Jure
Radić rođen je 15. rujna 1953. godine u Baškoj Vodi. U osnovnoj
školi Jure Radić jedan je od najboljih učenika u školi, ali
i na vjeronauku gdje redovito ministrira kod fra Anđelka Šimića.
Srednju školu je pohađao u Makarskoj. Nakon završene srednje
škole odlazi u Zagreb gdje upisuje Građevinski fakultet, a istovremeno
sluša i tri godine laičke teologije i Više bogoslovne škole.
Na fakultetu je bio predsjednik Socijalističkog saveza studenata
i delegat svoje ćelije SSRN-a u Gradskom odboru. Poslije obrane
diplomske radnje početkom 1977. godine odlazi na odsluženje
vojnog roka.
Po povratku iz JNA završava postdiplomski studij mostogradnje.
Do 1979. godine bio je asistent na Građevinskom fakultetu, nakon
čega postaje tajnik Društva hrvatskih građevinskih konstruktora.
U periodu od 1987. pa sve do 1989. godine na dužnosti je predstojnika
katedre za mostove. Dok je bio na toj dužnosti nadizirao je gradnju
dubrovačkog mosta (koji za vrijeme njegova mandata nije ni započet
s gradnjom). Godine 1988. objavljuje knjigu Sedam tisućljeća
gradnje mostova u Jugoslaviji. Godine 1990. postaje predsjednik
SIZ-a za znanost, a 1991. predsjednik je Skupštine zagrebačkog sveučilišta.
U međuvremenu je imenovan pomoćnikom ministra znanosti, tehnologije
i informatike, a vrlo skoro i samim ministrom istog ministarstva.
U kolovozu 1992. godine dotadašnji predstojnik Ureda predsjednika
Republike Hrvoje Šarinić
postaje novi premijer, a Jure Radić popunjava upražnjeno mjesto
predstojnika navedenog ureda. Nedugo nakon što je imenovan na novu
dužnost donosi odluku o preimenovanju vile Zagorje u Predsjedničke
dvore tvrdeći pri tome kako je to u tradiciji hrvatskog naroda.
U listopadu 1993. godine na Drugom Općem saboru HDZ-a predsjednik
stranke Franjo Tuđman
prijedlozima desne struje suprostavlja svog kandidata za glavnog
tajnika stranke - Juru Radića, obrazlažući to riječima: Radić
je za središnju politiku, temeljenu na kontinuitetu djelovanja stranke,
ali i načelima kršćanske demokracije. Nakon toga Radić je izabran
većinom glasova.
Godinu dana kasnije, u listopadu 1994. godine, razriješen je dužnosti
predstojnika ureda predsjednika Republike Hrvatske. Nakon toga prelazi
na novu dužnost - postaje ministar obnove i razvitka u vladi Nikice
Valentića. U javnosti je često apostrofiran dok je bio na dužnosti
ministar obnove i razvitka. Novine su ga često sumnjičile da je
sve značajnije građevinske radove povjeravao Konstruktor inženjeringu,
tvrtki u vlasništvu svog vjenčanog kuma Željka Žderića. Na "meti"
je bio i zbog redukcije električne energije u Dalmaciji 1993. godine;
kada je, želeći se valjda obraniti od učestalih optužbi, izjavio:
Iz razgovora s ljudima zaključio sam da im ne pada naročito teško
što nema struje. Ljudi se na to jednostavnu priviknu.
Novine su ga često napadale i zbog gradnje Masleničkog mosta koji je
trebao biti upotrebljiv i pri najvećem nevremenu, ali kada je sagrađen
morao je biti zatvaran pri svakom jačem udaru vjetra. Ukratko: most
je bio još manje funkcionalan od starog mosta. U nizu brojnih poteza
zbog kojih je kritiziran u javnosti spomenimo još samo onaj o potpisivanju
ugovora s američkom tvrtkom Behtel o gradnji autoceste Zagreb-Dubrovnik
preko susjedne Bosne i Hercegovine. I na kraju riječ-dvije o javnim
priznanjima koje je primio: u socijalističkoj Jugoslaviji odlikovan
je Ordenom rada, a u nezavisnoj Hrvatskoj nositelj je i Spomenice
Domovinskog rata.
U listopadu 2006. godine imenovan je direktorom IGH, a prije
toga bio je predsjednik Nadzornog odbora IGH.
|