Večni pomen Jasenovac: mjesto natopljeno krvlju nevinih
{148}

IV DEO:

NEKOLIKO POSLERATNIH SVEDOČENJA I DOKUMENATA

1.

NALAZ DRŽAVNE KOMISIJE PRI PRVOM DOLASKU U LOGOR JASENOVAC (18. maja 1945) I SVEDOČENJE 4 PREŽIVELA LOGORAŠA O PATNJAMA I BROJU ŽRTAVA

Zapisnik od 18. maja 1945. koji je sastavila Anketna komisija, izaslana za ispitivanje posljednih ustaških zločina

Komisija se sastoji od slijedećih lica:

Vica Baranovića, referenta Zemaljske komisije za ispitivanje ratnih zločina u Zagrebu, dra Zdravka Popovića, na službi u vojno-sudskom odjeljenju Glavnog štaba za Hrvatsku, Dr. Anta Premerua, majora i stalnog zaprisegnutog sudskog-liječničkog vještaka, te sudbenih vijećnika Dr. Majera Milana, Dr. Pecikozića Ante i kotarskog suca Broza Ivana, sviju iz Zagreba, te zapisničara Ognjanca Božidara i Trninića Steve.

Uz komisiju nalazi se i više novinarskih reportera, te novinarskih fotoreportera.

Komisija stigla je najprije u mjesto Jasenovac, koje je gotovo posve poharano. Nema gotovo ni jedne zgrade, koja ne bi bila teško oštećena ili do temelja uništena. Ta oštećenja, kako je komisija ustanovila, potiču od miniranja, koje su izveli ustaše u povlačenju. Osim toga jedan veliki dio tih oštećenja potiče od ustaškog paleža. Razlog tim uništenjima je želja da se prikriju tragovi zločina, počinjenih u logoru, da se unište arhive itd.

Mjesto je gotovo pusto, jer je pučanstvo ranije bilo prisilno evakuirano, te se samo tu i tamo nalazi po koji stanovnik i to većinom žena i djeca. Stanovnici se tek polako pribiru teško uzbuđeni od preživjelih strahota.

Po prilici jedan kilometar od središta toga mjesta nalazi se ulaz u zloglasni logor. Taj logor prostire se nizvodno uz tok Save, te je s juga opasan koritom Save, na obali koje se nalazi mnogoredna bodljikava žica. Ostali dio logora opasan je visokim zidom. Logorsko područje obasiže u obliku pačetvorine po prilici 2 kvadratna kilometra. Na tom području nalaze se zgrade uprave, razvih industrija, te nastambe zatočenika, kao i industrijski kolosjek. Sve su te zgrade ili do temelja uništene ili teško oštećene tako da se ni jedna ne nalazi u uporabivom stanju. Cijelim logorskim područjem, širi se smrad paljevine i zadah lješina u raspadanju. Uostalom miris paljevine osjeća se i u cijelom mjestu {149} Jasenovac i izvan logorskoga područja. Uništenja, o kojima je gore riječ, potiču također od miniranja, koja su ustaše izveli na svome povlačenju.

Mnoge od tih zgrada minirane su i dizane u zrak, odnosno zapaljivane u času, kad su se u njima još nalazili preostali zatočenici. To pokazuju lješine pronađene među ruševinama i koje su sasvim pougljene.

Komisija zaputila se najprije obalom Save gdje je zatekla već odmah do ulaza humak pokrivan svježom zemljom, koji je dao naslutiti, da se tu nalazi lješina. Raskapanjem, koje je preduzeto odmah, ustanovljeno je, da je lješ, koji je tu pronađen bio nezakopano položen na samu razinu zemlje, a tek onda da je na'nj nabacan tanki sloj zemlje. Vjerojatno je taj lješ bačen u Savu i na to mjesto naplavljen. To je lješ muškarca, kojega identitet se nije mogao ustanoviti. Isti pokazuje znakove vrlo teške ozljede tupotvrdim predmetom uslijed udarca, kojim mu je razbijena donja vilica. Osim toga taj lješ pokazuje frakturu desne noge, na kojoj se nalazi tzv. „Kramerova šina“. O lijevu ruku obješene su mu dvije teške željezne ploče, što čini dokaz, da je taj lješ bio određen za potonuće u vodi Save. Lješ je vrlo mršav i nalazi se u raspadanju. Po mišljenju sudbeno liječničkog vještaka radi se o muškarcu do 30 godina starom, a zločin je motao biti počinjen pred po prilici dva mjeseca.

Nekoliko koračaja od sada opisanog mjesta nalaze se na samoj obali krvave mrlje odnosno zasušena razlivena krv i ostaci odjeće, dočim lješine nema. Na tom mjestu nađena je zarđala sjekira bez drška.

Nedaleko od tog mjesta u istom pravcu pliva u Savi jedna gola lješina, koja se nije mogla primaknuti obali. To se nalazi uz tzv. „granik“ tj. dizalicu iz koje su se izkrcavali šlepovi, a odakle su zatočenici bacani u Savu predhodno udarani maljem po glavi.

Nedaleko ovog mjesta uz samu obalu Save nalazi se hrpa zakopanih lješeva, no tako, da od istih vire napolje, noge, glave, itd. Ovdje je nađeno jedno poveće željezo kao i jedan čekić, kojim su ubijane žrtve. Na tom mjestu imade odnosno nađeno je šest takovih lješeva. Sve su to lješine muškaraca.

Nedaleko ovog mjesta leži u vodi jedna lješina, a od iste viri napolje ruka i glava. Ta lešina zasuta je kamenjem i zemljom.

Iznad ove lješine na samoj obali nalazi se zakopana lješina muškarca starog oko 20 gadina, koji imade svih 28 zdravih zuba.

Nedaleko ove lješine nalazi se na obali jedna velika hrpa lanaca, „okova“.

Nedaleko tog mjesta nalazi se u vodi jedna kost ruke oko koje je omotana žica, na koju su pričvršćene dvije željezne ploče u veličini knjige, dočim same lješine nema.

Nedaleko tog mjesta uz samu obalu nalazi se lješina sa razbijenim svim ličnim kostima glave.

Nedaleko toga mjesta nalazi se zakopanih deset lješina, koje su sve u raspadanju.

Ispod tih lješina plivaju u Savi dvije lješine, koje su vezane žicom, dok treća lješina imade ruke na leđima vezane. Na samoj obali nalazi se lješina mlade djevojke u raspadanju, koja nije zakopana, dočim u blizini iste nalaze se lješina muškarca, koji imade ruke na leđima vezane žicom a lubanja na zatiljku razbijena mu je nekim tupotvrdim predmetom. Na istom mjestu između granja {150} vidi se više lješina, koje su u raspadanju i međusobno ispremiješani.

I sve te lješine nisu mogle biti identifikovane, jer je uslijed napredovanja posmrtne truleži raspoznavanje nemoguće, a identifikacioni papiri nisu pronađeni. Osim ovih pronađenih po prilici 50 lješina, plivaju još daljne lješine neprestano po Savi, koje tu i tamo izviruju. Uopće je komisija stekla dojam, da se na cijelom logorskom području nalazi zakopan veliki broj lješina, što bi trebalo pobližim iskapanjem tek ustanoviti. Plivanje lješina po Savi objašnjuje se na taj način, da su uslijed truleži lješine providne plinom isplivale na površinu i ako je o njih bio privezan izvjestan teret. Ovako isplutale lješine Sava je nabacila na obalu. Sve je to razlog, da je defintivni broj lješina u opće teško ustanoviti ili i gotovo nemoguće, jer uslijed opisanog procesa Sava može svaki čas kroz dulje vremena izbacivati uvijek nove lješine.

U vezi sa svime što je o pronađenim lješinama gore rečeno, daje prisutni sudbemo liječnički vještak, major Dr. Ante Premeru

Nalaz i mišljenje:

danas pronađene i viđene lješine u Savi na obali Save pokazuju zajedničku osobinu uznapredovalog posmrtnog truležnog raspadanja, što je ometalo ustanovljenju identiteta lješina, a odijela i eventualno nađeni predmeti kao faktor identifikacije nisu u opće dolazili u obzir.

Gotovo o svakoj lješini ili visi žicom vezani uteg ili su mu ruke vezane sprijeda ili straga ili su prebijene kosti ekstremiteta ili lubanje i t. d., dakle gotovo redovna pojava nekog nasilnog čina, bilo na živom ili usmrćenom čovjeku ili ženi. Uzroci smrti nisu mogli biti u svakom konkretnom slučaju precizno ustanovljeni, ali jedno im je zajedničko, da je svaki uzrok smrti bio nasilne naravi, kao: opsežni prelom lubanje ili utopljenje, davljenje, gušenje i t. d. (sve ovo zbog i suviše uznapredovale truleži. Tek prelomi lubanjskih kosti dokazuju pravi uzrok smrti). Kod jedne lješine i to prve pronađene, bila je uz desnu podkoljenicu obavijana udlaga (Kramerova šina), na desnoj podkoljenici ustanovljen je podbuni prelom podkoljeničke kosti, što nedvojbeno dokazuje, da je prelom navedene kosti uslijedio za života, jer je na tu ozljedu logično za života bila pružena neka izvjesna sanitarna pomoć (postavljenje šine). Na istoj lješini o lijevoj ruci žicom su bile privezane dvije prilično teške željezne ploče.

Gotovo sve lješine pokazuju stanje vrlo izražene mršavosti, koju ne prikriva niti nadutost podkožnog tkiva, nastala od stvorenog plina kod posmrtnog uznapredovalog raspadanja lješine tako, da se za izvjesne pronađene lješine dopušta mogućnost da je smrt nastupila uslijed izražene tjelesne slabosti, iznurenosti i neishranjenosti (inasutiv) kao posljedice kroničnog teškog gladovanja.

Sudbeno liječnički vještak podkrjepljuje ova svoja mišljenja još i time, što je za vrijeme svog zatočevištva u jasenovačkom i staro gradiškom logoru u godini 1941. i 1942. lično jasno i dobro vidio sve načine mučenja i usmrćivanja velikog broja zatočenika Jasenovačkog logora, jednog od najzloglasnijeg na svijetu (od strijelnih rana do uboda nožem, odsjecanja glava sjekirom, udaranja maljem i batom po glavi, bacanja u Savu, spaljenja živih ljudi i td.).

{151} Komisija se zaputila zatim na pregled samog logorskog područja i logorskih objekata, pa je vidjela:

u porušenoj nastambi za muške zatočenike nalazi se među ruševinama lješina muškarca, čiji identitet nije mogao biti ustanovljen, jer nema kod sebe nikakovih isprava, a sam je u teškom raspadanju.

Ženska nastamba također je od mina do temelje razorena. U blizini te nastambe, a i dalje od nje, nalaze se dijelovi ženske odjeće naročito rublja (kombinezona, čarapa, ženskih gaćica i t. d.). Osim toga vidi se na logorskom području razbacano mnogo oštećene ženske i muške obuće, muških kravata i t. d.

Osim tih predmeta na nekim su mjestima pronađeni i kovčezi napunjeni dječjim odjevnim predmetima.

U minama razrušenoj zgradi za staju pronađene su četiri posve pougljene lješine, koje su vjerovatno bilo žive bilo usmrćene spaljene.

Kraj izgorenih zatočeničkih nastamba nalaze se u izvjesnim razmacima tri električna stupa, na kojima se vide zabiti klinovi (na svakom stupu po tri klina). Prema iskazu niže preslušanih svjedoka, na tim su se klinovima obavljala vješanja zatočenika. Osim toga blizu tih stupova nalazi se jedna kompletna sprava tj. vješala. Prema iskazima tih svjedoka na tim stupovima odnosno na tim vješalima, vješani su zatočenici.

Na izvjesnom dijelu logorskog područja tj. odmah kod opomenutih stupova nalazi se jedan oveći prostor, koji je sav prekopan.

Taj je prostor prema iskazima svjedoka služio kao zatočeničko groblje. Dne 21. aprila ove (1945) godine ti su lješevi iskopani i očito radi prikrivanja tragova zločina spaljeni, prema iskazima svjedoka, u jednom obližnjem jarku, gdje se još i danas vidi nešto pepela, dok stijene jarka pokazuju znakove sagorjevanja. U blizini toga mjesta pronađena je oveća hrpa koksa.

Zatim su se članovi komisije uputili do jednog mjesta, gdje je pronađena jedna velika peć, koja je bila određena za pečenje opeke, no u kojoj su se prema iskazivanju svjedoka također sagorijevale lješine ili živi ljudi. Radi ruševnog stanja te peći komisija nije mogla pronaći tragove takovog spaljivanja.

Na mnogo mjesta u logorskom području pronađeno je i mnogo lanaca, koji prema ovom obliku jasno pokazuju, da su služili kao okovi za ruke i noge zatočenika.

 

Komisiji se prijavljuju slijedeći svjedoci, koji bivaju odmah i saslušani:

 

1. Bing Julijo, 39 godina star, zanimanjem trgovački pomoćnik, oženjen, Židov, rodom iz Virovitice, boravkom iz Zagreba. iska zuje opomenut slijedeće:

— 16. 9. 1941. kada su bili u jeku ustaška divljanja i progoni protiv židova i pravoslavaca (=Srba) i ja sam bio uhapšen i prepraćen u Jasenovački logor. Najprije sam bio smješten u zloglasni logor II, u kojemu su se ispočetka vršila masovna ubijanja. Najaktivniji ubojica bio je Ljubo Miloš. Pripominjem, da su u ovome logoru godine 1941. bili zatočenici odvojeni po vjeri i narodnosti, dok su kasnije bili pomiješani. Godine 1942. do 13. 10. bio sam premješten u Gradišku. I ovdje su se svršila masovna ubijanja, ali još uvijek ne tako očito i otvoreno, nego zakrinkano. {148} Tako, na primjer, vidio sam, da su veće grupe rekonvalescenata od pjegavca, a bilo je među njima i takovih, koji su po malo počinjali i raditi, slagali u kamijone, pokrivali ih gunjevima i mlatili po njima maljevima, dok je prestao svaki znak života, a tada bi ih odvozili. Koncem septembra 1942. prebačen sam u ekonomiju u Staru Gradišku. Vidio sam na svoje oči da je Majstorović-Filipović ubio dva Židova. U to doba vršila su se mnogo ubojstva na pustari kod Orahovice, pod izlikom pokušaja bjegstva. Znam jedan slučaj kada je pobijeno 42 židova i 17 pravoslavaca (=Srba). Ističem, da je u to doba bilo mnoštvo samoubojstava, a i sami stražari su ubijali ljude kao muhe, pod izlikom da su pokušali bijeg, i nije im se nikad ništa događalo. Obično bi se kao represalija za ovakve tobožnje pokušaje bjegstva pobilo oko 25 ljudi. Dok sam radio u ekonomiji ustavši rano, vidio sam da je oko 500 žena odvedeno u pravcu Jablanca, odakle se ni jedna nije vratila, niti smo ikad što o njima čuli.

Vidio sam na svoje oči kako su jednom prilikom u Staroj Gradiški grobari tovarili u kamione lješeve djece. Pričalo se, da je oko 500 djece neki zastupnik, kojemu imena ne znam, potrovao ciklonom. Također se sjećam, da se jednom prilikom čula iz ženskog odjela vika i zapomaganje žena i vapaji za vodom. Pričalo se, da im ustaše nisu dali 5 dana vode, tada su im dali presoljeni krompirov gulaš, uskrativši im opet vodu. U ožujku 1943. prebačen sam u Gređane, jedno odjeljenje logora u Jasenovcu. Tamo sam ostao do jula iste godine. Vidio sam, da su tu zaklali jedno bolesno dijete, koje je bilo određeno za transport u Njemačku. Od jula iste godine premješten sam u logor broj III u Jasenovcu. Ovdje je sada prestalo ubijanje noževima i maljevima, već su se ubojstva vršila na tzv. „graniku“, gdje bi između 8 do 9 sati u večer udarali komadom željeza po glavi i onako omamljene ili mrtve pobacali u Savu, a kako je jedan drug vidio i pričao mi, ustaše bi ranom zorom ispirali krv sa granika i oko njega. U tom periodu danomice bi u trajanju od 14 dana bilo pobijeno po 50 ljudi, a onda nakan izvjesne pauze nastavilo bi se opet to ubijanje.

Najaktivniji su u tome poslu bili nadporučnik Dinko Šakić i bojnik Pićili Dominik u civilu inžinjer, a isticali su se također i Marko Mihaljević, emigrant, star oko 35 godina, Ivan Frković vodnik, Ante Zrinjušić i drugi, kojih ne poznam imena.

U Gradinu smo išli po šljunak u jednoj brodici, u njoj su ustaše običavali mučiti i saslušavati Židove, a činili bi to obično tako, da bi ik gnjurali u hladnu vodu i nagonili ih da piju benzin i naftu; nakon toga su onako mokri i po hladnom vremenu gonjeni na rad. Svi ustaše iz pratnje jednako su svirepo postupali za zatočenicima, a najgore su zvjeri bili pripadnici brzog sklopa pod komandom Josipa Mataje zvanim „Aždaja“, ustaškog satnika. Godine 1944. bio sam prepraćen u lančaru kao pomoćni bravar i vanjski radnik, pa sam imao zgode da vidim i ustanovim, da su velike grupe zatočenika dolazile vlakovima. Po noći bi ih istovarivali i odvodili u Gradinu na likvidaciju, a njihove stvari i uprtnjače ostajale bi na kolosjeku.

U novembru godine 1944. ponovo su započeli sa masovnim likvidacijama. Radi velikog vodostaja ubijali bi ih na graniku, jer ih nisu mogli prevoziti preko Save u Gradinu. Sve do Velikog petka bio je relativni mir. U to vrijeme bilo je u logoru svega 4.000 do 4.500 zatočenika, ali još su pridolazile razne veće ili manje {153} grupe. U godini 1945. do Velikog petka također su vršena dnevno klanja, ali ne u tolikom opsegu kao u 1944. godini.

Na Veliki petak 30. ožujka o. g. (1945), bilo je bombardovanje logora, te je očito to dalo povoda upravi logora za konačnu likvidaciju svih zatočenika. Djelovalo je na tu odluku dakako i sve veće približavanje Jugoslovenske armije logoru. Počele su se odvoditi sve veće grupe u Gradinu, gdje se danomice dizao plamen i dim.

Također su počeli iskapati lješine, odnosno kosti, i u bačvama ih tamo prenositi i spaljivati kako bi uništili tragove. Tko god je bio prevežen u Gradinu, nije se više vraćao, tako da je bilo očito, da se ide za konačnom likvidacijom.

21. aprila 1945. ispraznili su našu nastambu i vas 1.400 zatočenika premjestili u novu. Toga dana poslije podne prekraćeno je u Ušticu 60 radnika, a zamjenik zapovjednika Rade Soldo uzeo je inž. Salamona, 60 pari lanaca, čekić i nakovanj i poslao to po kovaču Aniću Josipu, koji je kao i Salamon bio zatočenik. Seleći u novu nastambu između 7 i 8 sati na večer istog dana vidili smo, kako prevode u Gradinu oko 950 žena, odnosno sve ženske zatočenice, koje su se tada nalazile u logoru. Većinom su te žene bile katolkinje, te su idući u koloni pjevale, makar je svima bilo jasno da ih vode u smrt. Isto veče vratio se kovač Anić i rekao nam, da su za onih 60 radnika u Uštici iskopali veliku jamu. Tih 60 radnika nije se vratilo.

U noći od 21. do 22. aprila o. g. (1985) obukli su se ustaše u civil i zapalili naše stare barake. Videći sva ova klanja i pripreme, bilo nam je jasno da mi iz naše barake dolazimo na red, a naročito nas je uvjerila u to činjenica što je isto veče zastavnik Lisac odveo sve grupnike i pisare, te smo odlučili da se pošto poto pokušamo probiti makar i golim rukama. 22. IV oko 10 sati grupa od 500 do 600 ljudi, u kojoj sam i ja bio, izvršila je napad na stražu, otela jedan mitraljez, te bacajući opeke probila se kroz paklenu vatru kroz vrata. Na tom bijegu izginulo je sve osim 80 do 100 ljudi. Što je bilo s ostalima, koji su bili u našoj nastambi, a nisu s nama bježali, ja ne znam.

Za vrijeme moga zatočeništva nisu nas odvajali ni po nacionalnoj ni po političkoj pripadnosti. To je bio slučaj samo onda, kada bi u logor trebala doći kakova komisija, kao što je bio slučaj dolaska komisije Međunarodnog Crvenog Krsta iz Ženeve. Kada je došla ta komisija, nama su zabranili da ma šta s njom govorimo, a tada su nas označili sa trakama prema nacionalnoj pripadnosti. Napominjem da su komunisti bili označeni posebnom trakom bez obzira na nacionalnu pripadnost, ali znam i to da su iz komisije pitali, da li ima komunista i da je jedan ustaša uhvatio prvoga zatočenika na kada je naišao, pribio mu oznaku za komuniste i odveo ga pred komisiju. Čuo sam od nekih zatočenika, da su ustaše prilikom dolaska jedne komisije inscenirali napad na brod kojim se vozila komisija, htijući time prikazati kako se logor nalazi u jednoj opasnoj zoni i da su radi toga potrebne sve one mjere, koje su ustaše primjenjivale.

To je u glavnom sve, što ja znam o strahotama Jasenovačkog logora. Ja ne mogu tačno reći, koliki je broj žrtava koje su likvidirane u Jasenovcu, ali vjerujem da se taj broj kreće možda i do milijon i pol ljudi. Tačan broj ne motu kazati zato, jer su mnogi ljudi likvidirani odmah pri dolasku, a da nisu uopće razmještavani {154} u logor, i mi smo samo sutradan mogli vidjeti njihove stvari i znali smo, da su takovi zatočenici odmah likvidirani. Isto tako mnogi su odvođeni na rad, gdje su likvidirani i nisu se povratili nazad. U logoru među zatočenicima bili su kako Srbi tako Hrvati, Židovi, Cigani, Muslimani i Crnogorci.

Pročitano i odobreno
(Julio Bing)

 

2. Svjedok Živković Jovan, 30. godina star, rodom iz Bačkog Gradišta, srez Stari Bečej, boravištem iz Zemuna, Srbin, opomenut iskazuje:

Bio sam uhapšen 2. IV 1943., a 2. VII stigao sam u Gradišku, te sutra dan u Jasenovac, odmah sam dodijeljen u građevinsku grupu i kroz čitavo vrijeme radio sam kao brico. U jesen su iz Stare Gradiške prebacili Srbe i Židove u Jasenovac, a Hrvate u Gradišku. U to vrijeme mnogo su ljudi bili batinati i držani u okovima, pa se sjećam da je pukovnik Marko Pavlović držao u okovima cijeli logor, a umrlo je tom prilikom od batinjanja oko 60 ljudi. Za vrijeme moga boravka u logoru vršila su se likvidiranja na razne načine, a naročito odvođenjem na rad i u Gradinu, od kuda se više nikada nije nitko vraćao, a inscenirane su i kojekakove tobožnje pobune, pa su tako prigodom pogibije logornika Vinera, također zatočenika, kojega su ustaše ubili, pobijeni Glušac Vlado i Micić Slobodan kao tobožnji organizatori pobune. U jesen, nakon napada na Banja Luku, preseljeni su iz Gradiške Srbi, Hrvati i Židovi i tom je prilikom potučeno oko 200 Srba. U isto vrijeme iz Novske i okolice dotjerano je oko 800 ljudi, žena i djece, a iz Živaje oko 150, pa su i oni likvidirani. Za ove iz Živaje, znam da su bili u okovima cijelo vrijeme, dok ih nisu likvidirali. Krešo Majić, zapovjednik mjesta u Novskoj, sve je povratnike iz Njemačke odmah slao u logor. Ovi su ti ljudi tečajem jeseni pobijeni. U Novskoj mu je pomagao pri dovođenju povratnika iz Njemačke u logor nadporučnik ustaškog oružništva Njavro, koji je te nesretnike redom pljačkao. Ubijanja su se vršila noću, većinom odvođenjem u Gradinu, a kada bi voda nadošla na granik, tu bi ljude skidali gole, vezivali ih i tukli željezom i maljevima, te pobacali u Savu. Po pričanju i prema onome što sam ja mogao dokučiti pobijeno je te zime oko 5.000 do 6.000 ljudi, a u znatnoj mjeri je harao i tifus, jer su higijenske prilike bile očajne. Svi likvidirani su otpisivani u spiskovima kao umrli od tifusa.

Osim likvidaranja na gore opisani način, radili su i prijeki sudovi, te se sjećam da su bili optuženi zbog pokušaja neke pobune dr Marin, ustaški satnik i upravitelj ustaške bolnice, i Bjelušić, ustaški nadporučnik, sa grupom od još 29 zatočenika, među kojima navodno i 7 ustaša. Svi su povješani. Među ovima znam da su bili dr Mile Bošković, asistent medicinskog fakulteta iz Beograda, inž. Mitar Bošković iz Zagreba, a inače Crnogorac, Nikola Pejanović, građ. poduzetnik iz Siska, Stevan Živković, student iz Mitrovice, Sekulić Bora iz Vukovara, mislim da je bio neki intelektualac, Remzija Rebac Musliman električar, neki Kovač, električar, pa neki Marić Tomo iz Broda, Konić Brena, sudac iz Novog Sada, Grbić Milan, Bosanac, inače činovnik iz Mitrovice, Pero Krajnović iz Zagreba, Lubura Jovo, radnik, mislim Bosanac, te neki Rajić, srednjoškolac iz Sarajeva, Musafija {155} Rafael iz Sarajeva, neki Hadžija, također Bosanac, te konačno neki Vojnović Branko, opet Bosanac. Predsjednik toga prijekog suda bio je Dinko Šakić, ustaški natporučnik iz Bosanskog Broda; on je dr Boškovića lično ustrijelio pred nama svima. Jednom prilikom donijeli su neki spisak i izabrali 20 Židova, koje su ubili. Među ovima poginuli su iz Zagreba neki Slavko Goldšmit i Hugo Berger. U logoru je bilo nekih 6 do 7 samica. Tko je dospio tamo, nije više živ izlazio i pogibali su većinom od gladi, a bilo je i slučajeva samoubojstva. Tako se sjećam samoubojstva nekog inž. Špingla iz Zemuna. Nakon bombardiranja na Veliki petak 1945. počela je likvidacija ubrzanim tempom, a osobito radi toga što se približavala Jugoslavenska armija. Danomice su odvođeni zatočenici, u Gradinu, kamo su odvožene veće količine koksa i nafte, pa držim da je do 20. IV oko 1.200 zatočenika tamo odvedeno i spaljeno, jer sam ja viđao kako danju i noću gore tri do četiri vatre. Ovih dana dovođene su u logor grupe kažnjenika iz ustaških kazniona iz Sarajeva, Vinkovaca, Lepoglave itd. i ti su svi likvidirani. Znam da je samo iz Sarajeva iz zatvora dovedeno 440 zatvorenika, među kojima je bilo oko 70 ženskih, i svi ovi su likvidirani.

U to vrijeme bila je određena evakuacija bolesnika i djece u Sunju, u osam vagona. Vagoni su stajali kod destilacije i po noći su se čuli jauci, a neki vodnik Markić bio je u jutro krvav. Strojovođa Maksimović, također zatočenik, koji je imao voziti te vagone, pričao je, da uopće nije vozio. Vagona u jutro na stajalištu nije bilo. Među odvedenima u vagone. odvedeni su dr. Kurajica Branko, liječnik iz Šibenika, dr. Polak Ladislav iz Vinžovca i Karlo Levi iz Zemuna. Ovi vagoni odvezeni su iz logora između 15. i šest č., ali su bili prazni, a nijednog od ovih zatočenika nismo nigdje vidjeli. Ovih zatočenika bilo je oko 400. Neki Saferović, desetar iz automehanike, također zatočenik, koji je tamo u blizini radio, vidio je noću da su žive zatočenike na jedna vagonska vrata uvodili, a na druga, koja su bila otvorena prema Savi, odvodili. Dva vagona stvari su ostala.

21. IV po podne objesilo se desetak zatočenika, kada su vidili šta se radi. Među ovima poznavao sam Isu Kopermana, inž. iz Sarajeva, Krtinića iz Mitrovice i Vučićević Đokicu iz Šida. U toku dana određeno je stotinjak ljudi nekuda na rad, a ja sam se nekako izvukao. U večer istoga dana odredili su, da se svi zatočenici, kojih je u logoru preostalo nešto preko hiljade, premjeste u zidane nastambe ograđene žicom. Prigodom toga premještanja ja sam se sakrio u jednu rupu, gdje sam ostao pet dana i pet noći, tako da ne znam šta se u međuvremenu u logoru događalo, ali sam čuo neke pucnjave. Jedne noći izvukao sam se iz rupe, te provukavši se kroz straže, uspio sam doći do Save i izbjeći iz logora plivajući. Struja me je nizvodno nosila i izvan zida logora kod velikog nasipa izašao sam na istu obalu Save i oko mene sam vidio i osjetio više lješeva.

Znam da su ustaše na 21. IV (1945) prekopali u logoru groblje, iz koga su 20 zatočenika povadili sve lješine, koje su tamo bile zakopane u toku 1941. i 1942. godine i iste su spalili u obližnjem jarku, kako bi zatrli trag svome zločinu. To sam na svoje oči vidio. Znam da je 21. IV likvidirana i grupa žena po prilici oko 500, tj. sve žene koje su u logoru preostale. Kada sam pobjegao iz logora, ja sam se svratio kod Tome Marenića iz Košutarice i njegova {156} kćerka Marija pričala mi je, da je ona tih dana gledala sa krova svoje kuće, kako su ustaše u Gradini ubijali one zatočenike koji su tamo bili zaposleni na spaljivanju zatočenika, i kada su te posljednje zatočnike likvidirali, kojih je bilo oko 150, ustaše su se međusobno grlili i ljubili.

Ista mi je pripovijedala, da je vidila 24. aprila, kada su ustaše bacali u vatru žive zatočenike.

Ja tačno ne znam koliko je zatočenika u Jasenovcu likvidirano, ali je bilo opšte uvjerenje među zatočenicima, da taj broj prelazi jedan milijun. Logor je bio predviđen za normalan broj od 3.000 zatočenika. Ponekad taj broj je dosizao i do 6.000, ali čim bi nadolazili novi zatočenici, logor se stalno čistio likvidiranjem stotina zatočenika i to prvenstveno nemoćnih starijih i bolesnih. Svaki i najposljednji ustaški stražar bez ikakve odgovornosti na svoju ruku mogao je također po volji klati zatočenike.

Pročitano, odobreno:
Živković Jovan

 

3. Marić Mihajlo, pok. Nikole, star 27. godina, rodom iz Bjelovara, selo Obrovnica, boravištem iz Zagreba, Srbin, opomenut izkazuje:

„Ja sam u logor u Jasenovac došao 31. X 1941. sa još tredesetsedmoricom zatočenika, te su odmah prigodom našeg dolaska u logor bila od ove grupe odvojena 33 zatočenika, koji su stavljani u t. z. „zvonaru“ i ja njih nisam nikada poslije toga u logoru vidio, pa su sigurno odmah likvidirani. U logoru sam proveo ukupno 42 mjeseca, tj. do 22. aprila 1945. Kroz to vrijeme zaposlen sam bio najvećim dijelom u radioni lanaca a kasnije kao radnik u ustaškoj bolnici.“

Glede načina života u logoru, likvidiranja žrtava itd. iskazuje posve suglasno kao preslušani svjedoci Bint Julijo i Živković Jovo, te nastavlja:

„Nakon bombardiranja na Veliki petak i sve većeg približavanja Jugoslovenske armije ustaše su odlučili da likvidiraju preostale zatočenike u logoru. Na dan bombardiranja brojno stanje logora iznosilo je odprilike 3.000. Od tog dana pa do 22. aprila (1945) likvidirane su svakog dana grupe od 50 pa do 200 ljudi. 21. IV likvidirane su sve žene, tj. 960 žena, među kojima je bilo i oko 50-60 djece. Toga dana su sve preostale zatočenike. pa tako i nas radnike, koji smo inače stanovali u posebnim zgradama, premjestili u jednu. dvospratnu nastambu, koja je bila ograđena žicom. U toj poslednjoj nastambi, dana 21. aprila u večer, moglo nas je biti od prilike 1.300. Po noći došao je ustaški zastavnik Lisac Slavko, te pozvao sve pisare, grupnike, stručno osoblje samih zatočenika, njih odprilike 250, te su iste noći i oni odvedeni dereglijom preko Save u Gradinu i tamo likvidirani i spaljeni. Videći sav ovaj užas i znajući sigurno da smo i mi na redu da ćemo biti likvidirani, te noći smo odlučili da pošto poto pokušamo makar i goloruki borbu na život i smrt sa ustaškim stražarima, te da se probijemo kroz logor. Sutradan. u jutro kod jutarnjeg raporta utvrđeno je da je još preostalo svega 1.067 zatočenika. Nastamba nije bila otvorena, a niti su nam dali bilo kakvo jelo. Zatočenik Ante Bakotić kazao nam je da na njegov znak treba da svi provalimo iz zgrade. Oko 10 sati mi smo nahrupili silom na izlazna vrata i na prozore, te sve porazbijali i počeli jurišati na prve straže {157} oko zgrade i četvoricu stražara, koji su bili oko zgrade, uspjeli smo svladati i pobiti, oduzeti im oružje, a zatim smo jurnuli prema izlaznim vratima samog logora. Napominjem da svi zatočenici nisu s nama pošli u napad, jer većina od onih koji su ostali bili su uslijed izglađenosti nemoćni ili bolesni. Jurišajući na bunker kod izlaznih vrata, ustaše su nas obasipali mitraljeskom vatrom, tako da su mnogi drugovi poginuli. Od nas oko 700 uspjelo se spasti i pobjeći u obližnju šumu odprilike 80 do 100. Kad smo već izašli iz logorske žice i zida, ustaše sa protivne obale Save također su iz bunkera obasuli mitraljeskom vatrom, i tu je također mnogo drugova poginulo. U samoj šumi dočekala nas je opet jedna ustaška zasjeda ispod Košutarice, ali smo mi varkom bacajući cigle i vičući „bacaj bombe“ uspjeli da ih otjeramo. Kao posmatrač i očevidac svih strahota koje su se događale u Jasenovcu, mogu mirne duše kazati da je u toku četirigodišnjeg postojanja logora na razne načine umlaćeno ili umrlo od bolesti ili gladi oko milijun i četiri stotine hiljada zatočenika, od kojih je bila ogromna većina Srba, zatim Židova, Cigana, a dosta i samih Katolika.

Pročitano, odobreno:
Marić Mihajlo

 

4. Duzemlić Milan, 25 godina, rodom iz Drenovog Boka, srez Novska, boravištem iz Krapja, Hrvat, opomenut iskazuje:

Ja sam bio namješten kao općinski bilježnik u Jasenovcu, te sam dana 21. decembra 1943. bio uhapšen i odmah strpan u logor. Moje uhapšenje uslijedilo je po prijavi Kukor Marice iz Plesma kraj Novske, koja se sada udala ali neznam za koga. Osumnjičen sam bio radi osnivanja odbora NOO, te davanja pomoći raznih drugih usluga NOO, Ističem da je uprava logora Jasenovac vodila zapisnike o pojedinim slučajevima smrti zatočenika, te je jedan primjerak takovog zapisnika odnosno spiska dostavljala općinskoj upravi u Jasenovac, čiji je načelnik bio Lazarin Nikola, ustaški natporučnik. U svim tim zapisnicima navođeno je, da su zatočenici umrli naravnom smrću, tj. od tifusa i raznih drugih bolesti. Do dana moga uhapšenja, tj. 21. decembra 1943. bilo je kod općine Jasenovac takovih zapisnika oko 900.000, odnosno po spisku prijava slučajeva smrti bilo je 900.000 takvih žrtava. Pošto sam ja bio općinski bilježnik, imao sam prilike da posmatram te spiskove i ovo sam vidio svojim očima, što sam iskazao.

Ove spiskove vidio je također i blagajnik Risović Stjepan, ali je on mrtav, jer je likvidiran u Jasenovcu u logoru, po prijavi Marice Kukor.

Po dolasku u logor bio sam strpan i tzv. zvonaru, gdje sam proboravio 22 dana, a nakon toga smješten sam u samicu, gdje sam proboravio mjesec dana. Za vrijeme boravka u samici bio sam mučen po ustašama i to na taj način što su mi palili tabane, boli me iglom pod nokte, tukli žicom, koja je bila omotana gumom i što su mi stavljali na prsa dasku, po kojoj su ustaše skakali. Na taj isti način mučeni su bili također i drugi zatočenici, od kojih se čuo vapaj i zapomaganje. Osim toga mene su boli noževima, pa tako još i danas imadem na obim rukama vidljive ožiljke (ustanovljuje se da svjedok imade na nadlaktici desne ruke ožiljke u veličini bivše dvodinarke eliptičnog izgleda, a na lijevoj ruci analogan ožiljak jednakog oblika, samo nešto manji). Osim mene u {158} istoj prostoriji mučili su takoćer i ostale zatočenike, a tako napose Sertić Gjuru iz Puske, kotar Novska, Hrvata, kojem su rezali meso sa bedara noge i samu ranu solili, a to isto činili su i na rukama. Ovog zatočenika su ustaše, nakan šest meseci, polili benzinom i zapalili. Zatočenika Đogaš Josipa, rodom iz okolice Bjeline, po zanimanju financa iz Novske, mučili su na taj način što su mu vezali ruke i noge u klupko, a zatim ga valjali po jednoj daski, na kojoj su bili zabijeni čavli. On se nalazio u samici čitavih pet mjeseci, kada je pušten na slobodu u samom logoru, te je nakon dva mjeseca opet strpan u samicu, u kojoj se nalazio sve do bambardiranja logora. Za njegovu sudbinu ne znam.

Vidio sam vlastitim očima sa nekolicinom ostalih zatočenika mjeseca decembra 1944. kako su se Luburić Maks, Matković Ivica, Ljubo Miloš, Stojčić i Kordić zabavljali u jednoj prostoriji na taj način, što je pred njima stajala potpunoma gola kao od majke rođena dvanaestogodišnja djevojka, zatočenica Lončarević Marica, iz Plesma, koju su tada povalili na zemlju, odnosno pod ili stol, te istu tamo razapeli, raširili noge i u spolno udo — potresali pepeo cigareta. Istu djevojku nitko nije poslije toga više vidio.

Poznavao sam partizana druga Tomšić Valenta, koji je sa još četvoricom drugova doveden mjeseca jula 1944. iz Zagreba, iz Savske ceste, ovamo u logoru, te je bio zaposlen kao radnik na ciglani, a istome su u mjesecu decembru 1944. ustaše odrezali jaja, te je od toga i umro, dok su ostalu četvoricu, koji su s njime u logor došli, ustaše streljali. Ovakovih i sličnih slučajeva bilo je bezbroj.

Glede masovnog likvidiranja zatočenika (svedok) iskazuje posve suglasno kao i napred preslušani svjedoci, time da je on lično vidio kako su, na pr. zatočenika Sonenšajna Hugu vodili na likvidiranje i pri tom ga tukli gvozdenim motkama. U tome se naročito isticali Alaga Zulkić iz Bihaća, Horvat Matija iz Daruvara, po zanimanju bačvar, Zrinušić i Matković. Za vrijeme moga boravka masovno likvidiranje započelo je bilo od 18. augusta 1944. Dnevno su odvođeni na likvidiranje po 100, 200 pa nekada i 1.000 ljudi. Ja sam imao prilike da ovo ustanovim na taj način što sam odlazio u kancelariju logora i tamo sam vidio prijavke, pa sam ustanovio koliko fali dnevno zatočenika. Ističem da je ova kancelarija bila zatočenička i u njoj se vodio spisak zatočenika. Najkrvaviji dani su bili kada je dolazio i odlazio zloglasni Luburić; tih dana su bila masovna likvidiranja. Ističem, da su se ustaše pri likvidiranju zatočnika uvijek opijali.

Znam da je u logoru bila peć za sagorevanje zatočenika. Ja nisam nikada u tu prostoriju ulazio, ali sam čuo krikove zatočenika, koji su odvođeni u tu peć i spaljivani. Znam da su nekoga muzičara Volnera iz Zagreba odveli iz logora i rekli su da je poginuo pri bijegu, ali kad su doveli mrtvoga u logor, ja sam vidio da je bio zaklan. Radi ovoga slučaja streljano je 22 Židova. Što se tiče posljednjeg događaja u logoru, ja neznam ništa, jer sam u januaru 1945. izašao iz logora. Što se tiče likvidiranja djece u logoru ja znam i vidio sam kada su ustaše jedno dijete od godine dana bacali u zrak i dočekao ga je jedan ustaša na bajonetu, tako da je na taj način poginulo. Čuo sam, da su ustaše, a naročito poručnik Matković, dovodili mlade zatočenice u svoju kancelariju, gdje su ih silovali, a poslije toga ubijali.

{159} Nemoguće je opisati sve načine na koje su ustaše ubijale i mučile zatočenike. Vidio sam, na pr. slučaj, kada je Nikola Bračić, ustaški vodnik, zaklao zatočenika Šulekić Ivana iz Kozarice i pio mu krv. Ovakvih slučajeva bilo je više.

Pročitano, odobreno:
Duzemlić Milan

 

Anketna komisija, nakon izvršenog uviđaja samog logora, liječničkog nalaza i mišljenja sudskog vještaka, te preslušanja očevidaca ustanovljuje:

da zločini počinjeni u po zlu čuvenom logoru u Jasenovcu, jednom od najzloglasnijih mučilišta i klanja zatočenika, ne samo u našoj zemlji, nego u opće u Evropi, po svojoj okrutnosti, po načinu i perverznosti izvršenja, po broju i opsegu nadilaze sve što je najbujnija fantazija mogla zamisliti. Okrutnost pokazuje karakteristike najdivljijeg sadističkog iživljavanja, pa doista samo psihopatološki elementi mogu da objasne sve ono moranje glađu i žeđu zatočenika u posebnim ćelijama krletkama, zabijanje čavala pod nokte, rezanje živog mesa, a zatim soljenje rana; upotrebljavanje vagine žive žene kao pepeljare za cigaretne otpatke — slučaj Marice Lončarević iz Plesna, kotar Novska — kojoj su ustaški zlikovci Luburić, Matković, Ljubo Miloš, Stojčić i Kordić bacali pepel i čikove u spolno udo, privezavši je i raskrečivši je predhodno na stolu; spaljivanje živih ljudi u pećima za pečenje cigle, odrezivanje spolni uda, bacanje djece u zrak i dočekivanje na bajonete, lomljenje kostiju, vješanje, davljenje u Savi itd.

I u pogledu opsega i broja izvršenih zločina nadmašene su i najstrašnije slutnje. U nešto od preko četiri godine postojanja ove ljudske klaonice: prema iskazima očevidaca, nasilno je usmrćeno od prilike 1,400.000 — iskaz svjedoka Duzemlić Milana. Većina ovih žrtava umorena je u naselju Gradini, odmah preko Save, na suprotnoj strani logora. Žrtve su pobijene većinom bez vatrenog oružja, udaranjem drvenim ili gvozdenim maljevima po glavi ili gvozdenim šipkama, zatim bodežima u vrat ili trbuh, vezivanjem ruku i nogu i privezivanjem utega, pa bacanjem u Savu i konačno spaljivanjem.

Komisija je ustanovila da su žrtve logora bili pripadnici ovih naših naroda i iz svih krajeva Jugoslavije — Srba, Židova, Hrvata, Crnogoraca, Makedonaca i drugih. Ljudi su dovedeni u logor samo radi toga ili za to, što su se po vjeri ili „rasi“ razlikovali od svojih tlačitelja, ili pak za to što bi na njih pala i najmanja sumnja da se ne slažu sa ustaškom strahovladom.

Na osnovu zapisnički utvrđenih podataka ova Anketna komisija konstatuje, da je u samom konačnom likvidiranju logora od 3.000 preostalih zatočenika, izuzev njih 80 do 100, koji su se dana 22. aprila (1945) odlučili na pobunu i, boreći se goloruki na život i smrt sa ustaškom stražom, uspjeli su izbjeći iz tog pakla.

Pri tome, više stotina zatočenika bilo je pokošeno mitraljezima iz bunkera.

Dana 21. aprila 1945. pred sumrak odvedeno je oko 900 ženskih zatočenica i 50 do 60 djece u Gradinu, gdje su bile likvidirane.

Odgovornost za sve ove strahote počinjene u logoru Jasenovcu utemeljena je ne samo u načelima o kažnjavanju ratnih zločinaca, nego se ona temelji i na svim važećim pravnim principima svih {160} naroda o kažnjavanju običnog kriminala. Nosioci te odgovornosti u oba pravca, koliko pred našim narodima, toliko i pred svim drugim civilizovanim narodima svjeta jesu:

Ante Pavelić, članovi sviju ustaških vlada od 10. IV. 1941. pa do dana oslobođenja, sve vodeće ličnosti ustaškog pokreta, te konačno svi oni, koji su bliže i dalje kod izvršenja zločina posredno ili neposredno sudjelovali i to u prvom redu poznati zlikovac Maks Luburić, komandant svih koncentracionih logora, zatim šefovi logora u Jasenovcu i njihovi pomagači Šaban Mujica, Majstorović-Filipović, Brkljačić Ivica, Šakić Dinko, inž. Picili, Miloš Ljubo, braća Matković Ljubo i Ivica, Frković Ivica, Zrinušić Ante, Josip Mataja, zvani Adžija, Soldo Rade, Mandušić Matija, Horvat, Lisac Slavko i mnogi drugi, koji će biti posebnim komisijama za utvrđivanjem ratnih zločina utvrđeni i izvedeni pred narodni sud.

Članovi Anketne komisije za ispitivanje poslednjih ustaških zločina izvršenih u logoru u Jasenovcu.

[18. V 1945]

Zapisničari:

(Ognjanac Božidar), (Trininić Stevo), (Vica Baranović), (Zdravka Popović), (Ante Premerua), (Majer Ivan), (Ante Pecikozić), (Ivan Broz).

(Objavio A. Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, knj. III, str. 485-497).

2.

ZLOČINI U LOGORU JASENOVAC

— izvodi iz opširnog Izvještaja Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Zagreb 1946.
(reprint 1980. izd. Spomen područje Jasenovac).

LOGOR JASENOVAC — ustaško-njemački instrument za uništenje naših naroda

U blizini ušća Une u Savu nalazilo se prije rata na sjevernoj obali Save veliko i napredno mjesto Jasenovac. Stanovništvo je bilo pretežno srpsko. Mjesto leži na željezničkoj pruzi Zagreb-Beograd. Tu je već prije rata bilo nekoliko industrijskih poduzeća, kao napr. tvornica cigle „Ciglana“ i mala tvornica željezne robe „Lančara“.

Kako su na istočnoj strani velikog Jasenovačkog polja utjecali u Savu pritoci Strug i Lonja, bio je čitav taj kraj izvrgnut stalnim proljetnim i jesenskim poplavama.

Vođe ustaške terorističke organizacije (...) primjenjujući u Hrvatskoj rasističku teoriju o čistoći rase i nacije, odlučili su da istrijebe sve Srbe, Židove, Cigane; odličili su da istovremeno likvidiraju i sve Hrvate koji su na ma koji način ispoljili protufašističko raspoloženje. Tako se napuniše za kratko vrijeme svi zatvori i sve tamnice.

Ustaše su doduše osnovali logore i u drugim mjestima, kao napr. u Đakovu, Sisku, Staroj Gradiški, Lepoglavi, Loboru itd., {161} no ovi su bili manji. Jasenovac je postao najvećim i glavnim koncentracionim logorom u tzv. NDH. Ustaše su čitavo njegovo stanovništvo (= Jasenovca) pobili ili ga preselili, a u samo mjesto smjestili stalan ustaški garnizon.

Prve transporte zatočenika, koji su se sastojali uglavnom od Židova i Srba, dopremili su do sela Krapje, koje se nalazi oko 12 km zapadno od Jasenovca, te im naložili da sagrade i logorište, koje je dobilo službeni naziv „Jasenovac logor br. I“.

Kako je broj zatočenika sve više rastao, osnovan je između Jasenovca i Krapja drugi logor, koji je dobio službeni naziv „Logor br. II“.

{162} Zatočenici su morali sami da na brzu ruku izgrade oba ova logora, da podignu barake i nasipe, koje im je voda neprestano rušila. Konačno su ustaše uvidjeli da su oba ova mjesta nepodesna za logorište, pa su ih nakon kratkog trajanja likvidirali i osnovali kod „Ciglane“ u Jasenovcu novi logor, koji je dobio službeni naziv „Logor br. III.“

U samom mjestu Jasenovcu pretvorili su tvornicu kože u „Logor br. IV“, dok se logor u Staroj Gradiški, koja nije daleko od Jasenovca, spominje više puta u ustaškim izvještajima kao „Logor br. V.“

Svi su ovi logori mogli primiti do 7.000 zatočenika, no na „radu“ ih nije bilo nikada više od 3-4.000, pa ni u vrijeme kad je logor br. III bio pun raznovrsnih radionica.

(...) Otići u Jasenovac značilo je biti predan na milost i nemilost ustaškim koljačima, značilo je otići u mučeničku smrt. Crna je povijest Jasenovačkog logora pokazala da su ustaše poslali tamo sve one elemente, koje je trebalo likvidirati, jer su im bili nepoćudni iz rasnih, vjerskih, nacionalnih ili političkih razloga“.

(...) U toku ovoga prikaza vidjet ćemo da su ustaše kroz 4 godine dopremali u Jasenovac velike grupe muškaraca, žena i djece, te ih ili uveli u sam logor i tamo likvidirali, ili ih likvidirali negdje u okolici Jasenovca.

Bile su to grupe Srba iz raznih gradova i sela, grupe Židova iz raznih gradova i oblasti, čitavi logori, koje su ustaše preselili u Jasenovac radi likvidacije, svi Cigani sa područja „NDH“, itd. itd.

Ustaše su sve ove nesretnike jednostavno pokupili i dotjerali u Jasenovac na klaonicu.

(Sledi detaljan opis Logora III...)

Sistematsko uništavanje zatočenika.


1. Dolazak u logor i pljačka:

Četiri su godine stizali u Jasenovac transporti zatočenika, neki u železničkim vagonima, neki na kamionima, a neki pješke. Nije bilo tjedna da se nisu čas manje čas veće grupe zaustavljale pred zgradom „Upraviteljstva logora“, gdje su ih ustaški stražari, koji su pratili transport, predavali zapovjednicima logora ili njihovim zamjenicima.

Zatočenici su i za vrijeme puta do logora bili podvrgnuti mukama od gladi i zlostavljanjima na razne načine. (...) Svjedok Lapčević Stojan kaže: „U logor Jasenovac sam dopremljen 12. XII 1942. Došao sam u grupi od 9 ljudi. Najprije su nas išamarali do krvi, zatim svukli do gola, bolja odjela uzeli a nama dali najgora“. Nakon sve ove procedure upućivani su zatočenici po grupama u pojedine barake, koje su im bile dodijeljene. U slučajevima kad za sve nije bilo dovoljno mjesta u barakama, noćili su preostali po raznim drugim mjestima logora, izvan baraka.

One zatočenike, koje su ustaše doveli u Jasenovac samo radi likvidacije, držali su sate i sate, a katkada i po nekoliko dana, gole i bose ili u zgradi „Glavnog skladišta“ ili „Tunela“ ili na otvorenom prostoru pod vedrim nebom, da ih konačno povedu na Granik ili u Gradinu, selo s druge strane Save, i tamo pobiju.

(Dalje se opisuje hrana, stanovanje, bolesti, radovi, opšti položaj logoraša, kao i glavni ustaški zločinci u logoru)....

Koliko je žrtava progutao Jasenovac?

Ustaše su na svom paničnom bijegu iz Jasenovca koncem travnja 1945. spalili ili uništili sav materijal, koji bi mogao pružiti statističke podatke, da se utvrdi, koliko je zatočenika stradalo u Jasenovcu.

Tako su uništeni svi registri, imenici, kartoteke, knjige o ekonomiji, kao i svi službeni akti, koji bi nam, i ako su se — prema iskazu svjedoka — vodili netačno, neuredno i nesistematski, ipak mogli pružiti izvjesne podatke.

Nije stoga moguće da se odgovori na pitanje, koliko je žrtava stradalo u Jasenovcu. Ima vrlo malo zatočenika, koji su bili u logoru neko vrijeme i koji su pušteni na slobodu, a nema ih ni stotina, kojima je uspjelo da se u zadnji čas probiju iz logora.

Istaknuto je ranije, da su ustaše upućivali u Jasenovački logor zatočenike na rad. istaknuto je i to, da su tamo stizali mnogi transporti muškaraca, žena i djece, koje su ustaše ili uveli u logor, i tamo ih noću likvidirali, ili ih pobili negdje u okolici Jasenovca, a da ih uopće nisu ni uveli u logor.

Najžešći su ustaški teror i klanje bili u god. 1941. i 1942. Cijela god. 1943. i polovicu 1944. protekla je u znaku relativnog zatišja, što znači da se masovni pokolji nad zatočenicima nisu vršili tako često i u tolikom opsegu kao što su se vršili prije i poslije toga vremena. Od rujna 1944. do travnja 1945. dolaze opet veliki transporti u Jasenovac i likvidacije se u masama ponavljaju.

Zatočenici koji su bili u logoru prve ili četvrte godine navode vrlo visoke brojke žrtava, dok je po iskazima onih koji su bili zatočeni treće godine ustaškog zločinačkog terora u Jasenovcu, broj žrtava manji.

Navodimo niže nekih pedesetak masovnih zločina, koje su ustaše počinili u Jasenovcu, pa ako broju žrtava, koje su stradale kod tih pokolja, pribrojimo one zatočenike, koji su stradali pojedinačno, dobit ćemo cifru od oko 500-600.000.

Kako je istaknuto, nikada se neće moći utvrditi točan broj žrtava koje je progutao Jasenovac, ali na osnovu svih ispitivanja, koja je provela Zemaljska komisija, može se zaključiti da gornji broj odgovara stvarnosti.

{163} Niti jedan zločinac nije u historiji poklao desetinu jednog naroda, kao što je to učinio Ante Pavelić nad svojim vlastitim narodom.

Pa ipak je taj zločinac imao drskosti da izjavi javno: „Jasenovac nije oporavilište, ali nije ni mučilište“.

(Sledi opis pojedinih masovnih zločina tokom 1941. i masovnog pokolja na katolički Božić 1941).

3. Masovna ubijanja u zimu 1941/42. Ubijanje bolesnih i izgladnelih zatočenika

Kroz čitavo vrijeme od prosinca (decembra) 1941, do konca veljače (februara) 1942. dovodili su ustaše iz Srijema, Slavonije i Bosne velike transporte muškaraca i žena u Jasenovac, da ih tamo likvidiraju. Bili su to uglavnom Srbi, ali je bilo i Židova i nešto Hrvata.

Zatočenici Štajner Hinko i Berger Egon iskazuju suglasno da su ustaše otpremili te transporte, u kojima je bilo 100, a katkada i 3.000 žrtava, na veliku ledinu, koja se nalazi u blizini Velike Košutarice, i tamo ih ubijali.

Žrtve su ubijali udarcima sjekirom ili maljem po glavi. 80 zatočenika iz logora bilo je stalno kroz čitavu zimu (1942) zaduženo radom — da kopaju jame i pokapaju mrtvace. Svjedoci tvrde da je te zime pobijeno u Košutarici oko 50.000 ljudi, što se moglo ustanoviti, jer su grobari pripovijedali ostalim zatočenicima koliko su žrtava koji dan pokopali. Od tih 80 grobara ostao je na životu jedino svjedok Berger Egon. (...)

(Dalje sledi opis masovnog streljanja 500 Srba iz Mlake kod Gline, povezanih žicom i pobijenih pred ostalim logorašima i opis spaljivanja zatočenika).

7. Masovne likvidacije u godini 1942.

Od marta 1942. pa do konca iste godine bio je logor III stalno prepun muškaraca, žena i djece, koje su ustaše dovodili onamo u velikim grupama radi likvidacije.

Ustaše su u prvom redu pokupili po celoj tzv. NDH sve Cigane i Ciganke, na broju oko 40.000 te ih dopremili u Jasenovac.

Sve su te Cigane smjestili na ledinama, koje se nalaze između „stare žice“ (vidi nacrt) i velikog zida u sjeverno-istočnom području logora. Prostor su ogradili posebnom žicom, i postavili jake straže te ga prozvali „logorom III-C“, jer su tu u prvo vrijeme boravili samo Cigani, koji su ovdje razapeli svoje šatore, ili su ležali pod vedrim nebom, goli, gladni i bosi, po suncu i kiši. Hrana im je bila još gora od hrane ostalih zatočenika, a ustaše su ih s naročitim užitkom tukli i bičevali te silili da se međusobno mlate i ubijaju.

Noću su ih vodili po partijama u Gradinu, primoravali ih da sami sebi kopaju grobove, te ih zatim maljem ili čekićem dotukli i bacili u rake. Tako su ustaše likvidirali kroz nekoliko mjeseci sve Cigane i Ciganke, mlado i staro. Spasilo se vrlo malo Cigana, koji su se Odlikovali marljivošću gradeći nasip i zid oko logora. Ustaše su ih poštedeli, te ih prevezli u sela Gradinu i Uštice, gdje su im dodijelili zadaću da budu grobari i krvnici.

{164} Ova se grupa Cigana održala dugo na tom mjestu. Stanovala je u seoskim kućama, imala dobru hranu, opijala se do besvijesti, i značajno je da nijedan od njih nije pokušao da pobjegne. Njihova je dužnost bila da kopaju grobove u Gradini za ove žrtve koje će od sada stizati u Jasenovac radi likvidacije, da žrtve ubijaju udarcima maljem ili čekićem po glavi da ih pokapaju. Premda su oni tu svoju dužnost ropski ispunjavali, ipak su morali na koncu i oni da iskuse koliko vrijedi ustaška riječ; ustaše su ih početkom 1945. sve pobili, da ne bi ostalo živih svjedoka njihovih zločina.

Kad su nestali Cigani iz logora III-C, dopremali su ustaše onamo velike transporte Srba, Židova i Hrvata radi likvidacije.

Zatočenici su često vidjeli kako se prema Savi kreću iz logora III-C velike grupe ljudi i žena, u kojima je moglo biti 500-800 osoba, pa spominju naročito one grupe, koje su pošle u smrt na Gradinu 17. VIII. 1942, 29. VIII. 1942. i 18. X. 1942.

Zemaljska komisija utvrdila je ova ustaška zločinstva na temelju iskaza, koje su dali svjedoci zatočenici Peška Đuro, Heršak Josip, Slovenec Rudolf, Fabijenec Josip, Pejnović Đuro, Tot Ljudevit, svi iz Zagreba; Ilić Branko iz Živinice, Šetinc Marijan iz Dolenjske Jasenice i Breyer Oto iz Bjelovara.

8. Masovne likvidacije izvan logora

U prijašnjem smo poglavlju govorili o likvidaciji onih žrtava, koje su ustaše uveli u Jasenovački logor.

Međutim su tokom cijele 1942. dolazili željeznicom, kamionima ili pješke veliki transporti ljudi, žena i djece, koje ustaše nisu uopće uveli u Jasenovački logor, već su ih odmah prebacili preko Save u blizini Jasenovca, te ih likvidirali u Gradini i Ušticama ili negde drugdje. Svjedoci Heršak Josip, Slovenec Rudolf, Bednjanec Slavko, Danon Jakov — svi iz Zagreba, Matas Pavao iz Trstenika. Breyer Oto iz Bjelovara i Tot Ljudevit iz Garešnice svjedoče o slijedećim masovnim zločinima u toku 1942. godine;

a) neustanovljenog dana pobili su ustaše na Gradini veliku grupu seljaka, koja je stigla iz Slavonije, od oko 8.000 ljudi;

b) kratko vrijeme nakon toga pobili su grupu od oko 7.000 ljudi, koje su pohvatali u kraju oko Kozare;

c) pobili iza toga veliku grupu, koja je stigla na Jasenovačku željezničku stanice u 56 vagona, krcatih živim skeletima;

d) pobili na Gradini veliku grupu Židovki i djece, koji su stigli iz ženskog logora u Đakovu...

9. Mrcvarenje i ubijanje dviju grupa u siječnju i ožujku (januar—mart) 1942.

Svjedok Blumschein Zlatko dao je slijedeći iskaz:

„Oko 20. siječnja 1942. dotjerali su ustaše oko 200 srpskih seljaka iz raznih Slavonskih mjesta, te su ih u samom logoru tukli tupim predmetima čitav jedan sat. Seljaci su jaukali, od muke se svijali, a mnogi je izdahnuo. Ustaše su zatim dovezli nekoliko {165} kola, pobacali u njih žive i mrtve, te izvezli izvan logora na prostor tzv. „groblja izvan logora“. Ovdje su izbacili žive i mrtve iz kola, gazili po njima čizmama, pa kad su ih sve dotukli, poskidali im odijelo i obuću, a lješine pobacali u jednu veliku zajedničku raku. Znam da je tim pokoljem rukovodio sam Miloš Ljubo, a pomagali su mu Matijević Joso i Sabljić Ilija.“

Svjedok Finci Jakob prikazuje masovni zločin, koji se dogodio u mjesecu ožujku 1942.:

„U prvoj polovici mjeseca ožujka 1942. izvršili su neki ustaše, čiji se identitet nije mogao ustanoviti, pokolj nad 3.000 zatočenika Jasenovačkog logora. Isto se tako nije moglo ustanoviti, da li je taj pokolj proveden radi redukcije stanja u logoru, ili u terorističke svrhe.

Klanje je trajalo kroz deset dana. Žrtvama su razmrskali glavu tupim predmetima, mlatili ih kolcima i željeznim šipkama u tolikoj mjeri da su tjelesa bila crna i posve iznakažena. Zabijali su čavle u tijelo, rezali uda itd. Kroz deset je dana pedesetak grobara moralo da pokapa lješine na tzv. „groblju izvan logora“, gdje su se događala zvjerstva“...

(Dalje je opis masovnog pokolja Jevreja i drugih zatočenika)

12. Likvidacija logora III-C

Iz priloženoga se nacrta (vidi da je između tzv. stare žice logora i velikog zida u sjevero-istočnom kutu bila velika ledina, gdje su ustaše u proljeće 1942. podigli obični logor pod vedrim nebom, ogradili ga bodljikavom žicom i ovdje smestili oko 40.000 Cigana.

Oni su te Cigane pobili u roku od nekoliko tjedana, pa kako se broj Cigana postepeno smanjivao, dovodili su onamo i druge zatočenike, tako da je logor III-C postao sabiralište bezbrojnih muškaraca, žena i djece, koji su u toku 1942. ovdje čekali, kada će doći na red da krenu u smrt.

Koncem studenog 1942. ostalo je u logoru III-C oko 160 zatočenika, većinom intelektualaca.

Zapovjednik toga logora Matković Ivica odlučio je, da ih pobije na taj način, da im uskrati svaku hranu i piće i da tako vidi, kako dugo može čovjek da živi bez hrane i vode. Dao je stoga pojačati žicu oko logora i pojačati stražu, te joj naložio da ustrijeli svakoga tko bude pokušao da pobjegne iz logora, ili s druge strane da ubije svakog zatočenika koji bi se usudio da dobaci hranu u logor.

Postavio je pred logorom veliku ploču s natpisom „pjegavac“, da zastraši ostale zatočenike, a i same ustaše, da se ne približuju previše bodljikavoj žici.

Slabi i nemoćni zatočenici su podlegali već za nekoliko dana, ali ih je bilo četrdesetak koji su životarili i nakon više tjedana. Oni su od očaja izgrizli svu travu, koja je bila u logoru, pa izbezumljeni od gladi počeli su da jedu i ljudsko meso.

Svjedok Kuhada Nikola pokazao je o tom događaju slijedeće:

„Koncem 1942. radio sam na dezinfekciji boksova u jednoj baraki, udaljenoj oko 4 metra od logora III-C. Nalazio sam se ia tavanu te zgrade i od znatiželje sam podigao par crepova ia krovu i promatrao šta rade drugovi, zatvoreni u logoru III-C, kuda nitko {166} više nije smio ući, gdje je postavljena ploča s natpisom: „pjegavac“.

Vidio sam kako su pojedini zatočenici trgali sa lješina mrtvih drugova meso i odmah ga jeli, jer već 17 dana nisu dobavili nikakve hrane.

Neki su svjedoci promatrali logor iz daljine noću, pa Breyer i Riboli iskazuju, da su vidjeli, kako zatočenici u logoru III-C peku meso pokojnih drugova i kako ga jedu. To se moglo jasno raspoznati, jer je plamen rasvjetljavao cijeli logor.

Kad je jedan zatočenik prijavio Matković Ivici, šta je vidio u logoru III-C, stao se ovaj smijati kao lud, te mu odgovorio:

„Ti bi kao inteligentan čovjek morao znati da je crkotina otrov, od koga se brzo umire. Neka samo peku i jedu, prije će svi pocrkati. I tako mi to već predugo traje.“

Međutim, ti zatočenici nisu umirali, već su pokušali da se jedne burne noći provuku između žica i bace u Savu. Ustaški su ih stražari opazili i podnijeli prijavu Matkoviću, koji je odredio da se posljednjih 35 zatočenika logora III-C noću utovare u kola i prevezu preko Save u Gradinu u jednu seljačku kuću.

Ustaše su u tu kuću zatvorili nekoliko zatočenika, koji su bili zatvoreni u „Zvonari“, gdje su ih već dulje vremena mučili glađu.

Doveli su u tu kuću i ovih 35 zatočenika iz logora III-C, te ih sve svukli do gola i utjerali u tu seljačku kuću, zabarikadirali sve prozore i vrata, pa su tako svi oni nesretnici nakon nekoliko dana preminuli od gladi i zime.

Ono mjesto, gdje je nekoć stajao logor III-C, dali su ustaše preorati, da izbrišu svaki trag da je ovdje nekoć postojao logor, u kome je nekoliko stotina tisuća muškaraca, žena i djece čekalo danima i tjednima, na suncu i snijegu, gladno, golo i boso čas kad će krenuti u smrt, u kojoj su vidjeli svoj spas, da se izbave od strahote i očaja, u kojem su se nalazili.

Ova je Zemaljska komisija utvrdila ova zločinstva ustaša na temelju iskaza svjedoka: Srića Dragana, Danon Jakoba, Riboli Josipa, Breyer Ota i Kuhala Nikole, koji označuju Matković Ivicu, Slišković Ivana, Maričić Jerka i Polić Marinka kao ustaše, koji su se istakli najvećom okrutnošću pri izvršavanju ovog zločina.

(Sledi opis pokolja dece, koji smo naveli ranije)

16. Zločini ustaša u ljetu 1943. godine

Premda se u god. 1943. nisu više vršili u Jasenovcu masovni pokolji, nije ipak ta godina prošla bez krvi.

Svjedoci Bednjanec Slavko iz Zagreba, Kamhi Šabetaj iz Sarajeva, Škrgatić Dragutin iz Zagreba, Danon Jakob iz Zagreba i Gregurović Vera iz Zagreba iskazali su slijedeće:

U ljeti 1943. uspjelo je nekolicini zatočenika da pobjegnu dok su bili na „vanjskom radu“. Zapovjednik „ustaškog sata“ Pavlović Marko odredio je, po nalogu Brkljačić Ivice, da zatočenici moraju od sada nositi kroz mjesec dana lance na nogama, kad budu išli na „vanjski rad“. Ostalim je zatočenicima zabranio da primaju u to vrijeme pakete i pisma, a smanjio im je i dnevni obrok hrane. Cio taj mjesec dana dijelili su ustaški časnici između sebe pošiljke hrane.

{167} Ustaški su stražari na svoju ruku počeli opet da zlostavljaju zatočenike, dok su se nalazili na radu izvan logora. Vrlo često se na večer vratilo u logor manje zatočenika, nego je ujutro otišlo na rad, pa su se ustaški stražari izgovarali, da su pucali na one zatočenike, koji su pokušali da pobjegnu, te ih ubili. Tako je samo u mjesecu kolovozu 1943. pobijeno na taj način 50 zatočenika.

Svjedok Rihter Rudolf iz Zagreba iskazuje, da je pred jesen 1943. Dotjerano u Jasenovac 15 Srba partizana, koje su ustaše zarobili u Bosni. Svi su oni izgledali kao živi kosturi, a tijelo im je bilo puno tragova mučenja. Kad su ušli u logor, navalilo je na njih deset ustaša prve satnije, te ih stalo mlatiti kolcima. To udaranje trajalo je oko pola sata. Trojicu su odmah dotukli dok su ostali umrli kratko vrijeme iza toga. Za ovo su djelo odgovorni zapovjednik te satnije Sanković Ante-Mateša, dočasnici Alilović Frane i Brkljačić Jurica, te još neki nepoznati ustaše.

17. „Šumske grupe“

Krajem god. 1943. formirala je logorska uprava, tzv. šumske grupe. U svaku je grupu uvršteno oko 30-80 zatočenika, koji su dobili alat da idu sjeći šumu i izrađivati drva za ogrjev. Kad su se ti zatočenici drvosječe vraćali na večer u logor, opazili su njihovi drugovi da ih je nekoliko nestalo na radu. Svjedok Breyer Oto iz Bjelovara iskazuje:

„Od rujna 1943. do januara 1944. obrazovane su dnevno šumske grupe, koji su imale poći u Gradinu da sjeku drva. Znam da je kroz tri tjedna odlazilo po 80 ljudi na rad, no svaki dan ih se po 10 manje vraćalo.“

Svjedok Živković Jovan iz Bačkog Gradišta navodi:

„29. decembra 1943. pozvani su po spisku 84 ili 85 zatočenika. Morali su da uzmu pile i testere i rečeno im je da idu na šumski rad. Nama je bilo sumnjivo, jer među njima je bilo vrlo malo stalnih radnika iz šumske grupe. Ukrcani su u brod, no još prije ukrcavanja oduzete su im pile i sjekire. U podne je zaustavljena hrana, koja se imala da donese šumskoj grupi. Svi smo odmah znali da su pobijeni. Poslije je vraćena u logor njihova odjeća, a oni se nisu više vratili, i mi smo bili na čistu da su pobijeni.

U logoru se govorilo da ih je pobila 1. satnija 1. ustaškog obrambenog zdruga kojom je zapovijedao Ante Vrban.

Dvije nedjelje iza toga pobijeno je u šumi zvanoj Gradina preko Save oko 120 zatočenika iz tri ili četiri grupe. I oni su bili upućivani na šumski rad u Gradinu, ali se nisu vratili. U to je došao za nadstojnika radnog odsjeka domobranski natporučnik ing. Nibler. K njemu je došao zatočenik logornik Vlah Romeo i kazao, da je to treća ili četvrta partija, koja se iz šume ne vraća i da je do sada potpisao da su ti ljudi pokušali bjekstvo i bilji pobijeni, ali da to više u buduće neće potpisivati.“

I drugi svjedoci kao: Grün Walter, Vreueg Oto, Danon Jakob i Novak-Perjanec Mate iskazuju, da su ustaše pobili te jeseni i zime mnogo zatočenika na šumskom radu, pa su opazili kako su ustaški stražari donijeli noću u logor raznu odjeću, obuću i alat. Svi ovi svjedoci terete za ova zločinstva Luburić Maksa, Pavlović Marka, Brkljačić Ivicu, Miloš Ljubu i ing. Picili Hinka kao naredbodavce, {168} i slijedeće ustaše: Zrinušić Antu, Mihaljević Marka, Primorac Silvestra, Bračić Nikolu, Frković Milu, Bulkić Alagu, Čop Luku i Hirschberger Nikolu kao izvršioce zločinstva. Nije ustanovljen broj zatočenika koji je u to vrijeme ubijen u šumi.

18. Ustaške represalije u lipnju (junu) 1944. godine

U lipnju 1944. pobjegao je iz logora Wollner Ivan, student iz Zagreba. Ustaše su ga ulovili kod Dubice i tako premlatili da je izdahnuo, a njegovo mrtvo tijelo dopremili u logor. Svi su zatočenici morali da dođu na javni nastup, pa je ustaški natporučnik Šakić Dinko pozvao zatočenike, da odadu osobe s kojima se Wollner družio i koji su mu pomogli kod bjegstva. Kad se nijedan zatočenik nije javio, naložio je Šakić da mu se donese „Imenik“ u kojem su bili popisani svi Židovi, koji se nalaze u Jasenovcu. Iz toga je imenika prozvao 100 Jevreja, pa kad su ovi stupili pred njega, odabrao je od oko 25 Jevreja, te ih osudio na zatvor u „Zvonari“, što znači da ima tamo da umru od gladi. Prigodom proglašenja presude nasmijala su se dva Židova, što je opazio jedan ustaša i prijavio Šakiću. Ovaj je pozvao ta dva Jevreja k sebi, naložio im da kleknu te ih ustrijelio hitcem u zatiljak. Među onih 25 Jevreja, koji su strpani u „Zvonaru“, bilo je više uglednih Sarajlija: profesora, advokata, inženjera itd.

Zemaljska je komisija utvrdila ovaj zločin preslušanjem svjedoka Ilić Branka, Kamhi Šabetaja, Danon Jakoba, Aleksić Arse i Živković Jovana.

19. Likvidacija veće grupe Srba u Jablancu

Svjedok Breyer Oto posvjedočio je, da je koncem kolovoza dopremljena u jasenovački logor velika grupa Srba iz okolice Okučana, oko 700-800 lica.

Svjedok je vidio, kada su ustaše natovarili ove Srbe na velike čamce te ih otpremili niz Savu do šume, koja se nalazi između Mlake i Jablanca. Kako je logorska ekonomija u Jablancu imala svoje zemljište, na koje je slala logoraše na poljske radove, držao je svjedok da i ovi Srbi idu tamo na rad. Međutim je kasnije saznao od drugih zatočenika, da su ustaše sve te Srbe pobili na obali Save. Svjedok se sjeća, da su se ustaški stražari, koji su pratili zatočenike vratili noću u logor, ali bez zatočenika...

(Sledi opis delovanja prekog suda u Jasenovcu)

21. U listopadu (oktobru) 1944. započeo je novi još krvaviji režim

U listopadu 1944. prestalo je „zatišje“ ustaških zuluma.

U to je vrijeme bio već oslobođen teritorij federalnih jedinica Macedonije i Srbije. Beograd je uskrsnuo kao prijestolnica Demokratske Federativne Jugoslavije, na teritoriju Vojvodine, Hrvatske i Bosne vodili su se bojevi između Narodnooslobodilačke vojske i njemačko-ustaških vojski, koje su bježali prema sjevero-zapadnoj granici države.

{169} Ustaše su znali, da se približuje konac njihovog pašovanja, pa su Luburić, Boban i drugi „vitezovi“ predlagali da se pokolje sve što nije ustaško. Tako su ustaše od listopada 1944. do poslednjih dana provodili opet masovne likvidacije svih elemenata, koji su bili prema njima neprijateljski raspoloženi.

U Jasenovac su počeli ponovno stizati transporti iz svih neoslobođenih krajeva, čitavi zatvori i kaznione, kao i logori, imali su da se evakuišu i premjeste u Jasenovac.

Cijelu zimu 1944-45. tekla je na „Graniku“ i u Gradini krv.

Svjedok Rožman Ivan iskazuje:

„U mjesecu prosincu (decembru) 1944. prilikom nastupa kod večere ustaše su prozivali zatočenike i to 150-200 ljudi dnevno, te ih zatvarali u barake pred „Zapovjedništvom“, odakle su ih noću vodili gole, žicom vezane na mjesto „Granik“, tu ubijali i bacali u Savu.

Ja sam to gledao kroz čitavi prosinac iz moje nastambe na „Ciglani“, jer je ta nastamba imala staklene prozore i jer sam ja dolazio oko 10 sati na večer sa rada iz „Stolarije“. Iz moje nastambe vidio sam tačno kako je krvnik Frković ubijao na „Graniku“ ljude prerezavši im nožem grkljan i bacao ih u Savu. To sam mogao dobro vidjeti zato, jer je iza tog mjesta bila jaka električna lampa.“

Svjedoci Zadravec Vinko iz Zagreba, Danon Jakob iz Zagreba, Kustorin Marijan iz Kustošije, Grün Walter iz N. Gradiške, Abinum Ješua iz Sarajeva i Kamhi Šabetaj iz Sarajeva dali su u svojim iskazima ovoj Zemaljskoj komisiji podatke, na temelju kojih je ona utvrdila slijedeća zločinstva:

a) Te su zime pobili ustaše oko 3.500 zatočenika, koji su se nalazili na radu u jasenovačkom logoru;

b) Pijani su ustaše silovali redom oko 20 mladih žena, koje su radile na ekonomiji, te ih zaklali i bacili u Savu;

c) Isto su tako u prosincu 1944. likvidirali na „Graniku“ dvije grupe zatočenika, koje su se prijavile — vjerujući u svojoj naivnosti, da će tako spasti glave — da idu na rad u Njemačku. U prvoj je grupi likvidirano oko 200 zatočenika, koji su pripadali raznim narodnostima i veroispovestima, dok su u drugoj grupi bili sami Srbi;

d) Jednog dava stigao je u logor ogromni transport, u kojem se nalazilo oko 15.000 radnika i seljaka. Ustaše su ih smjestili u „Glavkom skladištu“ i livadama oko njega, te su ih kroz nekoliko tjedana likvidirali postepeno na „Graniku“. (...)

23. Konačna likvidacija zatočenika

Početkom travnja (aprila) 1945. počela je velika ofanziva Narodnooslobodilačke vojske sa ciljem, da konačno protjera iz zemlje njemačkog okupatora i njegove ustaške sluge.

Ustaška se uprava Jasenovačkog logora počela pripremati na bijeg. Luburić je odlučio da pobije ove zatočenike, a logor i mjesto Jasenovac pretvori u hrpu ruševina i pepela.

U to vrijeme su stigli u Jasenovac veliki transporti, u kojima su se nalazili zatočenici iz Lepoglave, Stare Gradiške i drugih logora i mjesta. Ustaše su sve ove zatočenike ubili na „Graniku“ ili Gradini.

{170} Svjedok Škrgatić Dragutin iskazuje:

„Sjećam se, da je u Jasenovac stiglo 11 vagona zatočenika iz Lepoglave, pa sam vidio kad su ti ljudi odvedeni svi noću na Gradinu i tamo poubijani.“

Ukupno je stiglo iz Lepoglave oko 700 zatočenika, a još veći broj iz Stare Gradiške.

Ustaše su, kako je iskazao svjedok Breyer Oto, u travnju (aprilu) vodili zatočenike na „vanjske radove“, te ih pobili u okolici Jasenovca.

Pobojali su se da će se danas-sutra otkriti nova groblja u logoru i oko logora i ustanoviti koliko je žrtava stradalo od ustaških zločina i kako je stradalo.

Zato su formirali ekipe zatočenika-grobara, kojima su naložili da iskopaju sva groblja u logoru i izvan logora, u Gradini i Ušticama, i ekshumiraju lješeve pobijenih žrtava. Drugi su zatočenici morali da podižu ogromne lomače. Na dno lomače stavljali su koks, nabacali na nj lješine i kosture, polili sve to naftom i zapalili. Tako su kroz tri tjedna buktile lomače, a zatočenici su promatrali te požare. Svjedok Duzemlić Milan iskazuje, da mu je seljakinja Marija kazivala da je promatrala te požare sa krova svoje kuće u Košutarici. Ona tvrdi da je vidjela, kako su ustaše pobili zatočenike. Kada su spalili i posljednji kostur odnosno lješinu, počeli su da piju i međusobno grle i ljube, kličući od veselja.

Svjedoci zatočenici Abinum Ješua, Danon Jakob, Živković Jovan i Lapčević Stojan, koji su preživjeli posljednje dane Jasenovca, tvrde da je:

a) dne 20. IV 1945. likvidirano velika grupa zatočenika u logoru od oko 470 lica;

b) da je u to vrijeme stigla u Jasenovac grupa Sarajlija, koja je mogla brojiti oko 400 ljudi, i da je i ona dotučena na Gradini;

c) da je dne 21. IV 1945. ostalo u logoru u ženskom odjelu oko 760 žena i djevojaka, koje su radile na Ekonomiji, u kuhinjama ili mljekarnama. Dne 21. IV (1945) kretala je duga povorka, tj. žena, u smrt pjevajući, pozdravljajući svoje drugove i opraštajući se s njim dovikivala im: „Vi ostajete, mi idemo u smrt“.

Sve su te žene toga dana dotučene i bačene u Savu ili spaljene na lomači.

Anketna komisija je mjesec dana nakon toga našla mnoge ženske odjevne predmete, kako leže po poljima i putevima između Ekonomije i Save;

d) da je dne 2. IV (1945) nastala panika među zatočenicima, pa se je stotinjak njih objesilo iz očaja po nastambama i radionicama. Tako je dne 22. travnja (aprila) 1945. ostalo u Jasenovačkom logoru br. III. oko 1.060 zatočenika.

Ustaše su sve ove zatočenike strpali u veliku tvorničku zgradu kod „Ciglare“, zatvorili daskama sva vrata i prozore i postavili oko zgrade jake straže, da ne bi koji zatočenik umakao.

Čitav dan i čitavu noć bili su svi ustaše zaposleni time, da miniraju jednu tvorničku zgradu za drugom, radionicu za radionicom, skladište za skladištem, baraku za barakom, i da tako izazivlju eksplozije i požare. Tako se je čitav logor pretvorio u užarenu baklju, a time je odzvanjao tutanj eksplozija.

{171} Zatočenici u onoj velikoj fabričkoj zgradi su znali da im prijeti sigurna smrt, i pretpostavljali da bi ustaše i njihovu zgradu mogli zapaliti i sve ih pobiti.

Odlučili su stoga, da sutradan provale iz zgrade i povedu goloruki borbu na život i smrt. Izabrali su vođom Bakotić Antu. Svaki je zatočenik istrgao iz zida ili vratiju po neki predmet. te su tačno u 10 sati ujutro dne 22. IV 1945. razbili sva vrata i prozore i pojurili iz zgrade.

U zadnji čas je oko 460 zatočenika klonulo duhom, a mnogi je bio bolestan, star ili tako nemoćan da se nije usudio upustiti goloruk u borbu.

Onih 600 zatočenika, koje nije ostavila hrabrost, iako fizički slabi i izmoreni patnjama u logoru, u čežnji za slobodom i životom, prikupili su posljednje snage i napali ustaške stražare, nekoliko njih šakama zadavili te im oduzeli puške. Drugi su zatočenici grabili željezne predmete ili cigle, i udarajući njima po ustašama počeli da trče prema istočnim logorskim vratima po cesti, koja vodi u Košutaricu. Na tom su putu morali da pređu tik kraj Save prostor, koji se nalazio (između južnog ogranka velikog zida i rijeke Save.

Ovdje su ustaše imali mnogo bunkera, a u svakom bunkeru po više strojnica, te su iz njih kosili zatočenike.

Bili su ipak iznenađeni, jer nisu očekivali da će se goloruki zatočenici usuditi da ih napadnu, pa su zaboravili da zatvore istočna logorska vrata.

Tako se na tim vratima odigrao konac borbe, pa je zatočenik Ristić Mile šakama zadavio mitraljesca, koji je branio vrata, oteo mu strojnicu i počeo da puca po ustašama.

Osamdeset zatočenika je moglo da protrči kroz vrata i da se bijegom spasi u obližnjim šumama. Ostalih 520 je poginulo u borbi.

Ustaše su one zatočenike, koji su ostali u logoru, njih oko 460 na broju, pobili. Spasio se samo Živković Jovan iz Bačkog Gradišta, na taj način što se sakrio među ruševine jedne zgrade i tamo čučao 5 dana i noći bez hrane i pića, promatrajući kako ustaše razaraju logor i mjesto Jasenovac.

Kad je posljednji ustaša nestao iz Jasenovca, izvukao se Živković iz svoje rupe, potrčao do Save, te je preplivao. U to doba je već došla u Jasenovac Narodnooslobodilačka vojska, te spasila i njega i onih 80 zatočenika, koji su se probili iz logora.

Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača utvrdila je sva ova zločinstva ustaša preslušanjem svjedoka Solenički Stjepana, Lapčević Stojana, Škrgatić Dragutina, Filipčić Ivana, Kamhi Šabetaja, Abinum Ješue, Ilić Branka, Danon Jakoba, Živković Jovana, Aleksić Arse i Marić Mihajla, koji su suglasno prikazali koje i kakve su zločine počinili ustaše prije svoga bijega iz logora br. III.

24. Proboj iz „Kožare“

U samom mjestu Jasenovcu, bilo je dne 23. IV 1945. na radu u „Kožari“ još 147 zatočenika.

Svi su oni vidjeli da u logoru br. III gore požari i tunje eksplozije. Vidjeli su da među ustašama vlada panika i da ovi {172} polaze od kuće do kuće, stavljajući pod njih mine. Pobojali su se i oni, da bi ustaške nemani mogle minirati i baciti u zrak i „Kožaru“ s radničkim zgradama, pa su odlučili i oni da pokušaju da se spasu iz logora br. IV.

Razdijelili su se u petnaest udarnih desetina i dogovorili, šta koja desetina ima da radi. Liječnici-zatočenici su podijelili otrov u fijolama, jer je svaki zatočenik htio radije da se otruje, nego da živ padne u ustaške kandže.

Prva je udarna desetina imala da razbije vrata od nastambe, druga da napadne stražare, treća da prereže bodljikave žice, četvrta da razbije vrata koja vode u tvorničko dvorište, peta da potuče i razoruža ustaše, koji su se tamo nalazili, šesta i sedma da ponese odjeću i hranu, osma da vrši bolničarsku službu, a ostale da se oboružaju, kako koja stigne i da povedu borbu na život i smrt.

Plan je bio dobro smišljen, zatočenici su se hrabro borili i prodrli iz logora, no tada su ih čekale najveće poteškoće. Trebalo je protrčati kroz Jasenovačke ulice, doći na poljane, probiti obruč od bodljikavih žica, preći preko nasipa, cesta i željezničke pruge, koji su bili načičkani bunkerima i strojnicama.

Zatočenici Lapčević Stojan i Berger Egon, koji su dali opis i podatke za ovaj herojski podvig, tvrde da se iz „Kožare“ spasilo samo 10 zatočenika i priključilo za nekoliko dana odredima Narodnooslobodilačke vojske. (...)


(Dalje se navodi deo iskaza saslušanog ustaškog zločinca Miroslava Filipović-Majstorović, inače rimokatoličkog fratra):

Po njegovom ličnom priznanju, na saslušanju, samo za kratko vrijeme njegova upravljanja logorom (u Jasenovcu) od konca mjeseca lipnja (juna) do konca mjeseca listopada (oktobra) 1942, dakle za vrijeme od samo 4 mjeseca, likvidirano je 20.000-30.000 nevinih žrtava. On je u to vrijeme bio komandant logora, ali i prije i kasnije vršio je razne službe u Jasenovcu i Staroj Gradiški i ubijao ljude. Njegov iskaz glasi:

„Istina je, pošto mi je predočen iskaz Vjakoslava Servatzi, u koliko se odnosi na pokolj u okolnim selima Banja Luke, da sam ja bio dušebrižnik II. P. T. B. Ja sam kao takav jedne noći sa bojnom II. P. T. B. pošao u akciju i to navodno samo radi pretresa okolnih pravoslavnih sela, koji su bili sumnjivi zbog četništva“.

„Ističem, da sam ja u tom kraju bio kapelan prije NDH. Ja sam vidio, kako su ustaški vojnici vraćali se s pokolja krvavi, poslije se pričalo da je tom prilikom pobijeno 2.000 ljudi“.

„U Jasenovcu sam bio kao ustaški časnik i upravitelj logora od konca lipnja 1942. do kraja listopada 1942. Priznajem da sam lično kod javnih strijeljanja ubio oko stotinu zatočenika logora Jasenovac i Stara Gradiška. Isto tako priznajem da su se za vrijeme moga upraviteljstva u logoru Jasenovac vršila masovna ubijanja u Gradini, ali ja u tome nisam sudjelovao iako sam za ta masovna ubijanja znao. Ispravljam se, da sam kod tih masovnih ubistava prisustvovao, ali ih nisam izvršivao. Ta masovna ubijanja dopuštao sam kao upravitelj, jer sam imao usmene naloge od Ljube Miloša, {173} a još više od Matković Ivice, a katkada i od Maksa Luburića. U Gradini ubijalo se maljem, i to tako da bi žrtva morala sići u iskopanu jamu, našto je slijedio udarac maljem po glavi odostraga. Osim toga se ubijalo i streljanjem i klanjem. Kad su se vršile likvidacije žena i djevojaka u Gradini, znam da su se nad mladima izvršila i silovanja. O tome je određivao Matković Ivica, a silovanja su, koliko ja znam, vršili Cigani, i to Cigani grobari. Ja nisam vršio silovanja“.

„Za moje vrijeme po mom računu likvidirano je u logoru Jasenovac 20-30 hiljada zatočenika. Posebno ističem da je u početku ljeta izvršena u Jasenovcu likvidacija logora Đakovo. Tom je likvidacijom rukovodio Matijašević Joso, ustaški poručnik. Kod te likvidacije logora Đakovo računam da je bilo oko 2-3 hiljade pobijeno Židovki i njihove djece.“

„Iz Jasenovca sam došao u logor Stara Gradiška koncem listopada 1942. do 27. III 1943. Za gornje vrijeme događale su se i u logoru Stara Gradiška masovne likvidacije, koje su se obično vršile izvan logora, tako napr. u Mlaci, Jablancu, a otpremani su i u Jasenovac. Ovakovi veliki transporti za likvidaciju vršili su se po nalogu Matković Ivice. Na ovaj način otpremljeno je oko 2-3 hiljade ljudi“.

„16. IV 1945. vratio sam se u Jasenovac, gdje sam ostao do konca. Znadem da su u to vrijeme vađene lješine zatočenika iz Gradine i spaljivane, kako bi se zametnuo trag bivšim zločinstvima. Ja nisam sudjelovao u likvidaciji zadnjih zatočenika nego samo u ekshumaciji“.


Prikazali smo tako par desetina masovnih zločinstava, koje su ustaše počinile u Jasenovcu u roku od 4 godine. Ponavljamo da time nisu izscrpljena sva masovna zločinstva i da nisu navedeni oni bezbrojni zločini mučenja i ubijanja, koje su ustaše izvršili na pojedincu ili na nekolicini zatočenika, pri čemu treba da podvučemo da su se ti zločini dnevno (= svakodnevno) događali.

Spomenuli smo u općem dijelu da se broj Jasenovačkih žrtava kreće oko cifre od pola milijona (= 500.000), što znači da je svaki deseti stanovnik tzv. NDH ostavio svoje kosti u Jasenovcu.

Jasenovački zločini ne zaostaju ni malo za zločinima koje su nacisti počinili u Belcenu, Aušvicu ili Majdaneku.

Jednako kao i sve ostale fašističke terorističke organizacije i ustaška je teroristička organizacija stvorila kriminalni mentalitet kod svojih članova, koji su ubijali iz „uvjerenja“, svoga kriminalnog uvjerenja.

Notorno je da su svi ustaški zločinci pristupili u ustašku terorističku organizaciju dobrovoljno, da su znali za kriminalne ciljeve te organizacije; da se ta organizacija služi kriminalnim sredstvima, da se njena aktivnost sastoji baš u počinjanju kriminalnih djela. Svaki dakle od njih, kad je pristupao u tu organizaciju, znao je i morao znati da će vršiti zločine, organizovane, masovne zločine, znao je dakle za posljedice svoga pristupa u članstvo. Ne može se stoga služiti izgovorom da mu je počinjanje djela bilo naređeno, i prebacivati odgovornost na naredbodavce.

Dokazi o zločinima u Jasenovcu

{174} Pismenih dokumenata o ovim zločinima u Jasenovačkom logoru Zemaljska komisija nije našla. Da zbrišu tragove ovog besprimjernog mučilišta, koji je po težini i svireposti zločina bezuvjetno bio jedan od najkrvavijih od svih nacističkih logora u Evropi, ustaški su zločinci uništili ove dokumente. Međutim, da su i sačuvani svi oni opisi, koje je vodilo „Upraviteljstvo logora“, ni ti spisi ne bi mogli poslužiti, da se iz njih crpe pouzdani podaci barem za broj žrtava. Iz iskaza saslušanih svjedoka ustanovilo se, da se žrtve, koje su bile pobijene, nisu uvijek registrirale.

Pri utvrđivanju zločina i svih ostalih važnih momenata i okolnosti Zemaljska je komisija provela dokaz saslušanjem svjedoka, uviđajima na licu mjesta u Jasenovcu, te fotografskim snimcima logora i okolice.

Preslušana su 62 svjedoka (i navode se njihova puna imena).

Sve su to bivši zatočenici, koji su dulje vremena, neki čak i pune četiri godine, proveli u samom logoru Jasenovac, i koji su svoje iskaze dali na osnovu vlastitog iskustva i neposrednog opažanja. Od uhapšenih zločinaca dao je kratak iskaz Filipović-Majstorović Miroslav. Važnije dijelove iz njegova iskaza donijeli smo također u ovom prikazu.

Uviđaje na licu mjesta u Jasenovcu obavila je Zemaljska komisija sa stručnim aparatom...

 

U Zagrebu, dne 15. studenog (novembra) 1945. Broj: 4547745.

 

Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača
Sekretar:
dr Ante Štokić v. r.
Pretsjednik:
dr Venceslav Celigoj v. r.

3.

KOLIKI JE BROJ ŽRTAVA U JASENOVAČKOM LOGORU?

preko 700.000 ubijenih, smatra logoraš dr Nikola Nikolić

Podatke o broju zatvorenika i njihovom uništenju u logorima prošlog rata okupator je brižljivo i sistematski uništavao, da se zametne svaki trag i tako problem zamrsi u pogledu faktografskih podataka, stvarnog broja nestalih u logorima smrti. Razumije se, to ostavlja uvijek izvjestan prostor za nedoumice kod ovih istraživača. Ta podla lukavost, međutim, ni u kojem slučaju ne može prikriti inicijatore masovnog ubojstva naših naroda, nego ih, naprotiv, još više optužuje za nečuvene zločine.

Po naređenju Gestapoa, ustaše su odmah poslije debakla fašističkih armija pod Staljingradom, počele sa spaljivanjem leševa, koje je trajalo sve do njihovog bijega 1945. godine.

Uništavanjem materijalne dokumentacije pokušalo se zataškati masovni pokolj nevinog stanovništva. Upravo takav njihov postupak navodi nas na sumnju da broj žrtava mora biti veći, nego što se i pretpostavlja.

{175} Samo na temelju velikih gomila pepela na obali „Limana“ može se utvrditi da je broj ubijenih prelazio stotine hiljada žrtava. A koliko je onih u jamama, na „nasipu“. Košutaričkim šumama, Uštici, Jablancu, Dubičkim krečanama, Krapju, Bročicama, Mlaki itd... itd. Gdje je pepeo spaljenih leševa s obale „Sablasnog jezera“?

U pogledu sumiranog broja ubijenih ljudi u Jasenovačkom logoru, kao i broja ubijenih pripadnika pojedinih nacionalnosti, pokušalo se i kalkulirati, od tendencioznog preuveličavanja do malicioznog snižavanja. To pogoduje samo nacističkim mrakobijesovima, koji su problem toliko zamrsili da ga je, naravno, nemoguće pravilno i sagledati, jer su uništene skoro sve dokumentacije o broju poginulih u tim logorima.

Podatak da je u četvorogodišnjem vremenu postojanja logora Jasenovac ubijeno preko 700.000 ljudi nije ni malo proizvoljna tvrdnja. Istraživanja koja su vršena i koja se vrše, u ne tako dalekom vremenu daće odgovor na ovako svakako zanimljivo pitanje. I uz sva poduzeta nastojanja domaćih kvislinga — ustaša da prikriju tragove svojih bestijalnih zločina, za nauku i istraživače ostalo je dosta istina, tragova i saznanja koji vode pravim, tj. mogućim spoznajama.

Svoj sud temeljim na slijedećim dokumentima:

1. Na materijalnim ostacima leševa ubijenih u velikim grobnicama Gradine i Uštica, logora Bročica, Krapja, Košutaričkih šuma, Jablanca i ostalih mjesta, naučno-stručne ekipe iz Ljubljane sondiranjem su ustanovile masovno prisustvo leševa u tim gigantskim mogilama.

2. Na prisustvu djelimičnih ostataka velikih gomila pepela, poslije spaljivanja leševa na „limanu komunista“ na Gradinskoj obali Save. Najveći dio je pepela bačen u Savu i u „Sablasno jezero“, da bi se sasvim uništila svaka materijalna dokumentacija masovnih zločina.

3. Na vjerodostojnim svjedočenjima bivših vlakovođa Šapahera i Mugoše, po kojima su svakodnevno bila na brze vlakove Zagreb-Zemun-Beograd prikačivana najmanje 4 marvena vagona, zatim otkačivana na stanici Jasenovac i foršibericom odvezena na industrijski kolosijek prema logoru Jasenovac. Zatvorenici logora su stalno primjećivali prevoz tih zatvorenika preko Save u Gradinu, odakle su se svake noći čuli pucnji i krikovi iz Gradine.

4. Na mnogobrojnom svjedočenju živih, spašenih logoraša Jasenovačkog logora, uključujući i autora ovog djela, koji su bili svakodnevni svjedoci za pojedinačnu i masovnu pogibiju pripadnika naših naroda.

5.Na temelju rezultata Komisije za ispitivanje ratnih zločina i na temelju sudsko-medicinske ekipe predvođene od strane eminentnog stručnjaka prof. dr Premurua odmah poslije oslobođenja.

6. Na temelju dokumenata ostavljenih od Gestapoa i ustaša, nakon njihova bijega iz Jugoslavije i izjava ratnih zločinaca uhvaćenih poslije oslobođenja.

 

Bez sumnje bi bilo najpouzdanije da se sačuvala sva ta materijalna dokumentacija nečuvenih masovnih zločina, ali neprijatelj ih je većim dijelom uništio, pokušavajući njezinim uništenjem da smanji dokazni materijal koji bi ga optužio za genocid. Iz ovih razloga nitko danas nije u stanju da tačno riješi zamršeno {176} pitanje precizno tačnog broja ubijenih i u ukupnom i u etničkom smislu, poslije svjesnog i tendencioznog uništenja najvećeg dijela ostataka ubijenih žrtava.

(Dr N. Nikolić, Jasenovački logor smrti, Sarajevo 1975, str. 190-192).

4.

JASENOVAC: 600.000 ŽRTAVA

Koliko je žrtava tačno stradalo na sve ove načine u koncentracionom logoru Jasenovac i Stara Gradiška zasad nije moguće utvrditi, jer je uništena kartoteka i druga dokumentacija koja bi mogla pružiti tačne podatke o utvrđivanju broja ubijenih. Ako se tome doda da su u koncentracioni logor Jasenovac stizali i brojni vagoni i transporti koje su ustaše ili uvele u logor i tamo ih noću likvidirale, ili ih pobile na stratištima logora Jasenovac i Stara Gradiška, a da ih uopšte nisu ni uveli u logor i kartoteku, broj žrtava je onda još teže utvrditi. U dosad objavljenim publikacijama, naučnim radovima i štampi na temu o koncentracionom logoru Jasenovac i Stara Gradiška te brojke se kreću od 480.000 do 900.000, pa i preko milion. U najviše slučajeva procene broja ubijenih u logoru Jasenovac se kreću oko 700.000, a u logoru Stara Gradiška oko 80.000.

Najviše je sa teritorije NDH 1941-1945. ubijeno Srba, zatim Hrvata i Muslimana, pa Jevreja (oko 33.500), Roma (Cigana) oko 25.000 i drugih naroda i narodnosti (Crnogoraca, Slovenaca, Mađara, Rusa itd.), a to potvrđuje i Miroslav Majstorović Filipović. U saslušanju jedan od komandanata logora Jasenovac — Stara Gradiška, Miroslav Majstorović Filipović kaže: „Po pričanju Maksa Luburića, koji je vjerovatno vodio evidenciju o ubijenim Srbima, ubijeno je u NDH kroz ove 4 godine oko pola milijuna Srba...“, a Ljubo Miloš navodi da je „sigurno likvidirano par stotina hiljada ljudi...“ Članovi ustaške vlade saopštili su februara 1942. nemačkom generalu u NDH Edmundu Glezu da je život u NDH izgubilo 200.000 Srba. Nemački general Glez je na to rekao da se procene ubijenih Srba kreću od 300.000-700.000, ali on smatra „da brojku 300.000 smatra tačnom“, a SS general Fike 600.000-700.000. I komandant Jugoistoka Aleksander Ler aprila 1943. opominje brojku od 400.000 ubijenih Srba na teritoriji NDH.

Prema tome, broj ukupno ubijenih na teritoriji tzv. NDH, po raznim izvorima, može se zasad ceniti samo na stotine hiljada. Koncentracioni logor Jasenovac — Stara Gradiška bio je najstrašniji nacifašistički logor i stratište u okupiranoj Jugoslaviji, a treći u okupiranoj Evropi. Jedan od malobrojnih preživelih logoraša to je najbolje iskazao sledećim rečima — „Kada bi se jasenovački kosturi vraćali teretnim vagonima u život da osvete svoju strašnu smrt, ispred nas bi prošlo petnaest tisuća vagona, a u svakom po četrdeset kostura“, a to je 600.000 logoraša.

Antun Miletić i Vladimir Dedijer (u svom izveštaju za Frajburšku grupu atista; kod V. Dedijer, Vatikan i Jasenovac. Dokumenti, Beograd 1987, str. 659).

{XVII}

1. Raniji velelepni srpskopravoslavni hram u Jasenovcu (iz 1775.) posvećen Rođenju sv. Jovana, porušili su ustaše 15. avgusta 1941, za vreme tzv. „nezavisne države Hrvatske“. Temelje ovoga novog hrama, postavljene na temeljima prethodnog, osvetio je episkop slavonski Emilijan (Marinović) na Ivanjdan, 7. jula 1973 — tek 32 godine posle rušenja ranijeg hrama. Prilike pod kojima je građen novi hram bile su takve da se zatim i njegova izgradnja protegla još na više od jedne decenije! Tek 1984. godine, Nj. S. patrijarh srpski German je osvetio hram — u slavu presvetog imena Božijeg, u čast i spomen Rođenja sv. Jovana, Preteče i Krstitelja Gospodnjeg.

Pogled na novi Jasenovački hram sa jugozapada. Unutrašnji izgled — ikonostas nove crkve.

{XVIII}

2. Novi hram budi sećanje na nepojmljive strahote i stradanja nevinih žrtava na Jasenovačkom polju mučeništva, u vreme četvorogodišnjeg pakla ustaške NDH. On opominje sva nova pokolenja na tragediju koja nikada više ne bi smela da se ponovi.

Na dan osvećenja novog Jasenovačkog hrama, veliko mnoštvo vernih prati tok bogosluženja na ozvučenom prostru oko hrama.

{XIX}

3. Svečani čin osvećenja novog Jasenovačkog hrama izvršio je Patrijarh uz učešće sedmorice episkopa; posle osvećenja služena je Sveta arhijerejska liturgija.

Za vreme svečanog čina osvećenja, u oltaru novoga hrama (na gornjoj slici) Njegova Svetost patrijarh srpski German (u sredini) i episkopi: šumadijski dr Sava (levo) i raško-prizrenski Pavle (sasvim desno).

{XX}

4. Po rečima Visokopreosvećenog gospodina Jovana, mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, Spomen-crkva u Jasenovcu podseća sve „da ne zaborave ono vreme zla i stradanja i da, sećajući se, pothranjuju nadu na bolju, srećniju budućnost u zajedničarstvu naroda, crkava i vera koje žive na ovome tlu“.

4. Na osvećenju hrama u Svetoj liturgiji bili su prisutni: zagrebački pomoćni biskup dr Đuro Kokša, kanonik Kukec iz Zagreba, mesni župnik, zagrebački imam Šefko Omerbašić, evangelički pastor i drugi.

{177} 5.

POKUŠAJ ISTRAŽIVANJA VELIKOG STRATIŠTA U GRADINI 1961. GOD.

DOKUMENTACIJA

(Podaci)
o uništavanju žrtava fašističkog terora od strane ustaša u Jasenovačkom „logoru smrti“ u Gradini

[1]

(...) Jasenovački logor sastojao se iz tri dijela i to: Logor „Jasenovac šuma“, Radni logor Bačića ciglana — Jasenovac, i Gradina, kao treći dio Jasenovačkog logora, koja se nalazi na suprotnoj strani Jasenovca, tj. na desnoj obali rijeke Save.

Logor Jasenovac imao je pet radiona i to: lančaru, elektranu, pilanu, ciglanu i kožaru. Prve četiri radione postojale su i ranije, dok je kožara izgrađena 1942. godine.

2. Površina zemljišta naselja Gradine

Gradina se nalazi na ušću rijeke Une i Save na desnoj obali Save tj. između rijeke Une, Save i rječice Rakovice. Ukupna površina naselja Gradine iznosi oko 924 hektara. Teren Gradine je močvaran, mjestimično obrastao šumom i bio je vrlo podesan za otkriveno uništavanje i ubijanje logoraša, jer se nalazio na suprotnoj strani glavnog logora u Jasenovcu tj. neposredno preko rijeke Save.

3. Uži kompleks Gradine koji je upotrebljavan za uništavanje logoraša i ostalih žrtava

Uži dio terena Gradine, koji je upotrebljavan za uništavanje logoraša i svih onih koji su pali u ruke ustaša iz svih krajeva naše zemlje, bio je neposredno uz samu obalu rijeke Save i zauzimao je površinu oko 29 hektara. Ovaj uži teren Gradine bio je osiguran ustaškim bunkerima. Stanovništvo sela Gradine nalazilo se baš u ovom užem terenu i isto je pod pritiskom ustaša 3. januara 1942. godine potpuno iseljeno a djelimično poubijano, a imovina oduzeta i kuće spaljene. Od toga vremena u Gradini se otpočelo sa masovnim uništavanjem logoraša i drugih žrtava na najsvirepiji i krvoločniji način kakav se u istoriji ne pamti.

7. Broj grobnica, njihov položaj i veličina sa numerisanjem

Prema situacionom planu užeg dijela Gradine u razmjeri 1:2500 vidi se skupina grobnica kao i njihov položaj. Ukupan broj grobnica po skupinama iznosi oko 120. Grobnice su obično pravljene 30 m dužine i 4 m širine i 2 m dubine. Razmak između grobnica bio je od 8 do 10 m.

{178} 8. Prikaz svih objekata koji su služili za uništenje ljudi u logoru — Gradini

Za uništenje logoraša i drugih žrtava ustaše su upotrebljavale razna sredstva i metode i to: zgrada u koju su se zaziđivali živi ljudi, kazani za kuhanje žrtava, željeznica za odvoz skuhanih kostiju na obalu Save, topola za vješanje i dr.

9. Način uništavanja žrtava u Gradini

Ljudi, žene i djeca uništavani su u Gradini na raznorazne i najsvirepije načine:

— od 1942. godine počinje se sa masovnim uništavanjem na terenu Gradine i to na taj način da su kopane grobnice veličine 30 m dužine, 4 m širine i 2-3 m dubine gde su se živi ljudi nabijali u grobnicu u stojećem stavu, zatim su drvenim maljevima ubijani udaranjem po glavama, zatim polivani živim krečom, zatrpavani zemljom pa najzad grobnica zaravnata valjkom. Na ovaj način u jednoj grobnici ubijano je po 1000 ljudi odjednom;

— uništavanje je vršeno klanjem žrtava, a zatim spaljivanjem benzinom;

— uništavanje je vršeno i zatvaranjem žrtava u prostorijama građenim od kamena tako što je odozgo na njih nabacana slama zatim zapaljena;

— uništavanje je vršeno i pomoću 12 velikih kazana u kojima su se kuhale žrtve, a ostatak kostiju vozio se vagonetom kratkom prugom na obalu rijeke Save. Poslednji kazan koji je stajao do pre 2 godine odnešen je u sarajevski muzej;

— uništavanje je vršeno zaziđivanjem živih ljudi u zgradu bez prozora i vrata te nakon izvjesnog vremena (15-20 dana) otvarani radi izbacivanja i otpremanja u grobnice. Ovaj način mučenja i uništavanja pokazivao je strašne prizore;

— masovno uništavanje vršeno je davljenjem pomoću čelične žice;

— uništavanje je vršeno i vješanjem logoraša na velikoj topoli koja se nalazi na obali rijeke Une na mjestu gde se Una uliva u Savu. Ova topola ima promjer stabla u donjem dijelu oko 1 metar, sa ogromnom i visokom krošnjom, te jakim horizontalnim granama o koje su vješane žrtve. I sada se još mogu vidjeti na stablu topole urasli željezni klinovi pomoću kojih se penjalo na topolu radi namještanja pribora za vješanje. Donedavno je bio i jedan lanac o koji su se vješale žrtve, a koji je odnešen u sarajevski muzej. Isto tako odnešene su u sarajevski muzej i željezne bukagije sa kojima su okivani logoraši, kao i drugi sitni interesantni predmeti koji su služili za uništavanje žrtava;

— uništavanje je vršeno i na taj način što su ljudi vezani u grupama po 50 do 100 i bacani u Savu.

Pored nabrojanih načina uništavanja ljudi na Gradini vršeno je i masovno uništavanje spaljivanjem žrtava u krematorijumu ciglane u samom logoru.

{179} 10. Broj uništenih žrtava u Gradini

Broj žrtava prema grobnicama u Gradini i drugim podacima o uništavanju ljudi u Jasenovačkom logoru cijeni se na 350.000 do 400.000 ljudi, žena i djece.

(...)

14. Obrazloženje

Iznoseći napred navedene podatke u ovom elaboratu kao i izrađeni situacioni plan u razmjeri 1:2500 sa ucrtanim markantnim objektima u stvarnoj razmjeri u Gradini, napominjemo da smo ovo izvršili prema uviđaju na licu mjesta posle 15 godina od događaja koji su se dogodili u Gradini, zatim prema pročitanoj brošuri od Draga X. Čolakovića koji je bio u Jasenovačkom logoru prvih 10 mjeseci, te nekoliko odlomaka iz naše štampe o Jasenovačkom logoru, kao i prema pričanju preživelih ljudi iz Jasenovačkog logora koji su bilji zatočeni samo u pojedinim periodima od 1-2 godine najviše, od 1941. do 1945. godine. Iako je Jasenovački logor bio jedinstven po svojim svirepostima u pogledu uništavanja nevinog stanovništva i logoraša, nerazumljivo je da se do danas ne može naći nijedan cjelovit dokumenat — knjiga u kome bi bio opisan Jasenovački logor u svim svojim zlodjelima i podacima hronološki kako su događaji tekli od 1941. do 1945. godine. (...)

Prijedor, 25. 10. 1961. godine

Dokumentaciju sastavili:
1. Rade Knežević, građ. tehn. NOS-a Prijedor, v. r.
2. Reuf Bajtović, geometar NOO-a Bos. Dubica, v. r.
3. Rade Grahovac. sekretar SOSS Prijedor, v. r.

(Objavio V. Dedijer, Vatikan i Jasenovac, Beograd 1987, 626-633. U knjizi Rat i mir V. Dedijera, Beograd 1986, Milo Gligorijević je objavio faksimil Zapisnika Komisije boraca Bos. Dubice od 16. 11. 61. o daljim istraživanjima u Gradini).

6.

KO JE I ZAŠTO ODLUČIO DA SE 1946-47. ZATIRU TRAGOVI LOGORA JASENOVAC?

...Predlažem, da istraživači pokušaju pronaći odgovor na nejasnoće:

1. Zašto, gdje i tko je odlučio da se 1946. i tokom 1947. godine poduzmu mjere zatiranja traga bivšeg KCL „Jasenovac“? Spomenuo bih da je logorski zid bio u 70-80% svoje dužine čitav. Da su zidine stražarnica tj. osmatračnica bile samo djelomično urušene. Da je tzv. ciglanska peć RINGOF, preuređena za KREMATORIJ bila dostupna i prohodna sve do 1950. godine. Da su zidine {180} električne centrale, stolarije, lančare i pilane mogle biti uspješno konzervirane i sačuvane. Da je drvena platforma zvana GRANIK iznad rijeke Save, za ubijanje i bacanje žrtava u Savu urušena 1948. godine. Žičana ograda i poljski bunkeri iz kruga osiguranja Jasenovca i bivšeg logora postojali su na dan oslobođenja mjesta Jasenovac (2. V 1945.) U naselju Jasenovac, SOKOLSKI DOM, vlasništvo srpske ratarske omladine oslobodioci su zatekli čitavog. Tek po odlasku jedinice na naredne vojne zadatke dom je do temelja izgorio. Slično je bilo i sa još nekim objektima javnog značaja.

2. Negdje i netko je odlučio da se Jasenovčanima i Srbima i Hrvatima ponudi raseljavanje i da se napusti Jasenovac. Da se ove poruši, zasadi šuma i ia sve zaboravi. Stav Jasenovačana je bio, da ostanu odakle su i ponikli. Prekor i poruka Jasenovčanima od Andrije Hebranta bila je: ...„ekonomska bijeda će vas raseliti“. Uzgred da napomenem da je Jasenovac prije II svjetskog rata imao oko 600 radnih mjesta, a većina je bila u industrijskim pogonima u Jasenovcu. Jasenovac u poratnim godinama tone. Već godinama je evidentno nestajanje reproduktivne generacije. Ovaj problem zaslužio bi da se izuči sa sociološko-ekonomskog aspekta. Jasenovac i Jasenovčani su ipak kažnjeni. (...)

Radovan Trivunčić (u referatu na Okruglom stolu Jasenovac 14. i 15. novembra 1986; cit. V. Dedijer. Vatikan i Jasenovac, Beograd 1978, str. 675).

7.

TEŠKOĆE BIVŠIH ZATOČENIKA NAJSTRAŠNIJEG LOGORA U EVROPI

KO KRIJE DOKUMENTACIJU IZ JASENOVCA

Postoji realna pretpostavka da bar deo te dokumentacije još postoji — kaže Zdravko Nježić, rukovodilac Savezne službe traženja Crvenog krsta Jugoslavije

Ovih dana bivši logoraši Jasenovca opsedaju Crveni krst Jugoslavije, odnosno Saveznu službu traženja, zahtevajući potvrdu o vremenu provedenom u zatočeništvu. Gotovo niko od njih, međutim, potvrdu neće dobiti, jer dokumentacije o ovom logoru — nema. Tačnije, Savezna služba traženja raspolaže sa oko 400 kartona bivših zatočenika Jasenovca, ali šta je sa podacima o stotinama hiljada (ili milion) ostalih, do sada niko sa sigurnošću nije mogao da utvrdi. O tome smo razgovarali sa Zdravkom Nježićem, rukovodiocem Savezne službe traženja Crvenog krsta Jugoslavije.

— Postoji realna pretpostavka da bar deo dokumentacije iz Jasenovca nije uništen i da i danas negde postoji. Smatram da je neophodno, pre svega iz humanitarnih razloga, pronaći i sakupiti sve te podatke, da bi bivši logoraši mogli najzad da ostvare svoja zakonska prava stečena za vreme rata — kaže Nježić.

Savezna služba traženja, inače, dnevno dobija 300 do 400 zahteva za izdavanje ovakvih potvrda, a ponekad im ima i po 600 dnevno. {181} Po rečima Nježića, u Crvenom krstu Jugoslavije trenutno ima oko 15.000 još neobrađenih zahteva bivših logoraša, primljenih od početka godine. Potvrde će, međutim, dobiti samo oni koji su boravili u logorima iz kojih je sačuvana dokumentacija. To znači da bivši zatočenici najstrašnije „fabrike smrti“ u drugom svetskom ratu (tj. Jasenovca) ni ovoga puta nemaju šansu.

— Broj zahteva za izdavanje potvrda naglo je povećan krajem prošle i tokom ove godine, u vreme kada se pronela vest da će se početi davati naknade za ratnu odštetu. Bez obzira da li će odšteta biti dodeljena, Služba traženja je obavezna da bivšim logorašima izda potvrdu, ukoliko naravno poseduje podatke.

Bivši ratni zarobljenici počeli su, poslednjih meseci da organizuju svoje odbore i udruženja, obraćaju se advokatima, međunarodnom sudu, ambasadi SR Nemačke... Oni, naravno, to mogu jer su uredno dobili potvrde.

Poređenja radi, zanimljiv je podatak da Savezna služba traženja raspolaže podacima o 95 odsto naših ljudi koji su tokom poslednjeg rata bili zatočeni po inostranim logorima kao ratni zarobljenici. Što se interniraca tiče, Služba raspolaže podacima za njih 40 odsto, a za ostale podatke dobija od Međunarodne službe traženja u Arocenu u SR Nemačkoj, ili u Centralnoj agenciji za traženje nestalih lica u ratu, čije je sedište u Ženevi. Na taj način, gotovo svi ratni zarobljenici i internirci u stranim logorima koji su o tome zahtevali potvrdu — dobili su je. Zatočenici logora na teritoriji naše zemlje potvrde već dobijaju teže, a od onih iz Jasenovca — nije ih dobio skoro niko.

— Ne postoji apsolutno nikakva zakonska prepreka za otvaranje bilo kog dokumenta o Jasenovcu — kategoričan je Nježić. — Naime, čak ni po Zakonu o arhivskoj građi Jugoslavije nema nikakve smetnje, pošto je od tada prošlo više od 30 godina.

Naš sagovornik, rukovodilac Savezne službe traženja, inače je kao dete preživljavao sve strahove Jasenovca gde je bio zatočen devet meseci.

Čudna podudarnost

Po rečima Zdravka Nježića, od svih logora na teritoriji Jugoslavije ubedljivo najmanje su dostupni podaci o zatočenicama u najvećem i najstrašnijem od njih — Jasenovcu. Istovremeno, od svih logora na teritoriji inostranih zemalja u kojima su stradali naši narodi, podataka nema jedino o zatočenicima u logorima u — Albaniji!

Božidar Anđelković („Politika“ 23. X. 1989).

8.

FALSIFIKOVANJE ISTINE O BROJU ŽRTAVA U JASENOVCU

Jedini od petnaest članova porodice preživeo sam strahote Jasenovca i Stare Gradiške

Javljam se povodom članka novinara Stevana Zeca, objavljenog u „Politici“ od 15. novembra i televizijske emisije „Porota“, posvećene raspravi o žrtvama genocida, u kojoj su učestvovali pojedini kvaziistoričari od čijih izjava mi se kosa dizala na glavi.

{182} U ime istine i ljudskog dostojanstva šaljem ovaj prilog kao dokaz o tragediji i masakru mojih bližnjih i daljnih. Ja sam jedini živi svedok masakra koji je učinjen nad našom petnaestočlanom porodicom koja je pobijena i pomrla u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. U ova dva ustaška logora stradalo je na hiljade žena, dece i ljudi, koji se vode kao nestali jer jednostavno nema preživelih članova porodice koji bi posvedočili da su ubijeni. Mislim da pojedinci hoće da umanje broj žrtava da bi smanjili broj ubica.

Rođen sam 1930. godine u selu Donje Vodičavo kod Bosanskog Novog, od oca Nikole i majke Mare. Navodim imena članova moje porodice koji su ubijeni u Jasenovcu i Staroj Gradiški. U Jasenovcu su ubijeni Nikola i Ljuban Tomić. U Gradiški su pobijeni sledeći članovi porodice Tomić: Mara, Radojka, Rosa, Dušanka, Dragica, Božo, Ljuba, Jelena, Zorka, Draginja (i njena majka čije ime ne znam), kao i Danica Škoro. Svi su bili iz Donjeg Vodičeva. O ostalim strahotama koje sam video u logoru ne mogu da pišem.

Da ja nisam preživeo ovi ovi moji bližnji i daljni vodili bi se kao nestali, ali ne u Jasenovcu i Gradiški. Neposredno posle rata, u mojoj rođenoj opštini morao sam da uz pomoć dva svedoka dokazujem da sam ja — ja.

Dušan Tomić,
Zadar
(„Politika“, 27. XI 1989).

9.

OKOM NAUČNIKA SAGLEDANA MONSTRUOZNOST ZLOČINA

Razgovor sa profesorom dr Srboljubom Živanovićem

Nedavno su se ponovo razbuktala licitiranja o broju žrtava logora Jasenovac. Brojevi se kreću od četrdeset hiljada pobijenih do više od milion. Da li je razlog da Jasenovac ponovo dođe na naslovne stranice novina u zahlađenju međunacionalnih odnosa — ostaje samo da naslućujemo. No, istina je da se tačan broj žrtava ovog logora ni danas — 44 godine nakon oslobođenja — još uvek ne zna pouzdano.

Čovek sa kojim se do veoma određenih podataka ipak može doći je profesor dr Srboljub Živanović sa Instituta pretkliničkim disciplina novosadskog Medicinskog fakulteta. On je daleke 1963. radio u sastavu komisije kojoj je bio cilj da istraži grobnice Jasenovca. Zamolili smo ga za razgovor. Pristao je nevoljno, uz obrazloženje da je već davao intervju na ovu temu, ali da ga štampa nije objavila.

Na pitanje kako se dogodilo da počne da se bavi problemom žrtava rata prof. dr Srboljub Živanović kaže da je iskustvo rata za njega, još mališana bilo izuzetno traumatično. Rat je proveo kao izbeglica. Prisustvovao je vešanju Stevana Filipovića u Valjevu, streljanju na Krušiku.

 

— Gledao sam fašizam na delu i to kako nemačka kultura širi svoj uticaj.

 

{183}Kako izgleda teren na kome se nekada nalazio logor Jasenovac?

 

— Zemljište logora Jasenovac je nakon rata temeljno zaravnjeno, isparcelisano i njive su podeljene seljacima. Oni su tamo sejali kukuruz, a ispod površine, na otprilike metar dubine, nalazile su se nepregledne količine kostiju. Sava tu pravi veliki meandar i postepeno produbljuje okuku. Voda s vremena na vreme podloče obalu i pojave se bele ljudske kosti. Da li su to rake koje smo mi svojevremvno otkrili ili su u pitanju novootkrivene, danas je teško sa sigurnošću reći.

— Kada su vođeni prvi razgovori o gradnji spomenika žrtvama Jasenovca, postojao je između ostalog i predlog da se nad svakom masovnom grobnicom, koju smo mi i naši prethodnici registrovali, podigne umanjena replika onog Bogdanovićevog Kamenog cveta. To međutim nije urađeno. Pretpostavljam da je ipak odlučujući faktor bila cena. Tako danas putnik namernik ni po čemu — sem po velikom Cvetu — ne zna da se nalazi na groblju. Posebno nikako ne može da otkrije da se, recimo, upravo u tom trenutku nalazi na grobnici u kojoj počiva 800 ljudi.

 

— Profesore, odakle vaše interesovanje za rad u komisiji koja je istraživala teren Jasenovca?

 

— Iako sam na svojevrstan način i ja, kao dete, bio žrtva rata, nisam se posebno zanimao za Jasenovac, niti za Gradišku. U vreme kada je dogovoreno da se u Jasenovcu gradi spomenik — to je bilo početkom šezdesetih, bilo je odlučeno da se pre izgradnje spomenika istraži teren. Savez boraca je želeo da poveri posao stručnjacima. Najpoznatiji su za to upravo medicinari. Sastavljanje komisije, međutim, nije bilo lako. Stare profesore niko nije mogao da šalje na teren. U komisiju sam ušao na predlog mojih profesora. Tada sam još bio asistent. Bilo je malo ljudi koji su se bavili antropologijom, pa je u komisiju ušlo dvoje iz Ljubljane — dr Anton Pogačnik i dr Vida Brodar i ja iz Novog Sada. Iz Sarajeva je došao arheolog Zdravko Marić, kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Dva Slovenca, jedan Hrvat i jedan Srbin.

 

— Znači obrazovana je prava paritetna komisija?

 

— Znate, to je veoma osetljivo pitanje i razumljivo je da u komisiji bude ljudi različitih nacija. To je uostalom na neki način i potvrda objektivnosti rada komisije.

 

— Kako su počeli radovi?

 

— Pre naše komisije radile su dve ekipe sudskih medicinara — iz Sarajeva i iz Zagreba. Oni su specijalnim bušilicama sondirali teren na određenom rastojanju i mi smo na osnovu toga što su na određenim mestima izvlačili kosti znali da se tu nalaze rake.

 

— Koliku su površinu pregledale ekipe dva zavoda za sudsku medicinu?

 

{184} — Površina koju su oni pretražili iznosi 56,25 kvadratnih kilometara. To je potez dugačak 12,5 i širok 4,5 kilometara. Oni su utvrdili broj grobnica, a mi smo došli sa zadatkom da utvrdimo šta te grobnice sadrže. Naravno da nismo mogli da otvorimo sve. Za takav zahvat niti smo imali vremena niti je on bio potreban. Otvarali smo samo pojedine grobnice i to samo njihove delove. Odmeravali smo po 20 kvadratnih metara terena, dolazili do kostiju i skidali sav materijal dok nismo nailazili na zemlju.

 

— Šta ste utvrdili ovakvim iskopavanjem?

 

— Prvo smo ustanovili da je svaka pojedina raka sadržala po 800 do 820 ljudi. Taj broj je dželatima iz Jasenovca zbog nečega odgovarao. Da ne bude zabune, to je ogroman broj. Nailazili smo na takve rake u kojima su leševi bili spaljeni. Spaljivali su ih da bi nekako sakrili monstruoznost svoga zločina. Prema svedočenju preživelih logoraša, u vreme kada je počelo „čišćenje“ logora mnoge žrtve su bačene u Savu i o njihovom broju danas ne možemo da zaključimo ništa ni približno. Ne postoji nikakva metoda kojom bi se ustanovilo za koliko je ljudi na taj način izbrisan svaki trag. Ostaju jedino svedočenja rođaka.

 

— Kako su iskopavanja tekla?

 

— Radili smo tokom dva uzastopna leta — 1963. i 64. godine. Radovi su trajali nešto kraće od tri meseca godišnje. Treba razumeti da je to bilo svega 18 godina nakon rata. Zemljište je močvarno. Posao je bio mučan. Nailazili smo na saponificirano masno tkivo, na sačuvanu kosu, nokte, ostatke nekih tkiva. Nailazili smo i na lične predmete, čak i na zlato koje ustaše nisu stigle da opljačkaju. Po svemu smo zaključili da su dovodili na stratište otprilike po 800 žrtava. Obično su bili žicom vezani dvoje po dvoje. Nalazili smo kosti podlaktice po jedne leve i jedne desne ruke međusobno vezane žicom. Dovodili su ih do ivice rake i ubijali ih maljem. Prema rečima predsednika Saveza boraca iz Jasenovca, čoveka koji je tri puta uspevao da pobegne sa pogubljenja — svaki put je bežao u partizane i svaki put bi ga uhvatili u nekoj borbi, vraćali u Jasenovac i konačno je uspeo da preživi — ustaše su dovodili žrtve do ivice rake i tu bi ih dvojica krvnika udarala maljem ili čekićem u glavu. Nalazili smo žrtve sa prebijenim lobanjama — jednoj sa jedne, drugoj sa druge strane.

 

— Pretpostavljam da ste o svojim nalazima vodali neke beleške? Šta ste zapisali o svojim zapažanjima?

 

— Vodili smo zapisnik o svakom danu istraživanja na terenu. To je bila naša misija — da okom naučnika vidimo svu monstruoznost zločina i da u ime istine sve pedantno zabeležimo. Zapisnike smo kasnije predali onom ko je inicirao ova istraživanja, ali sticajem okolnosti kod mene su sačuvani neki od njih — samo oni koje smo imali u duplikatu. Tako, na primer, u zapisniku koji smo vodali 22. juna 1964. godine sa rada u Gradini. Tu doslovno piše: „Ekipa je imala zadatak da rukovodi radom na iskopavanju izvesnog broja sondi koje bi mogle da pruže približnu sliku i uvid o sadržaju masovnih grobnica na ovom području. Na terenu je bilo potrebno da se izvrši inspekcija osteoloških materijala {185} i prikupe osnovni podaci o broju žrtava na određenu kubaturu, o polu i uzrastu žrtava i da se eventualno ustanove znaci koji bi govorili o prirodi povreda koje bi mogle biti uzrok smrti. Kao osnov za naš rad uzeli smo zapisnik o bušenju koji je dao dr Alojz Šercelj sa Instituta za sudsku medicinu u Ljubljani. Odabrali smo one grobnice za koje je prilikom bušenja ustanovljeno da sadrže materijal pogodan za antropološku obradu. Zemljane radove, odnosno skidanje zemljišta do nivoa na kome se nalaze kosti obavljali su meštani iz okolnih sela. U toku rada fotografisali smo sve nalaze, a pored toga posebna filmska ekipa snimala je tok radova. Sav nađeni materijal koji se nalazio pored skeleta u grobnici sakupljen je i deponovan u mesnom muzeju. Pored toga, izdvojeni su i karakteristični i dobro očuvani skeleti, a ostala tela smo nakon istraživanja zakopavali na mestu nalaza. Nalazi mekih tkiva i mozgova koji su bili sačuvani u većem broju lobanja, delovi tekstila i pojedine kosti sa povredama izdvajani su i sačuvani radi pregleda stručnjaka za sudsku medicinu i hemijske analize. Svoje nalaze iznosimo hronološkim redom — onako kako je teklo iskopavanje i ispitivanje. 22. juna 1964. godine otvorena je sonda 6 sa 2,5 metra označena bušenjem kao grobna jama broj 112 B, na zemljištu Čalinka, na zemljištu Vukić, uz nasip. Pet radnika je radilo na iskopavanju. Na dubini od 20 santimetara nađeni su sitni komadi kreča. Na dubini od 40 santimetara bilo je više većih komada kreča. Na dubini od 75 santimetara našli smo komad stakla od slike, a na dubini od 90 santimetara našli smo ključ, perle i dugmeta. U severoistočnom delu sonde na dubini od 92 santimetra nađen je veći broj predmeta koji su pripadali žrtvama i koji su bili, kako smo kasnije utvrdili, nabacani preko žrtava posle njihovog bacanja u raku. Nađeni su češalj, kišobran sa belom plastičnom drškom, opanak, kožni kaiš, crvena emajlirana šolja, nekoliko dugmeta od veša i odeća, emajlirana zdela nalik na lavor, veličine tanjira, staklena flaša od jednog litra, plava emajlirana zdela, potpetica od muške cipele, komad crvenog tekstila u poluraspadnutom stanju, jedna kašika. Kopajući dalje, broj navedenih predmeta se jako povećavao do navedene dubine od 1,20 metara. Karakteristično je da je nađeno mnogo kišobrana, mnogo tekstila po čijem tkanju se vidi da predstavljaju narodnu radinost uglavnom crne boje, šalovi pleteni od vune, dosta obuće — uglavnom dečije od broja 33 i manje. Našli smo mnogo flaša i opletenih balona, kašika, četkica za zube, emajliranih posuda različitih veličina i oblika — do šest litara, mnogo dugmeta i perli. Zapažen je narodni vez na tekstilu, sa sitnim perlama različitih boja. U kasnim popodnevnim časovima kiša je onemogućila dalji rad pa je teren napušten s tim da se radovi nastave sledećeg dana.“

 

— Sledećeg dana zapisnik se nastavlja ovako: „Radove smo nastavili sa većim brojem radnika nego juče. Otvorene su još dve sonde — 126 B — bušotina istog zemljišta veličine 3 puta 4 metra i sonde na zemljištu Ane Bogać po imenu „Bjeljevina“ broj 59. U prvoj sondi 112 B nastavljeno je iskopavanje. Uklonjen je površinski sloj blata nastao posle kiše a zatim se nastavilo sa iskopavanjem. Između dubine od 1,20 i 1,50 metara ležali su mnogi nagomilani predmeti raspoređeni bez nekog određenog reda celom površinom sonde, pomešani sa grumenjem kreča od kojih je neko bilo znatne veličine...“ Tu pominjemo razne odevne predmete, češljeve, obuću, posuđe, čak i klupka vune i pletene korpe, novac, nekoliko zlatnika itd.

 

{186} — Na kojoj dubini zatičete prve žrtve?

 

— Na prve ostatke skeleta naišli smo na dubini od metar i pet santimetara. Evo šta kaže naš zapisnik:“U svim slučajevima radilo se o celim skeletima samo što su se neki nalazili van granica sonde, u profilu zida. Skeleti su ležali u vrlo različitim položajima, nabacani bez nekog reda i to tako da su pojedini delovi bili međusobno isprepletani. Jedni su bili okrenuti sa licem naniže, neki su bili zgrčeni, a neki opušteni. Orijentacija skeleta je vrlo različita — u svim pravcima. Skelet broj 1 nađen je skelet ženskog pola oko četrdeset godina, oko tog skeleta nađeno je mnoštvo predmeta. Skelet broj 2 ležao je ispod prethodnog. To je skelet ženske osobe sa ostacima pletenica tamne smeđe boje životnog doba od oko 30 godina. Skelet broj 3 ležao je ispod prethodnog. Pol ženski, oko 30 godina...“ Ovaj užasan spisak završava se brojem 197. Našli smo samo u ovoj sondi 51 dete do 14 godina starosti. Bilo je šest devojaka starih između 14 i 20 godina i jedan njihov vršnjak. Trideset troje je imalo 20 do 25 godina — jedno muško i 32 ženske osobe. Između 25 i 35 godina bilo je 56 osoba — pet muškaraca i 51 žena. Od 35 do 50 godina — 28 — tri muškarca, 25 žena i 10 osoba neodređenog pola. Iznad 50 godina bilo je šest žrtava — sve ženskog pola. Našli smo i šest odraslih osoba neodređene starosti — po troje muškaraca i žena. Vidi se da je reč o grupi mlađih žena, a da su muškarci bili retki.

 

— Kakva su vaša antropološka zapažanja?

 

— Na osnovu boje kose i oblika dlake može se zaključiti da se radi o populaciji koja je nosilac svetle komponente, najverovatnije slovenskog porekla. Znači, u toj raci nije bilo Jevreja i Cigana. Ostaci tekstila i stvari govore da se radilo o našem seoskom življu. Velika količina predmeta koje su žrtve nosile pokazuje da su one dovedene direktno do mesta pogubljenja i da prethodno nisu bile u logoru. Na to posebno ukazuje prisustvo noževa, prstenja, zlatnika itd. S obzirom da su žrtve ležale uglavnom potrbuške uzrok smrti su bile povrede nanesene tupim predmetom — maljem ili kundakom. Žrtve su ubijane na ivici jame. Nisu nađene prostrelne povrede niti povrede drugih delova skeleta. Najčešće se vide povrede u bočnom i zatiljnom delu predela glave u vidu izbijenih ili ulegnutih delova kosti sa karakterističnim okolnim pukotinama. Posle ubijanja žrtve su padale u jamu, a njihove stvari pobacane su za njima. Potom je sve zatrpano. Izgleda da je po vrhu prosuta izvesna količina kreča. Na dnu jame se vide znaci saponifikacije, jer je teren podvodan.

 

— Koliko ste sondi ukupno istražili?

 

— To se sve odvijalo pre četvrt veka i više ne mogu da se setim svih ovih užasnih brojeva. Znam samo da smo na osnovu broja sondi koje smo tada otvorili, na osnovu broja žrtava koje smo u tim sondama pronašli i na osnovu prethodnih pretraga terena stručnjaka za sudsku medicinu izračunali da se na području Jasenovca i Gradiške nalazi između 700 i 730 hiljada žrtava. Podvlačim, pored toga užasnog broja treba uzeti u obzir i ljude koji su zauvek nestali u talasima Save. Prema svedočenju očevidaca ni to nije zanemarljiv broj.

 

{187} — Profesore, pomenuli ste da ste ove zapisnike sa istraživanja predali nadležnima. Rekli ste i to da sadržaj tih zapisnika nikada nije objavljen. Svedoci smo pak, da se danas opasno manipuliše brojevima žrtava, da se one često minimiziraju. To je uvreda za porodice onih koji su pali kao žrtve bezumlja. Čuli smo i za vaša nastojanja da se jednom konačno i nedvosmisleno kaže da je Jasenovac progutao — ne 30 ili 40, nego 700 (sedamsto) hiljada ili više od milion života. Da li je moguće da će, makar stručna javnost, ikada doći do vaših zapisnika. Smatram, naime, da bi oni mogli biti jedan od ključeva koji otvaraju put ka istini?

 

— Vidite, odmah nakon što smo završili istraživanja — još daleke 1964. godine, intervjuisao me je tada mlad novinar „Politike“ Momčilo Stefanović. Intervju je trebalo da izađe u NIN-u. Taj se članak nikada nije pojavio. Kada sam se raspitivao za njegovu sudbinu rečeno mi je da više ništa ne pitam o tom tekstu. Pre nekoliko godina, kada su na terenu Jasenovca otkrivene nove grobnice, ponudio sam da pomognem — naravno besplatno — da se i te grobnice istraže. Muzej u Jasenovcu mi nikada nije odgovorio. Zašto — ne znam. Mi smo svoje nalaze predali u Jugoslovenski arhiv, čoveku od poverenja. On ih je tamo pohranio i sigurno je da će i ta dokumenta jednog dana biti otvorena i dostupna javnosti. Što se tiče klime koja je vladala u vreme kada smo mi završili istraživanja, mora se znati da je zemlja bila još veoma „rovita“, da je bilo još veoma mnogo živih bliskih rođaka žrtava ratnih zločina i u tom svetlu možda je tada i bilo razumno ne dirati po „otvorenim ranama“. Naravno, bilo je značajno da se zna šta se zbivalo za vreme rata, posebno sa civilnim stanovništvom i zato je naše istraživanje i organizovano. No, država je imala neprikosnoven autoritet i ocenila je da široj javnosti ne bi trebalo da budu dostupni svi podaci. Tako se dogodilo da o našim nalazima šira javnost nije znala sve do skoro. Tek nedavno, u uslovima izmenjene političke klime, „Politika“ je smogla snage da objavi jedno moje pismo uredništvu u kome samo načelno govorim o tome da su se jednom ovakva istraživanja i sprovodila i da je besmislica tvrdnja da pod njivama Jasenovca leži tek trideset — četrdeset hiljada žrtava.

Gde je jasenovačko zlato?

Prof. dr Srboljub Živanović još kaže da su tokom iskopavanja na jasenovačkom terenu članovi komisije nalazili znatne količine zlatnog nakita i novca. Da se ne bi desilo da iz masovnih grobnica to zlato bude odneto u vreme istraživanja, ili kasnije, članovi ekipe su sve zlatne predmete skupili i nakon završetka radova predali uz zapisnik SUBNOR-u Hrvatske. Naša komisija je tom prilikom predložila da se od tog zlata izradi neki simboličan predmet ili da se izlije u jedan komad i izloži kao spomen u Muzeju u Jasenovcu. Kasnije se profesor dr Živanović interesovao šta se dešavalo sa tim zlatom.

— Nezvanično su mi rekli da je doneta odluka da se od tog zlata ništa ne pravi nego da se ponovo zakopa u Jasenovcu... Ako je to i urađeno bilo bi dobro doznati koja je to komisija zakopala i gde.

{188} Preživeo zahvaljujući pedanteriji administracije

Profesor dr Živanović još objašnjava:

— Pre početka istraživanja našoj komisiji su bili dostupni i podaci koje je prikupio profesor dr Ante Premeru, profesor sudske medicine Sveučilišta u Zagrebu i kasnije Univerziteta u Novom Sadu, koji je kao predratni komunista dospeo u Jasenovac još početkom rata. Njegova sreća u nesreći je bilo što se u administraciji logora našao neki pedantni sudski pisar koji je te prve internirce do jednoga zaveo u knjige. Ustaše kasnije nisu smele te ljude da pogube, da bi imali pokriće pred međunarodnim humanitarnim organizacijama. Tako je profesor dr Premeru preživeo ceo rat, zajedno sa oko hiljadu ljudi. On je posmatrao zbivanja u logoru i kao naučnik i kao žrtva. Njegova svedočenja će kasnije biti dragocena.

Prof. dr Premeru je već od 1943. godine po nalogu logorskih vlasti otkopavao masovne grobnice i spaljivao žrtve, ne bi li zločinci sakrili šta se dešavalo u logoru. Krah je naime bivao sve bliži. To je posebno postalo jasno nakon pada Italije.

27. lekar u Jasenovcu

— Pored profesora Premera dragocene podatke o lokacijama masovnih stratišta Gradine i Jasenovca dala nam je i profesorka dr Zora Radujkov, sa našeg Fakulteta, sa predmeta patološka fiziologija, kaže prof. dr Živanović. — Ona je bila 27. lekar u Jasenovcu. Njenih 26 prethodnika je pogubljeno. Imala je sreću da preživi rat i kasnije nam je dala niz potresnih svedočenja o zbivanjima u logoru. Danas je penzioner i s vremena na vreme dolazi na Fakultet.

Istraživanja profesora Dilija

Prof. dr Živanović uzgred pominje i podatak da nikada nisu istražene zloglasne jame — kraške vrtače u koje su za vreme rata ustaše bacile veliki broj Srba iz Like, Dalmatinske Zagore i Hercegovine.

— Za vreme mog boravka u Londonu za ovaj problem se posebno zainteresovao profesor Dili, predavač anatomije na Medicinskom fakultetu bolnice Svetog Đorđa u Londonu. On je, pošto su u Britaniji čuli za ove monstruozne zločine na našem tlu, kao speleolog amater i kao mlad lekar, došao sa neformalnom grupom — na letovanje u našu zemlju i sasvim se nezvanično spustio u nekoliko vrtača u Međugorju. Objasnio mi je da se spustio samo da bi ustanovio da li je njegov skepticizam na mestu. Nije nikako verovao da je takav masovni zločin prema sunarodnicima, komšijama uopšte moguć. Ja njegov izveštaj nisam video, ali znam da ga je an podneo zvanično britanskoj vladi.

Prema rečima prof. dr Živanovića postoje neki preliminarni dogovori sa prof. dr Dilijem da se u Jugoslaviji organizuje serija razgovora i predavanja na ovu temu i da on lično dođe. Na pitanje {189} da li je sa prof. dr Dilijem razgovarao o istraživanju jama, prof. dr Živanović kaže da je njegov londonski kolega na dubini od više desetina metara nailazio na velike količine skeleta i to u nekoliko jama u koje se spuštao. Navodno, postoje i fotografije koje su tada britanski anatomi — speleolozi snimili.

Razgovor vodio Milan Nožica

(„Informativni glasnik“ Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, br. 231, 28. XI 1989, str. 8-9).

10.

IMENIK POSTRADALIH JASENOVČANA
MJEŠTANI JASENOVCA
KOJI SU U VREMENU
OD 1941. DO 1945. GODINE POGINULI ILI UMRLI U LOGORIMA, ZATVORIMA ILI SU PALI KAO UČESNICI NOB-a

 Prezime i imeGodina
rođenja
Godina i mjesto
zadnjeg traga
1.Alijagić Bećir1911.1944.Jasenovac/Z-H
2.Bačić V. Ana1864.1942.St. Gradiška/L
3.Bačić G. Draginja1923.1942.St. Gradiška/L
4.Bačić N. Ivo1890.1943.Srbija/H
5.Bačić J. Jovo1872.1942.St. Gradiška/L
6.Bačić T. Ljuba1868.1942.Jasenovac/L
7.Bačić J. Miloš1918.1942.Norveška/L
8.Bačić M. Nada1941.1942.St. Gradiška/L
9.Bačić Nasta1896.1942.St. Gradiška/L1.
10.Bačić I. Nikola1914.1943.Sl. Brod/Z
11.Bačić I. Stana1890.1942.Jasenovac/G-Z
12.Banda Dušan1906.1942.Zemun /L
13.Batar K. Đuro1883.1942.Norveška/L
14.Batar S. Đuro1896.1942.Norveška/L
15.Batar B. Jelena1931.1944.Jasenovac/L
16.Batar P. Jovan1904.1942.Norveška/L
17.Batar Ljuba1898.1942.St. Gradiška/L
18.Batar K. Mile1919.1942.Norveška/L
19.Batar P. Miško1906.1942.Norveška/L
20.Batar K. Petar1902.1942.Norveška/L
21.Blažević Julka1891.1942.Đakovo/L
22.Bobsija M. Ljuba1864.1942.St. Gradiška/L
23.Bobsija T. Pane1872.1944.Njemačka/L
24.Bobsija T. Tane1889.1942.Zemun/L
25.Boljarević J. Luka1870.1942.Zemun/L
26.Boljarević L. Mijo1890,1942.Zemun/L
27.Boljarević Mile (Mićun)1911.1942.Jasenovac/L
28.Boljarević G. Milica1939.1942.St. Gradiška/L
29.Boljarević A. Tešo1875.1942.Zemun/L
30.Borović M. Draginja1884.1942.{190} Njemačka/L
31.Borović M. Draginja (Nasta)1879.1943.Njemačka/L
32.Borović B. Draginja?1943.Njemačka/L
33.Borović J. Gavro1908.1942.Jasenovac/L
34.Borović P. Glišo1892.1942.Zemun/L
35.Borović P. Ilija1905.1942.Norveška/L
36.Borović M. Jovo1940.1942.Jasenovac/L
37.Borović N. Kata1860.1942.Jasenovac/L
38.Borović K. Ljuba1878.1942.Jasenovac/L
39.Borović S. Mara1907.1942.Jasenovac/L
40.Borović D. Mijo1895.1942.Norveška/L
41.Borović S. Jovo1877.1942.Jasenovac/L
42.Borović G. Mirko1925.1944.Beograd/H
43.Borović I. Mladen1938.1942.Jastrebarsko/L
44.Borović G. Nada1933.1942.Jasenovac/L
45.Borović G. Stevo1939.1942.Jasenovac/L
46.Borović G. Velinka1931.1942.Jasenovac/L
47.Bosnić D. Boro1938.1941.Jasenovac/L
48.Bosnić G. Ljubica1905.1941.Jasenovac/L
49.Božičić I. Đuka1889.1942.St. Gradiška/L
50.Božičić O. Gojko1918.1941.Jasenovac/L
51.Brnić Fabijan1910.1944.Jasenovac/L
52.Cvijetić Simo (Kurtalo)1890.1942.Jasenovac/L
53.Crndak Đuro1911.1944.Jasenovac/L
54.Čokrlić S. Anka1911.1945.St. Gradiška/L
55.Čokrlić Ljuban?1942.St. Gradiška/L
56.Čokrlić M. Milka1872.1942.St. Gradiška/L
57.Čolak B. Danica19111943.Jasenovac/L
58.Čolak Đ. Draginja1920.1942.Jasenovac/L
59.Čolak M. Dušan (Jakšić)1930.1942.Jasenovac/Š
60.Čolak N. Đorđe1908.1942.Norveška/L
61.Čolak Jelena?1943.Jasenovac/L
62.Čolak S. Jelena1890.1942.Jasenovac/L
63.Čolak Đ. Jovan1912.1942.Norveška/L
64.Čolak M. Kata1884.1942.Jasenovac/L
65.Čolak M. Kata1872.1942.Jasenovac/L
66.Čolak Lazo1870.1942.Srbija/H
67.Čolak Ž. Ljubica1938.1943.Jasenovac/L
68.Čolak Lj. Milan1937.1943.Jasenovac/L
69.Čolak N. Živko1911.1943.Jasenovac/L
70.Ćukalac N. Danica1895.1942.Jasenovac/L
71.Ćukalac Đurica?1942.Jasenovac/L-3
72.Ćukalac Đ. Lazo1890.1942.Norveška/L
73.Ćukalac N. Ljubica1923.1942.Jasenovac/L
74.Ćukalac S. Milka1902.1942.Jasenovac/L
75.Ćukalac N. Miloš1907.1942.Jasenovac/L
76.Ćukalac S. Nasta1867.1942.St. Gradiška/L
77.Ćukalac L. Pelka1885.1942.Jasenovac/L
78.Ćukalac D. Ruža1908.1944.Jasenovac/L
79.Ćukalac M. Sredoje1924.1944.Njemačka/L
80.Ćukalac L. Stevo1923.1942.Kamensko/NOB
81.Ćukalac M. Velimir1938.1944.{191} Jasenovac/L
82.Ćukalac D. Zdravko1941.1942.St. Gradiška/L
83.Ćukalac L. Živko1920.1944.Njemačka/L
84.Dedović D. Krista1876.1941.Jasenovac/L
85.Dekanović Đ. Đuro (Drug)1900.1945.Jasenovac/Z-L
86.Drača Ana?1942.St. Gradiška/L
87.Drača V. Draginja1879.1942.Jasenovac/L
88.Drača P. Milan1902.1943.Podgrmeč/NOB
89.Drača N. Petar1877.1944.Beograd/H
90.Dragić Joza?1944.Jasenovac/L
91.Dragić M. Ljubica1917.1944.Jasenovac/L
92.Dragić Stipa?1944.Jasenovac/H
93.Drakulić M. Miloš1899.1942.Norveška/L
95.Dumešić I. Roza1905.1944.Jasenovac/Z-L
96.Đilas M. Draginja1899.1943.Jasenovac-Mlaka/L
97.Đilas Ilija?1944.Jasenovac/L
98.Đilas A. Josip1923.1944.Sremski front/NOB
99.Gačić Jula?1942.St. Gradiška/L
100.Grubić Bogdan1898.1944.Lonja/H
101.Grujčić J. Anka1907.1942.Jasenovac/L
102.Grujčić Đ. Đuro1871.1941.Jasenovac/L
103.Grujčić N. Gavro1905.1942.Norveška/L
104.Grujčić T. Marija1880.1942.Jasenovac/L
105.Grujčić Pane1875.1942.St. Gradiška/L
106.Grujčić N. Stevo1915.1945.Bosna/NOB
107.Ilinčić I. Ana1915.1942.St. Gradiška/L
108.Ilinčić S. Anđa1897.1942.St. Gradiška/L
109.Ilinčić M. Danica1919.1942.St. Gradiška/L
110.Ilinčić P. Draga1907.1941.Jasenovac/L
111.Ilinčić P. Draginja1905.1942.Jasenovac/L
112.Ilinčić A. Jelena1809.1942.Jasenovac/L
113.Ilinčić J. Pelka1906.1941.Jasenovac/L
114.Ilinčić B. Petar1900.1941.Jasenovac/L
115.Ilinčić M. Nikola1900.1942.Norveška/L
116.Ilinčić Desanka1907.1941.Jasenovac/L
117.Jovanović P. Branko1930.1942.St. Gradiška/L
118.Jovanović P. Milena (?)1925.1942.St. Gradiška/L
119.Kasap Mitar1910.1942.St. Gradiška/L
120.Kelić M. Lazo1883.1941.Jasenovac/L
121.Kelić M. Maca1914.1942.Jasenovac/L
122.Kelić M. Maksim1885.1942.Norveška/L
123.Kelić M. Manda1884.1942.St. Gradiška/L
124.Kelić J. Sreten1914.1942.Norveška/L
125.Kelić M. Žarko1917.1942.Norveška/L
126.Klincov J. Anđa1922.1945.Njemačka/L
127.Klincov N. Đuro1894.1945.Njemačka/L-H
128.Klincov N. Lazo1896.1942.Norveška/L
129.Klincov B. Mihajlo1924.1942.Norveška/L
130.Klincov S. Milica1892.1945.Njemačka/L
131.Korica S. Nedeljko1938.1942.St. Gradiška/L
132.Korica M. Stojan1910.1942.Norveška/L
133.Kosić T. Ana1891.1942.{148} Jasenovac/L
134.Kosić L. Đuro1892.1942.Jasenovac/L
135.Kosić M. Mara1905.1941.Jasenovac/Z-L
136.Kosić N. Savo1870.1942.Jasenovac/L
137.Kostić G. Dušan1896.1942.Njemačka/L
138.Kostić M. Milica1893.1942.Jasenovac/L
139.Kostić I. Milka1880.1942.Jasenovac/P
140.Kostić Milka?1942.St. Gradiška/L
141.Kostić D. Nikola1915.1942.Jasenovac/L
142.Kotur M. Danica1939.1942.St. Gradiška/L
143.Kotur P. Gojko1901.1942.Norveška/L
144.Kotur M. Maca1885.1942.St. Gradiška/L
145.Kotur N. Mara1940.1942.St. Gradiška/L
146.Kotur G. Marija1872.1942.St. Gradiška/L
147.Kotur M. Marija1870.1942.St. Gradiška/L
148.Kotur M. Milica1941.1942.Jasenovac/L
149.Kotur J. Milka1907.1942.St. Gradiška/L
150.Kotur S. Milka1897.1942.Jasenovac/L
151.Kotur L. Mladen1928.1942.Jasenovac/L
152.Kotur P. Nikola1909.1942.St. Gradiška/L
153.Kotur L. Savo1931.1942.Jasenovac/L
154.Kotur Smilja?1942.Jasenovac/L
155.Kotur G. Stevo1924.1942.St. Gradiška/L
157.Kotur P. Živko1912.1942.Norveška/L
158.Kovačević Ana1880.1942.Jasenovac/L
159.Kovačević Agneza1894.1942.St. Gradiška/L
160.Kovačević P. Draginja1887.1942.St. Gradiška/L
162.Kovačević B. Mirko1898.1942.Norveška/L
163.Kukić N. Radojka1939.1942.St. Gradiška/L
164.Kukić J. Simo1891.1942.Beograd/L
165.Lang A. Nikola1892.1942.Jasenovac/L
166.Livnjak Dragomir1922.1942.Zemun/L
167.Livnjak Jovan1897.1942.Norveška/L
168.Livnjak V. Lazo1912.1942.Zemun/L
169.Livnjak Ljuba1893.1942.St. Gradiška/L
170.Livnjak Ljubica1893.1942.Njemačka/L
171.Livnjak Pelka1877.1942.Jasenovac/L
172.Lužajić Nenad1915.1942.Norveška/L
173.Ljutica S. Milan1942.1942.St. Gradiška/L
174.Ljutica S. Radojka1933.1942.St. Gradiška/L
175.Ljutica Spasoje1896.1942.Norveška/L
176.Mačkić Ana1886.1942.Jasenovac/L
177.Mačkić S. Anđela1900.1942.St. Gradiška/L
178.Mačkić P. Draginja1890.1942.St. Gradiška/L
179.Mačkić Buka1886.1942.Srbija/L-H
180.Mačkić S. Grozda1924.1942.Jasenovac/L
181.Mačkić S. Grozda1926.1942.St. Gradiška/L
182.Mačkić Ivo1880.1942.Jasenovac/L
183.Mačkić Jelka1880.1942.Jasenovac/L
184.Mačkić G. Jovan1864.1942.Jasenovac/L
185.Mačkić S. Jovanka1889.1942.{193} St. Gradiška/L
186.Mačkić Kata1884.1942.Jasenovac/L
187.Mačkić Nikola1902.1942.Norveška/L
188.Mačkić Simo1886.1943.Srbija/H
189.Mačkić Slavko1902.1942.Norveška/L
190.Mačkić M. Stevo1876.1942.Jasenovac/L
191.Mačkić Vaso?1942.Norveška/L
192.Mačković P. Ivan1903.1944.Lonja/NOB
193.Majstorčić Mijo1921.1944.Jasenovac/3-L
194.Majstorović Lazo1922.1942.Norveška/L
195.Malonek Franciska1895.1942.St. Gradiška/L
196.Metlaš M.1942.1942.St. Gradiška/L-HH
197.Metlaš S. Ana1885.1942.St. Gradiška/L
198.Metlaš M. Danica1935.1942.Jasenovac/L
199.Metlaš P. Dušan1903.1942.Norveška/L
200.Metlaš M. Dušanka1933.1942.St. Gradiška/L
201.Metlaš J. Luka1916.1941.Zagreb/Z
202.Metlaš J. Milan1913.1941.Bijeljina/NOB
203.Metlaš M. Mijo1940.1942.St. Gradiška/L
204.Metlaš P. Mijo1902.1942.Norveška/L
205.Metlaš M. Mira1939.1942.St. Gradiška/L
206.Metlaš Mirko (Muha)1903.1942.Norveška/L
207.Metlaš N. Slavka1941.1942.St. Gradiška/L
208.Metlaš M. Nada1938.1942.St. Gradiška/L
209.Mikić S. Ana1910.1942.Jasenovac/L
210.Mikić M. Anastasija1880.1942.Jasenovac/L
211.Mikić M. Danica1936.1942.St. Gradiška/L
212.Mikić G. Draginja1880.1942.Jasenovac/L
213.Mikić Đuro?1942.St. Gradiška/L
214.Mikić Ljuba?1942.St. Gradiška/L
215.Mikić P. Petar1912.1942.Zemun/L
216.Mikić P. Radojka1936.1942.St. Gradiška/L
217.Mikić M. Vladimir1862.1942.Jasenovac/L
218.Milešević M. Milica1878.1942.St. Gradiška/L
219.Milešević Stana?1942.St. Gradiška/L
220.Milešević S. Veljko1925.1942.Užice/N0B
221.Papučić Ana1886.1942.St. Gradiška/L
222.Parać V. Ljuba1868.1942.St. Gradiška/L
223.Parać S. Mijo1875.1942.Jasenovac/L
224.Pirija Martin1910.1941.Jasenovac/3-L
225.Polak Draginja1870.1942.Đakovo/L
226.Poznanović Lazo?1943.Srbija/H
227.Puđa T. Anđa1904.1942.St. Gradiška
228.Puđa V. Mihajlo1925.1942.L-Banjica/NOB
230.Radovanović V. Milica1922.1942.St. Gradiška/L
231.Radovanović1942.1942.St. Gradiška/L-HH
232.Radulović L. Ana1875.1942.St. Gradiška/L
233.Radulović D. Dušan1916.1942.Norveška/L
234.Radulović S. Dušan1913.1942.St. Gradiška/L
235.Radulović M. Dušanka1924.1942.St. Gradiška/L
236.Radulović Glišo1869.1943.Srbija/H
237.Radulović Kata1872.1942.{194} St. Gradiška/L
238.Radulović D. Milan1938.1942.St. Gradiška/L
239.Radulović S. Svetozar1903.1942.Norveška/L
240.Radulović Stana1867.1942.St. Gradiška/L
241.Radulović Stojanka?1942.St. Gradiška/G
242.Rajčević Č. Draginja1938.1942.St. Gradiška/L
243.Rajčević Č. Dragomir1940.1942.St. Gradiška/L
244.Rajčević J. Jeca1867.1942.St. Gradiška/L
245.Rajčević S. Joco1911.1942.Jasenovac/L3
246.Rajčević Ljuba?1942.Jasenovac/L
247.Rajčević N. Mijo1901.1942.Norveška/L
248.Rajčević Mile?1942.Zemun/L
249.Rajčević V. Milica1882.1942.St. Gradiška/L
250.Rajčević Savo1866.1942.Jasenovac/L
251.Rajčević J. Stevo?1942.St. Gradiška/L
252.Rašinac Ostoja1902.1942.St. Gradiška/L
253.Rokić J. Joca1942.1942.St. Gradiška/L
254.Rokić N. Jovan1880.1942.Beograd/H
255.Rokić K. Maca?1942.Jasenovac/L
256.Rokić M. Mara1867.1942.St. Gradiška/L
257.Rokić Milivoj (Mili)1903.1942.Zemun/L
258.Rokić N. Nevenka1887.1942.St. Gradiška/L
259.Rokić V. Savo1915.1942.Jasenovac/L
260.Rokić L. Soka1873.1942.St. Gradiška/L
261.Rokić N. Soka1882.1942.St. Gradiška/L
262.Savković Ana?1942.St. Gradiška/L
263.Savković T. Anđa1892.1942.St. Gradiška/L
264.Savković L. Dušan1937.1942.St. Gradiška/L
265.Savković L. Ilija1929.1942.St. Gradiška/L
266.Savković L. Lazo1930.1942.Zemun/L
267.Savković M. Ljubomir1924.1942.Norveška/LH
268.Savković M. Marija1889.1942.Jasenovac/L
269.Savković M. Milan1903.1942.Norveška/L
270.Savković S. Stevo1885.1942.St. Gradiška/L
271.Savković I. Vajca1872.1942.St. Gradiška/L
272.Sedlarić Anđa1860.1942.St. Gradiška/L
273.Sedlarić J. Jela1890.1942.St. Gradiška/L
274.Sedlarić A. Ljuba1880.1942.St. Gradiška/L
275.Sedlarić N. Ljubica1941.1942.St. Gradiška/L
276.Sogonić Dušan1877.1942.St. Gradiška/L
277.Sogonić M. Đuro1912.1942.Norveška/L
278.Sogonić Đ. Ljuba1881.1942.St. Gradiška/L
279.Sogonić G. Milan1905.1944.Jasenovac/L
280.Sogonić Milica1880.1942.St. Gradiška/L
281.Sogonić N. Nikola1913.1942.Norveška/L
282.Sogonić M. Velinka1916.1942.Njemačka/L
283.Sogonić D. Veljko1905.1942.Norveška/L
284.Srdanović T. Ignjo1894.1942.Zemun/L
285.Srdanović Nikola1925.1942.Norveška/L
286.Starčević M. Tešo1878.1942.Beograd/H
287.Svitlić V. Ana1885.1942.St. Gradiška/L
288.Svitlić M. Mara1924.1942.St. Gradiška/L
289.Svitlić M. Marija1915.1942.{195} St. Gradiška/L
290.Svitlić S. Mijo1865.1942.Jasenovac/L
291.Svitlić L. Milan1939.1942.St. Gradiška/L
292.Svitlić L. Milica1941.1942.St. Gradiška/L
293.Šepović M. Đuro1883.1942.Zemun/L
294.Šestanović V. Bosiljka1926.1942.St. Gradiška/L
295.Šestanović L. Jelena1883.1942.St. Gradiška/L
296.Šestanović Savka1907.1942.St. Gradiška/L
297.Šestanović V. Veljko1921.1942.Norveška/L
298.Šimičić B. Mijo1923.1944.Beograd/NOB
299.Španović T. Anka1897.1942.St. Gradiška/L
300.Španović M. Katica1885.1942.St. Gradiška/L
301.Španović D. Stevo1914.1942.Norveška/L
302.Špicmiler X. Ferda1909.1944.Jasenovac/3
303.Špicmiler J. Milica1919.1944.Jasenovac/Z
304.Špicmiler X. Vera1925.1944.Jasenovac/Z
305.Šromf Jelica1899.1944.Jasenovac/3
306.Šromf Vinko1898.1944.Jasenovac/3
307.Štern Žiga1890.1941.Jasenovac/L
308.Todorović N. Stevo1923.1943.Banjica/L
309.Todorović Vukosava1902.1941.Novska/Z
310.Trivunčić M. Ana1888.1942.St. Gradiška/L
311.Trivunčić Ana1876.1942.St. Gradiška/L
312.Trivunčić V. Anka1922.1944.Njemačka/L
313.Trivunčić G. Branko1924.1942.Norveška/L
314.Trivunčić G. Čedo1921.1942.St. Gradiška/L
315.Trivunčić B. Danica1938.1942.Norveška/L
316.Trivunčić P. Draginja1877.1941.Jasenovac/L
317.Trivunčić B. Dušan1914.1942.Norveška/L
318.Trivunčić P. Đorđe1940.1942.St. Gradiška/L
319.Trivunčić P. Đuro?1944.Jasenovac/L
320.Trivunčić M. Gojko1895.1943.Norveška/L
321.Trivunčić M. Jovo1892.1942.Norveška/L
322.Trivunčić B. Kosta1892.1942.Norveška/L
323.Trivunčić Z. Ljubica1930.1944.Beograd/H
324.Trivunčić B. Milica1898.1944.Njemačka/L
325.Trivunčić V. Nada1930.1942.St. Gradiška/L
326.Trivunčić B. Petar1908.1942.Norveška/L
327.Trivunčić B. Rajko1923.1942.Norveška/L
328.Trivunčić Ž. Siniša1938.1942.St. Gradiška/L
329.Trivunčić R. Vaso1872.1941.Jasenovac/L
330.Trivunčić S. Zorka1913.1942.St. Gradiška/L
331.Trivunčić V. Živko-1903.1942.Norveška/L
332.Ugrinić J. Buja1868.1942.St. Gradiška/L
333.Ugrinić Marija1875.1942.St. Gradiška/L
334.Ugrinić L. Milan1923.1942.Norveška/L
335.Ugrinić I. Nikola1873.1943.Srbija/H-
336.Unčanin Marija?1942.St. Gradiška/L
337.Vidaković Ana1865.1942.Jasenovac/L
338.Vidaković S. Anđa1890.1942.Jasenovac/L
339.Vidaković Draginja1861.1942.St. Gradiška/L
340.Vidaković Jovan1865.1942.Norveška/L
341.Vidaković T. Kojo1867.1942.{196} Zemun/L
342.Vidaković Kosta?1942.Jasenovac/L
343.Vidaković Nada1914.1942.St. Gradiška/L
344.Vidaković M. Savka1916.1942.Jasenovac/L
345.Vidaković Đ. Soka1889.1942.Jasenovac/L
346.Vidaković M. Vaso1916.1942.Norveška/L
347.Vlainić M. Andrija1888.1942.St. Gradiška/L
348.Vlainić Kristina1872.1942.Jasenovac/L
349.Vukas M. Ana1937.1942.St. Gradiška/L
350.Vukas N. Đuka1911.1942.Norveška/L
351.Vukas M. Marija1882.1944.Jasenovac/L
352.Vukas D. Milena1921.1942.St. Gradiška/L
353. Vukas N. Petar1924.1942.Norveška/L
354. Vukas Đ. Savka1940.1942.St. Gradiška/L
355. Vukas N. Soka1911.1944.Njemačka/L
356. Vukmirović N. Danica1942.1942.Jasenovac/L
357. Vukomančić B. Jula1882.1942.St. Gradiška/L
358. Vukomančić B. Kata1870.1942.St. Gradiška/L
359. Vukomančić V. Ljuba1935.1942.St. Gradiška/L
360. Vukomančić S. Mara1904.1942.St. Gradiška/L
361. Vukomančić Ž. Mladen1936.1942.St. Gradiška/L
362. Vukomančić Z. Nada1932.1944.Novska/L
363. Vukomančić S. Vaso1900.1942.Norveška/L
364. Vuletić S. Ilija1914.1942.Norveška/L
365. Vuletić I. Latinka1933.1942.St. Gradiška/L
366. Vuletić P. Mijo1922.1942.Norveška/L
367. Vuletić S. Rajko1910.1942.Norveška/L

TUMAČ OZNAKA

L =Stradao u logoru,
Z =Trag se zagubio u zatvoru,
Z-L =Prošao kroz zatvor, a potom logor,
X =Pušten iz logora i bez prava povratka na kućno ognjište i u takvim uvjetima zagubio mu se trag,
XX =Rođen u logoru, pogubljen bez imena,
NOB =Poginuo kao učesnik NOB.

 

Popis korišten od MO SUBNORH Jasenovac. Autor je obavio i dopunske provjere i dopune podataka. Zadnja kontrolna revizija spiska rađena je prilikom gradnje mjesnog spomenika žrtvama. Konzultirana su mišljenja Rep. sekretarijata za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu Hrvatske i RO SUBNOR Hrvatske oko metodologije i tehničkih detalja.

Da li je moguće da se potkrala pokoja greška? Moguće je i bit ću zahvalan za suradnju kako bi eventualno u nekom naknadnom izdanju učinili ispravku.

Radovan Trivunčić (Jasenovačka drama, Zagreb 1985, str. 67-77).

{197}

Iz Pomenika (čitulja) Jasenovačkog hrama.

{198}

Iz Pomenika (čitulja) Jasenovačkog hrama.