Manmohan Singh
Manmohan Singh | |
---|---|
18. predsjednik vlade Indije | |
trenutačno | |
u službi od 2004. |
|
Zamjenik | L. K. Advani |
Prethodnik | Atal Bihari Vajpayee |
Nasljednik | trenutni |
Ministar željeznica | |
trajanje službe 2011. – 2011. |
|
Prethodnik | Mamata Banerjee |
Nasljednik | Dinesh Trivedi |
Ministar financija | |
trajanje službe 1991. – 1996. |
|
Prethodnik | Yashwant Sinha |
Nasljednik | Jaswant Singh |
Ministar vanjskih poslova | |
trajanje službe 2005. – 2006. |
|
Prethodnik | Kunwar Natwar Singh |
Nasljednik | Pranab Mukherjee |
Guverner središnje banke Indije | |
trajanje službe 1982. – 1985 |
|
Rođenje | 26. rujna 1932. |
Politička stranka | Indijski nacionalni kongres |
Supruga | Gursharan Kaur |
Zanimanje | ekonomist,profesor,političar,službenik,socijalni radnik |
Manmohan Sing je predsjednik vlade Indije od 22. ožujka 2004. do danas . Smatraju ga arhitektom moderne Indije zbog ekonomske liberalizacije koju je pokrenuo 1991. dok je bio ministar financija. Rođen je 26. rujna 1932. u Gahu u Zapadnom Punjabu u današnjem Pakistanu. Član je stranke Indijski nacionalni kongres. Prvi je Sik, koji je postao predsjednik vlade.
Ekonomist je po zanimanju i jedno je vrijeme radio u MMF-u. Magistrirao je 1954. u Chandigarhu u Punjabu. Ponovo je diplomirao u Cabrigeu 1957., a doktorirao je 1962. u Oxfordu. Najobrazovaniji je od svih dosadašnjih indijskih predsjednika vlada. Zbog svoga rada u UN-u, MMF-u i drugim međunarodnim organizacijama jako je cijenjen u svijetu. Bio je ministar financija u vladi Narasima Raoa i njemu se pripisuje zasluga u reformi indijske ekonomije tokom financijske krize. Tokom vlasti Stranka Bharatiya Janata ( BJP ) bio je vođa oporbe od 1998. do 2004.
Sadržaj
Ekonomske reforme i uspon na vlast[uredi VE | uredi]
Kasnih 1980-ih bio je guverner središnje banke Indije, a ministar financija je postao 1991.g. u vladi Narasima Raoa. Smatra se arhitektom reformi koje je počela sprovoditi vlada. Ekonomska liberalizacija Singha i Raoa otvorila je put k izravnim stranim investicijama. Indija se dotad nalazila u teškoj krizi s velikim deficitom. Devizne pričuve zemlje su bile iscrpljene. Zbog toga nije mogla lako platiti dospjele obroke kredita. Počele su pripreme da se zlatne pričuve Indije stave kao hipoteka u engleskoj banci da bi se dobio novac neophodan Indiji u plaćanju dospjelih obveza. Rješenje te krize Singh i Rao našli su u ekonomskoj liberalizaciji. Liberalizacija iz 1991.g. je bila prvi korak u seriji liberalizacija, koje su uslijedile tijekom 1990-ih i 2000-ih. Indija je dosegla visoki stupanj rasta i velike devizne rezerve. Iako je ekonomska liberalizacija bila uspješna Narasim Rao je poražen na izborima, jer ga je veliki dio naroda smatrao korumpiranim.
U opoziciji i izbori 2004.[uredi VE | uredi]
Manmohan Singh je ostao u Kongresnoj stranci, iako je bio marginaliziran i trpio stalne poraze na izborima 1996., 1998. i 1999.g. Nije se pridružio pobunjeničkom krilu stranke, u vrijeme kad se mnogo vodećih političara Kongresne stranke pobunilo protiv izbora Sonie Gandhi za vođu oporbe i predsjednika Kongresne stranke. Soniu Gandhi su nacionalisti počeli napadati zbog njenog talijanskog podrijetla.[nedostaje izvor] Iako je tada izgledalo da Indijski nacionalni kongres nema budućnosti Singh je ostao u njemu i pomogao u reformi stranačke platfome i organizacije.
Kongresna stranka u koaliciji s drugim strankama je dobila parlamentarne izbore 2004.g., najviše zahvaljujući siromašnijem stanovništvu razočaranom BJP-om, koje se okrenulo srednjem sloju. Sonia Gandhi je tada bila čelnica Kongresne stranke i očekivalo se da ona postane predsjednica vlade. Nije pristala biti predsjednicom vlade i umjesto toga imenovala je Manmohana Sinhga. Postao je predsjednik vlade 19. ožujka 2004.g.
Predsjednik vlade[uredi VE | uredi]
Singhova vlada se fokusirala na smanjenje proračunskog deficita, ali s druge strane je za siromašne seljake stvorila program oprosta dugova. Ekonomskom i poreznom politikom potakao je veliku ekonomsku ekspanziju. Lansirao je kampanju smanjenja vjerskih napetosti i sukoba u Indiji i počeo je politički podržavati manjine kao što su muslimani ili kršćani. Na vanjskom planu nastavio je mirovni proces s Pakistanom, što se osjeti po smanjenom terorizmu u Kašmiru. Ojačane su veze i sa SAD, Kinom i EU-om. Međutim Indija nije uspjela dobiti podršku ključnog saveznika Rusije za stalno mjesto s pravom veta u Vijeću sigurnosti UN-a.[1][2]