utorak, 12. jul 2005.
  NIS-Naftagas
  NIS-Gas
  NIS-Energogas
  NIS-RNP
  NIS-RNS
NIS-RNB
  NIS-FAM
  NIS-Jugopetrol
  NIS-Naftagas   promet
NIS-Inženjering
Uoči komemorativnog skupa povodom DESETOGODIŠNJICE SREBRENIČKOG masakra
Hronika najavljenog zločina
Prošlo je deset godina od srebreničke operacije Vojske Republike Srpske u kojoj je počinjen najveći ratni zločin u Evropi posle Drugog svetskog rata, okvalifikovan u četiri presude Međunarodnog tribunala za ratne zločine u Hagu kao genocid. U respektabilnim analizama svedoka i uglednih javnih ličnosti srebrenički masakr u kojem su učestvovali pripadnici srpske vojne formacije, ocenjuje se i kao veliki poraz međunarodne zajednice, budući da snage Ujedinjenih nacija nisu uspele da u zoni koju su proglasile zaštićenom, spreče svirepu likvidaciju više od sedam i raseljavanje 25 hiljada Bošnjaka.
Ponovila se strahovita fašistička matrica odvajanja navodno vojno sposobnih muškaraca, među kojima je bilo i petnaestogodišnjaka, od žena i starijih osoba. Slike njihovog stradanja obišle su svet i, unekoliko, dobile pravosudni epilog. Ključni kreatori i realizatori zločina Radovan Karadžić, predsednik Republike Srpske i general vojske bosanskih Srba, Ratko Mladić, su na slobodi.
Za Haški tribunal nije bilo dileme; u presudi protiv generala Radoslava Krstića, osuđenog pred Tribunalom na 46 godina zatvora za pomaganje u genocidu, ističe se da su snage bosanskih Srba "i pored Rezolucije Saveta bezbednosti UN prema kojoj je enklava morala biti ‘zaštićena od svakog oružanog napada i svakog drugog čina neprijateljstva’, jedinice Vojske Republike Srpske napale i zauzele grad".
- U roku od nekoliko dana 25 hiljada bosanskih Muslimana - najviše žena, dece i staraca koji su živeli u ovom sektoru - isterano je iz svojih domova i, u atmosferi terora ukrcavani su od strane Srba u prepune autobuse koji su prelazili linije sukoba, kako bi dospeli do teritorija koje su pod kontrolom bosanskih Muslimana. Vojno sposobni muškarci doživeli su drugačiju sudbinu. Hiljade njih koji su pokušali da pobegnu iz tog područja zarobljeni su zatvoreni u nehumanim uslovima, zatim likvidirani. Više od sedam hiljada osoba nikada se više nisu vratile - navodi se u presudi generalu Krstiću.
A, kao što to obično biva, masovni zločini i genocid imaju ideološki bekgraund.
- Ja bih više volela da potpuno očistimo istočnu Bosnu od Muslimana. Sve i da zadržimo 70 posto teritorije - nema tu mira. Ja njima ne želim ništa dobro. Ali, da ja budem mirna, ja njima moram dati da oni imaju neki način života, da sebi organizuju život, da ne bi mene sve vreme uznemiravali. Tako ja shvatam tih 30 muslimanskih posto teritorije - reči su haške osuđenice Biljane Plavšić koja je priznala svoje učešće u zločinu i izdržava zatvorsku kaznu od 11 godina.
Povodom Izveštaja svoje Komisije za istraživanje događaja u srebreničkoj operaciji,Vlada Republike Srpske u oktobru prošle godine zaključuje da prihvaćeni Izveštaj "nedvosmisleno pokazuje, da su u području Srebrenice u julu 1995. godine, učinjeni zločini velikog obima grubim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava", kao i da je " Republika Srpska iskazala odlučnost da se suoči sa istinom o događajima iz proteklog tragičnog sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine". U zaključcima Vlade RS izražava se saosećanje sa bolom srodnika žrtava, "uz iskreno žaljenje i izvinjenje zbog tragedije koja im se dogodila", kao i opredeljenje Vlade da preduzima odlučne korake da se pred lice pravde izvedu sva lica koja su počinila ratne zločine".
U Srbiji su pripreme za obeležavanje srebreničkog masakra produbile stare podele u vezi sa odgovornošću za ratne zločine; uvod je bila tribina studentskog udruženja Nomokanon na Pravnom fakultetu, održana 17. maja ove godine, na kojoj je sprečen linč Nataše Kandić, izvršnog direktora Fonda za humanitarno pravo koju su napali studenti prava i drugih fakulteta.
Nakon objavljivanja filma sa stravičnim scenama ubistva šestorice Bošnjaka u okolini Srebrenice koje su počinili pripadnici srbijanske oružane formacije, "škorpioni", unekoliko je promenjen odnos javnosti prema srebreničkom masakru, ali je Srpska radikalna stranka započela skupštinsku debatu i, štaviše, zatražila raspisivanje referenduma o "liku i delu" Nataše Kandić. Nije došlo do usaglašavanja stavova u vezi sa tekstom dokumenta koji se kolokvijalno naziva deklaracijom o Srebrenici. Podnosioci su bili Nataša Mićić, predsednica Građanskog saveza Srbije i Žarko Korać, predsednik Socijaldemokratske unije, a iza teksta u kojem se genocid naziva pravim imenom stoji osam uglednih nevladinih organizacija.
Veliki broj državnika, među kojima su i predsednici SCG i Srbije, Svetozar Marović i Boris Tadić, najavili su dolazak na komemoraciju. Nizom manifestacija u Srebrenici, Tuzli i drugim mestima u Bosni i Hercegovini počelo je obeležavanje desetogodišnjice zločina. Nažalost i otkrivanjem eksploziva u fabrici koja se nalazi samo stotinak metara od spomen-obeležja, mesta u koje će biti uprte oči celog sveta. Bojan Tončić
Od govora mržnje do ćutanja mržnje
Banalnost ravnodušnosti
Janja Beč Neumann
"Oči žrtava će se zatvoriti kada se ostvari pravda ili se neće zatvoriti nikad."
MIGUEL ASTURIAS, GVATEMALA,

NOBELOVA NAGRADA ZA KNJIŽEVNOST
"Ja ne znam, nemam pojma kako će oni živit brez nas, e čula sam da je ona jedna sve plače za nama, ova Tribina ćerka Zagorka, ona kaže sve plače, ko pobi Nefinu djecu, to sam čula, pa kažem ti kako smo mi živili, pazili se ko braća ali kako mi nisu rekli izbavi svoju djecu, neće bit dobro, nisu mi morali sve reći, samo neće bit dobro, pa ja bi svoju djecu sklonila".
"Ti si puno škola završila?" pitala me.
"Pa tako, puno".
"Zašto nam nisu rekli?"
"Ne znam, to nema u knjigama."
"A šta misliš, da li je njima žao, da li je njima žao nas?"

JANJA BEČ, "PUCANJE DUŠE"
Nefu sam upoznala u Begunskom centru u Mariboru u zimu, decembra 1995, pred Novu godinu, kada sam već završavala svoje istraživanje o ratnim zločinima i genocidu počinjenom nad bošnjačkim narodom u Bosni i Hercegovini u proleće 1992, i u julu 1995. u Srebrenici. Nefa je seljanka, nepismena, udata u selo Cejvani, a rođena u selu Hanifići, opština Kotor Varoš. Sina i svekra su joj zaklali u Vrbanjcima, a majku i sestru spalili u džamiji u Hanifićima, u proleće 1992. Tada nisam znala da joj odgovorim, to je tada bila tabu tema u Srbiji, o tome se nije govorilo.
Ja sam tada počela da koristim izraze "zavera ćutanja" koji, koliko ja znam, potiče od kneza Vjazemskog koji je tako određivao ćutanje Rusa za vreme tiranije cara Nikolaja I, a malo posle kada se ćutanje nastavilo, izraz "zločin ćutanja", o ćutanju Amerikanaca za vreme rata u Vijetnamu. Danas koristim i treći izraz "teret / nasleđe ćutanja" koji je prvi počeo da koristi izraelski psiholog Dan Bar-On u svojim istraživanjima započetim 1985. u Nemačkoj o deci nacističkih visokih oficira i tvoraca Holokausta. Danas, deset godina posle početka moga istraživanja, i više od dvanaest godina od proleća 1992, kada je počeo genocid nad Bošnjacima 1992-1995. i skoro deset godina od kada je dobio svoje veliko tragično finale u julu 1995. u Srebrenici, koristim i dalje sve te izraze kada predajem.
Predajem na postdiplomskom kursu čiji sam autor: "Ratni zločini, genocid i sećanja: Koreni zla, ja hoću da razumem". Predajem od školske 2002/2003. godine u Sarajevu u Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije, Regionalni postdiplomski studij ljudska prava i demokratija u jugoistočnoj Evropi, univerziteti Sarajevo i Bolonja, i u Dubrovniku u Inter University Centre, univerziteti Sarajevo, Hamburg, Madrid, Beer Sheva, Montpellier, Granada, Buenos Aires, Maputo i po svetu kao gostujući profesor. U Srbiji sam prvi put posle 15 godina predavala u aprilu 2004, zatim u Novom Sadu, i u maju 2004. u Kragujevcu u okviru projekta Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji: "Škole za demokratiju" i "Škole ljudskih prava". Tada sam prvi put imala priliku da razgovaram sa studentima iz ova dva grada i da pokušam da odgovorim na Nefino pitanje - da li je nama, da li je nama žao njih.
Svoja predavanja uvek počinjem na isti način. Kažem uvek da je to o čemu ja predajem bolno i riskantno, da ne želim nikoga da povredim i da je moj cilj da govorimo o tome što je bilo naš život i što će obeležiti ovaj region za nekoliko generacija posle nas, ma koliko da je bolno, zato što ovaj region nikada nije imao potencijal da se suoči sa svojim patnjama niti da prođe kroz svoj bol i traume. Vekovima na periferiji velikih carstava, otomanskog, austrougarskog, fašističkog, komunističkog i sada EU carstva, formirana je "psihologija periferije" kao psihologija potlačenih i uskraćenih i vekovima internalizirana agresija tlačenih s kojima se nikada nije suočilo. Kažem i da kada jedan "genocid počne da se zaboravlja istog trenutka započinje drugi" (Elie Wiesel), da narodi koji nemaju potencijal da se suoče sa svojim zločinima jesu osuđeni da te zločine ponove (Genocid nad Jermenima 1915/1916. u toku raspada Otomanskog carstva, u Turskoj je i danas to tabu tema), da ćutanje o genocidu nad Bošnjacima i nesposobnost suočavanja u Srbiji blokira ceo region, da smo prošli faze zavere, zločine ćutanja i da smo sada u fazi tereta ćutanja, da smo prešli put od hate speech do hate cilence i da smo sada, po meni, u stanju koje ja zovem banalnost ravnodušnosti. Stvaranje i očuvanje svesti o ranim zločinima i genocidu jeste preduslov za očuvanje same ljudske supstance odnosno čovečnosti (Milan Popović), mogućnost za zaustavljanje istorijskog propadanja srpskog naroda (Latinka Perović) i puta u varvarstvo (Srđa Popović).
Sada, ovog proleća sam rekla studentima u Novom Sadu i Kragujevcu da oni nisu ništa krivi (Karl Jaspers) i da ne pristanu na kolektivnu krivicu. I da moramo govoriti o tome, da moramo slušati jedni druge, da moramo promisliti šta se desilo i da moramo opet graditi poverenje (listen / talk / reflect / trust metoda, Dan Bar-On & Janja Beč). I da ja verujem da će njihova generacija to moći da iznese ma koliko bilo bolno. Da će taj proces suočavanja omogućiti razvoj pozitivne samopercepcije koja je uslov za poštovanje i sebe i drugih. Da znam da nisu imali od koga da čuju i nauče, i da pokušaju sada da počnu da razumevaju (Hanna Arent) korene zla (Ervin Staub) da se ne bi ponovili. I da oni imaju pravo i dužnost da znaju šta se desilo. Znati užasne stvari je strašno, ali ne znati ih - još je strašnije (Dan Bar-On).
Da li je uzaludno to što ja radim sada, ne samo ja, naravno, ali zastrašujuće mali broj ljudi, u Srbiji? Kratkoročno gledano, da. Ali dugoročno, a to je proces koji traje nekoliko generacija, nije uzaludno. Šta meni već sada daje osnovu za tako jasan odgovor? Pa upravo ta marginalna, malobrojna grupa studenata, oko pedeset u Kragujevcu i oko dvadeset u Novom Sadu. Nedovoljno za velike zaključke, znam, ali dovoljno za nadu.
Predavanja su trajala jedan dan i za to vreme sam govorila prvo teorijski deo, objašnjavanje osnovnih kategorija koje se koriste. Moram da kažem, najveće nepoznavanje sam srela upravo kod ovih studenata, a predavala sam svim nacionalnostima u regionu. Nije uvek bilo lako, bilo je puno problema, ali tolikog neznanja nikada. I tolikog zapanjujućeg "papagajskog" ponavljanja onoga što se čuje uglavnom u medijima, pre svega na TV programima, bez upitanosti, bez sumnje...
Genocid se uglavnom meša sa ratnim zločinima, odnosno stavlja se znak jednakosti, i to je deo procesa relativiziranja, koji je već uzeo maha, uglavnom osmišljen i ostvarivan preko elite u Srbiji, relativiziranja koje se iskazuje na različite načine, ali se svodi na: "da, ali svi su TO radili". Drugi deo rečenice da jeste, tačno je, ratni zločini su se dešavali na svim stranama, ali se genocid desio samo prema Bošnjacima se ne izgovara, barem ne u dominantnom javnom govoru. Optužnice u Hagu za genocid, koje se ipak više ne mogu sakriti, kao što su se skrivale, na primer, sekundarne masovne grobnice po Bosni i Hercegovini, se uglavnom prećutkuju ili se tretiraju kao deo trgovine, finansijske transakcije sa međunarodnom zajednicom. Zato je i vrednija rečenica jedne studentkinje u Novom Sadu na kraju kursa koja je svom kolegi koji je izgovorio upravo tu čuvenu rečenicu, "da, ali svi su to radili", rekla: "ratne zločine jesu, ali ovo je bio genocid"; onda on pokušava da kaže: "ali...", a studentkinja kaže: "Posle genocida nema ali!" I plače. Dečak, uglavnom su to meni deca, od 16 do 22 godine, ćuti. Sagnuo glavu. Ćuti. Stid i krivica. Nije isto, ali stid jeste prvi korak u suočavanju.
Posle toga čitala sam priču o Hidi iz moje knjige "Pucanje duše", Hidi koja je 31. maja 1992. u selu Prhovo, opština Ključ, izgubila tri ćerke i sina.
"Što si sine dolazio, da vidim gdje ste vi, hajde da jedeš sine ovde sam ti spremila, ne mogu mama, obuče se i ode. Nikad ga više nisam videla... Tukli su nas sa svih strana sa svakim oružjem i onda su bacili granatu i stroj je pao. Posle su došle tri devojčice sa baterijom da traže ko je živ. Jesi li živa, pitaju me, sva sam krvava od tih mojih ćera što su mi u krilo pale..." Tišina.
Onda optužnica za Biljanu Plavšić, tačke 106, genocid, saučesništvo u genocidu, istrebljenje, ubistvo, hotimično lišavanje života: ubistva, tačka 12, selo Prhovo, "pogubljenje, otprilike 30. maja 1992, više od šezdeset bosanskih Muslimana i/ili bosanskih Hrvata, meštana sela Prhovo, među kojima je bilo žena i dece, i masovno pogubljenje, otprilike 1. juna 1992, više od stotinu muških osoba, bosanskih Muslimana i/ili bosanskih Hrvata iz sela Velagići, opština Ključ". Tišina.
Govorim o pravdi, o formalnoj i interpersonalnoj, na primeru Hide, o Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu koji prvi put u istoriji postoji, i procesiraće sve slučajeve koji se dese od 1. jula 2002, sudiće pojedincima, ne narodima za četiri najteža zločina: genocid, zločin protiv čovečnosti, ratni zločin i agresiju. O institucijama međunarodne pravde koji su mu prethodili, preko suda u Ankari i Lajpcigu, posle Prvog svetskog rata, o Međunarodnom sudu za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991, o istrazi koja počinje sa Hidom i Prhovom, da bi stigla do optužbe za genocid, o tome da reč genocid nije ni postojala do 1933, barem nije bila u upotrebi, kada je Raphael Lemkin, pravnik, započeo svoj krstaški rat za ono što je postalo Konvencija o genocidu, usvojena 9. decembra 1948. "Genocid je svako dole opisano delo, (tačke 1, b, c, d, e) počinjeno u nameri da se uništi, delimično ili u potpunosti, jedna nacionalna, etnička, rasna ili verska grupa kao takva", i da je najteže dokazati upravo to - nameru. Da je u prvoj verziji Rezolucija koju je usvojila Generalna skupština 11. decembra 1946. postojala i politička grupa, ali da to nije ušlo u Konvenciju o genocidu, a da su upravo "ubijanja grupe ljudi zbog političkih razloga postale forma genocida našeg vremena" (Ervin Staub), Kambodža (1975-1979), Argentina (1976), Gvatemala (1962-1996). I da je genocid, kao oblik ekstremnog razaranja samo poslednji korak od mnogo pre učinjenih u kontinuitetu destrukcije. I da je Srebrenica samo poslednji korak, kako se meni čini, u tom kontinuitetu destrukcije. Počelo je u proleće 1992, i u Prhovu i to je bio prvi korak na tom putu, u tom kontinuitetu destrukcije i zla. Srebrenica je bila samo tragično, monstruozno finale Prhova. Puno Prhova je moralo da se desi, sa 60 žrtava, od proleća 1992, puno ćutanja je moralo da se desi, da bi Srebrenica 12-16. jula 1995. sa 7.000-10.000 žrtava bila moguća.
Gledamo film "Krik iz groba" o Srebrenici, BBC produkcije. Nikada nisam čula takvu tišinu. Nekoliko studenata je napustilo salu. Oni koji su ostali, ćute. Posle vidim, a znala sam i u mraku, to se čuje u toj tišini, neki su plakali, neki su držali za ruke nekog pored sebe, ruka kao utočište, ne mora sve rečima da se kaže, reči i ne mogu sve da kažu. Tišina. Onda, jedna studentkinja u Kragujevcu ustaje i kaže: "Ja Vama verujem, to što ste nam rekli i što sam videla. Ja to nisam znala, i meni je teško da to znam. Vi ste rekli da ja nisam kriva, ali mene su letos napali na moru što sam Srpkinja i ja sam pobegla. Kako da živim sada, šta da radim, sada kada znam?"
Kako ćemo da živimo dalje, kako živeti posle genocida koji jeste počinjen prema Bošnjacima 1992-1995, od Prhova do Srebrenice? Nastaviti sa zaverom, zločinom ćutanja? Kako da nove generacije nose taj teret ćutanja koji im je dat kada su još bili deca, kao moji studenti u Novom Sadu i Kragujevcu? Kako izaći iz banalnosti ravnodušnosti koja sada vlada i koja je, po meni, i teža od ćutanja? Mi smo prešli put od govora mržnje do ćutanja mržnje. Ravnodušnost je odbrana, naravno, kao što su i dva vodeća projekta danas u Srbiji - racionalizacija, "svi su TO radili" i normalizacija, "A Indijanci, a Gulag, a Holokaust?"
Pa, moguć put, po meni, iz toga hate silence, i banalnosti ravnodušnosti je sledeći: znali smo, žao nam je, stidimo se. On će trajati nekoliko generacija, ali moglo bi sada da se počne. Danas je već pitanje pristojnosti reći, znali smo. To je minimum. Ne negirati, to nije pristojno, to - znali smo - prvi je korak ka nekoj interpersonalnoj, ne formalnoj pravdi. Istorijska pristojnost. Posebno je to važno za generaciju mojih studenata iz Novog Sada i Kragujevca. Ne pobeći, ne reći da nisi znao/znala. Reći, znam, tada sam ja imao/imala 10 godina. Ali znam.
Sledeći nivo je, izgovoriti - žao nam je. Do toga se ne dolazi teško, samo svako sebi treba da postavi jedno pitanje, posebno iz moje generacije, "a kako bi meni bilo? Kako bi meni bilo da su meni moje ćere krvave, mrtve meni u krilo pale kao Hidi?" To je pitanje empatije, empatije za genocid gde god da se on desi, i to je pitanje za ceo svet za naredni milenijum, ali ovde se sada radi o nama. I sledeći nivo, za ljude koji to mogu da osete i izgovore, je reći - stidim se. Nisam kriv/a, ali se stidim. Krivica i stid. Jedina prava, istinska promena je moguća samo u nama samima.
Gvatemala je bila u ratu od 1962. do 1996, oko 200.000 ljudi je ubijeno, 83,33 odsto su bili muškarci, pripadnici Maja naroda. To je bio genocid nad Maja narodom. Namera da se u potpunosti ili delimično uništi jedan narod. Dvadeseti vek, vek ekstrema pa i vek ekstremnog ubijanja je počeo sa genocidom počinjenim nad Jermenima u Otomanskom carstvu 1915/1916, posle toga Holokaust, Kambodža, Argentina, Gvatemala, Kongo, Uganda, Ruanda, a završio se sa genocidom na periferiji toga istog nekadašnjeg carstva, u Bosni i Hercegovini 1992/1995. Hanna Arend je posle Holokausta rekla da moramo da pomeramo granice u našem umu ako hoćemo da razumemo šta se desilo. Te se granice, na žalost, stalno pomeraju.
Korene zla možemo pokušati da razumemo i kada poredimo sebe sa drugima, to se mora raditi jako pažljivo, naravno, sa Gvatemalom smo vrlo slični, u puno stvari. U Gvatemali, posle 34 godine rata i ekstremnog ubijanja, njihova elita je imala snage da se suoči i da uradi izveštaj o genocidu nad Maja narodom, "Tz’inil Na ‘Tab’al"/Gvatemala Memory of Silence"... "To je autentični deo naše istorije, nije nikakva zavera ili imaginacija... istina je korisna za svakoga, i žrtve i egzekutore... Mi znamo da će ovaj izveštaj stvoriti šok u javnosti ali mi se moramo ogledati u tom ogledalu naše prošlosti, i reći istinu javno... Istina i pravda će omogućiti da buduće generacije u Gvatemali žive u demokratiji ne zaboravljajući poštovanje zakona... Mi moramo da prihvatimo istorijske činjenice i da naučimo od toga stradanja i te patnje... Hiljade ljudi je mrtvo, hiljade tuguje, pomirenje za one koji su preživeli nije moguće bez pravde... Miguel Angel Asturias, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, kaže: "Oči žrtava će se zatvoriti kada se ostvari Pravda ili se neće zatvoriti nikad"... mi dajemo ovaj izveštaj u ruke svakog ljudskog bića u Gvatemali, muškarcima i ženama, sadašnjim i budućim, da bi buduće generacije bile svesne ogromne tragedije koja se nama desila. Neka nam ovaj izveštaj pomogne da čujemo i razumemo druge i da živimo u miru".
Glavni tužilac u Nirnbergu, Robert H. Jackson, rekao je da istraga mora da dokaže nezamislive zločine preko zamislivih činjenica. Nije genocid nezamisliv, genocid je zamisliv; on pokazuje kako funkcioniše ovaj svet. Da li ima nade? Pomirenje? Ta reč u kmerskom jeziku, u Kambodži, posle dva miliona mrtvih, ne postoji. U Kambodži se kaže - "kar phas phsa" i to znači "izlečenje preko promene u srcu". Meni se čini da su studenti u Kragujevcu i Novom Sadu, na različite načine, ipak doživeli tu promenu u srcu koja meni daje nadu da mogu Nefi da kažem, ako je opet vidim negde - "Ima tamo Nefo ljudi, ima tamo ljudi, kojima je žao vas".
Autorka je nedavno predložena za Nobelovu nagradu za mir, zajedno sa još 999 žena iz celog sveta
Jedan dan u životu Dražena Erdemovića
Slavenka Drakulić
Dražen Erdemović, rođen u Tuzli 1971. godine, od majke Hrvatice i oca Srbina, optužen je za zločine protiv čovječnosti jer je 16. srpnja 1995. sudjelovao u pokolju Muslimana u Srebrenici. Za vrijeme istrage i suđenja opetovano je izražavao žaljenje zbog zločina koji je počinio. Erdemović je objasnio kako je morao pucati, jer kada je odbio, zapovjednik mu je zaprijetio smrću. Izrečena mu je kazna od deset godina zatvora, koja je nakon žalbe smanjena na pet, jer je Međunarodni sud priznao da je Erdemović bio pod ekstremnim pritiskom. Bio je svjedok tužitelja u slučajevima Krstić i Karadžić-Mladić. Danas je na slobodi i uživa status zaštićenog svjedoka.
Već je prošlo devet sati ujutro kada je Dražen Erdemović sa svojom jedinicom stigao na farmu Branjevo. Toga jutra, kada su ih pokupili iz baze u Vlasenici, nije im rečeno kakav ih zadatak očekuje. Zapovjednik Bruno Gojković nije baš bio razgovorljiv - za čitave vožnje autobusom nije svojim vojnicima rekao kamo idu. Draženu se to nije sviđalo. Zadaci njihove Desete inženjerijske jedinice Vojske Republike Srpske obično su bili jasni - izviđanje ili postavljanje eksploziva na neprijateljski teren, o čemu su uvijek bili unaprijed detaljno obaviješteni. Ali ovaj zadatak bio je obavijen velom tajne. Dražen je samo znao da sa sobom nose mnogo municije za pištolje i automatske puške.
Nakon kraće vožnje iskrcali su se u blizini neke farme. Bila je to svinjogojska farma, ali sve su zgrade bile napuštene; nije bilo životinja niti ljudi, osim jednog stražara. Nekoliko je vojnika sjelo u sjenu velikog hrasta u dvorištu. Iako je bilo rano prijepodne, već je bilo vruće. Dražen je promatrao okolna polja, šumu obasjanu suncem i plavičaste planine u pozadini. Pogled je bio divan. Podsjećao ga je na seoce gdje su mu živjeli roditelji i gdje je kao dijete provodio ljeta. Bosnu je uvijek smatrao prekrasnom. Nije baš previše putovao da bi mogao uspoređivati, ali to je čuo i od drugih. Bilo mu je vruće. Kada bi barem mogao zaplivati u rijeci! Baš kao kada je bio mali i s prijateljima se išao kupati u potoku kraj sela, s rajčicom i kruhom namazanim mašću koji bi mu baka dala za užinu. Dražen se još sjećao kako je to bio dobar osjećaj, vruć od trčanja skočiti u hladnu vodu i poslije zagristi rajčicu ugrijanu suncem.
Ali u Branjevo nije došao plivati. Nesigurno je zapalio cigaretu. "Što čekamo", upitao je Ivan, vojnika pored sebe. Ali ni Ivan nije bio dobro raspoložen. "Ne pitaj previše", promrmljao je. Dražen je odustao i ispružio se. Trava ispod drveta bila je još hladna i vlažna od jutarnje rose. Nebo je iznad njega bilo tako plavo da su ga skoro zaboljele oči. Sklopio ih je i odlutao u mislima. Kada bi se samo uspio izvući iz svega ovoga, rata, uniforme, pucanja. Nikada mu se nije sviđalo biti vojnik i u tome nije bio dobar. Nije pokazivao entuzijazam i zato nikada nije ni napredovao. Jednom su ga unaprijedili, ali to je unapređenje trajalo samo dva mjeseca, jer su nadređeni ubrzo primijetili koliko je neodlučan. Nikada mu u životu nije išlo dobro, kao da je o njemu odlučivala neka viša sila. Trebao je ostati u Tuzli, ali tamo nije bilo posla za bravare. Uostalom, svi su muškarci njegovih godina već bili mobilizirani u srpske, hrvatske ili bosanske vojne jedinice. JNA je služio u Beogradu 1990. kao vojni policajac, ali su ga poslali u Slavoniju da ratuje protiv Hrvatske. Kada se 1992. vratio u Tuzlu, mobiliziralo ga je Hrvatsko vijeće obrane i poslalo u Hercegovinu. Nakon godinu dana izašao je iz HVO-a i životario izbjegavajući rat. Potom se oženio. Zatim je dobio i bebu. Činilo se kao da mu se stvari naprosto događaju, kao da nema mogućnost izbora. Kao i sada. Umjesto u Branjevu, trebao je već biti u Švicarskoj. U Republiku Srpsku je došao sa ženom jer je uspio organizirati da dobiju dokumente, kako bi mogli pobjeći iz ove poludjele zemlje. Ali kada su stigli u Bijeljinu, čovjek s njihovim dokumentima naprosto se nije pojavio! Bili su bez novca i s malim djetetom. Dražen je trebao posao. Prije tri mjeseca čuo je od prijatelja da vojska Republike Srpske dobro plaća, da daju i stanove. Draženu su uskoro dodijelili napuštenu muslimansku kuću. Ali za njega je vojska bila samo privremeno rješenje, najvažnije mu je bilo da njih troje dođu do dokumenata potrebnih za izlazak iz zemlje. To je bio najlakši put, barem je tako Dražen mislio; ali ponekad se ljudi nađu u zamci i za to mogu kriviti jedino sebe. I tako, umjesto u Švicarskoj, završio je u Branjevu.
U početku njegova jedinica nije sudjelovala u borbama. Već je četiri godine bio vojnik, u različitim vojskama i na različitim područjima Jugoslavije, ali rat mu se još uvijek činio nestvarnim. Draženu je izgledalo kao da u svojoj uniformi nije do kraja prisutan.
D ok je ležao na travi, osjetio je lagano podrhtavanje tla. Sjetio se kako je jednom kao dijete stavio uho na željezničku prugu. Iako na vidiku nije bilo vlaka, mogao je čuti zvuk lokomotive mnogo prije nego što se pojavila iza susjednog brda. Ustao je i obazreo se. Ostali još nisu ništa čuli, ali bilo je to samo pitanje vremena. Upravo je pristizao prvi autobus. Bio je to prilično derutan autobus, jedan od onih koji voze od sela do sela i često se kvare. Dražen je vidio natpis "Centrotrans" i nekoliko vojnika na prednjim sjedalima. Autobus se zaustavio pred glavnom zgradom, petnaestak metara od njih. Njihov je zapovjednik izmijenio nekoliko riječi s vozačem, a dva su vojnika za to vrijeme otvorila stražnja vrata. Izašao je prvi muškarac. Dražen ga je zauvijek upamtio, jer je u tom trenutku shvatio što im je zadatak i zadrhtao.
Njihov ih je zapovjednik sakupio i rekao im da će sada sačekivati autobuse s civilima iz Srebrenice. Mislio je na zarobljene Muslimane koji su se predali jedinicama Vojske Republike Srpske. "Naš će ih vod strijeljati", rekao je zapovjednik. Draženu se to uopće nije svidjelo. Nikada prije nisu imali takav zadatak, ali nitko nije progovorio niti riječ. Samo se jednome od njih, Peri, žurilo da počne, ali Dražen je vidio da pije rakiju pa je pomislio kako je to zbog pijanstva. Pogledao je zarobljenike. Stajali su okrenuti leđima. Jedan je čovjek glavu napola okrenuo prema njima kao da nešto očekuje. Je li nešto htio? Draženu je to sve bilo odvratno i bojao se da će povratiti.
- Ne želim u tome sudjelovati! Ne mogu se ljudi ubijati samo tako - pomislio je. Dok je hodao prema zapovjedniku, osjetio je kako mu se tresu ruke. "Ne želim to raditi", rekao je. Brano Gojković okrenuo je glavu prema Draženu kao da ga nije dobro čuo. "Šta?" Dražen je znao da Gojković želi da on glasnije ponovi svoje riječi kako bi ga svi mogli čuti, tako da ima svjedoke. Pogledao je vojnike. "Drugovi, ja to ne želim raditi. Jeste li normalni? Znate li šta radite?" Osjećao je kako ga hrabrost napušta dok su ostali izbjegavali njegov pogled. Pero mu se glasno nasmijao. Nakon toga uslijedila je neugodna tišina. Draženu je odjednom palo na pamet da cijeli dan nije čuo cvrkut ptica... Gojković ga je gledao netremice, ozbiljnog izraza lica. "Erdemoviću, ako nećeš to da radiš, idi tamo i stani kraj zarobljenika pa ćemo strijeljati i tebe", napokon je izustio.
Dražen je istog trenutka shvatio da zapovjednik to misli ozbiljno. Ali bio je zbunjen, takvu reakciju ipak nije očekivao. Na trenutak se nadao da će se izvući samo ako kaže "Ne". Što je očekivao? Sada se sjetio jednog ranijeg slučaja kada je vojnik zbog neposlušnosti pogubljen po naredbi potpukovnika Pelemiša, i shvatio da je prekasno da kaže "Ne". Trebao je to reći još davno prije. Srce mu je tuklo tako snažno da ništa drugo nije mogao čuti. Jedan čas stajao je tamo nepomično s kalašnjikovim u rukama. Pomislio je da pobjegne u šumu. Kad bi barem bio sam. Ali pred sobom je vidio lice svoje žene i osjetio se bespomoćnim. Vojnici bi se mogli osvetiti njoj i djetetu. "Odgovoran sam za tri života", pomislio je.
Zapovjednik ga više nije gledao, kao da ga Erdemovićeva odluka ne zanima. Naredio je vojnicima da stanu iza zarobljenika, a ovima je naredio da kleknu. Dražen je stao na kraj streljačkog voda. Srce mu je još uvijek glasno tuklo kada je pušku uperio u jednog starijeg čovjeka, čije lice na sreću nije vidio. Brzo, grozničavo, odvagnuo je svoje mogućnosti. Mogao je pucati između zarobljenika. Ali onda bi jednog od njih morali naknadno ubiti. Morao bi umrijeti dvaput. Uostalom, njihov je streljački vod bio mali, jedva desetak vojnika, i vrlo bi ga brzo otkrili ako ne bi dobro ciljao. Zapovjednik bi znao tko sabotira i odmah bi ga ubili. Ne, mora dobro ciljati. Tada je pala komanda "Pucaj!" i čovjek mu je nestao iz vidokruga. Sjećao se samo da je na sebi imao sivu majicu. Dražen je sklopio oči pokušavajući se smiriti. Ali nije bilo odmora, novi su zarobljenici već stajali pred njima. Jedan je od njih viknuo: "Jebite se...", ali nije uspio dovršiti rečenicu jer je opet pala zapovijed. Jednom kada je počeo, Dražen je pucao i pokušavao ne misliti. Jedino je pokušavao ciljati u starije ljude - činilo mu se da je šteta manja. Uskoro je prvi autobus bio prazan.
Kada je pogledao na sat, bio je šokiran: trebalo im je samo petnaest minuta da ubiju pun autobus muškaraca! U međuvremenu, sljedeći je autobus već stigao.
Zarobljenici nisu mogli vidjeti što ih čeka jer su i njima bile vezane oči. Draženu je to bilo draže, smatrao je da je to čin milosrđa prema tim jadnicima. Ali uskoro su počeli stizati autobusi puni ljudi kojima oči nisu bile vezane. Nisu im vezali čak ni ruke. Izgledalo je kao da su ih na brzinu pokupili, ugurali u autobuse i poslali na Branjevo. Čemu takva žurba? Dražen to nije razumio. Muškarci bez poveza preko očiju mogli su vidjeti što ih čeka. Vidjeli su leševe i vojnike s automatima koji su na njih čekali. A ipak su izašli iz autobusa i hodali pokorno za vojnicima do streljačkog stroja.
Možda više ništa nisu osjećali? A onda je Dražen ugledao nešto što ga je šokiralo: dok je čovjeku ciljao u glavu, ugledao je izdajničku mrlju na stražnjoj strani hlača.
Mokra se mrlja sve više širila. Začuo je komandu i opalio. Kada je čovjek pao, Dražen je vidio da je još živ, još je mokrio od straha. Odjednom mu je postalo neugodno, baš kao da se to njemu dogodilo. "I meni se to moglo dogoditi", pomislio je, ali je neugodnu pomisao brzo potisnuo. Bio je umoran i ljut na sebe, na Gojkovića, na sve. Nije bilo pravedno pobiti sve te ljude. Ako su to bili vojnici, onda su ratni zarobljenici, ako su civili, onda se to ničim ne može opravdati. Znao je da griješe. Da ima pravde, ti ljudi ne bi samo tako stradali, bez suđenja, bez dokaza da su krivi. Stotine ljudi ne mogu samo tako nestati. Rođaci će ih tražiti i na kraju će krivicu za njihovu smrt snositi Draženova jedinica. Ako Gojković ne želi svjedoke, što će biti s njegovim vlastitim vojnicima? Zar oni ne mogu svjedočiti o pogubljenjima? Kako može biti siguran da niko neće progovoriti?
Već je prošlo podne, ali vojnici nisu imali vremena za odmor. U početku bi Dražen svakih pola sata sjeo pod drvo i popušio cigaretu. Ta je pauza bila neka vrsta bijega. Ali više mu nije bilo do pušenja. Pokreti su mu postajali mehanički. Nanišanio bi nečiju glavu i pucao, prije nego što bi stigao obrisati znoj sa čela, sljedeći bi zarobljenik već klečao pred njim. To mu je bilo draže, jer ako bi pauza bila preduga, postajao je svjestan smrada leševa. Ljeti se leševi gotovo odmah počnu raspadati.
Ivan je vidio da je Dražen preblijedio. Ponudio mu je rakiju, domaću šljivovicu. Nakon par gutljaja bilo mu je bolje. Alkohol ga je obuzeo i nekoliko je rundi pucao bez razmišljanja. Dok je otpijao još jedan dugi gutljaj šljivovice, Dražen je krajičkom oka ugledao dječaka koji je izlazio iz autobusa. Oči mu nisu bile vezane i Dražen mu je vidio lice, iako je sebi obećao da zarobljenicima neće gledati u lice; to mu je otežavalo posao. Dečko je mogao imati nekih petnaest godina, možda i manje. Bio je gol do pojasa i blijeda mu je koža bila izložena suncu. Pogledao je vojnike, zatim leševe u polju. Oči su mu bile sve veće, kao da nisu mogle upiti sve što su vidjele. "Ali to je dječak, samo dječak", mrmljao je Dražen više za sebe, pazeći da ne stane iza njega. Kada su zarobljenici kleknuli ispred voda, prije naredbe za pucanje, Dražen je začuo dječakov glas. "Mama", prošaptao je, "mama!" Toga je dana Dražen čuo ljude kako mole za svoj život, odrasle muškarce koji su plakali poput djece, obećavali vojnicima novac, automobile, čak i kuće. Mnogi su psovali, neki su ječali. Ali ovaj dječak je zvao majku, kao što djeca obično čine kada se probude iz ružnog sna i žele osjetiti majčinu ruku na čelu. Iako je minutu kasnije već bio mrtav, Draženu se još uvijek činilo da čuje njegov glas. Počinjem halucinirati, pomislio je. Po drugi put toga dana Draženu je tako pozlilo da je potrčao prema grmlju i povratio. Ništa nije izlazilo, samo žućkasta tekućina koja je smrdila na alkohol.
Novi autobus još nije stigao. Naslonio se na drvo. Bio je iscrpljen. Od deset sati ujutro bio je na suncu, pucajući, trudeći se da ne gleda u zarobljenike, da ne razmišlja o njima, da ništa ne osjeća. Sada je bio tup, tijelo mu je bilo ukočeno kao da je od drveta.
Iza tri sata poslijepodne sve je bilo gotovo. Gojković je rekao da više nema zarobljenika i vojnici su se brzo ukrcali u svoj autobus. Sunce je još bilo visoko na nebu i smrad je bio nepodnošljiv. Dražen je jedva čekao da ode s tog groznog mjesta. Ponovo je zaželio da može skočiti u vodu ili se barem otuširati i sprati sa sebe miris smrti. Da barem može oprati ruke! Dražen ih je pažljivo promotrio. Na njima nije bilo krvi, samo žulj na desnom kažiprstu. "Okrugli, ružičasti žulj. Kako je to čudno", pomislio je, "dobiti žulj od ubijanja!" Izračunao je da je pucao oko stotinjak puta. Ubio je oko stotinu ljudi i dobio žulj! Odjednom mu se to učinilo toliko smiješnim da se glasno nasmijao, kratko i histerično. Kada su došli u susjedne Pilice, zapovjednik im je rekao da je u Domu kulture pet stotina muslimanskih zarobljenika i da ih također treba strijeljati. Ovoga je puta bilo lakše odbiti, jer Dražen nije bio jedini. Svi su bili umorni od ubijanja i odbili su nastaviti. U Pilicama je bilo odmornih vojnika koji su se dobrovoljno prijavili za zadatak, pa je zapovjednik pristao. Dražen je sjedio u kafiću preko puta Doma kulture. Naručio je jaku crnu kavu.
Znao je da nikada neće zaboraviti taj dan, to će biti njegovo prokletstvo: miris svježe kave, plavo nebo, zvuk prvog autobusa, mršavi čovjek s brkovima, hlače natopljene mokraćom, smrad leševa, tamnocrvena krv koja kulja iz rane, dječak koji zove majku. Osjećao je da će mu taj dan promijeniti čitav život, da ga već mijenja. Osjetio je kako mu nadiru suze. Dječaci ne plaču, govorio mu je otac kada bi došao kući s krvavim koljenima. Ali gdje je otac sada kada ga treba? Gdje su svi oni - roditelji, njegova žena, prijatelji? Dražen se nikada nije osjećao tako usamljenim, sam s 1.200 leševa koji će ga pratiti gdje god da krene.
Autorka je pisac i novinar iz Hrvatske
Copyright © 2002 Danas - preduzeće za novinsko izdavačku delatnost DAN GRAF d.o.o.
  SADRŽAJ  
Hronika najavljenog zločina

Banalnost ravnodušnosti

Jedan dan u životu Dražena Erdemovića
  U Srebrenici  
Hronologija genocida

Prošlost koja ne da mira i budućnost koja doziva

Nepodnošljiv teret sramote

Cigla izvađena iz zida

Kontroverze tragedije Jugoslavije

Glavni krivci u bekstvu

Sve propale deklaracije
 
samo po danas.co.yu
po celom SCG web-u