Rusija

Ruska Federacija Российская Федерация (ru) Rossiyskaya Federatsiya
Zastava Grb
Himna: Государственный гимн Российской Федерации (bs: "Himna Ruske Federacije")
Položaj Rusije
Glavni grad		Moskva 55°45′N 37°37′E
Službeni jezik		ruski
Državno uređenje		Federacija
-	Predsjednik	Vladimir Putin
-	Premijer	Dmitrij Medvedev
Nezavisnost		raspadom Sovjetskog Saveza
-	Priznato	12. juni 1990.
Površina
-	Ukupno	17.075.400 (1.)
-	Vode (%)	13.0
Stanovništvo
-	Ukupno	142.754.000 Procjena 2006 (9.)
-	Gustoća stanovništva	8,3/km2
BDP (PKM)		2010
-	Ukupno	$2.222 triliona
-	Per capita	$15 836
Gini (2008)		42,3 (visok)
HDI (2010)		▲ 0,719 (visok) (65.)
Valuta		Rublja (RUB)
Vremenska zona		UTC +3 do +12
Topografija
-	Najviša tačka	Elbrus 5 642 m. i. m.
-	Najveće jezero	Bajkalsko jezero 31 500 km2
-	Najveća rijeka	Lena 4 310 km
Internet domena		.ru .su i .рф
Pozivni broj		+7

Ruska Federacija illi Rusija je država koja se prostire preko ogromnih prostranstava istočne Evrope i sjeverne Azije. Sa površinom od 17.075.400 km² (6.595.600 mi²), Rusija je najveća država na svijetu, pokrivajući skoro duplo veću teritoriju od Kanade, Kine, ili Sjedinjenih Američkih Država. Po broju stanovnika je sedma na svijetu poslije Kine, Indije, SAD, Indonezije, Brazila i Pakistana.

Nekada najistaknutija republika SSSR-a, Rusija je postala nezavisna država po raspadu SSSR-a, decembra 1991. Pod sovjetskim sistemom, zvala se Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika (RSFSR).

Većina površine, stanovništva i industrijske proizvodnje SSSR-a, nekada jedne od dvije svjetske supersile, otpada na Rusiju. Zbog toga, i po raspadu Sovjetskog Saveza, Rusija igra značajnu ulogu na svjetskoj sceni. Ova uloga, iako značajna, još nema ulogu nekadašnjeg SSSR-a.

Historija

Područja na kojima su živjeli istočni Slaveni prvi su u jedinstvenu državu ujedinili Varjazi, vjerovatno doseljenici iz Skandinavije. Prvi zabilježeni varjaški vladar bio je Rurik, okrunjen oko 860, a njegovi su nasljednici prenijeli prijestolje iz Novgoroda na sjeveru današnje Rusije u Kijev, danas glavni grad Ukrajine.

Kijevska Rusija bila je jedna od najvećih država tadašnje Evrope sa privredom baziranoj na trgovini među Skandinavijom i Bizantom. Odlučujućim za kasniju historiju istočnih Slavena pokazalo se prihvatanje Pravoslavlja kao državne religije 988 u doba velikog kneza Vladimira, koje je za posljedicu imalo snažnu vezu crkve i države i izolaciju od katoličkog, a kasnije i protestantskog ostatka Evrope.

Stvaranje carstva

Invazija Mongola u 12. vijeku dovela je do raspada već oslabljene Kijevske Rusije na veći broj neovisnih kneževstava, među kojima se u 14. vijeku počinje isticati Moskovsko kneževstvo. Moskva je, oslanjanjući se na svoje dobre odnose s tatarskim osvajačima, započela širenje na okolna područja. Ekspanzija je ubrzana pod velikim kneževima Ivanom III. (1462 - 1505) koji je udvostručio državni teritorij na račun susjednih država i oslobodio Moskvu od Tatara, i Ivanom IV. Groznim (1547 - 1584), prvim ruskim vladarem koji se okrunio za cara.

Država je nakon smrti Ivana Groznog potonula u borbu za njegovo naslijeđe koja je trajala sve do 1613 kada na vlast dolazi dinastija Romanov. Rusija je doživjela preporod za vladanja Petra I. Velikog (1682 - 1725). koji je u mladosti putovao po Zapadnoj Evropi i odlučio reformirati Rusiju po zapadnim uzorima. Velike promjene doživjela je državna uprava, obrazovanje, vojska, osnovana je mornarica, a glavni grad je umjesto Moskve postao novoosnovani Sankt Peterburg (1703) na ušću rijeke Neve u Finski zaljev.

U sljedeća dva vijeka Rusija je nizom ratova proširila svoj teritorij kolonizirajući, za razliku od zapadnoevropskih država, susjedna područja. Na zapadu je zauzela Finsku, baltičke zemlje,Poljsku, Bjelorusiju i najveći dio Ukrajine. Na jugu je svoje područje proširila na Zakavkazje do sjeverne Armenije, te na najveći dio srednje Azije. Na istoku je ruska kolonizacija doprla do sjevernoameričke Aljaske, koja je 1867 prodana SAD-u. Osobito je širenju državnog teritorija pridonijela Katarina II Velika (1762 - 1796) vještim kombiniranjem diplomacije i ratovanja.

Devetnaesti vijek obilježen je i sve jačim zahtjevima srednje klase za udjelom u vlasti, s povremenim izljevima političkog nasilja (pobuna dekabrista 1825, atentat na cara Aleksandra II 1881) praćenim valovima državne represije. Nakon revolucije 1905 Rusija je dobila predstavničko tijelo, Dumu, što je donekle ublažilo političke tenzije.

Sovjetska Rusija

Loše stanje na ratištu u prvom svjetskom ratu, prijeteći kolaps privrede i pad popularnosti prisilili su cara Nikolaja II na abdikaciju i u februaru 1917 Rusija je postala republika. Vlade kneza Lvova i Aleksandra Kerenskog nisu se uspjele učvrstiti na vlasti pa je 1917 državnim udarom vlast preuzela stranka boljševika - komunista predvođena Vladimirom Iljičem Lenjinom (Oktobarska revolucija). Uslijedio je četverogodišnji građanski rat u kojem su boljševici uspjeli pobijediti opoziciju. Moskva je 1918 ponovo postala glavni grad, a 1922 sovjetska Rusija postala je Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR).

Nakon Lenjinove smrti 1924 vlast je postupno preuzeo Josif Visarionovič Staljin (vladao je do 1953) koji je pokrenuo ubrzanu industrijalizaciju i nasilnu kolektivizaciju poljoprivrede. U drugoj polovini tridesetih godina započeo je i velike čistke u vodstvu komunističke partije, vojske i države u kojima su mnogi u montiranim procesima osuđeni na smrt ili dugogodišnju robiju.

U drugom svjetskom ratu Sovjetski savez je dao najveći doprinos pobjedi saveznika s više od 20 miliona poginulih i gotovo potpuno razorenim zapadnim dijelom zemlje. Nakon rata zaoštrio se sukob s vodećom zapadnom demokratijom, SAD-om - Hladni rat. Rastući uticaj SSSR-a i uspjesi na mnogim poljima poput osvajanja svemira i nuklearnog naoružanja skrivali su neuspjehe i zaostajanje sovjetske privrede i rastuće društvene tenzije. Godine 1991 komunistički sistem je propao, a SSSR se raspao na 15 država, među kojima je najveća i najznačajnija upravo Rusija.

Nakon propasti komunizma

Postsovjetska Rusija je nakon nekoliko godina bolne tranzicije i krize koja je dosegnula dno 1998 krenula putem ekonomskog oporavka i ubrzanog rasta potpomognutog visokim cijenama nafte - glavnog ruskog izvoznog proizvoda. Prvog demokratskog predsjednika Borisa Jeljcina čiji je mandat bio obilježena liberalizmom i porastom kriminala, osobito za vrijeme privatizacije, zamijenio je 1999 Vladimir Putin kojeg ruski građani i inozemni promatrači smatraju efikasnijim, ali i autoritarnijim od svog prethodnika.

Od 1994 traje gerilski sukob čečenskih pobunjenika koji se bore za nezavisnost republike i oružanih snaga Ruske Federacije. Veći broj terorističkih napada u Čečeniji i ostatku Rusije dovodi se u vezu s ekstremističkim frakcijama gerilaca.

Vlada

Rusija je federativna republika s polupredsjedničkim sistemom vlasti. Zakonodavnu vlast ima dvodomna Federalna skupština. Zastupnike gornjeg doma, Savjeta federacije, imenuju federalni subjekti (republike, oblasti, krajevi i dr.), a zastupnici donjeg doma, Dume, biraju se u izravnim izborima na mandat od četiri godine mješavinom proporcionalnog i većinskog sistema.

Izvršnu vlast dijele predsjednik i vlada na čelu s premijerom. Predsjednik republike bira se direktnim izborima dvokružnim sistemom na četiri godine, a može na položaju provesti najviše dva mandata. Predsjednik predlaže Dumi sastav vlade kojeg ona potvrđuje natpolovičnom većinom. Ako Duma tri puta odbije potvrditi vladu, predsjednik je može raspustiti i sazvati nove izbore. Predsjednik ima i brojne druge ovlasti u području imenovanja, često je inicijator zakonodavstva i vrhovni je zapovjednik oružanih snaga.

Političke podjele

Federalna struktura Rusije je složena i obuhvaća 89 federalnih subjekata s različitim nivoima autonomije. Najveću autonomiju ima 21 autonomna republika (to su npr. Čečenija, Tatarstan ili najveća Saha (Jakutija)). Osim njih, postoji i 10 autonomnih okruga i 1 autonomna oblast. Većina ovih autonomnih jedinica osnovana je za vrijeme komunizma u skladu s tadašnjom politikom o nacionalnostima koja je svakoj većoj nacionalnosti davala pravo na domicilni teritorij.

Ostatak državnog teritorija podijeljen je na upravne jedinice koje imaju manje formalne autonomije. To su 49 oblasti, 6 krajeva i 2 federalna grada (Moskva i Sankt Peterburg).

Godine 2000 ustanovljena je nova razina upravne podjele - 7 federalnih okruga od kojih svaki obuhvaća više federalnih subjekata. Vode ih izaslanici koje imenuje federalni predsjednik. To su:

1. Centralni federalni okrug
2. Južni federalni okrug
3. Sjeverozapadni federalni okrug
4. Dalekoistočni federalni okrug
5. Sibirski federalni okrug
6. Uralski federalni okrug
7. Privolški federalni okrug

Geografija

Rusija se obično dijeli na zapadni evropski (oko 3,5 mil. km²) i istočni azijski dio - Sibir (13,5 mil. km²). Prirodnu granicu ovih dvaju dijelova čini gorje Ural koje se prostire u smjeru sjever - jug u dužini od oko 2000 km od Sjevernog ledenog mora do granice s Kazahstanom.

Evropska Rusija

Najveći dio evropskog dijela Rusije zauzima Istočnoeuropska ravnica, s nizinskim reljefom koji samo ponegdje prelazi u uzvisine (Valdajska i Srednjeruska na zapadu, Privolžje uz srednji tok Volge) čiji vrhovi ne prelaze 200 - 400 m. Kroz ovu nizinu protječe Volga (3.688 km), privredno i kulturalno najvažnija ruska rijeka. Prevladava kontinentalna klima koja na krajnjem sjeveru prelazi u polarnu, a u uskom pojasu crnomorskog priobalja u mediteransku. Od sjevera prema jugu redaju se pojasevi crnogorične šume, miješane šume, prijelazne šumsko-stepske zone, te stepa pokrivena plodnom crnicom (černozemom). Uz obale Kaspijskog mora zbog jakog isparavanja prisutna je i polupustinja.

Na krajnjem jugu evropske Rusije granicu s Gruzijom i Azerbejdžanom čini gorje Kavkaz s najvišom tačkom Rusije, Elbrusom (5.633 m).

Sibir

Na zapadu Sibira prostire se velika Zapadnosibirska ravnica kroz koju protiče najduža ruska rijeka Ob' (s Irtišem 5568 km, 5. na svijetu). Između rijeke Jenisej na zapadu Lene na istoku nalazi se Srednjesibirska visoravan s vrhovima do 1700 m. Srednjejakutska ravnica kroz koju protječe Lena dijeli ovu visoravan od planinskih lanaca istočnog Sibira.

Na jugu i istoku Sibira do obala Tihog okeana prevladava planinski reljef s lancima čiji su vrhovi uglavnom iznad 2000 m (Beluha u Altajskom lancu - 4.506 m, Ključevska Sopka na Kamčatki - 4.750 m). Ovdje se nalazi i najveće i najdublje rusko jezero - Bajkalsko (31.500 km², dubina 1.637 m, najdublje na svijetu).

Klima većeg dijela Sibira je vrlo oštra kontinentalna koja na sjeveru prelazi u polarnu, a na većim nadmorskim visinima u planinsku. Prevladavaju guste crnogorične šume - tajge, sa zonama oskudne vegetacije - tundrama - i zonama trajnog leda na krajnjem sjeveru. Ruski daleki istok ima monsunsku klimu.

Transport

Velike udaljenosti i često surovi klimatski uvjeti uvelike su uticali su na razvoj transportne infrastrukture u Rusiji. U prevozu roba, a i putnika još uvijek dominantnu ulogu ima željeznica. Željeznička mreža ima 87.000 km pruga u javnoj upotrebi i 63.000 km industrijskih pruga. Udio željeznice u ukupnom prevozu robe je 83,2%, a putnika 40,9%. U Rusiji se nalazi i najduža svjetska željeznička pruga, 9.289 km duga Transsibirska željeznica koja povezuje Moskvu i Vladivostok na Tihom okeanu.

Iako je cestovna infrastruktura u prilično lošem stanju, bez savremenih autoputeva, cestovni prevoz je u usponu. Automobil je danas u Rusiji sve manje statusni simbol, osobito u velikim gradovima što dovodi do velikih gužvi i jedne od najvećih stopa smrtnosti u cestovnim prometnim nesrećama u Evropi.

Zračni prevoz je u stalnom porastu pa ima dominantnu ulogu u putničkom prevozu na relacijama većim od 1.500 km. Najveće zrakoplovne tvrtke su Aeroflot (5,8 mil. putnika u 2003), zatim Sibir (Novosibirsk i moskovsko Domodjedovo, 3,4 mil.), Pulkovo (Sankt Peterburg) i KrasAir (Krasnojarsk).

Privreda

Petnaest godina nakon propasti komunizma ruska ekonomija se približila ekonomiji srednje razvijenih zemalja slobodnog tržišta. Danas ona ima visoku stopu rasta BDP-a (u 2004 7,1% godišnje) i relativno visoku inflaciju (oko 11,7%). Ipak, i danas su u Rusiji uočljivi ostaci starog, komunističkog sistema.

Na današnju sliku ekonomije je uticala i brza privatizacija nekih unosnijih državnih poduzeća početkom devedesetih. Njih je preuzela nekolicina poduzetnika povezana s tadašnjom političkom elitom (oligarsi). U posljednje vrijeme neki su oligarsi bili prisiljeni odreći se kontrole nad svojim tvrtkama, a neki su i zatvoreni ili su emigrirali. Veliki koncerni i dalje dominiraju ruskim privrednim krajolikom, a država najavljuje mjere za poticanje malog i srednjeg poduzetništva.

Danas se ruska ekonomija uglavnom temelji na dvama stubovima: izvozu energenata (nafte i zemnog plina) i sirovina te rastućoj domaćoj potrošnji. Tradicionalna sovjetska metalurgija i s njom povezana proizvodnja mašina, automobila i aviona preživljavaju zahvaljujući visokim carinama koje sprječavaju uvoz jeftinijih i kvalitetnijih inozemnih proizvoda. Mnoge tvornice preorijentirale su se na saradnju sa zapadnim kompanijama i licenčnu proizvodnju stranih proizvoda (inomarke).

Propast sovjetskog centralnog planiranja dovela je i do izrazite neravnoteže u razvoju pojedinih regija. Najviše stranih investicija i najbrži privredni rast imaju Moskva i Peterburg. Razlike u prosječnom dohotku stanovnika prijestolnice i provincija su i do deset puta.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2002 najbrojniji su Rusi (79,8%), slijede Tatari (3,8%), Ukrajinci (2,0%), Baškiri (1,2%) Čuvaši (1,1%) i Čečeni (0,9%). Još 17 etničkih grupa ima više od 400 hiljada pripadnika. Ruski jezik je izrazito dominantan, i njime se služi 98% stanovništva.

Podaci o vjerskom sastavu su nepouzdani jer se vjera ne ispituje u popisima stanovništva. Samo je manji dio populacije aktivno religiozan, a dominiraju tradicionalne vjerske zajednice: Ruska pravoslavna crkva kojoj pripada slavensko stanovništvo, te islamska zajednica kojoj pripadaju neki narodi turskog porijekla (Tatari, Baškiri i dr.) i većina naroda sjevernog Kavkaza (Čečeni, Inguši i dr.).

Gradskog stanovništva ima 72,4%, seoskog 27,6%. Dobni sastav je slijedeći: 0-19 25,2%, 20-59 56,3%, 60 i više 18,5%.

Kultura

Rusija je dala istaknute predstavnike na gotovo svim poljima umjetnosti i nauke. Među najpoznatijima su:

Pisci

Fjodor Dostojevski

Anton Čehov

• Mihail Vasiljevič Lomonosov (1711.-1765.)
• Ivan Andrejevič Krilov (1768.-1844.)
• Aleksandar Sergejevič Puškin (1799.-1837.)
• Nikolaj Vasiljevič Gogolj (1809.-1852.)
• Mihail Jurjevič Ljermontov (1814.-1841.)
• Ivan Sergejevič Turgenjev (1818.-1883.)
• Fjodor Dostojevski (1821.-1881.)
• Lav Tolstoj (1828.-1910.)
• Anton Pavlovič Čehov (1860.-1904.)
• Maksim Gorki (1868.-1936.)
• Ivan Aleksejevič Bunin (1870.-1953.)
• Aleksander Aleksandrovič Blok (1880.-1921.)
• Boris Pasternak (1890.-1960.)
• Vladimir Vladimirovič Majakovski (1893.-1930.)
• Sergej Aleksandrovič Jesenjin (1895.-1925.)
• Vladimir Nabokov (1899.-1977.)
• Mihail Aleksandrovič Šolohov (1905.-1984.)
• Danil Harms (1905.-1942.)
• Aleksandar Solženjicin (1918.-2008.)
• Eduard Limonov (1943.-danas)

Kompozitori

Igor Stravinski

• Aleksandar Porfirjevič Borodin (1833.-1887.)
• Cezar Antonovič Kjui (1835.-1918.)
• Milij Aleksejevič Balakirev (1837.-1910.)
• Modest Petrovič Musorgski (1839.-1881.)
• Petar Iljič Čajkovski (1840.-1893.)
• Nikolaj Rimski-Korsakov (1844.-1908.)
• Sergej Rahmanjinov (1873.-1943.)
• Igor Stravinski (1882.-1971.)
• Sergej Prokofjev (1891.-1953.)
• Dmitrij Šostakovič (1906.-1975.)

Slikari

Kazimir Maljevič

• Andrej Rubljov (1360.-1430.)
• Vasilij Kandinski (1866.-1944.)
• Kazimir Maljevič (1878.-1935.)

Ljekari

• Ivan Pavlov (1849.-1936.)

Matematičari

• Nikolaj Ivanovič Lobačevski (1792.-1856.)
• Ilja Kandinski Pavlov (1856.-1925.)
• Lav Davidovič Landau] (1908.-1968.)

Biolozi i hemičari

• Ilja Iljič Mečnikov (1845.-1916.)
• Dmitrij Ivanovič Mendeljejev (1834.-1907.)
• Aleksandar Oparin (1894.-1980.)

Ostali

• Jurij Gagarin (1934.-1968.) - kosmonaut
• Vladimir Zworkyn (1889.-1982.) - izumitelj, američkog državljanstva, a ruskog porijekla
• Vaclav Nižinski (1890.-1960.) - baletni plesač
• Ana Politkovskaja (1958.-2006.) - novinarka
• Vladimir Visocki

Također pogledajte

• Spisak nacionalnih parkova u Rusiji

Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Vanjski linkovi

• Službena stranica vlade
• Službena stranica predsjednika