Praxis:Praxis 1969 1-2:Povijest i revolucija - Branko Bošnjak
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Branko Bošnjak
Zagreb
Nekada se u filozofiji povijesti mislilo da je povijest razvojna cjelina koja od svog početka teži prema sigurnom kraju, koji bi bio najviši stupanj, kao puna smislenost cjelokupnog razvoja. U tom rasponu početka i završetka svaki događaj dobivao je i određeno značenje baš u odnosu na cilj ili telos kretanja (zbivanja). Svako značenje takvog zbivanja mora biti izraženo kategorijama koje su ne samo pojmovni izraz nego i etičko vrednovanje. Mi možemo na primjer postaviti ove kategorije: klasa, buržoazija, proletarijat, kapitalizam, socijalizam, komunizam, eksploatator, eksploatirani, sloboda, nesloboda i slično i pojedine događaje označavati jednom od tih kategorija. Svaki historičar treba te oznake, no do razlike dolazi tada kad se te oznake ne upotrebljavaju za istu pojavu ili sadržaj. Ta se razlika prevladava objektivnim pristupom, pa događaji ne moraju biti ono kako sami sebe označuju. Ideja nominalizma stara je koliko i filozofija, a samo ime nije uvijek i znak adekvatnog sadržaja. Stoga je zadatak kritičkog mišljenja da se fikcija ne izjednači sa stvarnošću, tj. da se ono pomišljeno smatra i samim realitetom. To je moguće kontrolirati ako se istražuje stalni odnos između ideja i same stvarnosti, koja sebe shvaća kao sadržajni izraz tih ideja. Već sam termin odnos pokazuje da je to odnos, dakle odnošenje sa jednog na drugo i obratno. A što se to nosi, tko i kuda to nosi? U odnosu stoji misao i stvarnost, sadašnjost i budućnost, prošlost i sadašnjost, moguće i stvarno, htijenje i akcija, svijet prema čovjeku i čovjek prema svijetu, dakle ideja prema realitetu a i realitet prema ideji.
Vrijednost ideja je u njihovim principima. Mi znamo šta je pravednost, humanizam, dobro, progres, demokracija, nedemokracija, zlo, tiranija, strah i slično. Iz znanja tih pojmova može se vidjeti koju od tih mogućih oznaka možemo primijeniti na neki realitet ili zbiljnost. Misao o potpunoj prisutnosti ideje u stvarnosti, označena filozofski kao parusija, dakle kao cjelovita realiziranost, označavala bi nešto što je u tom odnosu savršeno. U tom terminu dolazi do jezičnog i misaonog nesporazuma. Ako nešta označimo kao savršeno, onda takva oznaka ne bi smjela biti stupnjevana. Stoga jezična mogućnost da pridjev - savršen - možemo izražavati u komparativu i superlativu, dakle: savršenije, najsavršenije, nije u skladu sa samom idejom. Pojam savršen znači završen i ne bi se uz tu oznaku smjelo dodati još: savršenije ili najsavršenije. Iako to jezik priznaje, misao to ne odobrava. Dakle sam ideal savršenog ili identiteta ideje i njene zbiljnosti nije u povijesti moguć. Kad bi se to dogodilo tada bi stvarno povijest došla do kraja. Hegelova misao da ono što je umno mora biti i zbiljsko (stvarno), a ono što je zbiljsko mora biti umno - možemo prihvatiti kao način odnosa prema povijesnom kretanju, tj. da ono što nije umno ili je to prestalo biti ne bi smjelo postojati i nema prava da postoji. Takvo tumačenje tog Hegelovog stava nalazimo već kod Engelsa.
Da li je kretanje povijesti prema viziji besklasnog društva povijesna istina za marksizam? Ideja besklasnog uređenja ne može se unaprijed opisati kao što ni kršćani ne mogu opisati svoju ideju raja. Dakle, što će biti kad bude... ne može u tom svom obliku biti na nivou kritičkog razmatranja. Isto je tako nerealno maštanje o društvu gdje će svatko dobivati prema svojim potrebama. Gdje su granice tih potreba i tko bi to odredio? To je bliže nekom mesijanizmu nego povijesnom realitetu. Jer ako bi se sada htjelo odrediti što bi toj ideji potpuno odgovaralo, onda se nikako ne bi mogao izbjeći apriorni konstruizam, što nema nikakve veze sa kritičkim mišljenjem. Stoga nam preostaje to, da povijesnu sadašnjost gledamo iz ideje njene budućnosti, pa takvo pripremanje budućnosti može biti i kriterij za samu sadašnjost i to u dva odnosa: 1. Što sadašnjost jest i 2. Što bi ona trebala da bude?
Kada bismo u povijesnom pogledu uspoređivali misao o nekoj eposi i ono što je ona bila onda ne bismo ništa drugo rekli, nego što je pisao Marx - da neka epoha nije ono što ona sama o sebi misli. Nije tu samo riječ o potrebnoj povijesnoj distanciji nego i o načinu mišljenja koje proizlazi iz vlastite zainteresiranosti, što je ipak uvjetovano subjektivnim odnosom prema samom realitetu. Povijesno realiziranje ideja ovisi o prostoru i vremenu, o ljudima, njihovim htijenjima i mogućnostima. Povijest kao realiziranost mišljenog cilja nije moguća. Da bi takav panlogizam postojao morale bi se sve volje po svojoj strukturi sjediniti jednim jedinstvenim htijenjem. To nije uspjelo ni bogu sa anđelima iako ih je stvorio da mogu biti dobri. Ono što nije realitet mita još manje smije biti realitet stvarnosti, jer je to uopće nemoguće. Iz stalne razlike u mišljenju i htijenju, čak i u okviru jednog programa i jedne ideje, nužno slijede razlike i u shvaćanju djelovanja. Nema ni panlogizma ideje ni panlogizma - povijesne stvarnosti. Očito je da povijest kao budućnost nije nikome poznata niti je ikome otkrita. Objavljene povijesti nema pa nema ni znanja o budućnosti. Marx je ideju o besklasnom društvu shvatio kao nužnost puta u humanizam, ali se uzdržao od toga da proriče kada će se to i kako ostvariti.
Budući da cjelokupno povijesno iskustvo pokazuje da je postojao nesklad između ideja (onoga što se htjelo) i onoga što se zbilo, nužno je upitati zašto je to tako? Kritičko mišljenje mora to objasniti u odnosu racionalnog i iracionalnog u ljudskim odnosima, a zatim iz nemogućnosti da se predvidi budući tok onoga što se hoće i što se htjelo. Kada bi čovjek mogao osigurati apsolutni racionalitet u sebi, onda bi mogao pokušati ostvarivati racionalni pristup prema bitku (prema svemu što jest). To je opet jedna utopija. Iracionalno znači suprotnost logičkome. Sokrat je za takav odnos našao opravdanje da ljudi loše rade iz neznanja onoga što je dobro. Ako je neznanje opravdanje, to još nije uklanjanje toga i takvog djelovanja. Prisutnost iracionalnog je moguća kad se pojmovi: racionalno i logičko zamijene pojmom korisnog, pa zbog htijenja pragmatizma racionalnost je stalno ugrožena iracionalnim. »Korisnost« kao način odnosa mora tada biti kamuflirana tako da sama negativnost dobije pozitivan oblik. To se postiže jedino tako da to sebe ne označuje svojim pravim imenom. Iako takav način manipuliranja nije logički održiv on je ipak prisutan kao dio realiteta.
Kako iz tih razlika i mogućnosti misliti o revoluciji? Odakle je nastalo to da revolucija jede (uništava) svoju vlastitu djecu, ili druga mogućnost: da djeca jedu vlastitu revoluciju? Nema revolucije bez ideala. Che Guevara je u svom Dnevniku zabilježio i to - što je najviše određenje čovjeka. On kaže da je najviše određenje čovjeka da bude revolucionar. To je ideal ideala o čovjeku i njegovom povijesnom djelovanju. Ako revolucije nema bez ideala onda ni ideala nema bez revolucije. Taj odnos ne može se zamijeniti po opsegu pa da se kaže: revolucija je isto što i ideal, a ideal isto što i revolucija. Revolucija je oruđe ideala a sam ideal je cilj tog oruđa.
Pogledajmo u tom odnosu socijalističku revoluciju kao takvu. Možemo jednostavno reći, da socijalistička revolucija želi ostvariti socijalizam, ona je dakle oruđe za ideju socijalizma. A šta je socijalizam? Kako je moguće taj pojam definirati? Ako pokušamo to shvatiti iz maksimalnog cilja, onda bi se dogodilo da se tako šta u stvarnosti ne nalazi. A ako idemo od minimuma tada bi cilj bio podvrgnut više pragmatizmu nego samoj svojoj biti. Pođimo od maksimuma: socijalizam je takvo društveno uređenje u kojemu je ukinut svaki oblik eksploatacije. Ako bi se postiglo to da je nemoguća eksploatacija čovjeka od čovjeka, to još nije i potvrda da se institucije ne mogu pojaviti u ulozi eksploatiranja. Ako bismo pokušali prema maksimalnom određenju uspoređivati postojeće stanje, koje se označava socijalističkim, onda bismo vidjeli, ako hoćemo kritički misliti, da takvo uređenje još nigdje ne postoji. Da li to sada znači negaciju ideje ili slabost stvarnosti? Ideja socijalizma kao i svaka ideja ima pravo da sebe odredi prema svom maksimumu. Ako takvo određenje nije realizirano, dakle, ako se ne može govoriti o samoj parusiji ideje, tada treba vidjeti: što je to što jest, i kakvoj to ideji odgovara. Ako se postojeća stvarnost ne može poistovetiti sa gornjim određenjem ideje socijalizma, to još ne znači da ono što jest, jest potpuna negativnost. No iz te djelomične mogućnosti ne može se zaključiti na cjelovitu pozitivnost. Ako socijalizam shvatimo kao proces da se ostvari što više pravednosti, humanosti, socijalnosti, da se ukinu klasne razlike, eksploatacija i slično, onda je taj telos ustvari ideja kojoj se teži, ali koja je neposredno shvaćena u svom realitetu. Socijalističko društvo je tada skup različitih stupnjeva ostvarivanja koja su uvijek relativna pa je nužno da se i mijenjaju. To znači da socijalizam ne smije postati iluzija kao da je nešto tu što uopće nije. Budući da je sam pojam socijalizam određen kao historijsko kretanje, dakle sebe shvaća u nužnost same promjene, tada se može konkretno stanje iz odnosa prema ideji odrediti tako da se vidi koliko je to što jest u skladu sa samom idejom. To je potrebno da bi se izbjegla opasnost (iluzija) lošeg platonizma, tj. uvjerenja da je ideja prisutna u cjelini, odnosno da je stvarnost izvedena prema svojoj paradigmi. Da ne bi platonizam postao oblik egzistencije, jer parusija nije moguća, treba se stalno kritički odnositi prema samom realitetu. Već od prvih početaka kritičkog izučavanja stvarnosti filozofija je imala odgovor na pitanje — kada se govori istina, a kada neistina. Kad o onome što jest kažemo da jest, a o onome što nije da nije—tada govorimo istinu. Obratno, ako o onome što jest kažemo da nije i o onome što nije da jest, tada govorimo neistinu. A u filozofiji se zna i to da je istina kriterij sebe i laž-nosti. Time kritičko mišljenje stoji pred problemom: kad jest jest, a kad ono nije, ili kako se saznaje ono što jest? Tu rješenje nije mistificirano, jer je mišljenju stvarnost dana kao ispoljavanje ljudskog djelovanja, dakle ljudska praksa sama iz sebe i po sebi govori što je to što jest, i to možemo usporediti sa dotičnim idejama.
Pojam kao misao o predmetu (biću) logički određuje bit tog sadržaja i tu je dana mogućnost provjeravanja gornjeg Spinozinog stava o istini kao normi sebe i lažnosti. Tako je iz mišljenja u mišljenju (a to je bit filozofije) moguće vidjeti odnos ideje i realiteta. Što znači njihov međusobni sklad a što nesklad? Osnovna poteškoća u tom odnosu, ako govorimo o socijalizmu, stara je koliko i sama praksa socijalizma. Naime, radi se o tome da li je realnost pokreta, stvarnosti, ideje identificirana sa ljudima koji su učestvovali u tom djelovanju, pa oni u takvom odnosu postaju i priznati kriterij. To je, gledano kritički, u svojoj biti bilo izloženo subjektivizmu i pragmatizmu. Dobro je ako se tu nalazi ličnost koja živi za svoju ideju. No ukoliko to nije tako, tada se cijelo povijesno zbivanje, kao i logos sadašnjosti mjeri isključivo prema čovjeku koji je prvi u strukturi vlasti. Tragedija tog zbivanja svodi se na to da je jedan čovjek postao paradigma (dakle ideja) za povijesnu danost. To je veći dogmatizam nego dogma o nepogrešivosti pape, jer papi je ta nepogrešivost priznata samo kad govori o pitanjima vjere. U birokratskoj strukturi prvi je vrijedio uopće kao nepogrešiv i takva praksa bila je logika zbiljnosti. Time se stvarno dogodio povijesni paradoks, jer je stvarnost oblikovana prema pojedincu, koji je vrijedio kao parusija. Kasnija promjena kao osvješćenje iz dogmatskog odnosa može da pita a kako je to bilo moguće? Da ne bi išli u moraliziranje treba reći, bilo je moguće jer nije postojalo kritičko javno mnijenje, a ono nije bilo moguće, jer je vladala sila, koja je u sebi vidjela jedinu logiku i to proglašavala socijalističkom slobodom.
Pouka iz toga je jasna. Povijesni pokret i djelovanje kao i program buduće aktivnosti mora biti vezan za ideje, a ideje se ne mogu prenijeti na ljude koji su na vlasti. Tu nema krajnjeg opravdanja jer u svijetu duha obmanut je onaj koji se sam obmanjuje. Stoga su skepsa i kritika conditio sine qua non za socijalizam, jer socijalizam (ako to hoće biti) mora da se korigira stalnom socijalističkom kritikom, kojoj je intencija da se ide prema ideji socijalizma, a ta se ideja u svojoj biti suprotstavlja svakom dogmatizmu i hijerarhiji.
Da to uvijek nije bilo tako vidi se i po tome da je struktura mišljenja u birokratiziranom društvu, koje se označuje kao socijalističko bila ista kao i u strukturi odnosa u katoličkoj crkvi, koja se drži stava: Roma locuta causa finita, tj. Rim je rekao i slučaj je riješen. To su bile riječi crkvenog oca Augustina u borbi protiv heretika Pelagija, britanskog monarha, koji je oko 400. godine nasuprot primljenom vjerovanju negirao nasljedni grijeh i nužnost krštenja kao milost za vječni život.
Iz pretpostavke da je netko pozvan, grupa ili institucija da kaže zadnju riječ u sporu, neslaganju, različitom tumačenju i slično sadrži u sebi poteškoću da se misli po analogiji iz hijerhije. Takav način mišljenja je tada legaliziranje foruma kao kriterija. To se odnosi i na pitanje tzv. demokratskog centralizma, gdje viši forum može da odluči bez nižeg i protiv njega i da za argumente koji postoje kaže da uopće nisu argumenti. Što u takvom načinu ostaje sporno? Kada se radi o tumačenju nekog događaja, kretanja, mišljenja i sadržaja ideja, tada nije isključeno da se stavovi razilaze. No po kojoj razložnosti u takvim slučajevima viša instancija ima jedino pravo na istinu i da njena odluka jedino vrijedi? To je zbog toga, što je iz formalne strukture organizacionog odnosa oblikovan hijerarhijski odnos, koji u demokratskom centralizmu znači, da je odluka višeg obaveza za nižeg. Time se istina mjeri stupnjem hijerarhije, što je neadekvatno, jer ima dosta primjera da su imali pravo oni koji su gorjeli na lomači, a ne oni koji su ih osudili.
Demokratski centralizam je sinonim za monolitnost shvaćanja. Takav apriorni zahtjev nužno vodi u dogmatiziranje, jer kritičnost je tu u toj mjeri moguća u kojoj učestvuje i viši forum. U demokratskom, samoupravljačkom odnosu institucija demokratskog centralizma je protivurječnost, jer negira mogućnost i nužnost pluralizma ideja u kretanju prema cilju, a to je kod nas izgradnja socijalizma. Pluralizam ideja suprotnost je monolitnosti koja uvijek hoće biti očuvana od svake moguće razlike mišljenja i koja sebe tumači kao nužni kriterij odlučivanja u spornim slučajevima. To je u biti birokratski način mišljenja i djelovanja.
Struktura centralizma kao monolitnosti pogoduje profesionalizmu politike i političara što je u socijalizmu neadekvatno, jer protivurječji samoj ideji socijalizma kao pune i prave demokratičnosti. Na principu samoupravljanja politika je dogovor o radu, no ako je politika profesionalizirana, onda je tu dana mogućnost manipuliranja pojedincima i grupama, shvaćanjem i mišljenjem. Suprotnost takvom stavu je demokratski pluralizam ideja, tj. ispoljena prisutnost demokratskih odnosa i prava da se i drugačije mišljenje čuje i da ono zbog toga ne bude sumnjičeno i etiketirano kako u danom momentu zahtijevaju pragmatističke tendencije. Sve dok politika bude postojala kao profesija postojat će i mogućnost da čovjek bude mjeren jedino tim kriterijem, dakle homo politicus (u formalnom odnosu) postaje bit čovjeka. Takav čovjek je onda postavljen za mentora drugih, on je iznad kritike, a njegovo mišljenje je obaveza za druge. Afere do kojih dolazi u tim odnosima prisutne su tada na svim instancijama, počevši od najnižih pa do samog vrha. Ukinuti homo politicusa znači ukinuti birokratiziranje javnog života. Politika u socijalizmu u neprofesionalnom obliku je pretpostavka da socijalizam bude najslobodnije društvo koje je do sada postojalo. Tada to više i nije politika u tradicionalnom smislu, već stalna smjena delegata koji su birani na određeno vrijeme, a zatim se vraćaju na svoja radna mjesta. Samo takav način upravljanja bio bi dio revolucionarnog kretanja.
Povijesna izgradnja revolucije kao pokreta, ideje, cilja, kao realnosti suočava se sa dva faktora: 1. sa povijesnim okolnostima i 2. sa etičkim imperativom rada i života. Na osnovu ta dva faktora ispoljava se razlika između socijalizma kao mogućnosti i socijalizma kao realnosti. Povijesne pretpostavke su nužnost u kojoj se živi, no tu nužnost je moguće oblikovati tako da je sve više prisutno ljudsko-etičko određenje. To znači da je netko na nivou ideje kad u sebi oblikuje, kad ponovi ono što je sama ideja. Bez te metamorfoze u okviru ideje revolucije, dakle one ideje u ime koje se išlo, nema adekvatnog djelovanja, pa time postala stvarnost nije ono što je ona mogla biti iz svoje mogućnosti. To nije samo apstraktni odnos potencijalnog i aktualnog. Stvarno je ono što je bilo moguće, no ono što je bilo moguće nije uvijek i postalo stvarno. Mjeriti mogućnost samo prema onom što je postalo stvarno nije progresivno ni revolucionarno. Mogućnost se mora stvarati, pripremati, razvijati i održavati. Socijalistička mogućnost ovisi ne samo o društvenom i ekonomskom faktoru, već i o etičkom djelovanju svih. Bez etičke prisutnosti socijalizam je prazno ime, jer društveni pragmatizam nije sinonim za socijalizam. Deformacije socijalizma (već u samoj ideji) ne mogu se objašnjavati niti niskim standardom, ni povijesnom nužnošću ni borbom za industrijalizaciju, jer bit socijalizma je u ljudskim odnosima, u društvenim odnosima, u stvaranju mogućnosti za nove i drugačije odnose, što se ne mjeri ni sa 10, ni 100, ni 500 mašina, niti se uopće mjeri mašinama, već sviješću i djelovanjem ljudi.
Odnos između povijesti i revolucije ili konkretno između povijesti i socijalističke revolucije, postaje način realiziranja ideje socijalizma kao pravednog društva. Dobro je da se pravednost ne mora dokazivati, jer ukoliko postoji, ona se svagdje vidi i čuje, a isto tako se brzo primjećuje, ako je nema. Život je područje ispoljavanja svega pa možemo reći da je život bitak, dakle ukupnost čovjeka u povijesti. Ta ukupnost mora uvijek biti okrenuta prema budućnosti, a to je moguće ako se kritički prevladava sadašnjost. Ako tako bude, onda će postati nemoguća Potemkinova sela socijalizma.
