oj najdojmljiviji "fizički" kontakt s glumačkom veličinom, s vehementnošću i temeljnošću glumačke maestralnosti Danila Bate Stojkovića odigrao se u malom i zagušljivom Teatru u podrumu beogradskog Ateljea 212, prije možda i svih petnaestak godina: Bata je igrao šefa pivare u Audijenciji Vaclava Havela; uloga je zahtijevala ispijanje ogromne količine piva - mislim da nije moglo biti manje od sedam-osam, ili svih desetak "zidarskih" flaša - tokom odvijanja ne baš dugačke predstave.

Bata bi povremeno odlazio da se olakša, a onda bi otvarao novu flašu, nutkajući Petra Kralja i temeljito meračeći, očajničkom halapljivošću Izgubljenog Čovjeka, beznačajnog provincijskog šrafića u mehanizmu okupirane totalitarne države, čovjeka koji isijava svoju gotovo metafizičku muku "iznojavajući" je i s tim galonima piva koji su prolazili kroz njegovo zamašno tijelo kao kroz kakav protočni bojler.

Nekakav idiot u redu iza mene stao se kliberiti i govoriti svojoj pratilji kako u flaši sigurno nije pivo, nego to Bata pije vodu, neće njega, idiota, neko raditi na te fore... Nesrećnica mu je tiho prosiktala da je kreten i da je puno teže popiti toliko vode nego piva; vjerujem da je ostavila morona čim su izašli iz Ateljea.

Veličina jednog glumca ne mjeri se, dakako, ovim "kaskaderskim" poduhvatima; oni, međutim, govore nešto o onoj istinskoj posvećenosti, onoj od koje gledaoca prolaze srsi, i koja razlikuje Glumca od nacerenog cirkusanta ili nadobudnog recitatora. Otuda takav, dakle Majstor a ne Slučajni Prolaznik, vrlo rijetko ili nikada ne može, u ovim ili onim "vunenim vremenima", kada se svakovrsni skotluk nakoti preko svake mjere, podleći kojekakvim Vođama, ideološko-parapatriotskim naracijama, budnicama i davorijama: to je posao za one koji su se oduvijek dokazivali deklamovanjem na "naprednim" manifestacijama.

Danilo Bata Stojković spadao je u onu najrjeđu vrstu glumaca, onih koji su - tako blagotvorno "staromodno" - s pravom vjerovali da je to što rade uistinu umjetnost, sa svim slastima i odgovornostima koje iz toga proishode. Ovo, pak, ne znači da je patio od glumačke i ljudske pretencioznosti, mada oni koji ga poznaju, kažu, s ljubavlju, da je bio dirljivo, djetinjasto sujetan.

Bata nije spadao u one "zeligovske" egzibicioniste, Ljude Bez Lica koji su fascinirali svojom volšebnom "moći transformacije", izdašnim repertoarom "bouvijevskih" kerefeka; daleko od toga, Stojković je bio od onih zajebanih tipova - kao Pavle Vujisić ili Lino Ventura, naprimjer - čiji je umjetnički i ljudski personality dominirao scenom ili filmskim kadrom, a oni su svaku svoju ulogu prilagođavali sebi, isijavajući onu istu energiju harizme, a da se njihov rad ipak nije mogao, u bilo kojem pežorativnom značenju, nazvati manirističkim. Zato nije čudo da je Danilo Stojković ostvario impresivan skor filmskih i pozorišnih uloga, a da ipak nikada ne zapadne u estradizaciju ili krčmljenje vlastitog umijeća, bazirano na pukoj eksploataciji dostignutih zanatskih standarda i garnirano ponekim priručnim trikom za opseniti prostotu i maznuti koju DM-stoju nabrzaka.

On, naprosto, nije bio čovjek iz te priče, i zato su ga u nekim periodima uloge zaobilazile (isto koliko i on njih): njemu se, uostalom, nikuda nije žurilo, pošto je bio ostvario već "isuviše" kreacija koje traju i trajaće dokle god žive nekolike južnoslovenske generacije, od onih koje je portretirao jer ih je najbolje poznavao, do onih koje su odrastale uz njega kao jedno od plemenitih "opštih mjesta" jednog prije svega filmofilskog "sentimentalnog vaspitanja".

Ono u čemu je Bata valjda, ipak, bio najjači i nezamjenjiv bilo je njegovo bespoštedno, a odnekud ipak tako utješno "insajdersko" portretiranje tužnih, malograđanskih pater familiasa balkanskog dvadesetog vijeka, svih tih mrgodno-brkatih Žrtava Istorije, konformista koliko i zanesenjaka, vječitih vjernika svake "spasiteljske" ideologije čiji odbljesci nekako nabasaju u naš svračji zakutak: od Ilije Čvorovića do Luke Labana, ili onog brižnog oca u Varljivom letu 1968, Stojkovićevi su "očinski" likovi bili slika i prilika onog izmičućeg patrijarhalnog autoriteta, posljednji mohikanci jedne fosilizovane kulturne paradigme na njenom zalasku.

Na drugoj strani, Stojković je briljirao i kao "čist" komičar, ne izlazeći ni tu izvan domena svog "filozofskog" promišljanja pomjerenosti, opasne i zloslutne "naherenosti" ljudi, vremena i svijeta, bilo kao jedan od Topalovića u Kovačević-Šijanovim Maratoncima, kao "germanofil" i nesuđeni kvisling u Ko to tamo peva (Bože, na šta bi ličilo ono najbolje u djelu Dušana Kovačevića bez ovog čovjeka?!), ili kao jurodivi postšezdesetosmaški luzer u potcijenjenom Šijanovom filmu Kako sam sistematski uništen od idiota, etc.: spisak značajnih uloga daleko je duži od ovog prigodnog nabrajanja najkarakterističnijih toposa jednog moćnog glumačkog opusa.

Danilo Bata Stojković jedna je - ovdje namjerno izbjegavam upotrebu perfekta - od značajnih kulturnih ikona jednog vremena i jedne "potkontinentalne" civilizacije koja nije iščezla zajedno sa državom koja ju je, kao, otjelotvoravala, a koja je te civilizacije zapravo bila nedostojna. Zato je i on među onima probranima koji su nadživjeli lokalni Sumrak Bogova: patuljci ionako pojma nemaju, a Veliki traju dokle god ima onih koji umiju i imaju čime da ih vide, čuju i prepoznaju.

Arhiva Dani
249