Click here
Početna strana

 

O Baru

Intervju
Kolumne
Reportaže
Morske priče

Urbana scena


Servisne informacije

Arhiva vijesti

O nama

 

 

Click here


 

SKULPTURA, BLISKA SVIMA

 

 

mr NENAD ŠOŠKIĆ je Šušanjanin, prije svega. Mr.Nenad ŠoškićAkademski je vajar, završio Likovnu akademiju na Cetinju i postdiplomske studije i magisterij u Beogradu. Izlagao je, pored ostalog, na dva cetinjska Bijenala, laureat je nagrade ULUCG. Njegovo kapitalno djelo, skulptura “Kralj Jovan Vladimir” postavljeno je na centralnom gradskom trgu, između palmi. Sinovac je Ilije Šoškića, čovjeka koga su ubrojili u najbolja 22 likovna umjetnika XX vijeka. Ili je Ilija stric Nenada Šoškića, čovjeka koga će, nadam se, ubrojiti u istu skupinu. Bilo kako bilo, sve se vrti oko te barsko-šušanjanske vertikale. Od pruge, jedno stotinjak metara niže. Do kuće sa velikim skulpturama u dvorištu.          

 

- Znamo se dugo već, gradsko si dijete i mogu reći da se niko od vršnjaka nije nadao da ćeš postati vajar. Kad si ti osjetio da si drugačiji od ostalih, što se toga tiče? Kako su Šušanjani gledali na tvoj umjetnički put?

- Znali su, kažu, da ću biti umjetnik. Tamo sam učio osnovnu školu i slikao i to su svi vidjeli, a danas znaju da kažu: “Lijepo je to. A što je to?”. Interesantna je priča kako sam ja završio na Akademiji – imao sam još u osnovnoj školi preko sto ulja na platnu, da bi završio na matematičkom smjeru, u periodu dokazivanja u srednjoj školi, onda sam pošao u Beograd, da se spremam za Arhitekturu. U toj školi, u kojoj sam se spremao, bilo je i đaka koji su se pripremali za Likovnu akademiju. Profesor koji je vršio odabir je, gledajući moje radove, rekao – “Pa, gdje si ti pošao? Treba da ideš na Akademiju, ne na Arhitekturu”. Drugi jedan profesor, dekan na Primijenjenoj, imao je atelje pored tog studija-škole i pogledao je radove koje sam imao, njih desetak, odvojio one koji valjaju i začuđeno me upitao da li sa, toliko malo radova, želim da upišem Akademiju, na šta sam ja odgovorio da oni, vjerovatno, primaju ljude na talenat, a ne na znanje. U momentu sam mu rekao: “Ne bojte se, neću se kod Vas upisati. Idem na Cetinje”. On je predložio da napiše neko pismo-preporuku, pa da me tamo “preko veze” ubaci, a ja sam odgovorio – “U Crnoj Gori, ko sa dva telefonska poziva ne može da dođe do predsjednika države, nema nikoga”. I tako, sasvim nenadano, ja završim na Cetinju. U tom rasponu se kreće sva moja priča, od arhitekture do skulpture – problem oblika u prostoru.

 

- Do sada si se odlučivao za netipične vajarske forme. Narod, kad pomisli na vajarstvo – pomisli na biste, kipove... Ovo je tvoj prvi kip, a bilo je raznih formi, od terakote, od željeza...

- Kod svakog umjetnika postoji taj period istraživanja i on traje i traje. Čovječanstvo ima istraživačku nit svoje kreativne aktivnosti. Danas skoro da ne postoji neki pravac u umjetnosti, posebno ako stvarate u Crnoj Gori, gdje nema istorijskog nasljeđa vezanog za skulpturu. Na drugoj strani, imate sponu i svijest da su ljudi u svijetu, od XVII do XX vijeka, radili razne lijepe stvari, pa je normalno da će i umjetnik s ovih prostora željeti da sazna - gdje je njegovo mjesto u svijetu i gdje je mjesto ovog prostora u svijetu – gdje je umjetnost sa ovih prostora u ovom vremenu? I šta je, uopšte, umjetnost sa ovih prostora?

 

- Pa, šta je?

- Ne znam. Tražim. To je isto kao i sa ovom državom. Ona traži svoje mjesto u svijetu, jer ga još nema. Tako i čovjek, koji živi ovdje, pokušava da napravi paralelu sa čovjekom-umjetnikom u svijetu.

 

- Što je za tebe stvaranje? Kako izgleda?

- Ja mislim da je to pražnjenje energije. Potencijalna inspiracija mi je dosada i često uđem i počnem da radim, a ne znam šta će tačno da ispadne. Kad bih znao šta će na kraju da ispadne, bilo bi dosadno čekati da dođem do tog kraja. Meni je bitan proces, mada je kod nas vajara, bitan i odnos prema materijalu – materijal traži svoje, pa umjetničko djelo nastaje kao kompromis ideje i materijala. Inicijalna kapsla može biti svašta – dobra knjiga, film, vizuelna percepcija... ali kreativni čin nastaje kad si u ateljeu i kad krećeš u rad.

 

- Istražuješ li sebe i igraš li se, dok stvaraš? Jesi li “težak čovjek” dok traje taj proces?

- Naravno da se igram. Svi se umjetnici igraju. I ti se igraš dok stvaraš. To radimo svo vrijeme. Postavljaš mi fenomenološka pitanja i jako mi je teško da dam odgovore na njih. Stvaranje je razgovor sa samim sobom. A težak jesam i veoma agresivan. Dešavalo se da moji bližnji pretrpe ružnu verbalnu reakciju s moje strane, kad uđu u taj prostor (mentalni i fizički) stvaranja. Ne volim da mi se iko petlja, jer se koncentrišem, a svaki spoljni uticaj je jako remetilački faktor za umjetnički čin. Čovjek nije svjestan tog čina, tog stanja izmijenjene svijesti dok ne prođe. Ne postoji prostor, ni vrijeme i zato su ti spoljni efekti pogubni i ja ih nikako ne volim. Ne volim ni da se zaključam u atelje, pa da znam da neko može da kuca. Volim da otvorim vrata, a da znam da niko neće da dođe.  

 

- Različiti ljudi različito reaguju na tvoje skulpture, naročito na one iz prve faze. Još mi je u sjećanju jedan naš esteta koji je, misleći od tvoje terakot-skulpture sa barske izložbe (veliki kvadar od terakote, pun oblutaka sa plaže, postavljen na pod galerije) da je neka moderna kanta za otpatke, bacio papir u nju, istovremeno govoreći kako su zanimljive i ukusne “nove forme kontejnera”.

- Ti radovi su nastali u Kikindi, nastali pod uticajem Nitchea i mog religijskog osjećanja. Ne znam, svako to čita na svoj način. Milo mi je što različiti ljudi drugačIje reaguju – ni ne treba da moj rad komunicira sa svakim. Umjetnost jeste elitizam, ali, da ne bi zvučalo kao egocentrizam ili narcizam – stvar je u tome da neko može da osjeti nešto, a neko ne. Tako, uostalom, doživljavam i ja, kad posmatram tuđe radove.

 

- Onda dolaze dva Cetinjska Bijenala. U prijestonici imaš skulpturu ispred Vladinog doma.

- Suština Bijenala nijesu izložbe, već istraživanje – pokazivanje onog što bi moglo biti umjetnost za izvjesni vremenski period. Ljudi ne shvataju taj koncept. Ja sam do toga poziva došao kao “drugopozivac” – mene selektor Crne Gore nije zvao, već generalni selektor Andrej Jerofejev. Slaba organizacija projekta kojeg sam počeo, umnogome je umanjila mogućnost da moj rad bude baš onakav kakav sam zamislio, no, ideja osnovna je ispoštovana.

 

- Postoji uvriježeno mišljenje da, u Crnoj Gori, ima nesrazmjerno puno umjetnika, u odnosu na broj ljudi. Ima li tu neke magije tla o kojoj govore kreatori?

- Moguće da ima te magije, ali je to normalno, ne bih to mistifikovao. Koliko god umjetnika ima, ima ih malo. Oni su ljudi koji rade na sebi i žele dijalog sa sredinom i da ih je više, bilo bi bolje. Znači, nikakva mistifikacija, već dijalog na svim nivoima - čak i dijalog o imaginarnom mora da bude racionalan.

 

- Tvoje krucijalno djelo je tek postavljeno – “Kralj Jovan Vladimir”. Kako je sve teklo? Čuje se “po gradu” da si dobio dobre pare za spomenik, mada to nije istina, jer si ga odradio džabe. Zašto?

- Kako uraditi ovakav komad u našim prilikama? Uobičajeni odnos cijena je 1:4, tj. ako je livenje bilo 1000 DEM, onda je moj honorar 4000 DEM – ali, ako bih ja čekao, kao umjetnik, da mene neko angažuje – nikad se ne bi realizovalo. Meni je bilo stalo da ovaj rad živi u Baru i, kad sam izmjerio, odlučio sam se da to odradim besplatno. Na neki način sam ubijedio ljude iz Opštine da to mogu da uradim dobro, iza mene su stojale neke reference i u toku rada su se te stvari najbolje definisale. Zaista mogu samo da se zahvalim tim ljudima što su baš meni poklonili povjerenje. Prije četiri godine je nastala prva skica, pa još jedna, pa još jedna... ovih nekoliko godina ja sam samo o tome razmišljao. Bilo je teško, jer sam taj lik morao da gradim na osnovu, striktno mog, doživljaja starih tekstova – čitao sam spise, razgovarao sa Androvićima koji čuvaju “krst Vladimirov”, obilazio mjesta gdje je živio, razmišljajući kako je izgledao čovjek kome su odsjekli glavu, koji je surovost vremena platio, koji je u takvom vremenu bio vanredni duhovnik i vanredno veliki čovjek. Neki su komentarisali da je lik na skulpturi prestar za čovjeka, koji je pogubljen u 33-oj godini, a ja sam objašnjavao da je taj čovjek, u tom vremenu, sa činom koji je imao, morao da, sa 33 godine, bude i mnogo zreliji nego današnji i da tako i izgleda. U Kikindi sam radio, u ateljeu “Tera” glinenu verziju spomenika. Imao sam mir koji mi je bio potreban, da me ljudi ne zivkaju i traže svaki čas. Kroz atelje, kad je završena glinena verzija, u razmjeri 1:1, došlo je da ga vidi 15-ak uglednih vajara i vidio sam da je rad živ, da ima taj pokret bitan za skulpturu... a da ima i nit - od objekta u prostoru, do priče vezane za objekat.

 

- Onda se desilo čuveno “hapšenje skulpture”? Kako je došlo do toga?

- Ja sam radio u kikindskoj “Teri”, ateljeu-instituciji koju je osnovao moj prijatelj i profesor Boban Kojić, i u kojoj mogu da stvaraju umjetnici kad god hoće, koliko hoće. To je prostor jedne stare ciglane, sa neograničenom količinom mira i tišine, i velikom livadom ispred nje, sa stotinama skulptura. Boban Kojić je bio opozicionar od prvog dana opozicije SFRJ, a bukvalni vlasnik prostora i livade je bila fabrika “Toza Marković”, na čijem čelu je bio funkcioner SPS-a. Direktor, inače predsjednik banatskog okruga je došao, pitao šta, kako i za koga radim i, kad je čuo odgovor, naredio je da moj rad ne smije da izađe iz tih prostora – “To se radi za Crnu Goru – to se ovdje neće raditi”. Onda su uveli stražu, ali smo mi, ipak, preko neke beogradske varijante, uspjeli da odnesemo gipsane kalupe u Suboticu, na livenje. Direktoru je, naime, zaprijećeno odozgo, a on je, preko nosa, dozvolio izlazak. Ja sam sve morao da ispratim, tako da sam gledao i kako se gips izliva i kako se  pakuje i kako se bronza izliva i da li najlon klizi dok se skulptura vozi i da li radnici Luke fino postavljaju... jer, što god da se dogodilo, ja bi bio kriv. Niko drugi. Samo ja.

 

- Jesi li pričao sa skulpturom?

- Ne znam... više smo se gledali. Ja, dok radim, to je moje, svaki milimetar – onoga trenutka kad se skulptura završi, to više nije moje. Tad se razdružujemo. Moj personalitet, izuzev onoga potpisa, iza, na skulpturi, tu apsolutno nestaje. Dešavalo mi se da obiđem svoje radove, koje nijesam dugo gledao, i vidim kako žive svoj zivot, kako komuniciraju s ljudima... kad mi se to prvi put dogodilo, pomislio sam – možda ću biti vajar.

 

- Ko je dao ime radu, da razjasnimo?

- Moje razmišljanje je bilo – u narodu je on poznat, u duhovnom smislu, kao Jovan Vladimir. Faktički, istorijski, on je samo knez Vladimir. Tu bi mogla da se otvori rasprava - da li je bitniji istorijski ili duhovni segment, odnosno na koji način on živi. Ja sam rekao ljudima u Opštini da se oni dogovore i ime je dala Opštinska komisija. Vladimir je pogubljen 20 godina prije podjele hrišćanstva, pa ga svi sa ovog prostora mogu priznavati, a opet, on je bio poznat po tome što je mirio, što je bio spona - tako da će valjda i skulptura biti bliska svima.

 

- Da li bi sada nešto na njemu promijenio? 

- Ne. Onoga trenutka kada sam odlučio da se spomenik lije, bio sam siguran da je to – to.

 

- Kad je bilo ovoliko problema oko skulpture, te oko izrade, pa izlivanja, transporta, postavljanja... kako li je tek bilo onima što su pravili velelepna zdanja, kao na Tjentištu, recimo.

- Nadam se da se slažeš sa mnom da veličina ne određuje kvalitet djela, već kvalitet spomenika određuje njegov odnos sa prostorom. Iz takvih djela, kao što je spomenik na Tjentištu, čijeg autora odlično poznajem je stajala mašinerija, koja je realizovala autorsku ideju. Moja ideja bila je da napravim skulpturu koja je bliska čovjeku, ne nešto velelepno, na ogromnom postamentu, već nešto s čim će ljudi moći komunicirati – da se parovi tu sastaju, da ljudi, ako žele, sjednu na postament, da mogu da pipne od čega je napravljeno...

 

- Svojevremeno si rekao da želiš da stvaraš u Crnoj Gori i da ti ona pruža uslove – zašto onda toliko umjetnika bježi vani?

- Svaki umjetnik želi da bude prvi na svijetu, što je utopijska želja. Takmičiti se na taj način, malo je banalno. Moja želja je moja unutrašnja afirmacija - sigurnost da je to što radim dobro, kvalitetno i da ostavlja trag. Zlatko (Glamočak – prim. aut.) je mislio da njegov rad najbolje može da živi u Parizu, zato tamo i on živi. Zato tamo stvara. Ja mislim da moj rad najbolje može da živi u Crnoj Gori, zato tu i stvaram – dobio sam stipendiju za rad u Italiji, pa nijesam otišao. Dosta ih ode vani, zato što će lakše afirmisati taj rad nego ovdje. Na Zapadu postoji jasan sistem, u koga uđeš, i imaš jasnu projekciju što će se desilti s tobom, ako budeš radio. To je mnogo lakši put, nego ostati ovdje. Mi ovdje nemamo definisan sistem vrijednosti, ne znamo gdje je što. Mislim da se to izgubilo zbog naše osobine da nova vlast sruši sve što je napravila prethodna. Nigdje drugo to nije tako – Italija je sačuvala sva djela iz Mussolinijevog “Art Decora”, bez obzira kakav je danas odnos Italije prema svom diktatoru.

 

- Koliko poznaješ stričev rad, a koliko on tvoj? Da li ti je koristilo to što si Ilijin sinovac?

- Ja poznajem njegov rad, a on moj baš i ne, pošto nije puno u zemlji. Nijesam imao ni koristi, ni štete od činjenice da je Ilija Šoškić moj stric, jer sam želio svoj put da gradim sam. Zato nijesam ni imao nekih kontaka većih sa njim, niti je bilo jačih upliva njegovog rada u moj. Mada, imao sam radova koji su bili komuniciranje sa njegovim radovima – on je radio kocku 5x5, ja 3x3, jako sličan rad; on je radio od mermernih kocki, ja od zemljanih; on je radio “magični petougao”, ja “magično trojstvo” – njegove kocke su imale balerinu na njima, a moje su kocke imale vazdušnu relaciju sa nebeskim svodom; ja sam moj rad koncipirao kao moj stav u odnosu na to što je to istina. Pokušavao sam da komuniciram s njim preko radova, a ljudi su to doživljavali kao uticaj Ilijin. To je jedna druga, mnogo senzibilnija varijanta.

 

- Kako ćeš se osjećati kad Vesna (Nenadova sestra, novinar RTVCG – op. aut.) bude radila interview s tobom?

- Meni je to malo čudno da dajem interview sestri, ali, ako to njena profesija traži, biće i toga...      

 

 

 

Željko Milović, 2001.

 

 

vrh strane

 

 
Galerije
   
© Copyright BARINFO 2008