Episkop ARTEMIJE
„PRE ILI POSLE, PITANjE JE SAD“?
U toku pregovora o „budućem statusu Kosova i Metohije“, temi veštački stvorenoj i silom nametnutoj od strane svetskih moćnika, jer je taj status poznat, priznat i definisan u mnogim međunarodnim pravnim dokumentima, konferencijama, poveljama, rezolucijama i td., čule su se mnoge nedoslednosti. Dakle, problem Kosova i Metohije ne postoji. To je lažni problem. Postoji problem albanske (šiptarske) manjine u Srbiji, koji zaista treba da dobije svoje rešenje na principima rešavanja sličnih problema u svim demokratskim zemljama u svetu. Ni manje, ni više od toga.
Naši političari i državni vrh Srbije, tokom proteklih pregovora (i onih 2006. i ovih u 2007), više puta su se oglašavali i saopštavali nama, građanima ove zemlje, šta nameravaju da urade ako albanski lideri sa Kosova i Metohije proglase NEZAVISNOST KOSOVA. Te namere, obučene u izjave i saopštenja, su najčešće nedolične jedne suverene države. „Nećemo priznati“; „proglasićemo nevažećom“; „poništićemo nezavisnost“; „borićemo se svim pravnim i demokratskim sredstvima“; „vojsku nećemo slati na Kosovo“ itd. Sve te i slične izjave, ohrabruju, čak – podstiču Šiptare da krenu putem jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova. Jer je očigledno, da se nemaju čega plašiti. Često se čuje sa najvišeg državnog vrha: „Srbija nije za rat“; „Srbija neće ratovati“. Slažemo se da Srbija nije za rat, ali se jasno mora reći da je Srbija za odbranu. A koja to druga zemlja ne bi bila? Uostalom, sve što budemo preduzimali „Dan posle“, ostaće besplodno, jer se ta odluka o nezavisnosti Kosova neće povući ni od strane Šiptara, niti od strane njihovih mentora, koji će ih odmah priznati. Još niko i nigde, nažalost, nije rekao šta treba Srbija da uradi „Dan pre“ proglašenja, kao preventivu, kao ozbiljnu opomenu ili nagoveštaj šta se sve može desiti ako do toga dođe. To bi, možda, i predupredilo donošenje takve jednostrane i nerazumne odluke, kao i spremnost nekih da tu odluku podrže i priznaju.
A šta je to što bi Država Srbija mogla i trebala da učini (figurativno rečeno) „Dan pre“. Ima mnogo toga, ali recimo konkretno:
- Zatvoriti granice (administrativne) Kosova i Metohije prema Srbiji za tri dana (za putnike, robu i dr.).
- Pozvati „Posmatračku Misiju“ zemalja članica Šangajske organizacije za saradnju (Kina, Rusija, Indija, Pakistan...).
- Pozvati na mobilizaciju sve vojne obveznike Srbije (pod vidom provere spremnosti, edukacije) na tri dana. (Pokaz koga Srbija ima za svoju odbranu).
- Organizovati vojne vežbe u oblastima bliskim Pokrajini Kosova i Metohije , uz učešće nekih posmatrača iz Šangajske organizacije za saradnju.
- Izvesti masovne demonstracije u Beogradu i ostalim gradovima Srbije (da shvate koliko je Srbima stalo do Kosova i Metohije). (Tu bi Crkva mogla i morala da se angažuje, da organizuje, pozove, pripomogne), i td.
Time bi se efikasno delovalo preventivno, i uticalo da razmisle (ne)odgovorni pre donošenja odluke o proglašenju nezavisnosti Kosova.
Po eventualnom proglašenju, sve pomenute aktivnosti, bile bi besmislene i neefikasne. „Bolje je sprečiti, nego lečiti“. To važi i ovde.
|