-Uz predstavljanje stihozbirke "Tragovima bezdomnosti"-

Zašto pjesmom krećem tragovima bezdomnosti?
Zašto se riječ hrvatska udomljuje duboko u srce Hrvata u tuđini?
I zašto, čemu uopće pjesma u ovo nesretno doba borbe za kruh, rad, za ljudsko dostojanstvo, doba kada u bezdan tonu najplemenitije težnje približavanju idealu čovjekoljublja, bogoljublja
i domoljublja?
Da li je pjesma grijeh? Ispovijed? Nužnost u vremenu kada gromoglasno zvekeću lanci zlobe, a šuti Dobrota pa čovjek, nijem od čuđenja, bespomoćno promatra lomaču plodova svoga srca
i uma?
To su samo neka pitanja koja su mi se spontano nametala pri uređivanju ove svoje knjige pjesama, a kada sam pokušala red samom sobom opravdati ime knjige "Tragovima bezdomnosti" uskrsnula su nova pitanja:
Da li se bezdomnost može odnositi samo na čovjeka, narod?
Ne postaje li i biljka, iščupana iz zemlje - bezdomna?
Nisu li ptice bez gnijezda - bezdomne? Zar oskvrnuti grobovi ne obezdomljuju mrtve? Nisu li na riječ hrvatsku, protjerivanu iz javnog života, negiranu, nasilno kalemili tuđe joj jezike? Nije li i ta
mučena, otuđivana, zabranjivana , protjerivana na sve strane svijeta riječ hrvatska - bila obezdomljena?

Nije li i svijesti hrvatskoj u lancima jednoumlja, bezbožništva i materijalnih pohlepa prijetila opasnost bezdomnosti?
I konačno, zar nama današnjima, kao i onima što iza nas moraju doći, usprkos tihom optimizmu, ne prijeti strah od bezdomnosti?
Ta rasprodano se ne će više moći otkupiti, otuđeno se ne će htjeti vratiti a sve što bješe plod naših i predaka nam ruku i uma, sraslo sa srcem i zemljom hrvatskom, ne će se moći ni znati čak ni u mislima vratiti svome iskonu, jer će postati otuđeno mijenama, izbrisano iz svijesti, bezdomno!
Primjerima iz svakidašnjice opravdane crne prognoze zamagljuju um, usporavaju korake prema snivanim vidicima Dobrote, "bratstva u svemiru", prema miru u čovjeku i po mjeri čovjeka pa me spontano počinju zaokupljati nova pitanja:
Što činiti, kako uspostaviti ravnotežu između čovjeka u sebi sa sve očitijim spoznajama da suvremeni globalizacijski trendovi, izvan moći pojedinaca, sve više prijete bezdomnošću ljudi, ali
i pjesme koja je ne samo "krik ranjene duše" (Vjenceslav Čižek), već i hrana, melem patnjama, zrcalo najiskrenijih poniranja u ovozemaljski pa i i u onaj u Vječnosti očekivani život ?
Možda upravo zato što pjesma i jest krik, i hrana, i melem, izrcalo čovjekova bitka, "danas neophodna svijetu da bi se vratio svome iskonu, svrsi svoga života" da "kao najdublja ljudska težnja , nazočna u svim kulturama, nadvisuje smrt kao fatum i vječnost, kao obećanje"(V.Čižek) - i ja pjesmom na hrvatskom jeziku neumorno tragam za odgovorima na pitanja namtnuta mi dobom ukojem živim.
Gotovo sve moje pjesme iz prethodnih stihozbirki,kao i one najnovije, nadahnute Hrvatskom u sebi i zbiljom oko sebe, tragači su među ljudima i među riječima.Tražeći odgovore na pitanja o sebi i o drugima odijevam ih stilskim, jezičnim, metričkim i sadržaju prilagođenim opravama, dovoljno prozirnim da mogu otkriti dominantno obilježje: crvenu nit koja se kroza sve njih provlači: domoljublje!
Stihozbirka "Tragovima bezdomnosti", premda se udaljila od domotužja i velikog bola zbog neostvarenih snova o slobodi moje "Mladenačke Itake"- Hrvatske, nastajala je također u tuđini koja ju je obilježila novim sadržajima dok ju je blizina sada slobodne i neovisne domovine Republike Hrvatske obdarila okusom slatke gorčine koja izvire iz sadržaja svih devet pjesničkih ciklusa.
("Sleđeni hladnoćom ruku", "Listajući dnevne novine", "Viđenje kataklizme Hrvatske", "Strah malih naroda" itd.)
Sintagma "slatka gorčina" uopće ne začuđuje, jer poznavateljima moga životopisa, u kojemu skoro 20 godina pripada mučnom životu hrvatskog političkog emigranta (od ukupno 37 u tuđini)
- je poznato da su mi emigrantske godine bile ispunjene promicanjem ideje o slobodnoj državi Hrvatskoj, dakle radom za slobodu hrvatskoga naroda. Bile su to i gorkim iskustvom obogaćivane godine slatkih snova o slobodi.
A kada je, "zadavljena hrvatskom voljom za slobodom"(Ivan Oršanić) nestala tamnica hrvatskog naroda (Jugoslavija), kada je i krunicom, i neizmjernim domoljubljem, i zavidnim ratničkim vještinama , trpljenjem i vjerom u svoj hrvatski narod, zajedništvom iseljene i domovinske Hrvatske stvorena slobodna, demokratska i suverena država Republika Hrvatska - samo trenutak prije oživotvorenja toga moga i mnogih Hrvata slatkoga sna - preminuo je moj prijatelj, suborac i voljeni suprug prof.Božo Dugeč. (17.3.1990.)
Tako je sladost doživljene slobode moje Domovine poprimila okus gorčine a svaki posjet Zagrebu, Donjem Miholjcu, Našicama, Osijeku i drugim hrvatskim gradovima podsjećao na samoću sretnog hoda.
Suviše spor i često neravan put u demokratsku Hrvatsku, kao i nerazumijevanje drugih, ucjene međunarodne zajednice (sjetimo se slučaja generala Gotovine, ZERPA, graničnih nesporazuma ) i političke devijacije izazvane ne samo nametnutim Domovinskim ratom, već i zastupanjem samo strateških interesa Velikih, izazivali su u meni bunt, osjećaj nelagode pa i opravdan strah od opetovane bezdomnosti, ali su me istodobno nadahnjivali hrabrošću da o tim spoznajama progovorim pjesmom koja uočava a istodobno i opominje na oprez. ("Strah malih naroda", "Raspikuće")
Zato sam se, poučena zbiljom, sve više počela udaljavati od učenja rimskog filozofa iz 4.g.p.n.e. Luciusa Annaeusa Seneke po kojem "mali bolovi govore a veliki šute" prihvaćajući misli Friedricha Nietzschea da su "mane najbolji učitelji" ili pak nobelovca Rabindranatha Tagore :
"Samo ono što činimo iz ljubavi - činimo slobodno, pa ma koliko patnje iz toga proizašlo". Zato sam , umjesto negdašnjeg buntovnog sanjara u sebi, tematiku svojih pjesama pronalazila živeći Hrvatsku i snažnije ćuteći bilo svoga naroda te počela pisati smirenije, bez straha da bi poneki kritički tonovi mogli biti proglašeni "govorom mržnje".
Uostalom, zar mogu oni, koji su zbog ljubavi prema Hrvatskoj, prošli kalvariju njenog uskrsnuća, zar oni mogu mrziti ono što su sami u bolu i patnji stvarali? Ako pjedine moje pjesme u "Tragovima bezdomnosti" i jesu odraz ljubavi i straha od gubitka već izborenog ("Strah malih naroda", " Raspikuće", "Deklarativni hrvatski sonet" i dr.), one su samo reakcija na doživljeno, pitoma unutarnja pjesnička slika surove,dobroti nesklone zbilje.

Ne tako davno dijelila sam svoju emigrantsku sudbinu s mnogim hrvatskim piscima, suputnicima u hodu "per crucem ad lucem" "po križu do svjetla" kao što su primjerice bili: Vinko Nikolić, Lucijan Kordić,Boris Maruna, Ernest Bauer, Vjenceslav Čižek, Mirko Vidović, Milan Blažeković, Bogdan Radica, Ivo Korsky, Hrvoslav Ban, Kazimir Katalinić, Katarina Pejaković, Zlata Ivezić, Marija Fabek i mnogi drugi.
Danas, ponosna na taj hod po tuđištu, u slobodi pratim stasanje novih, mladih naraštaja izvandomovinskih hrvatskih pisaca koji, nadajmo se, ne će - poput mene- biti proglašavani "nepostojećim hrvatskim piscima" (Dubravko Horvatić), već će, budu li to svojim književnim djelima zaslužili, biti ravnopravni među ravnopravnim domovinskim piscima.
Njima u prilog govori i činjenica da se mnogi od njih , bilo da su rođeni u tuđini ili od mladih dana u tuđini žive, lakše izražavaju jezikom svoje druge domovine nego što to umiju činiti materin-
skim hrvatskim jezikom pa su tako upravo njemački, engleski, francuski ili neki drugi strani jezik na kome stvaraju svoja djela, jamac njihove nazočnosti i uvažavanja u zemljama toga govornoga područja. ( Jagoda Marinić, Dragica Rajčić, Marica Bodrožić na njem. govornom području.) Na Domovini je da ih i ona prepozna!
Ipak, vrijeme globalizacije koje već galopira gazeći zasade uma i ruku njihovih otaca i predaka, izaziva opravdan strah da će posljedice osjetiti živući Hrvati izvandomovinstva isto kao i oni u Domovini, a najbolniji i najveći strah je strah od gubitka jezika hrvatskoga!
("Posljedice globalizacije")
Spomene li se pri tome statistički podatak da je "od šest tisuća jezika na svijetu njih 2.500 ozbiljno ugroženo te da je samo tijekom tri posljednje generacije (60-70 godina) izumrlo 200
jezika" - odgovornost za opstanak hrvatskoga jezika mora snositi svaki Hrvat pa ma gdje on na kugli zemaljskoj živio.

"Najvažnije je vratiti ljudima osjećaj ponosa da govore svojim jezikom jer s jezikom nestaje čitav jedan svijet" upozorio je Francois Rivere.

Svojim sonetnim vijencem "Vijenac od plača i smijeha", posvećenom 50. obljetnici djelovanja Hrvatske katoličke zajednice u Stuttgartu (1958.-2008.) nisam zaboravila naglasiti činjenicu da je generacija Hrvata-gastarbeitera kroz 50 godina života i rada u tuđini bila ponosna na svoje podrijetlo i uspjela sačuvati jezik hrvatski, vjeru i hrvatsko ime! Tako se, eto, tema bezdomnosti
protegnula i na moj sonetni vijenac čiji je Magistrale uglazbio gosp. Marijan Makar (HKR Zagreb), otpjevali ga vokalni solisti Evelin Novak (sopran) i Đani Stipaničev (tenor) a čitavo djelo s priloženim CD-om tiskano 2008. kao spomen-knjižica pod imenom "Hrvatska katolička zajednica u Stuttgartu 1958.-2008." u izdanju Hrvatskog katoličkog radija Zagreb i Hrvatske katoličke zajednice Stuttgart.
Da bi se ovaj kulturni i književni pothvat mogao i znao pravedno vrednovati, treba naglasiti da je neobično važnu, a možda i odlučujuću ulogu u njegovanju hrvatskoga jezika i očuvanju hrvatskog identiteta Hrvata u tuđini svugdje u svijetu, pa tako i u Stuttgartu imala Hrvatska katolička misija. A župnik-voditelj HKM Stuttgart fra Nediljko Brečić bio je ne samo inicijator već i kreativni organizator uglazbljenja, scenskog izvođenja kao i tiskanja mog "Vijenca od plača i smijeha", dokazavši se pri tome kao dosljedan čuvar riječi hrvatske, kao poznavatelj te promicatelj pjesničke riječi hrvatske.
Iz navedenog primjera nije teško zaključiti da se i bezdomnost, ma na što i na koga se odnosila, može zaustaviti pa čak i spriječiti samo kroz ljubav ! A i veliki Tagore kaže da "Velika srca vole, a mala zahtijevaju da budu voljena."
Bezdomnost boli. Ostavlja trajne ožiljke u životu pojedinaca i naroda kojemu pripadaju. Bezdomnima nije lako pronositi ime i slavu ljubljene Domovine pa se često gube u moru patnji i lutanja. U uvjerenju da je bezdomnost i križ koji raseljeni Hrvati uspravno hodeći nose vjerujući i ljubeći, ne sustajući čeznuti za udomljenjem u toplim njedrima zemlje hrvatske, nastojim je približiti "makar srcu nadomak" i riječju hrvatskom joj se ispovjedih, a "Riječ hrvatska , čak i sanja da je, U tuđini snagu diva daje!"

Pa ako danas pred ovim časnim skupom što već svojom nazočnošću potvrđuje da ljubi i štuje pjesničku riječ hrvatsku, u svoje i u ime diljem svijeta raseljenih hrvatskih pisaca zaželim udomljenje svojim kao i svim knjigama izvandomovinstva u njihovu matičnu hrvatsku književnost, ne će to biti zahtijevanje neuzvraćene ljubavi, već samo pokušaj otkrivanja bogate, još neprolistane darovnice brojnih u Hrvatsku besmrtno zaljubljenih srdaca.Ne bi bilo pravedno u ovom kontekstu ne spomenuti kako HMI već intenzivno djeluje na udomljenju hrvatske knjige iz tuđine.
U tome radu najveća zahvalnost izvandomovinskih Hrvata nedvojbeno pripada gospođi Vesni Kukavica koja svojom ljubavi za hrvatsku književnu riječ, marljivošću, kreativnošću, sposobnošću otkrivanja onoga najboljega na tom polju, emotivnim ali u prvom redu stručnim pristupom odabiru inozemne Croatice postiže zavidan uspjeh a što je zorno posvjedočeno na Interliberu zadnjih nekoliko godina.
I na kraju, zamišljena nad vlastitim pitanjima o bezdomnosti, o pjesmi kao grijehu, ili pjesmi-ispovijedi, o pjesmi kao nužnosti u vremenu kada šuti Dobrota, listam svoju knjigu i nalazim da sam svojim stihovima već djelomično odgovorila na njih. Pjesma nije grijeh, naprotiv, ona je
vrlina, plemenita poruka pjesnika koji "svojim vijekom teče". Ona nije samo čežnja, već sudbina,
fatum. Pjesma je najčešće i ispovijed, glas ljubavi izrečen pred Bogom i ljudima. ("Gluhim dobom oskvrnuti") Pjesma je i nužnost, jer kroz šaroliki kaleidoskop života otkriva neminovnost mijena.
A "Kao sve na ovom svijetu
Svakoga smo časa drugi,
Jer u mijena kolopletu
Vrtimo se pa ne znamo
Da smo i mi - mijena samo". ("Na vjetrova vretenu")

Da je pjesma istinska, vjerna pratilja, svjedok najintimnijih bura i oluja ljudskoga srca, da nadahnjuje, poučava, potiče, izaziva i rasvjetljuje svijest o sebi i o drugima,poziva na glazbu i druženje - nije samo moje osobno mišljenje. Poznato je da u nekim državama kao npr. u Velikoj
Britaniji postoji trend osnivanja Klubova za čitanje poezije!
Kada je riječ o hrvatskoj pjesmi, s ljubavlju napisanoj ili izrečenoj hrvatskim jezikom, pokažimo i mi urbi et orbi da ju kao Svjetlo Dobrote prihvaćamo i udomljujemo u svoje srce da u njemu u vječnosti Svjetlom Dobrote traje i drugima se, svijetleći, daje, jer "Svjetlo svjetlom užiže se Svijetleći nam svima.
Ne slama se niti trne
Otkad traje, otkad posta,
Jer ga dosta
Za svu vječnost ima!"
( "Rasulo se svjetlo")

Zagreb, 6. svibnja 2009. Malkica Dugeč

( OVAJ GOVOR ODRŽAN JE NA PROMOCIJI KNJIGE "TRAGOVIMA
BEZDOMNOSTI" DANA 6.SVIBNJA 2009.Organizator promocije bila je Matica hrvatskih iseljenika a o autorici Malkici Dugeč govorili su: ravnateljica HMI gđa Danira Bilić, Vesna Kukavica, rukovoditeljica odjela HMi za nakladnuištvo, ao pjesništvu M.Dugeč govorio je književnik i književni kritičar mr.sc. Božidar Petrač. Stihove autorice krasnoslovio je dramski umjetnik Joško Ševo. )