|
FRI, 29 DEC 2000 18:20:20 GMT
Aim, Zagreb, 29.12.2000.
Ovaj članak dijeli nedostatak onih članaka koji se bave početkom nečega, a ne mogu početi od početka. A početak se ne može znati, pošto se ne zna kad je počelo. Jer počelo je davno, možda i u dvanaestom stoljeću, kad je, možebiti, prvi puta Hrvat sreo Srbina. Stoga će ovaj članak započeti negdje sa sredine i to anegdotski, ne jednom anegdotom, no dvijema. Prva je raširena kao vic, a druga je čak i nešto više (iako dobar vic nije malo!), jer spada u slavne antičke zgode, a starost je, znamo, presudna za dobrost. Prva anegdota, dakle, zavisno od kraja u kojoj se priča, ima za protagoniste čas Luja Četrnaestoga, čas Petnaestoga, čas Bismarka, a meni je najuvjerljivija crnogorska izvedba, koja veli da je nastala na dvoru crnogorskoga knjaza Nikole, krajem prošloga stoljeća. Jedno jutro, dakle, knjaz Nikola, u svojoj prestonici Cetinju odluči da provjeri u kojoj su mjeri perjanici njegove garde ulizice i hipokrite. Postrojivši svoju gardu na poljani blizu svoga dvora, knjaz uzme kuburu, te iz nje opali uvis, u pravcu jednoga orla, ptice u ono doba česte u Crnoj Gori. Metak ne pogodi orla u letu, no na knjaževo pitanje "Ubih li ga, perjanici?", svi, sem jednoga, uglas reknu: "Ubi, gospodaru!" A onaj jedan rekne: "E gospodaru, ovakoga orla još ne viđesmo: mrtav a leti!"
Druga je anegdota poznatija: lađu starog mornara grčkoga zaustavi na pučini ona strašna neman Gorgona. Na pitanje Gorgonino da li je kralj Aleksandar još živ, mornar daje slavni odgovor: "Živ je, a i još je kralj!" Ono rašta ovo ispričah jesu poante: prva Mrtav a leti i druga Živ je, a i još je kralj. Između ovih poanti nalazi se danas lingvističko čudo (neki vele neman, neki sablast, a jedan je rekao centaursko čudovište) rođeno krajem devetnaestoga, a nestalo krajem dvadesetoga stoljeća po imenu Srpskohrvatski jezik. Tri dana prije završetka drugoga milenija svijećom se po svijetu hodeći ne bi moglo naći više od hiljadu ljudi koji ne bi rekli da je taj lingvistički satvor mrtav. No onih hiljadu (a ja u glavu poznajem osamdeset i troje) reći će da je taj satvor još živ. Nekoliko njih će reći i da je kralj, a sam znam barem jednoga koji će kazati i da je krilat.
U taj jezik svakovrsni gospodari pucaju bez prestanka evo deset godina. Te su uvjereni da su ga ubili. No je li taj nestali jezik stvarno, bukvalno i nepovratno mrtav, ili je, možda, poput kralja Aleksandra - ako čitalac poređenje ne proglasi za prenategnuto - živ, pa još i kralj? Odgovora na ovo pitanje ovaj članak neće tražiti. Nacionalistima se ne može uturiti u glavu da je lakše ubiti jednu državu nego jedan jezik. Niti im se može dokazati da je lakše napraviti novu državu nego nov jezik. Osim toga, nacionalisti su lažovi. Kad vide da ih stvarnost hvata u laži, izmišljaju drugu, da im se s laži složi. Ovaj članak nije za njihovo dovođenje u pamet: oni na svako moje nije govore jeste, na svako moje jeste govore nije. Ovaj članak ima zadatak da podsjeti na nekoliko čudesnih ljudi južnoslavenskih, koji su zajedničkom jeziku Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca učinili temelje da ih nije lako srušiti. Početke gradnje tih temelja nije lako datirati. No jedan datum je nesporan: 28. mart 1850. godine. Toga dana su u Beču, po svoj prilici u stanu Vuka Karadžića, ili u čuvenoj Gerlovićevoj krčmi na Baumarktu, osmorica Jugoslavena (tako su sebe sami zvali) sastavilo i potpisalo jedan proglas, kojim se Južni Slaveni pozivaju da prihvate takozvano južno narječje za svoj književni jezik. To južno narječje jeste ijekavska varijanta novoštokavštine. A novoštokavština je, kako su je jezikoslovci opisali, onaj dijalekt koji se prostire sredinom govornoga prostora između Sutle i Timoka, između Jadrana i Temišvara, te između Horgoša i Šar-planine.
Taj dijalekt još obuhvata najveći broj govornika (danas ih je preko osamnaest miliona) koji se svi među sobom razumiju. Taj će dijalekt, dakle, biti standardiziran i normiran za književni jezik Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca. Taj proces će trajati do devedesetih godina prošloga stoljeća i imaće karakter prave borbe i pravog rata. Devedesetih godina jezički je prostor srpskohrvatski bio podijeljen politički na dva carstva i na dvije nezavisne države. Taj standardizirani, normirani, svima razumljivi, policentrični i tako dalje književni jezik neće nikad dobiti čvrsto ime: Srbi će ga zvati srpskim, Hrvati hrvatskim, Bošnjaci bosanskim i bošnjačkim, Crnogorci crnogorskim, Jugoslaveni jugoslavenskim, jugoslavskim, naškim, Ilirci ilirskim, a muslimanski će ga živalj južnoslavenski ovdje i ondje znati zvati i turskim! Ime srpskohrvatski, po svemu sudeći, upotrebio je najprvi Jakob Grimm u predgovoru za njemačko izdanje Vukove "Pismenice srpskoga jezika", godine 1824. Prije Jugoslavije ovaj naziv upotrebljavaju gramatičari Pero Budmani i Giovanni Androvich na talijanskom, 1867. i 1908. , a i slavni slavista August Leskien autor "Grammatik der serbo-kroatischen Sprache", Heidelberg, 1914.
Da se vratimo bečkoj osmorici. Petorica među njima bili su Hrvati: Dimitrija Demeter, Ivan Kukuljević Sakcinski, Ivan Mažuranić, Vinko Pacel i Stjepan Pejaković, Dvojica su bila Srbi: Đuro Daničić i Vuk Stefanović Karadžić. Jedan je bio Slovenac: Fran Miklošič. Bečki književni dogovor, kako je kasnije prozvan onaj proglas narodima južnoslavenskim, nastao je kao uzgredan dokument uz rad na političkoj i pravnoj terminologiji za slavenske narode Austrijske carevine. Rad na izradi te terminologije financiralo je ministarstvo monarhije, a plod toga rada trebalo je da olakša razumijevanje u pravnim stvarima na slavenskom jugu carevine. Inicijator rada na terminologiji svakako je bio Miklošič, u ono vrijeme carski bibliotekar i poslanik u Reichstagu carevine. Po onome što se dade zaključiti iz oskudne dokumentacije o Književnom dogovoru moglo bi biti da Miklošič stoji i iza ideje o sastanku za dogovor o književnom jeziku. Ono što kod Bečkoga dogovora na prvi pogled izgleda čudno ukazuje na savršen jezički osjećaj i školovanost potpisnika. Sva osmorica su, naime, na dan kad sklapaju Dogovor, državljani monarhije Austrije, svi su, sem Karadžića, rođeni na teritoriji monarhije, a za osnovu književnoga jezika predlažu narječje koje je najvažnijim svojim dijelom izvan te monarhije! Ovdje ne smije biti zanemaren dugogodišnji rad i zalaganje Vuka Karadžića za uvođenje južnoga narečja kao osnove književnoga jezika. Čitan danas taj se dogovor čini dopola promašen, a otpola odličan. Potpisnici polaze od pretpostavke koja je ne samo nacionalistima današnjim već i ljudima dalekim nacionalizmu ako ne neprihvatljiva a ono daleka: Dolje potpisani smatrajući da jedan narod jednu književnost treba da ima i po tom sa žalosti gledajući, kako nam je književnost raskomadana, ne samo po bukvici nego još i po pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana, da se porazgovorimo, kako bismo se, što se za sad više može, u književnosti složili i ujedinili. Iza ovoga slijedi u pet tačaka razvrstan tekst dogovora. Prve dvije tačke počinju sa "Jednoglasice smo priznali", treća tačka počinje sa "Našli smo za dobro i potrebno", četvrta tačka ima na početku "Svi smo priznali", a peta "Svi smo jednoglasice pristali". Za ono što nas ovdje zanima najvažnija je druga tačka. U njoj stoje razlozi sa kojih osmorica predlažu "da je najpravije i najbolje primiti južno narječje da bude književno; i to a) zato, što najviše naroda tako govori, b) što je ono najbliže staromu slavenskomu jeziku, a po tome i svjema ostalijem jezicima slavenskijem, c) što su sve narodne pjesme u njemu spjevane, d) što je sva stara dubrovačka književnost u njemu pisana, e) što najviše književnika i istočnoga i zapadnoga vjerozakona već tako piše (samo što svi ne paze na sva pravila)."
Organizacija skupa na kojem je Dogovor načinjen vjerovatno je djelo Miklošičevo. Ali sadržaj Dogovora, naročito njegova druga tačka, otkriva ruku veterana Vuka Karadžića. Slavni filolog Vatroslav Jagić, pišući o pravopisu, godine 1864. veli da su Bečki književni dogovor načinili "najizvrstniji sinovi našega naroda, kojima se i danas domovina ponosi". A u napomeni uz ovo mjesto dopisuje: "Pišući ovo, stiže nam tužna viest, da je nemila smrt našega starinu Vuka Karadžića poniela iz broja živućieh. Književnik sjetit će se u idućem broju svoje dužnosti, da mu savije neven vienac za njegove neumrle zasluge".
Danas bi se druga tačka Dogovora mogla označiti za posve istinitu, još i više no prije stotinu i pedeset godina. A ona uvodna rečenica bila bi posve odbačena. U tome i leži tvrdoća i stojnost naše bečke kuće jezika: politički trošna no jezikoslovno tvrda. Normirana i standardizirana novoštokavština ujednačenija je danas nego onda, Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci danas bi posred hrbata od muke pukli što jezika jedni drugima razumiju. Da to ne bi bilo tako, izmišljaju novu stvarnost. Primjer najsvježiji: hrvatski jezični šestoper Ladan, neki dan u Rijeci na predstavljanju jednog od svojih skarabudženih jezikoslovnih uradaka izjavi kako je rastao u višejezičnoj bosanskoj sredini! A majka nije rodila Riječana te bi ga upitao, e kako je to Bosna višejezična sredina. A Bosna je jedinstveniji jezični prostor no ijedan drugi štokavski kraj.
U Bosni je Bečki dogovor zapravo jezički najbolje i najpotpunije primljen i proveden. U Bosni su jezičke razlike takve i tolike da ih je teško tražiti, a još teže nalaziti. To nije lako ni u ostalim štokavskim krajevima. Nacionalističke kolovođe ovo dobro znaju, te su zametnule jezički rat. Ili, ne jezički, nego rat leksički, rat riječima oko riječi. Te tako srpskohrvatsko jezičko područje podsjeća na renesansnu alegoriju Gramatički rat. Najbolji predstavnik te književne vrste je Andrea Guarna, rodom iz Napulja. U svojoj knjizi Bellum grammaticale opisao je sretnu zemlju Gramatiku u kojoj dugo godina složno i na dobrobit svih građana vladaju dva kralja: kralj glagola i kralj imenica. No za jedne gozbe najedu se i napiju dobro, te zapodjenu raspru o tome čije su riječi starije i važnije. Ne mogavši da se nagode odluče da stvar riješe ratom. Te već sutradan ujutro krene jedan na drugoga, svaki sa svojom vojskom. Kralju glagola pod zastavu dođu svi prilozi te svi mogući glagoli: glagoli započinjanja, glagoli ponavljanja, nepotpuni glagoli, glagoli nepravilni, i tako dalje, dok uz kralja imenâ pristanu imenice, zamjenice i svi prijedlozi. Particip se, već prema svojoj prirodi, ne mogne odlučiti kojem kralju da pristupi, te krene obojici slati trupe u pomoć. Bojno polje nalazi se na području veznikâ. Ogorčen boj prekida provala oblaka. Bitka ostaje neodlučena, a gubici zaraćenih strana su strašni: jedan glagol gubi svoga sina, jedan drugi ostaje bez svih svojih saveznika, treći gubi svoj futur te ga mora kupiti na tržnici; kod imenica mnoge mijenjaju svoj rod, nekima bivaju odsječene genitalije, te prelaze u srednji rod, a uza sve ginu mnoge jednine i množine.
Kad je sve ovo moguće u renesansi, što ne bi bilo vjerovatno da je čudeso po imenu Srpskohrvatski jezik, nakon stotinu i pedeset godina dobilo krila te se diglo iznad svoje provincije Gramatike e sve čekajući da kakav vjetar razagna maglu nad zavađenim i osakaćenim riječima, pa da onda one ranjene može liječiti i sastaviti, a one mrtve pokopati.
Sinan Gudžević