|
|
| Prvi A-10C |
Brz razvoj zrakoplovne tehnologije tijekom četrdesetih i posebice pedesetih godina prošlog stoljeća omogućio je razvoj nadzvučnih lovačkih aviona. No, da bi se postigla nadzvučna brzina, ti su avioni morali biti aerodinamički optimizirani, a to je značilo da imaju relativno malu nosivost i lošu upravljivost na malim visinama pri malim brzinama. Iako su mnogi od njih označeni kao lovci-bombarderi, tek ih je manjina mogla zaista uspješno djelovati po ciljevima na zemlji. Doduše, praksa je pokazala da se u jurišnim zadaćama mogu rabiti čak i MiG-ovi 21, ali ponajviše zahvaljujući umijeću pilota koji su ove lovce-presretače uspijevali rabiti i za bombardiranje ciljeva na zemlji. Osim toga cijena lovačkih aviona postajala je sve veća i veća, pa je postalo dvojbeno trebali li ih ugrožavati i u zadaćama napada ciljeva na zemlji. Naravno, u svim je tim primjerima bilo i iznimki. Najpoznatiji je američki palubni lovac F-4 Phantom II, koji se tijekom Vijetnamskog rata pokazao boljim jurišnikom nego lovcem.
U svakom slučaju tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća započeo je intenzivan rad na razvoju posebne vrste borbenih aviona optimiziranih isključivo za uništavanje ciljeva na zemlji. Prvi su jurišnici zapravo nastali još tijekom II. svjetskog rata. Tako je 15. lipnja 1943. prvi put poletio njemački laki bombarder s dva turbomlazna motora Arado Ar-234 Blitz. Prema današnjim bi mjerilima Blitz bio jurišni avion. Uspješno je rabljen u borbenim akcijama, a prvu je izveo na Božić 1944. Više o Aradu Ar-234 Blitz možete pročitati u Hrvatskom vojniku broj 19.
Uspjeh Blitza potaknuo je i druge države da ubrzano započnu s razvojem mlaznih jurišnika, koji su tada još označavani kao laki bombarderi. Tako je tvrtka English Electric Aviation razvila laki bombarder Canberra. Prvi je put poletjela 13. svibnja 1949., a u operativnoj je uporabi ostala sve do 2006. godine. Amerikanci su otkupili licenciju i razvili svoj B-57 Canberra. O ovim avionima možete opsežnije čitati u Hrvatskim vojnicima broj 125 i 127.
|
|
| Australski F-111 Aardvark |
Ubrzo je razvoj turbomlaznih motora omogućio projektiranje relativno malih jurišnika s jednim motorom. Tako je 1952. američka ratna mornarica pokrenula razvoj malog palubnog jurišnika kao zamjenu za jurišnik s klipnim motorom A-1 Skyraider. Tadašnji glavni projektant tvrtke Douglas Ed Heinemann uspio je proizvesti revolucionarno mali jurišnik A-4 Skyhawk koji je prvi put poletio 22. lipnja 1954. Skyhawk je još uvijek u operativnoj uporabi u brazilskom mornaričkom zrakoplovstvu. Uz A-4 američka je ratna mornaricama na svojim nosačima zrakoplova imala i jurišnike A-5 Vigilante (Hrvatski vojnik broj 177), A-6 Intruder i A-7 Corsair II. Sve ih je na kraju istisnuo višenamjenski, ili, kako se to danas voli reći, svenamjenski borbeni avion F/A-18 Hornet. A i njega bi ubrzo mogao istisnuti novo čudo američke zrakoplovne tehnologije F-35 Lightningi II. Ništa bolje nisu prošli ni drugi jurišnici koje su pomalo istiskivali višenamjenski borbeni avioni naoružani "pametnim" (navođenim) oružjima zrak-zemlja. Najbolji primjer za to je F-16 Fighting Falcon, koji je izvorno razvijen kao lovac, ali je znatno češće rabljen za uništavanje ciljeva na zemlji. Još je zanimljiviji primjer lovca F-15 Eagle, koji je razvijen da bi američkom ratnom zrakoplovstvu omogućio ostvarivanje i očuvanje prevlasti u neprijateljskom zračnom prostoru. Međutim, kako kao lovac baš i nije imao "mnogo posla" ubrzo je razvijena jurišna inačica (koja je zadržala i lovačke mogućnosti) F-153 Strike Eagle. Prvi je prototip prvi put poletio 11. prosinca 1986. Tako je nastala kombinacija "lakog jurišnika" F-16 i teškog F-15E, koja je postupno istisnula skoro sve ostale jurišnike američkog ratnog zrakoplovstva.
|
|
| Iako su u "poznim godinama" rusko ratno zrakoplovstvo još uvijek operativno rabi oko 200 Su-24M |
A-10 Thunderbolt II
Kažemo skoro jer američko ratno zrakoplovstvo u operativnoj uporabi zadržalo A-10 Thunderbolt II. Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća postalo je jasno da američko ratno zrakoplovstvo hitno treba specijalizirani avion za uništavanje ciljeva na zemlji, kojem će uža specijalnost biti uništavanje tisuća sovjetskih tenkova kad krenu u pohod na zapadnu Europu. Zbog toga je 1969. raspisana specifikacija AX kojom se tražio jednostavan i nadasve otporan jurišnik koji će moći uništavati tenkove bez obzira na protuzračnu obranu. Dva prototipa - Norhopovo YA-9 i Fairchildovo YA-10, dobili su priliku "sukobiti" se u zraku. Kao pobjednik izašao je u listopadu 1972. A-10 Thunderbolt II. Koncepcijski gledano A-10 baš i nije originalno rješenje. Zapravo je nešto prilagođena kopija njemačkog lovca iz II. svjetskog rata Heinkel He-126, osim što je američki jurišnik niskokrilac i ima dva motora. Cijeli je Thuderbolt II zapravo konstruiran oko topa GAU-8 Avenger kalibra 30 mm koji je konstruiran samo s jednom namjenom ? uništavanja tenkova. Za top je razvijeno i posebno streljivo od osiromašenog urana sposobno probiti oklop i najsuvremenijih tenkova. Uz top mase 1905 kg ide i spremnik streljiva kapaciteta 1174 granata. Dva turbofan motora General Electric TF 34-100 omogućavaju maksimalnu brzinu od samo 722 km/h, dok se brzina pri djelovanju po ciljevima na zemlji kreće oko 500 km/h. Posebna je pozornost posvećena zaštiti pilota, tako da je kabina oklopljena titanom. Stajni trap se uvlači u gondole pod krilima, iz kojih cijelo vrijeme viri jedna trećina kotača kako bi se olakšalo možebitno prinudno slijetanje. Zbog iskustava stečenih proteklih godina u operacijama u Afganistanu i Iraku i povećanih potreba za tim tipom aviona, koji se u određenom trenutku smatrao zrelim za "umirovljenje", američko ratno zrakoplovstvo prije nekoliko godina pokrenulo je program modernizacije A-10. Tako je u sklopu Precision Engagement programa modernizacije početkom 2007. bila službeno predstavljena nova inačica A-10C. Navedenim programom modernizacije namjerava se produljiti i radni vijek aviona: isprva je bilo zamišljeno do 2020., a prema sadašnjim planovima čak do 2028. godine. U međuvremenu je Precision Engagement program doživio nekoliko dopuna koje se odnose na poboljšanje opreme što se ugrađuje u nove inačice Thunderbolta, ali se zbog potreba na terenu realizacija cijelog programa ubrzava odnosno skraćuje za devet mjeseci, pa je već započela isporuka prvih moderniziranih inačica. U sljedeće dvije godine trebala bi biti modernizirana kompletna flota aviona A-10, a troškovi programa modernizacije procjenjuju se na više od 420 milijuna američkih dolara. Tri su ključne nove značajke koje se žele postići programom modernizacije, a to su: povećana ubojitost aviona pri napadu na protivničke ciljeve, znatno viša razina izdržljivosti u odnosu na protivničku paljbu te mogućnost djelovanja po protivničkim ciljevima s veće udaljenosti. U kabini aviona najveća poboljšanja provedena su ugradnjom dva velika višefunkcijska LCD prikaznika u boji, odnosno ugradnjom novog HOTAS-a (hands on throttle and stick), čime se željela pilotu olakšati preglednost situacije, posebice u zoni djelovanja, odnosno olakšati radno sučelje (pilot - avion) tako da svi bitni funkcijski parametri za upravljanje avionom, senzorskim i oružnim sustavima budu nadohvat ruke pilotu, odnosno u sklopu HOTAS-a. Jedna od važnijih značajki modernizacije Thunderbolta je integriranje potpuno novog paketa senzorske opreme, što se posebice odnosi na ciljnički podvjesnik nove generacije (čime se među ostalim omogućava zahvat protivničkih ciljeva sa znatno veće udaljenosti bez žrtvovanja preciznosti), novi datalink sustav, novi komunikacijski sustav, te mogućnost nošenja projektila zrak-zrak i zrak-zemlja nove generacije. Zbog svoje specifične namjene Thunderbolt II nije pronašao strane kupce.
|
|
| Su-25 |
F-111 Aardvark
Do 1998. godine američko ratno zrakoplovstvo je rabilo i veliki jurišnik F-111 Aardvark. Zapravo je bila riječ o svojevrsnom "nahočetu" koji je trebao biti univerzalni borbeni avion koji je trebao zadovoljiti sve taktičke potrebe svih grana oružanih snaga Sjedinjenih Američkih Država. Umjesto toga donio je mnoga razočaranja, iako je u osnovi riječ o vrlo uspjelom avionu. Jednostavno su očekivanja bila prevelika, a tehnologija dostupna početkom šezdesetih godina XX. stoljeća još uvijek nedovoljno razvijena. U želji da zadovolje sve potrebe njegovi su projektanti napravili preveliki i pretežak avion za ulogu lovca, kojem nije pomogla ni uporaba krila s promjenjivom geometrijom. Uz to ugrađeni su snažni, ali nedovoljno pouzdani motori koji su "gutali" previše goriva, što je znatno smanjilo borbeni polumjer djelovanja. F-111A je, usprkos svemu, već 1967. uveden u operativnu uporabu, ali ne kao svemogući lovac već kao moćan jurišnik. U toj se ulozi F-111 snašao znatno bolje, naročito nakon što su ugrađeni spremnici goriva veće zapremine i otklonjeni početni problemi s motorima. Pod svako krilo postavljena su tri zaokretna nosača na kojima može nositi više od 14 tona borbenog tereta. Dio F-111 opremili su i za nošenje nuklearnog oružja. Američko ratno zrakoplovstvo povuklo je svoje Aadvarke iz operativne uporabe nakon dolaska F-15E. Razlog zbog kojeg ga spominjemo u ovom tekstu jest taj što je još uvijek u operativnoj uporabi u australskom ratnom zrakoplovstvu. Uz to Australija je jedini strani kupac Aadvarka. Kako ga ponajprije rabe kao mornaričkog jurišnika, glavno mu je oružje protubrodski vođeni projektil AGM-84 Harpoon.
|
|
| Su-39 |
Suhoj Su-24
Sovjetski pandan američkom F-111 bio je Su-24, čiji je razvoj započeo 1964. godine. Zbog toga ne čudi da su ova dva aviona tako slična. Osim po veličini i nosivosti, oba aviona rabe krilo promjenjive geometrije koji im omogućava postizanje velikih brzina na malim i vrlo malim visinama leta. Uz to oba aviona imaju dvočlanu posadu, s razmještajem pilota koji sjede jedan pored drugog. Prvi prototip poletio je 2. lipnja 1967., ali je imao "klasično" delta krilo. Prvi prototip T-6-2IG s krilom promjenjive geometrije poletio je 17. siječnja 1970. To je rješenje kasnije odabrano za serijski avion. Najveća razlika između Su-24 i F-111 jest u tome što je prvi od početka razvijan kao jurišnik koji je trebao prodirati u neprijateljsku pozadinu letjevši noću i po lošem vremenu na malim i vrlo malim visinama. Ta je namjena uvjetovala da je maksimalna brzina aviona, u usporedbi s F-111, skromnih 1,35 Macha. Zanimljivo je da je već 1971. pokrenut projekt razvoja moderniziranog Su-24, koji će kasnije dobiti oznaku Su-24M. Prvi je prototip prvi put poletio tek 29. lipnja 1977., a prvi serijski primjerak 20. lipnja 1979. U operativnu je uporabu Su-24M uveden 1983. Za razliko od originalnog Su-24, Su-24M je dobio šiti spektar naoružanja, između ostalog i laserski navođene bombe i projektile zrak-zemlja. U serijskoj je proizvodnji ostao sve do 1993. Za razliku od F-111, Su-24 je uspješno izvožen u Afganistan, Alžir, Angolu, Irak, Iran, Libiju i Siriju. Nakon raspada Sovjetskog Saveza našao se u naoružanju ruskog, azerbejdžanskog, bjeloruskog, kazastanskog, ukrajinskog i uzbekistanskog ratnog zrakoplovstva. Iako je Suhoj u međuvremenu na osnovi lovca Su-27 razvio jurišnik Su-34, zbog nedostatka novca 222 Su-24M i 100 "izvidnika" Su-24MR je još uvijek u operativnoj uporabi.
Suhoj Su-25
Zanimljivo je da se još i danas u nekim tekstovima i dijelu stručne literature može naći tvrdnja da je Su-25 nastao kao odgovor na američki A-10. Istina je zapravo bitno drukčija. Razvoj Su-25 počeo je još početkom 1968. jer je sovjetska vojska tražila namjenski projektiran jurišnik kojim će pružati blisku zračnu potporu oklopnim snagama u prodiranju, suvremenu inačicu jurišnika iz II. svjetskog rata Iljušin Il-2 Šturmovik. Za te su se zadaće dotad rabili lovci-bombarderi Su-7, Su-17, MiG-21 i MiG-23 koji se baš i nisu pokazali učinkovitim. Osim što su imali premalu preciznost (prevelika brzina leta) i nosivost, pokazali su se i preosjetljivim na PZO topničku paljbu. Zbog toga je novi jurišnik trebao imati velika krila (zbog velike nosivosti i male brzine pri napadima na ciljeve) i oklopnu zaštitu vitalnih dijelova. U ožujku 1969. sovjetsko je ratno zrakoplovstvo i službeno objavilo zahtjev za novim jurišnikom. Na zahtjev su svojim prijedlozima odgovorili Suhoj, Iljušin i MiG. U završnu fazu odabira ušli su Suhojin T8 i Iljušinov Il-102. Iako je prvi prototip T8-1 dovršen već 9. svibnja 1974., prvi je let obavio tek 22. veljače iduće godine. Suhojev je prijedlog nadmašio Il-102 gotovo u svim segmentima te je sovjetsko ministarstvo obrane odobrilo njegovu serijsku proizvodnju pod oznakom Su-25. Nakon podužih priprema serijska je proizvodnja počela 1978. u Tbilisiju (Gruzija).
|
|
| Najnoviji ruski jurišnik Su-34 |
Iako su prve inačice Su-25 imale najveću poletnu masu od 17,6 tona, te su za 4,5 tone bile lakše od A-10A, ugrađeni su motori davali više potiska. Uz to projektanti su postavili veliko krilo s malom strijelom s kojim je Su-25 mogao postići najveću brzinu od čak 950 km/h. Unatoč jačim motorima i većoj brzini na jedanaest podvjesnika moglo se objesiti najviše 4400 kilograma oružja i drugog tereta.
Ratno krštenje Su-25 je doživio u Afganistanu već 1980. godine. Tamo je poslan već jedan od prototipova, da bi za njim došli i serijski primjerci. Od svih aviona koje su Sovjeti rabili u tom ratu upravo se Su-25 pokazao najučinkovitijim. Zbog toga ne čudi podatak da je od 1981. do 1989. oko 50 Su-25 obavili čak 60 000 borbenih zadaća napadajući ciljeve u Afganistanu ali ponekad i u Pakistanu. Čak postoje i priče da su se piloti Suhoja 25 usuđivali i ući u izravne zračne sukobe s pakistanskim F-16 rabeći pritom svoje projektile zrak-zrak kratkog dometa R-60. U tih 60 000 borbenih zadaća izgubljen je 21 avion, uglavnom kao posljedica pogotka lakim PZO raketnim sustavom Stinger kojim su Amerikanci opremili tamošnje ustanike. Na temelju tih iskustava provedene su neke izmjene, između ostalog postavljanje dodatnog oklopa između motora i ugradnja bacača IC mamaca. Tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća Su-25 u borbama su rabila ratna zrakoplovstva Iraka i Angole. Od 1994. ruski Su-25 se intenzivno rabe u borbama u Čečeniji.
|
|
| Su-34 nastao je na osnovi lovca Su-27 |
Do kraja 1992. i okončanja serijske proizvodnje sveukupno je dovršeno 1320 Su-25. Vjeruje se da je danas operativno sposobnih oko 500 primjeraka u 16 ratnih zrakoplovstava, uglavnom država nastalih raspadom Sovjetskog Saveza. Dio je ruskih aviona moderniziran na standard Su-25SM, između ostalog ugradnjom višenamjenskog prikaznika u boji, novog inercijalnog/satelitskog navigacijskog sustava i elektrooptičkog motrilačko/ciljničkog sustava. Zahvaljujući ovim sustavim Su-25SM ima mogućnost nošenja raznolikog spektra oružja koji obuhvaća i najnovije ruske vođene projektile zrak-zemlja. Za izvoz je ponuđen Su-25TM/Su-39 (jednosjed razvijen na osnovi dvosjeda Su-25UB) opremljen radarom i elektrooptičkim sustavima. Maksimalna masa Su-39 je 19,5 tona. Na deset podvjesnika može ponijeti do 4000 kilograma tereta. Naoružan je dvocijevnim topom GSh-2-30 kalibra 30 mm. Naizgledniji kupac Su-39 trenutačno je Venezuela koja želi kupiti 24 komada.
Suhoj Su-34
Početak razvoja Su-34 nije mogao biti u gore vrijeme. Razvoj novog jurišnika tvorničke oznake T-10V započeo je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kao osnova uzet je Su-27, ali je značajno promijenjen prednji dio da bi se dobilo mjesta za kabinu s dva pilota koji sjede jedan pored drugog. Prvi je prototip poletio 13. travnja 1990., u trenucima početka raspada Sovjetskog Saveza. Tada je bio označen kao Su-27IB, a razvijan je istodobno s palubnim jurišnikom i avionom za prelaznu obuku Su-27KUB. U međuvremenu se Sovjetski Savez raspao na 15 država, a novoosnovama Rusija upala u tešku krizu, čega je rezultat bio kronični nedostatak novca za vojne programe. Zbog toga je zaustavljen i razvoj Su-27IB. Tek su izvozni uspjesi Su-27 i njegovih izvedenica osiguravali Suhoju dovoljno novca da barem prema javnosti održava program razvoja ovog jurišnika "na životu". U međuvremenu su se mijenjale i oznake. Tako i danas na službenim stranicama Suhoja stoji oznaka Su-32, iako ga rusko ratno zrakoplovstvo označava kao Su-34.
|
|
| Specifičnost mu je velika kabina u kojoj piloti sjede jedan pored drugog |
Su-34 je kombinacija nekoliko različitih rješenja primijenjenih na izvedenicama Su-27. Tako su trup i krila preuzeti sa Su-27/30. Kako bi se povećala stabilnost leta na malim visinama bez značajnijeg povećanja otpora zraka, ugrađeni su kanardi slični onima uporabljenim na nekim inačicama Su-30 te na Su-33 i Su-35. Zadržani su isti motori kao i na Su-27, ali su u skladu s novom namjenom uporabljeni usisnici fiksnog presjeka zbog čega je maksimalna brzina ograničena na 1,8 Macha. Zbog povećanje mase aviona i omogućavanja djelovanja s djelomično uređenih poletno-sletnih staza ugrađen je ojačani stajni trap s po dva kotača na svakoj nozi. Zadržan je i top GSh-30-1 kalibra 30 mm. Na 12 nosača može ponijeti do 8000 kg korisnog tereta. Naravno, svi su elektronički sustavi prilagođeni namjeni aviona. Tako je radar Leninets V400 dobio i mogućnosti praćenja konfiguracije terena koja je povezana sa sustavom za navigaciju i kontrolu leta, te Su-34 omogućava da na malim visinama sigurno leti maksimalnom brzinom od 1400 km/h. Radar V004, navodno, može otkrivati veće ciljeve na zemlji na udaljenosti od 200 do čak 250 km, mapiranje terena obavlja na udaljenosti do 150 km, a ciljeve veličine lovca otkriva na udaljenosti od oko 90 km. Specifičnost je i radar V005 čija je antena smještena u posebnu cijev na stražnjem dijelu aviona. Njegova je namjena otkrivanje svih mogućih prijetnji (npr. lovci ili protuzrakoplovni vođeni projektili) koji dolaze sa stražnje strane aviona. Ovaj je radar povezan i s drugim sustavima za elektroničku zaštitu aviona.
Iako primarno jurišnik, Su-34 ima širok raspon naoružanja. Za uništavanje ciljeva na zemlji može rabiti laserski i optički navođene bombe KAB-1500 i KAB-500, krstareće projektile Kh-59M/D, Kh-59MK i 3M-14E. U arsenalu se nalaze i nadzvučni proturadarski projektili Kh-31R. Su-34 je pravi
|
|
| Zahvaljujući lovačkom podrijetlu Su-34 ima odličnu pokretljivost |
višenamjenski jurišnik jer se može rabiti i za napade na brodove. Zbog toga u asortimanu naoružanja ima i protubrodske vođene projektile Kh-41 Moskit, 3M-54E i 3M-54E1, te Kh-31A. S obzirom na to da je nastao na osnovama lovca, te da je, osim maksimalne brzine, zadržao odlične letne odlike, Su-34 je dobio i zavidnu mogućnost nošenja vođenih projektila zrak-zrak. Na vrhovima krila nalaze se nosači infracrvenih vođenih projektila zrak-zrak Vympel R-73/R-74 namijenjenih samoobrani aviona na malim udaljenostima. Uz njih Su-34 može ponijeti i radarski poluaktivno/aktivno navođene projektile zrak-zrak srednjeg dometa Vympel R-27. Često se na fotografijama vidi i Su-34 naoružan radarski samonavođenim projektilima Vympel R-77. Kako taj projektil još uvijek nije u naoružanju ruskog ratnog zrakoplovstva, mogućnost njegove uporabe vjerojatno je namijenjena stranim kupcima.
|
|
| Su-34 s neobičnom kombinacijom naoružanja koja se sastoji od vođenih projektila zrak-zrak R-73, R-77 i R-27 te vođenih projektila zrak-zemlja Kh-31 |
Iako je rusko ratno zrakoplovstvo trebalo hitnu zamjenu za "ostarjele" jurišnike Su-24, maloserijska proizvodnja Su-34 pokrenuta je tek sredinom 2004. godine. I to tek da bi se povećale mogućnosti prodaje potencijalnim stranim kupcima. Zbog toga ne čudi da je Suhoj do kraja 2006. ruskom ratnom zrakoplovstvu isporučio tek dva primjerka. Na proljeće iste godine objavljeno je da je rusko ministarstvo obrane odobrilo kupnju dodatnih 24 Su-34. Do kraja 2007. isporučeno je još osam primjeraka. U siječnju 2008. Suhoj je objavio da je pokrenuo velikoserijsku proizvodnju Su-34, te da će do 2010. rusko ratno zrakoplovstvo imati 24, a do 2015. 70 operativnih aviona. Zanimljivo je da je ruski ministar obrane Sergej Ivanov u prosincu 2006. ustvrdio da će do 2020. rusko ratno zrakoplovstvo dobiti čak 200 Su-34. Naravno, to je bilo puno prije naglog pada cijene nafte i globalne ekonomske krize. Kao potencijalni strani kupci spominju se Indija i Kina.
|
