Sada je najvažniji projekt 3500 Hrvata u Slovačkoj, za koji imaju potporu obiju vlada, izgradnja Muzeja hrvatske kulture u Devinskom Novom Selu. Također je velika potreba barem za jednim svećenikom koji bi se skrbio za hrvatska sela na materinskom jeziku.

Republika Slovačka, srednjoeuropska država koja graniči s Češkom, Poljskom, Ukrajinom, Mađarskom i Austrijom, u svibnju ove godine bila je u središtu svjetske medijske pozornosti zbog ulaska u Europsku uniju skupa s devet drugih europskih država. Da su se u njoj dogodile velike promjene, hrvatski se državljanin može osvjedočiti već na samim graničnim prijelazima iz Austrije ili Mađarske, gdje policajac bez bilo kakvih pitanja ili pregleda stvari tek pokretom ruke požuruje automobile. Prilazi Bratislavi, koja se smjestila nedaleko od obadviju granica, velika su gradilišta novih cesta, supermarketa, nadvožnjaka, parkirališnih prostora, stambenih blokova, tvorničkih hala... »Jezuš je na smert osudjen«

Prizor koji je potpuna suprotnost toj vrevi i gužvi, i koji namjernika vraća u neka »druga«, pomalo »nestvarna« vremena, svako se listopadsko predvečerje može vidjeti i doživjeti desetak kilometara od slovačke metropole, u malom selu na čijem ulazu stoji ploča s natpisom - Jarovce. Iznenađenje je još veće jer se iz skromne seoske crkvice sv. Nikole čuje molitva krunice pobožnih starica na hrvatskome jeziku! Nije to standardni književni jezik, kao ni natpisi na slikama križnog puta, npr. »Jezuš je na smert osudjen«, ali posve je jasno da je svaki hrvatski katolik u Jarovce došao »k svojima«. Riječ je, zapravo, o Hrvatskom Jandrofu, mjestu po zadnjem popisu pučanstva iz 2001. s oko 1300 žitelja, od kojih su polovina Hrvati. Već 1552. selo je poznato kao »Horwathfalu«, a vizitator g. 1659. pomno bilježi da su svi stanovnici, osim jednoga, Hrvati, te da imaju svoga hrvatskog svećenika Petra Pasicza. Sve do 1902. bilo je pretežno hrvatsko, no asimilacija polako ostavljala svoj trag. Selo više nema ni stalnoga hrvatskog svećenika te nedjeljom dolazi misiti gradišćanski Hrvat iz susjedne Austrije.

U Slovačkoj živi 3500 Hrvata»Jarovce skupa s još tri preostala hrvatska sela - Čunovom, Hrvatskim Grobom i Devinskom Novim Selom - čine Kulturni savez Hrvata u Slovačkoj, krovnu organizaciju osnovanu g. 1990, koju Slovačka vlada svake godine materijalno podupire« - ističe Juraj Cvečko, predsjednik saveza. »U slovačkim popisima po nacionalnoj strukturi Hrvati su svrstani u 'ostale' što je jedan od razloga da se svega njih 850 izjasnilo pripadnicima hrvatskoga naroda, dok je stvaran broj oko 3500. Nemamo zastupnika u Parlamentu nego u Odboru za manjine pri Uredu Vlade Republike Slovačke. Sada nam je najvažniji projekt, za koji imamo potporu obiju vlada, izgradnja Muzeja hrvatske kulture u Devinskom Novom Selu. Također je velika potreba barem za jednim svećenikom koji bi se skrbio za hrvatska sela na našem materinskom jeziku« - govori ing. Cvečko tečnim književnim hrvatskim, podsjećajući kako nije znao ni riječi slovački kada je prije nešto više od pola stoljeća krenuo u prvi razred osnovne škole.

S njime je na ovogodišnji Tjedan hrvatskih manjina u Zagreb doputovao i povjesničar dr. Jozef Hlačko, koji je ukratko pokušao sažeti povijest Hrvata u Slovačkoj: »Što se tiče početaka dolaska Hrvata u Slovačku, oni sežu u prva desetljeća 16. st., odmah nakon bitke kod Mohača 1526. Naseljenici dolaze iz sisačkog kraja, Kostajnice, Čazme, Križevaca, Slunja, iz Slavonije i drugih krajeva i mjesta u opustošena naselja, ali ponegdje utemeljuju i nova. Tako povijesni podaci govore o hrvatskim doseljenicima u Visoky pri Moravi, Stupavi, Lozornu, Zahoru, Labu, Mastu, Pajštunu, Dubravki, Senici, Katovu, Mokrom Haju, Velikim i Malim Šenkvicama, Blatnom, Cajli, Myslenici, Červenom Kamenu, Jabloncu, Šelpicu, Dubovi, Dobroj Vodi, Paderovcu i brojnim drugim. Tako je npr. vizitator nakon posjete Zahorske Bystrice 1561. zabilježio da je pučanstvo hrvatsko, »populus Croaticus«, te da ima vlastitog svećenika glagoljaša. »Človik neka se v tebi ne zgubi!«

Nedaleko od Hrvatskog Jandrofa je dotjerano i uređeno selo Čunovo s brojnim obnovljenim i novosagrađenim obiteljskim kućama u nizu i svojih 900 žitelja. Više od polovice su Hrvati, a »alfa i omega« njihova kulturnog života je 48-godišnji Ive Maasz, otac petero djece. Ne samo da je iznimno aktivan u okupljanjima sunarodnjaka, organiziranju tečajeva hrvatskog jezika, vođenju tamošnjeg kulturnoga društva, podučavanju djece u sviranju tamburica i slično nego je i dugogodišnji orguljaš u župnoj crkvi sv. Mihaela. Na njezinoj oglasnoj ploči stoji da su mise na hrvatskome jeziku u nedjelju, utorak i četvrtak, a u subotu je na hrvatskom i mađarskom. U ostale dane i, razumije se, u nedjelju - misa je na slovačkom. Župa pripada biskupiji Bratislava-Trnava, koju vodi veliki prijatelj Hrvatske nadbiskup Jan Sokol, a župnik je trideset petogodišnji Jozef Jančovič. Taj je Slovak uložio truda kada je prije tri godine stigao u Čunovo, koje je samostalnom župom postalo još 1783, i naučio čitati hrvatski. Hrvatski su mu vjernici zahvalni za to, te svesrdno s drugim župljanima obnavljaju crkveni okoliš. Iza crkve na seoskom groblju mirno počivaju Čunovčani, među kojima i brojni hrvatski starosjedioci. Nadgrobni su spomenici ispisani na hrvatskom, slovačkom, mađarskom i njemačkom, a na jednome od njih piše da je Filip Čenar rođen 1832, umro 1915, bio hrvatski učitelj 43 godine! Na ulazu u groblje 80-godišnja starica Ema Štefančić rado se prisjetila stare mudre uzrečice »po našemu«: »Se na sviti muoreš zgubit, neg človik neka se v tebi ne zgubi!« S ponosom također ističe da se svakoga dana moli iz molitvenika »Hiža zlaata«.

Orguljaš Maasz ističe da je svojedobno glasoviti hrvatski jezikoslovac Fran Kurelac bilježio u čunovskoj gostionici stare pomalo već zaboravljene pjesme koje su se usmeno prenosile iz naraštaja u naraštaj. Još nešto više od pola stoljeća svi su mještani bili poljodjelci, a danas odlaze u Bratislavu na posao. Djeca odlaze u nekoliko susjednih škola, jezik su djedova zaboravili, a mnogima i nije posve jasno što to znači da su Hrvati. Pa ipak vole narodne nošnje, zvuk tamburice i pohađaju tečajeve hrvatskoga, koje drže predavači iz bratislavske gimnazije za slavenske jezike, jedva čekaju put u Buševec ili Čučerje, s čijim mještanima njihovi roditelji održavaju prijateljske veze. Osim toga, s nestrpljenjem čekaju i »naš kiritof«, tj. proštenje kad će im roditelji obvezno kupiti dar.

Od četiri hrvatska sela Hrvatski Grob je najudaljeniji od Bratislave, tj. dvadesetak kilometara u smjeru Žilina. Mjesto s današnjih 1300 stanovnika vuče korijene od doseljenika na svetojurskom i pezinskom vlastelinstvu, koje je g. 1575. od kralja dobio u vlasništvo Ivan Krušić uz uvjet da »uzme u zaštitu svoje zemljake iz Hrvatske i Slavonije koji bježe u nebrojenom mnoštvu«. Premda je u selu polovica Hrvata, domaći župnik, 49-godišnji Juraj Augustin, ne služi mise na hrvatskome, jer kada je prije četiri godine stigao, po njegovim riječima, od njega to nitko nije ni tražio. Na stoliću kod ulaza u crkvu pokazuje i brojeve crkvenog glasila iz Gradišća »Glasnik« koje nitko ne uzima čitati, što, kaže, govori samo za sebe. Podsjeća da su prvu župnu crkvu nakon doseljenja prije 452 godine sagradili Hrvati a da su novu crkvu Krista Kralja podigli u rekordnoj godini dana. Obnovljena je i danas je krasi kip sv. Nikole Tavelića, sagrađen od nadaleko poznatoga bračkog kamena. Pored crkve nalazi se poprsje dr. Josipa Andrića, u čijem su natpisu sažeta sva mukotrpna stoljeća o hrvatskoj zemlji, narodu, precima, baštini i još puno toga: »Priljubili smo se drugoj našoj domovini Slovačkoj, koja je djedovima našim dala utočište kad su gonjeni nevoljom iz Hrvatske došli ovamo.« Hrvatski se Grob posebno diči iznimno bogatim muzejem nazvanim »Hrvatska izba« u kojemu je izloženo pravo etnografsko bogatstvo od narodnih nošnja, rukotvorina, slika, umjetnina i fotografija. Teško da će bilo koji hrvatski namjernik ostati hladnokrvan pred gostoljubivošću domaćice muzeja Adele Nemčićeve, članice tamošnjeg društva »Horvatanka«, i pred izvezenim rupcem s natpisom: »Živila Hrvatska!« Rodno je to mjesto i časne starine o. Ferde Takača, Hrvata, slovačkog isusovca, koji je još uvijek aktivan u Pieštanima.

Devinsko Novo Selo nalazi se u trećem smjeru od Bratislave, prema Brnu, na blagim brdima nedaleko od velikoga industrijskog kompleksa, tako da je i crkva Duha Svetoga na vrhu brijega. Do nje se dolazi glavnom ulicom znakovitog naziva »Istrijanska«, a središte je »Festivala hrvatske kulture«, niza kulturnih događanja koji se održava svake godine. Najveći je to pothvat hrvatske zajednice u Slovačkoj i već više je godina međunarodni susret jer dolaze gosti iz Hrvatske, Mađarske, Austrije, Češke. U nizu kulturnih događanja tijekom godine »novosielski« Hrvati ističu i redovite manifestacije »horvatski četrtki«, koji se sastoje od predavanja i druženja. Iako malobrojni, daleko od matične domovine, s brojnim problemima, kod Hrvata u Slovačkoj može se osjetiti silna želja pretočena u dvije riječi: »biti« i »ostati«. Ta je želja jednako jaka kao i ljubav prema starome kraju, koju je u odlomku pjesme »Dica iseljenikov« opjevao pjesnik Viliam Pokorni Tica: »Posluhni ča vidiš, opipaj ča čuješ / Oduš ča ti berie rič, obratjaj na jeziki / Kapljicu mizgie, z vječitoga kuorena Pradomovine.«