Jedna od hrvatskih srebrnih medalja sa Svjetskog rukometnog prvenstva u Tunisu obješena je oko vrata pripadnika Hrvatske vojske! Doduše, privremenog pripadnika jer Zoran Jeftić (22), kružni napadač zagrebačkog Medveščaka, služi vojni rok u sportskoj satniji.
Iako ovaj rođeni Varaždinac nije bio u prvom planu unutar hrvatske momčadi koja je puna svjetski etabliranih zvijezda, na nekim utakmicama dobio je minutažu (Australija, Švedska), a sigurno je da bi (i kao rukometaš je još vrlo mlad) mogao biti nastavljač tradicije vrhunskih hrvatskih pivota Kljajića, Jovića, Načinovića, Sulića, Vorija...
Jeste li predviđali da ćete tijekom služenja vojnog roka ući u najuži krug "paklenih" i otputovati u Tunis?
Iskreno, ne. Nada je ipak postojala jer sam prošle godine bio na pripremama za Atenu, no u zadnji sam tren otpao. Nadao sam se ponovnom pozivu na pripreme, dao sve od sebe, i ušao u taj "rukometni stroj", što stvarno nije mala stvar.
I, kako je biti dio "stroja"?
Stvarno ugodno. Dečki su super, prihvaćaju nas mlade i podupiru. Divno je družiti se s njima. Svaki trening je bio novo učenje, i iz treninga u trening bilo je sve bolje. Červar i Smailagić su vrhunski stručnjaci, a trening s njima i ovim suigračima podiže vlastitu igračku kvalitetu.
A igranje s Ivanom Balićem?
Zapravo je to jako lagano. Kad shvatite njegove kretnje, na kraju ispada da samo trebate pričekati loptu i staviti je u gol, nema druge. On privuče dvojicu-trojicu igrača, i vama se pozicija mora otvoriti. Svakog trena možete očekivati loptu.
Je li u finalu ipak prevladao umor?
Jest, ali mislim da je to bio i loš dan. Mislim da bi trebao postojati dan odmora između polufinala i finala. Imali smo dosta tehničkih pogrešaka, a Španjolci su svaku kažnjavali golom. Zaustavili su Lackovića, a i vratar Hombrados imao je svoj dan. Splet okolnosti prevagnuo je u španjolsku korist.
Kako ste se, na kraju, osjećali kao dio najveće rukometne smotre?
Bio sam ponosan. Vjerujem da sam mogao dobiti malo veću minutažu, ali to je na izborniku i ja poštujem njegovu odluku. Ipak, dovoljno sam mlad i moje vrijeme tek dolazi.
Uvijek smo imali vrhunske pivote. Imate li uzora među njima i hoćete li nastaviti njihovu tradiciju?
Među strancima, sviđa mi se igra Nijemca Christiana Schwarzera i Francuza Bertranda Gillesa. Tu je i Rus Torgovanov, makar je već na zalasku. Među našima, Renato Sulić je jedan od vrhunskih pivota, nažalost, imao je peh zbog prometne nesreće. Igor Vori je na Olimpijadi pokazao pravu klasu i doista postao pravi igrač. Vjerujem da ću se nametnuti, dat ću sve od sebe da budem među tim dečkima.
Pivoti su uglavnom najsnažniji rukometaši. Je li snaga i presudna?
Snaga je vrlo važna. Znam po sebi. Dosta sam snažan, ali mi sigurno treba sedam-osam "kvalitetnih" kila da bih se mogao nositi s vrhunskim svjetskim igračima. U Hrvatskoj ligi mogu igrati s ovom masom, ali za nešto više potrebno mi je još puno rada i treniranja.
Sad ste član Medveščaka, ali Zagreb je ipak naš najjači klub. Biste li, kad odlučite promijeniti klub, radije otišli u Zagreb ili u inozemstvo?
Definitivno u Zagreb. Mislim da je još rano za inozemstvo, za to mi trebaju sigurno još dvije godine mukotrpnog rada, teretane, pa i pivotske tehnike i taktike. Još jedan razlog je što ovdje studiram na Kineziološkom fakultetu, pa bih želio ostati u Zagrebu dok ga ne završim.
Što bi na tu želju rekli Vaši kolege iz Medveščaka?
Nije to želja za samim prijelazom, nego potreba gledati unaprijed i postići što više. Sigurno je da Medveščak ima svoju kvalitetu, ne bježim od toga. Uostalom, ako se ne otvori neka jako dobra prilika, ja ću i ostati u Medveščaku. Moj klupski kolega Franjo Lelić, koji je također ovdje služio vojsku, nedavno je prešao iz Medveščaka u Zagreb. U našem klubu su to prihvatili jer to je dobro za napredak mladog igrača, raditi u boljim uvjetima i u boljoj momčadi. Vjerujem da moji suigrači ne bi ljutito reagirali, bilo bi im drago zbog mene.
Kako je vratiti se iz Tunisa i odmah ponovno uskočiti u odoru?
Moram zahvaliti Hrvatskoj vojsci koja je imala obzira prema meni i prema mojem izbivanju zbog obveza u reprezentaciji. Ipak, tu su obveze koje se moraju poštivati. Evo, uskoro me čeka dežurstvo...Tretman je ovdje izvrstan, ne znam na što bih se mogao žaliti. Mogu nastaviti s treninzima i utakmicama. Uskoro su na programu Mediteranske igre u španjolskoj Almeriji, nas će zastupati "B" reprezentacija, vjerujem da ću dobiti poziv i više igrati, da pokažem kvalitetu.
|
