Click here
Početna strana

 

O Baru

Intervju
Kolumne
Reportaže
Morske priče

Urbana scena


Servisne informacije

Arhiva vijesti

O nama

 

 

Click here


 

"Želim da se jednom za vazda otklone neistine i da se isprave greške koje su slučajno ili namjerno izazvane. Vladimirov krst se čuvao i čuvaće se u kuću Androvića. Tako je skoro devet vjekova i biće tako. Bratstvo Androvića je iz Veljih Mikulića, ispod Rumije. Prema tome, krst čuvaju  Mikulići, a ne niko drugi".

 

Ovo su riječi 70-ogodišnjeg Ilije Androvića,Ilija Andrović najstarijeg iz ovog bratstva, koji nas je pozvao da još jednom, nadamo se definitivno, razjasni nedoumice vezane za čuveni Vladimirov krst. Naime, u određenoj TV emisiji koju je prikazivala više puta državna televizija, omaškom autora je unešeno da se krst čuva u Mrkojevićima. Na brojne interevencije Androvića, niko se iz TVCG nije osvrtao, emisija se i dalje prikazuje, proizvodeći zabunu koja se plasira u javnost. Prihvatili smo poziv i još jednom bili gosti najstarijih Androvića, braće Ilije i Mila. Još jednom smo se vratili u prošlost, onu daleku mističnu, punu legendi i predanja, ali i noviju o kojoj postoje dokumenta i materijalni dokazi koje Androvići brižljivo čuvaju.

 

"Bila je jedna knjiga koja se čuvala sa krstom. Kad je kuća zapaljena, i ona je izgorjela. U njoj je bilo zapisano predanje o svim bratstvima i njihovom porijeklu iz cijelog Bara. Prema onome što se pretpostavlja - bila su tri brata, najvjerovatnije da su se Rađeni prezivali, a tako se zove i brdo iznad naših kuća. Ono što sa sigurnošću znam, to je da iznad naših sadašnjih kuća u Mikuliće, ima mjesto koje se zove Petkovi doci. Tamo se i danas nalaze kućišta, po naški trnice, gdje smo mi nekada živjeli" – priča Milo. Veliki broj tadašnjih stanovnika sišao je u Mrkojeviće. Po predanju, povod za silazak bila je jedna žena, koja je ostavila amanet da je sahrane u Mrkojevićima. Priča se da je ona rekla ”Ja ću vam biti sretna kad umrem”. Niko joj nije povjerovao. Kad je umrla, u sprovod ka Mrkojevićima, krenuo je veliki broj seljana. Mještani Mrkojevići se prepadnu i ostave svoje kuće. Kad su sišli Mikulići, našli su prazne kuće i zaposjeli ih. Danas su tu Dapčevići i Lunje.

 

Predanje dalje govori da su od tri brata - Andra, Nika i Pera nastali Androvići, Nikezići i Peročevići. Nikezići su sišli u Bar, postali su trgovci. Od njih je i Marko Nikezić, kasnije ministar Jugoslavije. Androvići i Peročevići su ostali u Mikulićima i nastavili da se bave stočarstvom i zemljoradnjom. Peročevići, Perovi potomci, su primili islam. Međutim, rođačke veze se nijesu prekidale. Štaviše, štitili su i čuvali jedni druge.

 

Stric Etema Peročevića, Braim Asanov sačuvao je ovaj krst od Austrijanaca. Zazidao ga je u panjigu. To vam je rupa u onom debelom kamenom zidu. Rek’o je: ”Rođo, dok je mene živog, neće ga naći!”. Austrijanci su tada, a to je bilo 1916. godine, ponijeli zvono sa crkve koje su čujalo u Stari Bar, kad je bio lijep dan. Pravi krst nijesu našli, odnosno prevarili su ih, dajući im krst što je stojao na oltar. Usput ga glačali o pantalone, da bi zasijao, da misle da je zlatni" - podsjeća Ilija.

 

Kult sv. Vladimira, sina arhonta Petra, prvog vladara Duklje, najstariji je i najznačajniji na južnom Jadranu. Knez Vladimir je stolovao u Krajini, a moć njegove zemlje smetala je makedonskom caru Samuilu, koji je zavojštio i potukao dukljansku vojsku. Mladi knez je tada zarobljen i utamničen u Prespi. Samuilova kćer Kosara, piše Dukljanin, smrtno se zaljubila u Vladimira, pa joj car dozvoli da se uda za sužnja, a njemu ponovo dade na upravu Duklju. Samuila naslijeđuje sin Radomir, koga ubi brat od strica Vladislav. Nedugo zatim, Vladislav je pozvao u goste svoga zeta Vladimira, a računajući na njegovu pobožnost, šalje mu kao zalog vjere i njegove bezbjednosti zlatni krst. Znajući za Vladislavljevu prevrtljivost, knez Vladimir zatraži da mu, umjesto zlatnog, pošalje drveni krst riječima. Čim je Vladimir stigao u Prespu, bio je pogubljen pred vratima crkve 1016. godine, a tijelo je Kosara sahranila u njegovoj zadužbini – manastiru Prečista Krajinska. Krst koji je imao u ruci postavljen je na njegovu grobnicu i narod je počeo masovno da pohodi ovo svetilište. Krst na kome se Vladislav zakleo, a knez Vladimir bio pogubljen, upravo je ona svetinja koja se čuva u bratstvu Androvića.

 

Ilija sa krstomSvake godine krst je na Trojičin dan iznošen pred litijom na vrh Rumije, uz zajedničko učešće hrišćana s obje strane Rumije, iz Mikulića i Krajine. Kada je 1571. turska vojska osvojila Krajinu, porobljeni narod je i dalje iznosio krst na vrh planine, gdje je po predanju, bila crkva. Po priči Androvića, krst je uz amanet čuvanja uzeo neki svještenik ili vlastelin, a u njih je došao kao miraz jedne od tri kćeri posljednjeg muškog potomka crkvenog tutora.

 

"Jedna đevojka se udala u Androviće i donijela je u miraz krst, druga u Krajinu - dobila je sedam ubala, a treća u Mrkojeviće - dobila je barjak u miraz, te se po njoj to bratstvo prozvalo Barjaktarevići. Androvići su bili veliko bratstvo, koje se usljed kolere smanjilo, ostale su samo dvije muške glave. Danas je sedam-osam familija od te dvojice. U našoj su kući bila dva barjaktara, stric i bratanić - Božo i Nikola. Božo, naš prađed, bio je barjaktar i u turskoj vojsci, jer su Mikulići bili pod Turskom. Po osvajanju Bara, knjaz Nikola je zvao Boža i dao mu crnogorski barjak, kao najuglednijem Mikuliću. Tražio mu je da vidi i znameniti krst, a ovaj mu ga je “na vjeru” donio. Pitao ga je knjaz, kako bi bilo da ga odnese na Cetinje. “Dao si riječ da ga nećeš dirati Gospodaru, a ti čini kako hoćeš“. Knjaz mu ga je vratio, riječima - “Đe je bio do sada neka i ostane!”. Da nije, ne znam što bi bilo. Nikola Andrović je bio drugi barjaktar, bratanić Božov, a brat Vasilja, našeg đeda. Nikola Andrović je često išao i na mirovna vijeća. Mirio je Pekoviće iz Mikulića i Bibeziće iz Tuđemila, koji su bili zavađeni zbog višestrukih ubistava iz osvete" - govore Androvići. Pokazuju nam porodična znamenja - ordenje i spomenice iz Balkanskih ratova, odlikovanja, kao i objavu iz 1912. godine, upućenu komandantima četa, a sve to dobijeno od kralja Nikole. Sačuvana su i oba crnogorska krstaš-barjaka, kao i koplje - stijeg, na kome je ugravirano ime plemenskog barjaktara iz Mikulića, Nikole Androvića.

 

"Krst se iznosi svake godine na Trojičin dan. Poznato je da je dostupan svakome, može da ga vidi, poljubi, slika se... Mi to ne branimo. U granicama dozvoljenog. Bilo je pokušaja, da traže da vide odakle krst izlazi, đe ga skrivamo, da snime to. Niti smo dozvolili, niti ćemo. Nekada su se pitala dvojica brata, sada mi Androvići imamo i odbor, koji čuva krst. Bilo je pokušaja da nam ga uzmu, neki otvoreno nudili da ga otkupe, poslije rata. A neki su to skoro, prije nekoliko godina namjeravali. Ne želimo da se prisjećamo tih ružnih stvari, ali jedno je sigurno, oni koji imaju takvu namjeru, neka ne dolaze. Sjećam se kada se pronio glas 1991. godine, da će da nam otmu krst, prvi koji su bili uz rame nama Androvićima, bio je moj rođak Etem Peročević i njegov bratanić, a i ostali Mikulići, svi pod oružje. To ne možemo da zaboravimo" - dopunjuju se braća.

 

Ilija podsjeća i na Drugi svjetski rat, kada je Asan Perazić zaustavio albanske baliste koji su htjeli da pljačkaju i pale po selu. Pitali su ga ko je kmet u selu. Asan je odgovorio da su to Androvići. Balisti su dalje pitali, kako može pravoslavac da bude kmet u Mikulićima i naredili su Asanu da ih povede da popale i pobiju Androviće. “Oni su najugledniji u naše selo. Ako ćete da palite, prvo zapalite moju kuću i sve muslimanske, pa kad izgori posljednja muslimanska, zapalite prvu pravoslavnu!” - uzviknuo je Asan Perazić, domaćin kuće i goloruk se ispriječio ispred albanskih balista. Vidjevši odlučnost čovjeka da svojim tijelom i imovinom brani svoje komšije druge vjere, vratili su se neobavljena posla.

 

Razgovoru sa Androvićima nikad kraja. Ilija i Milo pamte brojna predanja i legende vezana za njihovu svetinju i za Mikuliće. No, poodmaklo vrijeme upozorava da se moramo oprostiti od domaćina. Odlazimo uz obećanje da ćemo biti ponovo njihovi gosti.

 

Suljo Mustafić, 2001. god.

 

vrh strane

 

REPORTAŽE GLAVNA

 
Galerije
 
© Copyright BARINFO 2008