Sadrzaj
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST SUBOTICA
sadržaj  

LAZAR RAZORA

Suvremena književnost Hrvata u Vojvodini - gledana iz još jednog počela *

1.

                 Poslijeratna književnost vojvođanskih Hrvata (i u njoj literatura bačkih Bunjevaca i Šokaca), rađala se mukotrpno, sporo razvijala u jednoj, u biti multinacionalnoj (hrvatskoj, mađarskoj, srpskoj židovskoj), konfesio-nalno raznovrsnoj (katoličkoj, pravoslavnoj, protestantskoj i izraelitskoj) i multikulturnoj zajednici, u kojoj se pros-vjeta, kultura, umjetnost, baš kao i složeni ljudski odnosi, uzajamno prepliću, aktivno djelujući jedna na drugu.
         Slom Kraljevine Jugoslavije, raspolućenost živog hrvatskog tkiva u Bačkoj, tro i pol godišnja okupacija, nasilna izmjena granica u dva navrata, takozvano oslobođenje tijekom listopada 1944., te s tim povezani veliki društveni, politički, gospodarski i kulturni obrati povijesnog značaja lomili su i uzlazni lűk razvoja hrvatske književnosti u Vojvodini, Bačkoj, Subotici. S kulturne i književne scene otišli su ili su nasilnim sredstvima uklonjeni mnogi daroviti pojedinci, suradnici predratnih književnih i kulturnih glasila (Nevena, Kulture, Književnog severa, Bunjevačkog kola, Stvaranja, Glasa, Klasja naših ravni itd.), kao i njihove udruge u kojima su djelovali.
         Promijenjene prilike u novom političkom sustavu nametnule su bitno drukčija mjerila vrijednosti, pravila ponašanja, jednostavno, iz korijena se mijenja dotadašnji pogled na svijet. Svakodnevna profana zbilja postaje imperativom književnosti, umjetnosti; sprovodi se, nameće svuda, te tako i Vojvodini, sredstvima ideološke borbe u kojoj se ne biraju „nježna” oruđa i oružja; štoviše u njoj najčešce u prvi plan izbijaju represivne mjere.
         Hrvati škole opet ne dobivaju, nema ih ni danas, baš kao ni novina, časopisa. Kulturu usmjeravaju pravoli-nijaši jednoumlja, „postanovkama”, kampanjama, s malo popuštanja ali tim jačim zaptom, sve do represije, opresije... To su posredno ili čak izravno osjetili mnogi naši intelektualci iz gotovo svih naraštaja i slojeva: prosvjetari, pravnici, liječnici, ekonomisti, svećenici, pisci, likovni umjetnici i drugi stvaratelji. O križnom putu našeg dobrog, predobrog paora nećemo ni govoriti.
         Iz predugog niza katastrofičnih lomova izdvajamo:
         1945.: obračun s takozvanim narodnim neprijateljima, kolaboracionistima i drugim. (Ovdje se oštro ograđujemo od onih koji su odista to i bili te tako dobili zasluženu kaznu.)
         1946.: Ukidanje Hrvatske riječi kao dnevnika, njeno transformiranje u bezlični tjednik po razornom sovjetskom modelu.
         1947.: Udar na pisce, nastavnike, profesore, duhovnike, crkvu, studente sa izricanjem kazni zatvora: 6 mjeseci, godinu, dvije, pet, deset, petnaest godina robije...
         1947., početak: Gašenje književnog časopisa Njiva već nakon izlaska 1. broja. Tijekom iste i naredne godine gašenje svih hrvatskih institucija, organizacija i udruga sa hrvatskim predznakom, među njima i krovne organizacije vojvođanskih Hrvata sa sjedištem u Subotici.
         1950.: Razgradnja Hrvatskog narodnog kazališta i njegova preobrazba u Srpskohrvatsku dramu Narodnog pozorišta - Népszínház. U posljednjih desetak godina i taj je naziv reduciran i glasi - Srpska drama.
         1953.: Odstranjivanje najistaknutijih zagovornika hrvatskih škola te njihovo upućivanje na Burzu rada, čitaj: na ulicu!
         1960/61.: Sukob među piscima suradnicima Rukoveti oko Miroslava Krleže, Marka Ristića i Oskara Daviča rezultirao je jačanjem dogmatske svijesti te postupno uklanjanje više hrvatskih autora iz Uredništva, uskraćivanje suradnje čak osnivačima ove književne revije.
         1972.: Masovno odstranjivanje iz javnog života više od 120 članova Pododbora Matice hrvatske koji je trebalo da se formalno osnuje, među njima je podosta pravnika, liječnika, inženjera, novinara, spisatelja, publicista, znanstvenika, javnih djelatnika, političara i ostalih „proljećaša”, urednika i suradnika Radija, novina, časopisa.
         1973.: Uništavanje djela proskribiranih autora, čak i bunjevačkih narodnih pjesama, pripovjedaka itd. Uništena je gotovo cjelokupna pisana dokumentacija Srpskohrvatske redakcije Radio Subotice, također i dragocjena fonoteka Uredništva, pod izlikom uklanjanja nepoćudnih.
         Knjige više hrvatskih autora izbačene su iz knjižnog fonda Gradske biblioteke u Subotici, izravno u otpad ili su kriomice rasprodavane u antikvarijatu, osobito one koje su već bile djela klasične vrednote.
         Pod izmišljenim optužbama (protunarodna, protudržavna, proturadnička, protusamoupravljačka, nacionalistička djelatnost), opet su okrivljenima „podijeljene nagrade” od osam mjeseci, godinu i pol, dvije, tri godina zatvora.
         Neće se pogriješiti ako se kaže da je to bila najveća dekapitacija intelektualaca u višestoljetnoj povijesti Subotice.
         Gotovo tri desetljeća sustavno je sotoniziranje svega vrijednog što je bilo hrvatsko, zbog poznatih ratnih dogadanja s manjim ili većim intenzitetom donedavno je kontinuirano podgrijavano posredstvom nekad moćne režimske administracije, lokalnih miloševićevsko-šešeljevski nastrojenih satrapa i jednog dijela beogradskog tiska. Na sve se to nadovezalo uskraćivanje uvjeta, materijalnih i financijskih sredstava za bilo kakvu sustavnu kulturnu, posebice književnu i nakladničku djelatnost.
         U tim i takvim uvjetima valjalo je živjeti, raditi i i stvarati. A za to je trebalo mnogo osobne, ljudske hrabrosti, istrajnosti i spremnosti na žrtve. Stoga, danas, poslije pet i pol desetljeća iskazujemo: i velike doze ludosti. One najplemenitije.
         I sadašnji tokovi stvaralaštva hrvatskih književnika u Subotici, Bačkoj, Vojvodini su gusti, slojeviti, dramatični, a mjestimično katastrofalni.

         2.

         U nas se, na osobit način u ovom trenutku objedinjuju razvojne težnje i nastojanja prethodnih stoljeća, naročito 20. stoljeća. U našem književnom životu opstoje raznoliki svjetonazori, estetski i filozofski smjerovi, žanrovi...
         Na prvom mjestu, bez samohvale, skromno ističemo da su poslovi oko prikupljanja, obrade i komentiranja proznog, poetskog i inih oblika narodnog stvaralaštva skoro zaokruženi, ali javnosti nisu još u dovoljnoj mjeri prezentirani. Razlozi su jasni.
         Lavovski dio te velike zadaće obavili su naši veliki pokojnici - Ive Prćić (1894.-1959), Balint Vujkov (1912.-1987), te drugi marljivi sakupljači i obrađivači. Dvadesetak knjiga i antologija Balinta Vujkova, nisu samo zorni prikaz, nego i svjedočanstvo o bogatoj, neiscrpnoj duhovnoj riznici hrvatskog pučkog genija u Bačkoj, Banatu, Srijemu, Slavoniji, Lici, Kosovu, kao i u inozemstvu: Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj i Rumunjskoj.
         Najbolji dio naših pjesnika uspio je da se iz prosvjetiteljsko-euforično-romantičarskih sfera probije na kompliciraniju ravan suvremenog, modernog pjesničkog izraza i oblika (Ante Sekulić, Jakov Kopilović, Lazar
        Merković, Jakov Orčić, Ante Zolnaić, Ivan Pančić, Petko Vojnić Purčar, Jasna Melvinger, Branko Jegić, Vojislav Sekelj, Milovan Miković, Slavko Matković, Marko Kljajić, Lazar Francišković, Snježana Kulešević, Ante Vukov, Zvonko Sarić, Tomislav Žigmanov i drugi).
         Poseban valeur hrvatskog pjesništva u Vojvodini je dijalektalna poezija pisana novoštokavskom, bunjevačkom ikavicom, katkad sofisticirana do virtuelnosti (Ivan Pančić, Milovan Miković, Vojislav Sekelj, Tomislav Žigmanov).
         Prozno stvaralaštvo vojvođanskih Hrvata u prvim godinama nakon rata kreće se u klasičnim, tradicionalno-realističkim okvirima. Kako pripovjedači tako i romanopisci pretežno pišu o tematici i problematici iz društvenog i obiteljskog života bačkih Bunjevaca i Šokaca, gdjekad s naglašenim vjerskim nadahnućem. Oni koji su ranije pošli tragom socijalne literature opredjeljuju se za ratne i poratne teme, interpretaciju svojih ratnih dogodovština i poratnih zbivanja (Mara Đorđević Malagurski, Ivan Kujundžić, Balint Vujkov, Josip Pašić, Marko Peić, Vladislav Kopunović, Antun Pejić, Pavle Bačić). Trebalo je dosta vremena da se začne romaneskni oblik pripovjedne proze suvremenog senzibiliteta i izraza.
         Nakon Pašićevog djela Krv se suši, prvi roman poslije Drugog svjetskog rata iz redova mlađih pisaca iz tzv. Subotičkog književnog kruga napisao je Lazar Merković i objavio ga u nastavcima u časopisu Rukovet 1957/8. godine pod naslovom Put dug pet života. Plodan pripovjedač bio je Josip Klarski (1927.-1997). Objavio je pet zbirki priča, jedan roman i dvije monografije.
         Petko Vojnić je zasigurno najplodniji prozaist, autor više knjiga pripovjedaka, romana, drama, pjesama, a usto je zapaženi filmaš. Dobitnik je prestižne NIN-ove nagrade za roman Dom sve dalji 1997. godine. Jasna Melvinger je autorica zapaženog romana Pet sestara. Prozaiku Milivoju Prćiću tiskan je roman Stari zid 1992., te 2001. zbirka kratkih priča Zadnja pošta Subotica. Nakon romana Daleka zvona ove godine se Vojislav Sekelj predstavio drugom knjigom proze Uzmi dodaj. Milovan Miković piše i objavljuje prozu, međutim, njegova romaneskna trilogija Limes (Potonulo ušće, Nocturno, Otići nekamo), osim nekoliko tiskanih ulomaka, očekuje svog izdavača. Arhitektica Viktorija Aladžić potpisala je dvije zbirke intelektualno strukturirane proze, a Zvonko Sarić pored četiri knjige pjesama, zbirke kratkih priča objavio je i roman Anđeli na oštrici sna.
         Koju godinu nakon knjižice refleksivnih stihova Raskrivanja, profesor filozofije Tomislav Žigmanov se pri-klonio zapisima naslovivši ih Efemerije svakodnevlja u kojoj razrađuje fenomenologiju raspadanja miloševićevskog režima. Doživjela je dva izdanja, jedno u Subotici, a drugo u Zagrebu. Prije mjesec dana tiskana mu je knjiga ikavskih stihova Bunjevački blues.
         „Ljubićima”, trilerima i sličnim lakim žanrom u više knjiga bavi se Dražen Prćić.
         Kratkom prozom i suvremenom esejistikom zastupljen je Neven Ušumović. Briljantnu esejistiku pišu Milovan Miković i Petar Vuković.
         Dramska literatura, čiji je najeminentniji predstavnik Matija Poljaković, obogaćena je nizom značajnih djela. Sam Poljaković je autor četrdesetak drama, komedija, satira, groteski i igrokaza, te jednog televizijskog serijala. Od toga su gotovo sva objavljena ili pak izvedena na sceni subotičkog narodnog kazališta ili drugdje.
         U zadnje vrijeme, književno-povijesna, znanstvena i filozofska djela, čiji su tvorci prof. dr. Tomo Vereš, akademik dr. Ante Sekulić, prof. Bela Gabrić (1921.-2001), mr. sci. Josip Buljovčić (1932.-2001), Đuro Rajković i dr. Slaven Bačić nisu više rijetkost, a sve češće ih u stopu prate knjige kritika, eseja, studija i monografija, dok su objelodanjene hrestomatije, antologije Geze Kikića (1924.-2002), leksikografska i slična izdanja rezultat zrelog, kom-
        petentnog znanstveno-istraživačkog rada na valorizaciji i revalorizaciji naše kulturne i književne baštine. Tome pridonosi i bibliografski rad koji poprima sve jasnije obrise.
         Ovaj letimičan prikaz stvaralaštva u poeziji, prozi, drami, esejistici itd. upućuje na to kako su se mnogi hrvatski autori u Vojvodini, posebno u Subotičkom književnom krugu, ogledali u više literarnih žanrova i često bili inicijatori, provoditelji mnogih kulturnih, književnih i književničkih pothvata.
         Utemeljivači su časopisa za književnost, umjetnost i društvena pitanja Rukovet (izlazi od 1955), osnivači nakladničke djelatnosti pri ovoj reviji, inicijatori utemeljivanja Pododbora Matice hrvatske a potom Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva Bunjevačko kolo, kasnije istoimenog Hrvatskog kulturnog centra, organizatori obnove i povratka velebnih svečanosti Dužijance na subotičke ulice, a otuda i na šire okružje nastanjeno hrvatskim živ-ljem u SRJ i Mađarskoj. Bili su također pokretači, urednici, suradnici neovisnog dvotjednika Žig koji je lani ugašen djelomice zbog subjektivnih slabosti urednika, ali i stanovitog nerazumijevanja određenih ljudi unutar hrvatske zajednice u Subotici. Bili su, što je izvanredno značajno, među pokretačima novog tečaja Klasja naših ravni koje ovim brojem, ulazi u VII. godište izlaženja. Bili su i glavni akteri u obnavljanju Bunjevačke matice koja je kasnije preimenovana u Maticu hrvatsku. Dakle, bili su svuda gdje se vodila bitka za opstojnost, nacionalni i kulturni identitet vojvođanskih Hrvata. Utemeljivali su književne klubove, Zajednice pisaca ili već spomenutog, glede organizacijskog ustrojstva nikad nedefiniranog Subotičkog književnog kruga.
         U njegovim okvirima su naši spisatelji više od pet i pol desetljeća razvijali suradnju s piscima drugih nacionalnosti na vojvođanskim prostorima, sa Srbima, Slovacima, Rusinima i Rumunjima. Najrazvijenije su veze izgrađene sa mađarskim piscima iz Vojvodine a i Republike Mađarske. Uzajamni prijevodi se mogu kvantificirati golemim brojem prevedenih djela odnosno naslova. Obostrano. Tu je stvorena prava prevoditeljska škola. Zahvaljujući njoj, naši vršnjaci Mađari iz Subotice i okolice preveli su najreprezentativnija djela hrvatskih i srpskih pisaca, od klasika do onih najsuvremenijih. Na desetine knjiga, antologija i drugih publikacija.
         Ako zbrojimo do sad izrečeno, mogli bismo istaknuti da imamo jedan mali, ali zato cjelovit i razvijen književni sustav, bogat, osebujan. U boljim vremenima su iz njega išli prilozi naših autora na stranice oko 150 a možda i više listova i časopisa, u knjige tiskane u bivšim republičkim centrima, možda najviše baš u Zagrebu, zatim u Novom Sadu, Beogradu, Sarajevu, Skopju, Podgorici i drugim većim kulturnim središtima.
         Desetljećima smo, sve do pod kraj 20. stoljeća, veoma dobro surađivali s piscima iz Hrvatske, posebno Slavonije. Tako smo, kraj ostalog, tiskali i nekoliko knjiga: monologe Ivana Raosa pod naslovom Žene i muževi, Putositnice od Bogdana Stopara, knjigu mladih pjesnika iz Osijeka, zbirku pjesama Slavka Mađera itd. Na desetine pisaca iz Hrvatske popunjavalo je mnoge stranice Rukoveti, Žiga, Klasja naših ravni, ili su pak gostovali na našim književnim večerima, tribinama i drugim kulturnim ostvarenjima. Tako smo zajedničkim snagama gradili integralne tokove opće, ali nadasve hrvatske kulture i književnosti.
         Na kraju, ne krijemo svoju sjetu pošto nam se čini da smo tu, opet, na početku gdje smo već jednom davno bili. Nakon toliko htijenja, truda, rada, poraza i samo ponekog, mjestimično više slučajnog negoli zakonomjernog uspjeha, nametnula se potreba kako nov sustav vrednota, ipak, moramo graditi ispočetka. Da opet ne bismo morali „torbariti” neprekidno dokazujući tko smo, što smo i kuda stremimo. Pouzdanijem, si-gurnijem hodu tim putem trebala bi doprinijeti svaka dalja sveska novog tečaja Klasja naših ravni.