Izabrana djela

Ocjene i prikazi

»U sklopu njegove filozofije i životnoga idealizma, u nedjeljivosti ćudorednoga djelovanja i religioznoga vjerovanja, valja spomenuti pjesme koje se opiru zemaljskoj prolaznosti i ovostranosti, a zagovaraju ideal vječnoga, dok društvenoj nebrizi i neosjetljivosti za druge te lažnim vrijednostima suprotstavljaju uzore istine, dobrote i ljepote. Za slabu recepciju Arnoldovih estetičkih i filozofskih pogleda krivicu valja potražiti u dvama razlozima: u njegovu zagovaranju tradicije i narodnog duha u vrijeme sukoba između tzv. starih i mladih na početku prošlog stoljeća, pri čemu su Arnoldova estetička misao i neizravni angažman na strani starih redovito proglašavani retrogradnima (prema posve krivoj premisi u književnoj historiografiji kako su stari – nužno – predstavljali zastarjela, nazadna i preživjela rješenja, a mladi onda napredna, moderna i nova, u skladu s aktualnim europskim smjerom) te utjecaj i osobni stav M. Krleže koji je Arnoldu nijekao svaku vrijednost i često izrugivao njegovu poetološku i moralnu dosljednost i odanost nacionalnoj tradiciji, a da o njegovoj filozofiji zapravo nije imao pojma« (Božidar Petrač, 2015)¹

♦   ♦   ♦   ♦   ♦

»Pokušamo li neke od Arnoldovih stajališta prevesti ne samo na jezik moderne već i našega vremena, čini se da bi se moglo zaključiti da u pozadini njegovih refleksija o narodu zapravo stoji strah od negativnih učinaka globalizacije na nacionalni identitet. U tom je ključu lakše razumjeti neprestanu napetost koja se pojavljuje u Arnoldovim refleksijama o odnosu hrvatskog prema drugim narodima. Kao da je slojevitost tih stajališta dokaz da se u Arnoldovoj nutrini sučeljavaju svjesni kozmopolit i iskreni rodoljub. Naime, izjave poput one iz jednog od Arnoldovih predsjedničkih govora u Matici, da su 'tuđinski utjecaji uz liepe narodne tvorevine, na koje treba da nadovežemo, ne samo suvišni, nego upravo – štetni', priskrbile su mu i optužbe za ksenofobiju. Ipak, ta Arnoldova stajališta ne valja promatrati izvan njihova konteksta, koji je zasigurno neodvojiv od povijesno duboko ukorijenjena straha za opstojnost i subjektivitet naroda koji se Europi ne može nametnuti niti svojom brojnošću niti mjerom svoga političkog ili kuturnog utjecaja. Stoga takvim, doista ponekad zbunjujućim Arnoldovim stajalištima koja mogu izgledati kao zalaganje za prividno oprečne vrijednosti, možda treba pristupati s ponešto više blagonaklonosti. Doista, valja u tom smislu imati na umu da su ta Arnoldova stajališta zapravo posljedica straha da u novim okolnostima planetarne uniformiranosti svijeta može biti izgubljen individualitet kako pojedinca, tako i čitavog naroda. Čini se da se upravo ta briga nalazi u temelju svih unutrašnjih proturječja u misli Đure Arnolda o odnosu vlastitog prema drugim narodima. Zbog te brige, a ne prvenstveno zbog straha od drugih naroda, Arnold zazire od učestalog spomena slobode. Nju su često zazivali i modernisti, i to ne samo u umjetničkom, već upravo u smislu tog osjetljivog odnosa širokog europejskog kozmopolitizma i zdravog patriotizma. (Daniel Miščin, 2020)²

♦   ♦   ♦   ♦   ♦

»Bitna značajka Arnoldova mišljenja, duhovna podloga iz koje izrastaju svi njegovi pozitivni stavovi, temeljni ugođaj iz kojeg niču osnovne crte njegova vlastitoga filozofijskog nazora jest oštro i beskompromisno suprotstavljanje duhu pozitivizma, naturalizma, materijalizma i ateizma, koji bijaše postupno ovladao devetnaestim stoljećem i pri njegovu koncu dospio do konačne prevlasti.
     (…) Filozofiju će, tomu shodno, odrediti prije svega kao znanost, štoviše kao 'kraljicu znanosti'. Izričito je određuje kao 'znanost, koja se bavi posljednjim uzrocima i svrhama bitka' i 'znanost svih načela pojedinih znanosti'. Pred opasnošću, me­đutim, da pri takvoj odredbi ne ostane filozofija previše vezana uz tradicionalnu verziju racionalizma i spekulativnog idealizma, osjetit će Arnold potrebu da je na jednom unikatnom i ujedno osobito značajnom mjestu izrijekom poistovjeti s vjerom, otprilike u smislu Jacobievu, poznavanje kojeg se u Arnolda inače ne da utvrditi. U govoru naslovljenom Može li umjetnost zamijeniti vjeru iz godine 1908. reći će tako: 'Nu što je kona­čno svako drugo znanje, ne isključivši ni filozofijsko, no vjerovanje? Filozofija, ta znanost o principima svih znanosti, ide pak za tim, da ustanovi sve ono, što bi se vjerovati moralo. Od trajnoga neznanja oslobadja nas dakle zapravo tek vjersko znanje ‒ i tko žalac onoga prvoga neće da svjesno nosi, prinužden je ono drugo prihvatiti'« (Damir Barbarić, 1995)³

♦   ♦   ♦   ♦   ♦

»Usprkos činjenici da je o Arnoldu pisano relativno mnogo, usprkos činjenici da se o njemu može doći do informacija praktično u svim priručnicima (enciklopedijama, leksikonima, svim povijesnim pregledima hrvatske književnosti), usprkos tim činjenicama mora se konstatirati kako je Arnold ipak nekako marginaliziran. Nije pretjerano reći: omalovažen i podcjenjen, zapravo za korpus hrvatske kulture na stanovit način potiho potisnut u stranu. Interesantnije utoliko više jer se oko njega u nekoliko navrata dizalo dosta buke s mnogo napadačke strasti, na što Arnold, primjereno svojoj blagoj ćudi, a i filozofskoj smirenosti, samozatajnoj superiornosti, nije odgovarao polemikama. Međutim, barem za uže specijalnu disciplinarnu sferu estetike, navlastito nekih u 20. stoljeću estetički aktualnih tematskih kompleksa, odnosno žarišta, intenzivna su i ekstenzivna filozofska istraživanja… pokazala da je Arnold marginaliziran neopravdano; nepravedno spram njegova rada i osobe, a spram hrvatske kulture u cjelini; posebice pak spram nekih njenih segmenata to je marginaliziranje upravo štetno« (Zlatko Posavac, 1996)⁴

♦   ♦   ♦   ♦   ♦

»Pravo stajalište prosuđivanja povijesti nije stoga niti teologijsko niti prirodoznanstveno. Povijest nije ni božanski ni prirodni proces, nego zbilja odgovorne volje duše čovjekove. A kao takva ona se može primjereno prosuđivati samo s etičkog stanovišta. To jesmisao Arnoldové 'aplikacije' etike na povijest.
     Čovjek pak koji dosljedno djeluje u skladu s idejama slobode, svrhovitosti, blagohotnosti, prava i pravednosti jest 'značajnik'. ‒ Jer predstavlja oživotvorbu ideje dobrote kao istine i svrhe povijesti, za njega se može reći da je odista povijesni čovjek. Uzgoj takvih ljudi predstavljao je svrhu Arnoldova pedagogijskog rada« (Branko Despot, 1970)⁵

♦   ♦   ♦   ♦   ♦

»Listali po Arnoldovim djelima koliko mu drago, ne ćemo naći papirnatih pitanja, koja se postavljaju tek da se misao stavi u gibanje ili da se objavi duhovita igra s idejnim mogućnostima, kako bi se zadovoljila možda taština, želja za isticanjem ili i volja k moći. I štogod se o djelu Arnoldovu i mislilo i kakvo se god stajalište i zauzelo prema problematici, koju iznosi, i načinu rješenja, što ih daje, ipak se neće moći poreći, da iz svakoga njegova retka izbija onaj usrdni žar, koji nesumnjivo svjedoči o zbiljskoj i istinskoj interesiranosti na problemu u okviru i smislu nesamo hladnog intelekta, nego štaviše punog i toplog života, Svagdje se osjeća, da su tu po srijedi i lična i životna pitanja, mimo kojih  Arnold naprosto ne može po samoj naravi svoga bića nehajno proći« (Pavao Vuk-Pavlović, 1944)⁶

Izvori citata:

^{[1] B. Petrač, »Arnold, Đuro«, Enciklopedija Matice hrvatske 1. A-G, Matica hrvatska, Zagreb 2015., str. 134.
[2] D. Miščin, »Predgovor«, u: Đuro Arnold, Izabrana djela, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb 2020., str. 22-23.
[3] D. Barbarić, »Gjuro Arnold«, u: F. Zenko, Novija hrvatska filozofija, Hrestomatija filozofije, Školska knjiga, Zagreb 1995., str. 130, 133.
[4] Z. Posavac, Arnold kao estetičar, Hrvatsko filozofsko društvo, Biblioteka Filozofska istraživanja, knj. 102, Zagreb 1996., str. 267-268.
[5] B. Despot, Filozofija Gjure Arnolda, Biblioteka Kolo, Matica hrvatska, Zagreb 1970., str. 88-89.
[6] P. Vuk-Pavlović, Povijesnofilozofski tekstovi, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2011., str. 309.}