uporabi pojmova i terminološkim prividima. To je jedna druga priča koja nema veze s protestima ali nas vodi zacijelo kontroli kreativne klase. Vraćam se na temu protesta, na mogućnosti i na nemogućnosti, nasilje, granice i ludičke momente. Pokušala sam se sjetiti situacije zašto je svima nama bila fascinantna (i dalje jest) priča beogradskih Žena u crnom. Zato što to jest i ludički i kreativni i subverzivni i prijeteći čin istodobno. Ili, ludičnost kroz prijeteće, što god to bilo. I uvijek je to bila zanimljiva priča kad se to događalo u Beogradu, Novom Sadu, Ulcinju, dakle unutar ovih prostora. Međutim, kada vi tu priču preselite, recimo u situaciju jednog Izraela i Palestine, gdje smo nekoliko nas – mirovnih aktivistkinja iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske, bile 1994. godine, onda je ta ludičnost nešto posve drugo, ili pitanje jest u što se transformira ta ludičnost. Mi idemo na granicu i tamo nastupa priča izravnog nasilja i izravne nemogućnosti; najednom imate maskirane, u crno obučene, osobe sa šmajserima oko vas, vi ste zapravo u zbiljskom protestu na granici, i nešto se drugo temeljno događa. I, ono što mene zanima jest (neovisno o tomu kako vidim ulogu ženske gerile danas) je li moguće na neki način imaginirati transgresiju identiteta putem nasilja, a da ne bude nasilje, jer nisam sigurna da će recimo neka vrsta umjetničke kreacije Sanje Iveković protiv nasilja to moći proizvesti. Dakle, zanimaju me te graničnosti i ta vrsta rizika; kako možete koristiti vlastitu tjelesnost kada u činu za društvenu promjenu angažirate vlastiti život. Ovaj karneval, onaj karneval, nikakve definicije karnevala niti zazivanje spektakla mene ovog trenutka ne zanimaju. Ne mislim da je Hrvatska ikada imala društveni protest kao spektakl, čak ni Gay Pride nije u tom smislu spektakl. Naprosto Hrvatska do ovog trenutka nije imala ni jedan protest koji bi se mogao prevesti u spektakularizaciju, festivalizaciju priče. Ako vas zbiljski zanima protest kao društveni akt onda ulažete vlastiti život kao ulog. Tu sam priču iskušala na granici kad sam bila sa Ženama u crnom u Izraelu/Palestini. To onda nije priča gdje imate kič-varijante, lijepo obučena priča; gdje se s možete poigravati identitetima i na razini spektakla ili festivalizacije, karnevalizacije. Kada ulažete vlastiti život kao ulog i niste zaštićeni nego ste na brisanom prostoru, onda je to neka druga dimenzija protesta; neko drugo doživljajno iskustvo protesta. Mislim da će se ta “vrsta” protesta događati na globalnoj razini, gdje više neće biti važna ni Bolonja, ni tehnicizacija, ni mainstream, ni Zaklada za civilno društvo, već nešto posve drugo. I to se već zbiva. Prije dva dana vratila sam se iz Berlina, neću reći da je Sveučilište tamo puno Marxa, ovog trenutka to nije važno, već da se zaista događaju temeljni tektonski poremećaji. Uz pregovore oko ljudskog smisla i izazivača graničnosti, mislim da moramo moći očitavati paradokse s kojima se sve vrijeme sučeljavamo i vidjeti gdje su tektonski lomovi i cjepovi kako bismo učinili/e razvidnim čemu se zapravo suprotstavljati danas i oko čega djelovati.