subota-nedelja, 23-24. jun 2007
Jovan Nikolić, Beli gavran, crno jagnje; Drava Verlag, Klagenfurt 2006
Nezamjenjivi glas romske literature u Evropi
Nežna poezija ravnoteže dva sveta: Jovan Nikolić
Mile Lasić
O poeziji Jovana Nikolića poslednji put smo pisali u Danasu kada mu je u literarnom časopisu Sinn und Form (mart/april 2006) Akademije umjetnosti u Berlinu, objavljen izbor kratkih poetskih pripovjesti, pod naslovom O mome djetinjstvu i mojim doživljajima (Von meiner Kindheit und meinen Erlebnissen). Tim činom je u stvari ugledni časopis najavio Jovanovu knjigu Sviraj, Dragiša, sviraj (Spiel, Dragiša, spiel), koja se konačno krajem 2006. i pojavila na njemačkom jeziku, ali ne pod tim, nego pod naslovom Beli gavran, crno jagnje (Weisser Rabe, schwarzes Lamm, Drava Verlag - Romani Library, Klagenfurt 2006).
U međuvremenu je o Jovanovoj poeziji pisano u više ovdašnjih stručnih časopisa, u mnogima od njih je Jovan i redoviti suradnik. Ukazana mu je i posebna čast izborom iz njegove poezije u časopisu Sprachgebunden (3/2007), čiji naziv, uzgred rečeno, približno znači "za jezik vezan". Jovan je uistinu vezan za pokojni srpsko-hrvatski, na kojem i dalje stvara, a prijevode na njemački jezik njegove nježne poezije radi vrsna prevoditeljica Bärbel Schulte. Podsjetimo, Jovanu Nikoliću je 2004. izlašla na njemačkom jeziku i vrlo zapažena poetska zbirka Soba s točkom (Zimmer mit Rad), isto kod Drava Verlaga, i to kao prva knjiga u Romskoj biblioteci ove izdavačke kuće.
U pomenutim i drugim časopisima, Jovan Nikolić se njemačkoj publici predstavlja u pravilu na sljedeći način: "Rođen je 1955. godine u Beogradu, a odrastao u romskom naselju kod Čačka (Srbija), jedan je od najznačajnijih predstavnika suvremene romske literature. Pored brojnih poetskih zbirki objavio je, također, i teatarske komade i satirične tekstove na srpskohrvatskom jeziku. Od vremena njegove emigracije 1999. godine živi u Njemačkoj, u Kölnu. Stipendijant je Heinrich-Böll Stiftung, njemačkog PEN-a i Cultural City Network iz Graza..." Dodajmo još i to da je Jovan u proteklih osam godina, koliko je dugo u Njemačkoj, bio stipendijant i Akademie der Kunst u Berlinu, i Stiftung Kunestlerdorf Schoeppingen, da je ostavio važan kulturološki trag i dramom Kosovo, mon amour u koautorstvu sa R. Sejdovićem, koja je izvedena i na Ruhrskim teatarskim svečanostima (Ruhrfestspielen) i u Ciullievom Pralipetheatru u Mülheim an der Ruhr (koga više, nažalost, nema, odradio je svoje, kaže Burhan). Zapažen je i njegov angažman za poboljšanje položaja Sinta i Roma u Njemačkoj, posebno je aktivan u okviru udruženja Rom e.V. iz Kölna. Poezija mu je u međuvremenu prevedena na više od 20 jezika. Član je srpskog PEN-a i Udruženja pisaca NRW, a od 2002. godine je i potpredsjednik Međunarodnog romskog književničkog saveza (IRWA).
Među čitateljima Danasa sigurno još ima onih koji se sjećaju Jovana i njegove poezije dok je još živio u Srbiji. Vjerovatno ima i onih koji su čitali njegovu poetsku zbirku Oči pokojnog jagnjeta (Niš, 1993). Kažimo par riječi i o novoj Jovanovoj knjizi, pri čemu ćemo koristiti ono što je njemačka književna kritika kazala o njoj. Radi se o malim, u sebe zatvorenim poetsko-proznim tekstovima, uhvaćenim trenucima, momentalnim snimcima djetinjstva u romskom naselju, uobičajeno je mjesto u kritikama, počev od Sinn und Form pa do Sprachgebunden... Ta sjećanja, ti "snimci djetinjstva" razvijaju se u skoro melankolično, ponekad nadrealno čarobnjaštvo, a "rimovani jedni uz druge" pripovijedaju o "turbulentnom životu" u skromnoj naseobini: o Dragiši, ocu - saksofonisti, o djedu i baki koja komunicira s duhovima, te o majci koja pokušava sve to držati pod kontrolom, naravno i o mnogo čemu drugomu, u krajnjem o dječaku koji s čuđenjem posmatra svijet oko sebe i sebe samoga.
Jovanova nova knjiga broji svega 36 kratkih priča, smještenih na stotinjak stranica, a otvara se ključnom slikom za razumijevanje Jovanove samobitnosti. U pričici pod naslovom Ogledalo (Der Spiegel) u središtu je, naime, scena kada dječak šeta s ocem, ruku pod ruku, kroz grad i čuje odjednom kako netko dobacuje iza njihovih leđa - cigani! Dječak ne razumije šta znači ta riječ, ali oseća vatru u očevoj ruci, pa i dječakova ruka počinje bridjeti. Dječak poimlje intuitivno da je izgovorena riječ puna nepoznate opasnosti i da će mu odrediti životnu putanju. Potom se sve češće zagleda u ogledalo, osluškuje ne bi li mu makar slika u ogledalu odala tajnu ove riječi, ali ogledalo nije kukavelj, kao ona pogana usta koja su je dobacila u formi pucanja bičem, pa dječak u neko doba i ne zna više koji je od njegova dva lika pravi. Da li lik u ogledalu ili ispred ogledala ima neku grešku, koja je uzrok tomu da se za njim i njegovim ocem dobacuju pogrde? Greške naravno nema, ona je negdje drugdje, Jovan je pak neće imenovati kako to činimo mi novinari, u pravilu površno i brzopleto. Kažimo da je i ostalih 35 zapisa na svoj način lijepo kao Ogledalo, u njima je otisnut senzibilni trag Jovanovog djetinjstva u cigamali u Čačku i diljem bivše Jugoslavije kuda je išao za roditeljima muzičarima.
U potrazi za identitetom i balansom, mogla bi se sažeti Jovanova životna i umjetnička muka. Joff je, kako ga prijatelji zovu, Rom po ocu i Srbin po majci, pa je njegovo podrijetlo u istoj mjeri i blagosolov i prokletstvo. Odrastao na djedovom imanju u Čačku, bio je isuviše tamnoput za one s kojima je dijelio majčin jezik, u krajnjem odrastao je u svijetu u kojem nevidljiva, ali strogo nadzirana granica dijeli gadže i cigane. Ovo traumatično doživljavanje dvostruke nepripadnosti transformirat će se kasnije u potrebu da u majčinom jeziku traži formulu za očev svijet, tako je ocijenio Dragoslav Dedović, srpski i bosanski i njemački pjesnik, sada na privremenom radu u Beogradu, u vrlo zapaženoj kritici povodom prve Jovanove poetske zbirke na njemačkom Soba s točkom. Dedović je u tom eseju govorio i o Jovanovom prepoznatljivom mol-raspoloženju, i o uspostavi estetskog balansa između snova i stvarnosti u pjesnikovom životu i literaturi. Tomu se nema što dodati, izuzev da je prelijepo što se Joffa ovdje prepoznalo kao "najmarkantnijeg predstavnika suvremene europske romske literature", odnosno "nezamjenjivi literarni glas kojega se - kad se jednom čuje - ne zaboravlja". Jovan Nikolić je, dakle, postao jedan od vodećih glasova romske literature, kojega se širom Europe ne može prećutati, to mu priznaje i njemačka i romska umjetnička kritika ovdje, koja uz Jovana Nikolića ne zaboravlja pomenuti i zasluge Rajka Đurića.
U cijeloj Europi živi inače u ovom momentu oko osam milijuna Roma, najvećim dijelom u zemljama istočne Europe, ali i po 70.000 u Njemačkoj i Italiji, 300.000 u Francuskoj i čak 700.000 u Španjolskoj. U pravilu su diskriminirani, ili barem potcijenjeni, ne pomaže im se kako zaslužuju da stanu na sopstvene noge. Tek kada su bolji od drugih, skreću pažnju na sebe i povijesni križ koji nose, ni krivi ni dužni. Umijeće pripovijedanja se, uz muziku i zanat, smatra jednim od najvažnijih elemenata romske opstojnosti. Upravo tomu fini doprinos daje i poezija Jovana Nikolića, dragog čovjeka i umjetnika, kojega je čast poznavati.
Copyright © 2002-2005 Danas - preduzeće za novinsko izdavačku delatnost DAN GRAF d.o.o.
  SADRŽAJ  
Nezamjenjivi glas romske literature u Evropi
  U DODATKU KNJIGA  
Zakopane ratne sekire

Zagrebi i...

Brzo i lako u inflaciju
 
samo po danas.co.yu
po celom SCG web-u