Proljeće - ljeto 2004

Prolegomena

Jedna u nizu svakojutarnjih informacija vezana je za rubriku “Na današnji dan”, radijsko ili novinsko podsjećanje na ono što se prije mnogo ljeta desilo kod nas ili u svijetu. Riječ je o zanimljivom, često vrijednom podsjećanju, ponekad čak i upozorenju. Ima događaja koji nisu vezani samo za jedan dan, ličnosti koje se takmiče sa događajima, te zajednički čine neraskidiv sklad. Ima ličnosti u čijem životu i djelu je moguće prepoznati mnogo važnih događaja, ali da se ni prigodno na to nije podsjećalo niti podsjeća.

Jedna od ličnosti čije djelo i život ostaje u “bestrasnoj tišini svoje samoće” jeste fra Ivan Franjo Jukić, čija se 185. godišnjica rođenja potpuno prešutjela, kao i prije dvije godine stopedesetogodišnjica od pojave  djela: Zemljopis i Poviestnica Bosne Slavoljuba Bošnjaka. Posebno je interesantan Dogodopis, koji se u historiji historiografije Bosne i Hercegovine smatra prvom sintetičkom historijom ovih prostora.

“Bjekstvo” od historije

Neobilježavanje određenih godišnjica vezanih za fra Ivana Franju Jukića još jednom ukazuje da se temeljni problemi historije kao nauke nalaze na samom početku, tek su u fazi priprema iz kojih se, nažalost, ništa novo još uvijek ne prepoznaje. Naime, već na samom početku pokušaja da se identifikuju pravci razvoja historije historiografije od Jukića do danas (znači da se utvrde i vrednuju rezultati istraživanja) uviđa se očit paradoks: koliko se god govorilo o historiji historiografije kao naučnom problemu ili  fenomenu, sve je, posebno sada početkom  dvadeset i prvog vijeka, okrenuto prema dnevnopolitičkim ili ideološkim odrednicama.

Kratkom retrospektivom istraživačkih tema iz historije, naslovima knjiga, studija ili rasprava stiče se mučan osjećaj bespredmetnosti i historijske nauke i njenih istraživača. Težinu osjećaja pojačava činjenica da se historijska istraživanja odvijaju u jednom arhivu, fondu ili seriji, a interpretacija je još uvijek na nivou devetnaestog  ili prve polovine XX vijeka a način istraživanja isključivo individualistički. Ovim se samo želi ukazati da u istom XIX vijeku živi, piše ili djeluje fra Ivan Franjo Jukić (1818-1857) i da za razliku od spomenute historijske prakse, koja se, nažalost, još primjenjuje, historiografija još uvijek može biti inspirativna. Ali i u njegovo i u ovo doba preovladava anahron i vanvremenski metod istraživanja, jednostrana interpretacija, koja nauci o historiji otežava njenu primarnu funkciju, ali se, takav metod prepoznaje dvojako: kao refleks i stimulans postojećih ideoloških konstrukcija i života uopšte, ali i kao oblik naučnog djelovanja, koji, iako je po pravilu preživio sve strahote unutrašnje destrukcije, još sačuvan kao divan metod “bjekstva” od historije.

Život bogat značenjima

Među najistaknutije i najzanimljivije istraživače srednjovjekovne bosanskohercegovačke historije u XIX vijeku treba ubrajati fra Ivana Franju Jukića i fra Antuna Kneževića. Kao mnogostrane ličnosti, uspjeli su da u svakom pogledu historiju definišu kao naučnu disciplinu ali i bitnu kategoriju u nacionalnom preporodu.

Ivan Franjo Jukić rodio se u Banjoj Luci 8. jula 1818. godine a umro u Beču 20. maja 1857. godine. Rođen je u srednje imućnoj familiji (otac Jozo bio je zlatar a majka Klara, rođena Jurić, domaćica). Jukić je imao još sestru Mariju i mlađeg brata Matu.

Školovao se cijelog, nedugog, života, punog neobičnih obrta, poteza ali i, bez posebnog apostrofiranja, neobično bogate publicističke aktivnosti. Prve, početne upute u pismo ali i osnove latinskog jezika  dobio je od župnika fra Franje Sitnića, niže razrede gimnazije završio je u Fojnici, u tamošnjem samostanu (1830-1835). Filozofiju je studirao u Zagrebu (1835-1837) a teologiju u Vesprimu (1837-1840) i Dubrovniku (1841. godine). Novicijat je započeo u Fojnici 1832. godine a za svećenika je zaređen 1842. godine.

Jukić djeluje kao svećenik i pučki učitelj u Fojnici (1842-1843. i 1845-1848), u Kraljevoj Sutjesci (1843. godine i nešto kasnije), Ivanjskoj (1844. godine) Docu kod Travnika (1848-1849) i Varcar-Vakufu (1849-1851).

Od oktobra 1851. godine prelazi u Sarajevo i tu boravi do maja 1852. godine gdje je upoznao seraskera Omer-pašu Latasa. Jukić je uhapšen 17. januara 1852. godine i otpremljen u carigradski zatvor 3. maja 1852. godine. U zatvoru je boravio od 10. juna do 5. jula 1852. godine. Nakon puštanja iz zatvora nije se mogao vratiti u Bosnu i Hercegovinu, nego je boravio u Rumu, Dubrovniku, Ankoni i Zagrebu. Živio je u materijalnoj oskudici i tek sa promjenama koje su uslijedile u Bosni i Hercegovini vraća se i kratko boravi u Kraljevoj Sutjesci i Gučoj Gori (u vremenu od januara do početka maja 1854. godine), da bi poslije toga zauvijek napustio rodnu zemlju.

Angažovan je kao duhovni pomoćnik u biskupiji biskupa Josipa Juraja Strossmayera u Trnavi (1854-1855) i u Drenju (1856-1857). Početkom 1857. godine već je obolio te je smješten u sanatorij franjevačkih klerika u Đakovu, odakle je prebačen u Beč, gdje je i operisan 17. maja 1857. godine i gdje nakon tri dana (20. maja 1857) i umire. Sahranjen je 22. maja 1857. godine na bečkom groblju Marxefriedhof u zajedničku grobnicu.

Najobjektivniji pisac
XIX vijeka

Već je davno u historijskoj literaturi s pravom konstatovano da je fra Ivan Franjo Jukić izuzetna ličnost, ali i najobjektivniji pisac XIX vijeka u Bosni i Hercegovini, I to ne samo kod bosanskih franjevaca nego i mnogo šire. Još kao student filozofije u Zagrebu mladi se Jukić upoznao sa idejama ilirskog narodnog preporoda, čak se sprijateljio sa Ljudevitom Gajem i krajem 1838. godine iz Vesprima šalje mu četiri pjesme s molbom da mu ih štampa u “Danici ilirskoj”, istodobno upućujući molbu da mu redovno šalje “Narodne novine”.

U tim mladalačkim pjesmama Jukić je obrazložio i svoj književni program zasnovan na idejama jedinstva ilirskog naroda “koji se treba osloboditi tuđinske vlasti”. Samo dvije godine kasnije, zajedno sa fra Blažom Josićem, fra Jakom Baltićem i fra Tomom Kovačevićem iz Vesprima dolazi u Bosnu da podigne ustanak ali ih je uprava franjevačke provincije Bosna Srebrena u tome spriječila, plašeći se osmanske osvete. Poslije toga nastavlja studij teologije u Dubrovniku, gdje se, pored ostalog, upoznaje s bogatim dubrovačkim historijskim arhivom, posebno s djelima stare dubrovačke književnosti.

Po završenim studijama Jukić se vraća u Bosnu i Hercegovinu i u potpunosti iskazuje svoj izuzetan i raskošan talenat. Tako na brojnim putovanjima nastaju putopisne bilješke i zapisi (1842-1845) koje objavljuje u periodičnim  publikacijama. Istovremeno, oko sebe okuplja istomišljenike, vatrene bosanske ilirce, te zajednički nastoje osnovati književno društvo “Kolo bosansko” s namjerom da izdaju časopis “Pčela bosanska” što bi činilo okosnicu “Matice ilirske”.

Na praktičnom polju djelovanja Jukić snažno se angažuje na otvaranju škola, što rezultira otvaranjem škola u Fojnici, Docu i Varcar-Vakufu. Novoformirane  škole i materijalno potpomaže, štampa školske priručnike i druge knjige potrebne bosanskom puku ili nabavlja iz inostranstva knjige za franjevce. Pravi posebne planove o osnivanju zajedničke školske naklade Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, radi i na osnivanju štamparije. Pokreće i uređuje časopis “Bosanski prijatelj”, prvi takav na ovim prostorima, koji koncipira na idejama ilirizma, ali prilagođenog bosanskohercegovačkim prilikama, s posebnim akcentom na bosanskohercegovačkoj prošlosti.

“Zaboravljena” godišnjica

U 2000. godini ostala je neprimijećena važna godišnjica, sto pedeset godina od pokretanja prvog časopisa u Bosni i Hercegovini. “Bosanski prijatelj” je i pokrenut s ciljem da se razvije osjećaj prema prošlosti, te njezinoj aktualizaciji, ali i u želji da se razvije interes za prikupljanje narodnog blaga. U tom cilju Jukić je s grupom saradnika i formirao cijelu mrežu koja je, opet, razvila opsežnu i plodnu djelatnost na prikupljanju svih materijalnih spomenika bosanskohercegovačke prošlosti.

Sam Jukić je kroz časopis pokazao izvjestan interes za historiju Bosne i Hercegovine ali jednako i za njenu savremenost, političke promjene, društveno i ekonomsko stanje, te kulturne, prosvjetne i duhovne prilike. Cijeli je časopis koncipiran po principu što boljeg upoznavanja Bosne i Hercegovine, njenog geografskog smještaja, historije, kulture i to sve u duhu temeljnih smjernica ilirskog preporoda.Taj njegov napor prepoznaje se u kulturno-prosvjetnim, ali i po naučnim rezultatima.

Jukić posebno insistira na jedinstvu svih Ilira kao stanovništva Balkanskog poluostrva koje se vezuje kroz zajednički jezik, pismo i pravopis. Slične ideje širi i kroz književno djelo.

Iz preostalih historijskih dokumenata iz Jukićeva doba može se saznati da je bio eksplozivan, uporan i poduhvatan što je evidentno i kroz brojne aktivnosti i napore koje je preduzimao i uspješno okončao. U mnogim naučnim, umjetničkim i stručnim područjima bio je u pravom smislu riječi pionir, utemeljitelj, što se posebno ističe u historiji kulture i nauke Bosne i Hercegovine.

Ivan Franjo Jukić napisao je i štampao nekoliko samostalnih djela iz historije, geografije, etnologije, književnosti, kao i brojne studije, rasprave, putopisnog, etnografskog, geografskog, historijskog, biobibliografskog i prosvjetno-kulturnog sadržaja.

Inače, brojne priloge fra Ivan Franjo Jukić objavio je u Srbsko-dalmatinskom magazinu (1841-1844., 1847-1848. i 1850. godine), Danici ilirskoj (1841-1842. i 1853. godine), Srbskom narodnom listu (1842, 1847. godina), Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj (1844, 1847. godine), Podunavcu (1844., 1847. godine), Kolu (1847. godine), Općem zagrebačkom kalendaru (1850. godine), u dubrovačkom Lavenireu (1848. godine), Narodnim novinama (1850. godine), Katoličkom listu (1850-1851. godine) i u Bosanskom prijatelju (1850, 1851, i 1862. godine) koji je sam pokrenuo, uređivao i izdavao.

“Prešućena” obljetnica

Iz bogate Jukićeve pisane produkcije, posebno one koja je iz historijsko-geografskog domena istraživanja, kao najznamenitije sigurno se može izdvojiti djelo Zemljopis i poviestnica Bosne, potpisan pseudonimom Slavoljub Bošnjak, koju je u Zagrebu 1851. godine o svom trošku štampao dr. Ljudevit Gaj u “berzotiskoj narodnoj tiskarnici”. Djelo je posvećeno “presvietlom i visokoučenom gospodinu Ljudevitu Gaju”, što Jukić posebno ističe, za malu blagodarnost i za mnoga dobročinitstva što ih je od Gaja primio.

“Ja sam od davno smišao”, piše Ivan Franjo Jukić,  “s čim bi moju blagonaklonost prema vama iskazao? Što mi je god na pamet dolazilo, te malo pozle spazio sam da naumljeni dar ne odgovara vašim dobročinitistvima, koja sam od Vas primio i primati ne prestajem...”

U shematskom pogledu, Jukićeva knjiga Zemljopis i poviestnica Bosne dijeli se na dva dijela, prvi je Zemljopis koji broji 79 stranica i Dogodopis, koji seže do 154 stranice. U zemljopisu se opisuju međe i prostori, planine i polja, rijeke i jezera, podneblja i prirodni proizvodi, obrt, trgovina i putevi, uprava, danci i porezi, narodnost i broj stanovnika, vjerozakon, naobraženje, običaji, praznovjerja i dijeljenje, mjestopis te se kratko osvrće i na Hercegovinu.

U Dogodopisu, iza Uvoda, fra Ivan Franjo Jukić raspravlja o bosanskim banovima i kraljevima, o propasti srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, o gospodstvu mađarskih kraljeva u Bosni, o nastojanju njemačkih cezara da se Bosna od Osmanlija oslobodi i o Osmanlijama u Bosni. Iza Dogodopisa nalazi se deset stranica “Nadosavka” u kome je Jukić pridodao:”Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini, koja ponizno prikazuje njegovom carskom veličanstvu sretnovladajućem sultanu Abdul-Medžidu”, gdje je u 28 tačaka pobliže objasnio položaj stanovništva Bosne i Hercegovine. Uz ovo se nalazi i “Izjašnjenja” kao neka vrsta komentara spomenutih želja, radi kojih je “kako neki hoće” Jukić bio iz Bosne i Hercegovine i prognan i u prognanstvu i umro.

U prvoj obuhvatnijoj historiji srednjovjekovne Bosne i Hercegovine fra Ivan Franjo Jukić je u historijskom kontekstu prve polovine XIX vijeka obradio dešavanja prirodno nastavljajući se na bogatu franjevačku kroničarsku tradiciju, ali i prema uzusima tadašnjih evropskih historijskih škola.U knjizi Zemljopis i poviestnica Bosne, posebno u dijelu Dogodopis, prepoznatljivi su elementi originalnosti, svježina i snaga argumentacije. U pojedinim dijelovima evidentan je Jukićev napor da historiju prepozna kao “narodnu” disciplinu koja može da utiče na viziju, mjesto i njegovu ulogu u prošlosti Bosne i Hercegovine što je polazište iz potrebe da se upozna vlastita povijest i to kao edukativna oblast.

U većem dijelu knjige Jukić se bavi političkom historijom Bosne i Hercegovine, njenom mjestu u ukupnoj društvenoj strukturi, ali i sa određenim kritičkim osvrtom na njene brojne probleme. Pokušao je odgovoriti i na pitanje porijekla Bosanaca, tvrdeći da su to potomci Besa ili Bosa, koji su “grana naroda getsko-tračkog, obitovali su na zemlji od Nesta do Hema, zapadno Srdim u Misiji, iztočno Odrisim, u dolini filipoljskoj susjedi”. Kako bi to potvrdio, koristi tvrdnje dogodopisa od Herodota do Maura Orbina.

Prema nanosima tadašnje vladajuće historijske škole XVIII i početka XIX vijeka Jukić politički razvoj srednjovjekovne Bosne posmatra kroz djelovanje bosanskih banova i kraljeva: Želimir (Selimirus), Krešimir (Kresimirus), Stjepan I, Leget, Vukmir, Krešimir II, Stjepan II, Tvrtko I, Borić (Boritzes, Boritius), Kulin, Ulinović (Culini filius), Nikola (Nicolaus), Sebislav (Zibisclaus), Ninoslav, Pavo Šubić, Miladin Šubić, Stjepan III Lini, Stjepan IV Stipić (Stipocius), Tvrtko II, Stjepan Tvrtko I, Stjepan Dabiša, Stjepan Tvrtko II Tvrtković, Stjepan Ostoja, Stjepan Ostojić, Tvrtko II opet, Stjepan Tomaš Ostojić i Stjepan Tomašević (kralj posljednji). Ukupno je obrađeno 19 banova i sedam kraljeva i o mnogim od njih Jukić koristi narodno predanje, domišljanje ili neobične pretpostavke, što se ponekad čini nestvarnim i za narodno pripovijedanje a ne za ozbiljno historijsko štivo.

Mnogi od Jukićevih vladara srednjovjekovne Bosne i Hercegovine se teško ili skoro nikako ne mogu pronaći u reduciranim historijskim izvorima, te su mnogi dijelovi knjige danas prevaziđeni, donekle korigirani.

Iz ovakvih, često pretenziocnih tvrdnji slijede i pogrešni zaključci, netačna kronologija a samo pozivanje na narodnu tradiciju utiče da se pojedini dijelovi knjige smatraju anahronim, često neobjektivnim, iako se Jukić vrlo često poziva na historijske izvore i literaturu svoga  vremena. Teško je utvrditi da li je Jukić koristio dubrovačku arhivsku građu, vidljivo je da upotrebljava dubrovačke ljetopisce i kroničare, te šta je i mogao naći u Dubrovniku u vrijeme kratkog školovanja.

Mada se fra Ivan Franjo Jukić u knjizi Zemljopis i poviestnica Bosne služi dubrovačkom ljetopisačkom književnošću (Luccari, Miletius, Seraphim Razzi) zatim Maurom Orbinijem, Danielom Farlatijem, Pejačevićem (ali i Luciusem) nije, ipak, upao u zamku ljetopisačke i hroničarske kićenosti, te u svojim navodima kao i zaključcima ide samo dotle dokle su ga mogli dovesti podaci iz literature ili historijskih izvora. Ipak, u pojedinim dionicama nije se mogao osloboditi aktualnog, kao ni ljetopisnog nizanja činjenica. Zanimljivo je da je u pojedinim dijelovima knjige sa posebnim zanimanjem birao događaje koje je koristio te smatrao bitnim za samu ideju knjige.

Ukupan utisak, poslije više od sto i pedeset godina života knjige: Zemljopis i poviestnica Bosne svjedoči da je fra Ivan Franjo Jukić nadrastao mnoge svoje savremenike u istraživačkom i interpretacijskom pogledu, nastavio tradiciju pisanja historijskog štiva na osnovama koje je udario isto tako njegov veliki prethodnik fra Filip Lastrić te se i danas, početkom trećeg milenija, smatra vrijednim i zanimljivim djelom, koje je bilo i ostalo sastavnicom historije historiografije Bosne i Hercegovine.

Posebno je zanimljivo da je Jukićeva knjiga prvi moderni iskaz o srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, o burnim dešavanjima tog perioda. Istovremeno, ona je i iskaz njegovih vlastitih pogleda na prošlost zemlje i države kao i mišljenje o sveukupnoj situaciji sredinom XIX vijeka. Vidljiva su neobična zapažanja, a izneseni su i mnogi vrijedni zaključci. Ipak, Jukić često slijedi i mišljenje o historijskom i nehistorijskom, pokušaj identifikacije antičke i srednjovjekovne Bosne.

Žalosno je da Jukićevo historijsko djelo još nije našlo svoga istraživača, pa Jukić i njegovo sljedbenici (fra Antun Knežević, fra Rafo Bogišić, fra Ignacije Strukić, fra Dobroslav Božić, fra Martin Nedić, fra Mijo Vjenceslav Batinić, fra Jeronim Vladić, fra Julijan Jelenić) ostaju osnovom još uvijek nenapisane historije historiografije Bosne i Hercegovine kao njen važan i vrijedan putokaz.

 Epilog

Danas, već u trećem mileniju, godišnjice i obljetnice Jukića i mnogih njemu sličnih, njihovog životnog puta ili djela, mogu se i trebaju posmatrati i sa historijskog stanovišta, ali i sa pozicije tzv. savremenosti. Ove dvije važne komponente i činjenice su bitne i kod konačne ocjene Jukićeva djela. Njegovo djelo je bitno kao historijski iskaz o prošlosti kao i vrijedna pouka o ukupnim historijskim istraživanjima te njihovoj tzv. društvenoj funkciji. Danas kao i u Jukićevo vrijeme historijski zanat je i suviše individualistički, osoban i skoro neprimjetan, sve do onog trenutka kada ga treba koristi ga u rješavanju dnevnopolitičkih nesporazuma, kojih nažalost ima i previše.

Obilježavanju Jukićevih godišnjica a bilo ih je u posljednjih nekoliko godina puno, poštovanje vremena  rođenja, djelovanja, nastanka i pokretanja “Bosanskog prijatelja” i objavljivanja “Zemljopisa i poviestnice Bosne” i njihovo aktualiziranje samo su epilog jednog sveopšteg stanja nepromjenjivosti koja je evidentna i u Jukićevo ali i u ovo “naše“ doba. Možda je tišina koja je ispratila brojne značajne događaje iz života i djela fra Ivana Franje Jukića i znak sudbine jukićevskog odnosa prema prošlosti i sadašnjosti. Ipak, ostaje nada da će neka buduća historija historiografije Bosne i Hercegovine  njegovo djelo znati vrednovati.