Marjan JEFTIMOV
Analiza lika Judite u biblijskoj knjizi Judita
svibanj, 2007.
Judita – simbol židovskoga naroda
Ime Judita znači Židovka,
i već samo ime pokazuje da je ona simbol židovskoga naroda koji je bio
prisiljavan voditi ratove protiv mnogih neprijatelja koji su ga životno
ugrožavali. Kad čovjek upozna Juditinu sudbinu, kako nam je donosi biblijski
tekst, neće se uopće čuditi što je ona tijekom povijesti nadahnjivala mnogo
slikare, kipare, pisce i glazbenike. Tako je i otac hrvatske književnosti,
Marko Marulić, bio nadahnut upravo tim biblijskim tekstom kad je pisao svoj
istoimeni religiozni ep. Judita, svojom vjernošću Zakonu i nepokolebljivim
pouzdanjem u Boga, postaje sredstvo Božje pravde. Opisana je kao idealna
predstavnica svoga naroda, drugi Daniel: uzor obdržavanja Zakona i nadahnuće za
bezgranično pouzdanje u Boga[1].
Judita – žena molitve i
akcije
Judita je svjesna da svoj
naum može izvesti samo u savezništvu s Bogom. To se jasno vidi iz toga što
njezino djelo započinje molitvom u kojoj iznosi situaciju svoga naroda i traži
Božju pomoć (9,2-14). Moglo bi se reći da njezina molitva predstavlja ključ za
razumijevanje knjige: priziva Boga svog oca Šimuna da ponizi Asirce da ne bi
oskvrnuli svetište Božje. Bog joj uslišava molitvu, jer je On, kako ga i ona
sama naziva, Bog poniznih, potpora slabih, pomoćnik malenih, utočište
napuštenih, spasitelj očajnih (9,11). Nakon toga ona prelazi u akciju. Pouzdaje
se i u svoju ljepotu koja joj otvara vrata u neprijateljski tabor. Svojom
mudrošću i lukavošću uspijeva uvjeriti Asirce, pa i Holoferna, u svoju navodnu
misiju. ''Njezine riječi otkrivaju njezino dobro poznavanje ljudske
psihologije''[2] i upravo
time, a i Božjom inicijativom, ona postaje sposobna spasiti svoj narod
odrubivši glavu Holofernu s molitvom na usnama: ''Gospode Bože svake sile,
svrni u ovome času pogled svoj na djelo ruku mojih, da se prodići Jeruzalem!''
(13,4).
Judita – židovska
izbaviteljica
Judita personificira
židovski narod koji ispada besprijekoran kao što je i ona sama. Razlog tom
idealiziranju krije se u činjenici da je knjiga pisana u III. ili II. st. pr.
Kr. kad je židovski narod bio ugrožen i
kad ga je trebalo ohrabriti u borbi za opstanak pred tzv. helenizacijom.
Poznato je da narodi u nevolji često imaju potrebu za simboličnim likovima u
kojima se mogu prepoznati i koji ih svojom hrabrošću i izuzetnim vrlinama mogu
ohrabriti. Takav je i lik Judite.
Poput Knjige o Esteri i
Knjiga o Juditi opisuje izbavljenje Židova posredstvom žene. Zajedničko
obadvijem knjigama je to što opisuju kako cijela zajednica biva izbavljena od
strane jedne žene i to što obadvije osvjetljavaju istinu da Bog ne napušta svoj
narod, ali su one po gledištu ipak dosta razlikuju.