Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 30. siječnja 2009.
Urednički komentar
Stilske vježbe
Vježbanje stila protegnulo se na povijesna kazivanja, jezičnu unitarizaciju i politiku stjecanja ugleda u svijetu
Kad smo još kao klinci išli u kazalište, organizirano, cijeli razred, od svih predstava najviše mi je legla ona s Perom Kvrgićem i Lelom Margetić, a od opera, zna se, Nikola Šubić Zrinski. To je valjda jedina kazališna predstava koju sam gledao više puta. Stilske vježbe Tomislava Radića ovih su dana ušle i u famoznu Guinessovu knjigu ne znam čega, nije niti bitno, dok se učenici moga razreda, e, to jest bitno, nezaustavljivo približavaju pedesetom rođendanu. Vrijeme leti, no, Stilske vježbe su i danas svježe, mlade i sve mi se više čini kako bi bilo bolje kad bi Guiness završio u Stilskim vježbama, a ne da predstava završi u knjizi globalne ropotarnice uglavnom besmislenih pothvata.
Stanoviti se stil vježba i u novinstvu. U jednom izvještaju nacionalne novinske agencije od 22. siječnja čitamo: "Na okruglom stolu 'Sinteza srpske povijesti kao izazov hrvatskoj i srpskoj historiografiji i kulturi' danas je u Novinarskom domu u Zagrebu predstavljena knjiga Sime M. Ćirkovića 'Srbi među europskim narodima'. O knjizi i historiografiji govorili su profesori zagrebačkoga Filozofskog fakulteta.. profesor Filozofskoga fakulteta u Zadru. te beogradski povjesničari. Milorad Pupovac je ocijenio kako se ne radi o prijevodu knjige na hrvatski jezik nego o dobro obavljenom redaktorskom poslu. Kad je riječ o srpskom i hrvatskom izdanju može se govoriti samo o beogradskoj i zagrebačkoj redakciji teksta, rekao je. Beogradski povjesničar Radivoj Radić je ocijenio. Sima Ćirković (Osijek, 1929.) beogradski umirovljeni sveučilišni profesor član je Srpske akademije nauka i umetnosti". O knjizi nije govorio nijedan pariški profesor, a da jest, pisalo bi - francuski profesor. No, kad je riječ o Srbiji, onda se upotrebljava oznaka grada umjesto države, pa se stvara dojam kako su profesori zagrebačkih i beogradskih fakulteta iz iste države. Vježbač stila ni SANU ne prevodi na hrvatski (Srpska akademija znanosti i umjetnosti). Ipak, hrvatski i srpski jezik nisu jedan jezik, bez obzira što o tome misli Pupovac u svojoj tezi izvučenoj iz politike unitarizacije jezika, naime, o beogradsko-zagrebačkom redaktorskom poslu. Možda je bolje da imamo samo jednu novinsku redakciju - TANJUG-ovu - i jedan nepostojeći jezik - srpskohrvatski?
I naši nadri povjesničari uporno vježbaju još od 1918. Ivo Goldstein u knjizi Hrvatska 1918. - 2008. vježba stil kazivanja svojega oca, Slavka. To je jedan znanstveno nezanimljiv stil i bilo bi najbolje za znanost, povijest i budućnost da završi u Guinessovoj ropotarnici umjesto u hrvatskim obrazovnim sustavima. Ako je, međutim, točna informacija da je mjerodavno ministarstvo otkupilo čak 400 primjeraka njegove i očeve mu Hrvatske, a znamo da nije otkupilo ni primjerka Zbornika radova s Dana dr. Franje Tuđmana - Hrvati kroz stoljeća, onda vidimo da je čudnovato vježbanje stila zahvatilo redovno funkcioniranje države. Kad to vježbanje stila nazovemo pravim imenom, onda ipak dođemo do kakva-takva sadržaja: Uvođenja jugoslavenskog stila, odnosa, mentaliteta, sluganstva, podrepaštva - u čemu su hrvatski jugokomunisti bili i ostali prvaci svijeta, nenadmašni poput, ne zamjerite na neprimjerenoj usporedbi, naših rukometaša, kojima skidam kapu. Športski uspjesi izdižu nas iznad diktata vježbača stila po šumama i gorama Zapadnog Balkana. Zato na otvorenju Svjetskoga rukometnog prvenstva, osim naroda i hrabrih nam rukometaša, nije bilo nikoga s hrvatskog političkog Olimpa, ispričavam se, Igmana.
I naši političari vježbaju stil - kako, naime, steći "ugled u svijetu". Istinski smo ugled stekli u Domovinskom ratu, vojnim i diplomatskim pobjedama, žrtvom i solidarnošću proisteklim iz ljubavi prema rodu i domu, istini i pravdi. Sad ga trošimo kao dijete sladoled - poslije kratkog vremena u ruci ostane samo goli štapić namijenjen nagradnoj igri koja potiče novu kupnju sladoleda - novu dozu "ugleda". Ta politika nagradne igre, međutim, ne će ući u Guinessovu knjigu. Šteta! Zavrijedila je.
Tijelo za grijeh - naslov je visokopozicioniranog članka tijekom prošloga tjedna na naslovnici jednoga portala. Da ne bi bilo zabune priložena je i prigodna fotografija (tijelo) jedne prilično zgodne žene. Kakve to ima sveze sa Stilskim vježbama i vježbanjem stila? Naslov Tijelo za grijeh vježbanje je hedonističko zaglupljujućeg stila. Osim toga korespondira s jugoslavenskim turbofolk stilom Lepe Brene i njezinog Slatkog greha. Kič ne priznaje granice, osobito između Srbije i Hrvatske. Poticanje na grijeh stil je kojim se osobu stvorenu za dobro pretvara u čudovište. U kršćanskoj tradiciji tijelo je hram Duha Svetoga. Nije li vrijeme da se zapitamo tko nam i u koju svrhu nameće hibridne, poganske, kvazikulturalne životne stilove?

Hrvatsko slovo, 30. siječnja 2009.
GLOBOPOLIS
JOKERI NA ULICAMA
Svijet bez ljubavi, pretvara se u svijet psihopata. Svijet bez morala, u svijet zla

Suvremeni čovjek svoju sigurnost gradi na nesigurnim stvarima. A onda se dogodi, s vremena na vrijeme, neko neobjašnjivo, dijabolično zlo, koje mu pokaže da više nigdje nije siguran. Da mu ni djeca u jaslicama nisu sigurna, ni adolescenti na ulici, da opasnost vreba iza naizgled mirnih fasada svakodnevnice. Psihopatologija se uvukla u sve pore života. Nikad se ne zna gdje će doći do novog pucanja po šavovima, kad će neki tihi, prikriveni manijak prolupati i krenuti u svoje ubilačke pohode, ili kad će skupina mladih, debilnih zlikovaca, iz čista mira premlatiti nedužno dijete na ulici. Što se to događa s ljudima?
Jedna od najstrašnijih vijesti ovih dana dolazi nam iz belgijskog gradića kojemu je i ime teško upamtiti, i koji ni po čemu ne odudara od tipične kultivirane male europske sredine. Psihopat prerušen u lik Jokera iz filma "Batman" masakrira djecu u jaslicama. Ima li stravičnijeg zločina, je li moguće zamisliti strašniju situaciju u jednom gradiću, u čijoj idili teško da se mogao dogoditi i neki veći prometni prekršaj, a kamoli da netko poubija djecu!? Zlo više ne bira, ono nema logike na koju smo naučili, nema pravila, i to je ono najstrašnije u cijeloj toj priči. Tog mladog manijaka mogu sada promatrati timovi psihijatara dok se on imbecilno hihoće, ali ništa se ne će promijeniti. Zlo će i dalje vrebati, negdje je nešto dubinski trulo, u ljudskom društvu, u čovječjem srcu. Kakav je ovo svijet koji stvara takve manijake poput dvadesetgodišnjeg mladića koji nasrće bodežom na dječje kolijevke? Strašna poruka zla zapadnoj civilizaciji koja drijema u svom samozadovoljstvu ili paničari zbog recesije u kojemu će izgubiti svoje užitke i luksuz. Svijet bez ljubavi, pretvara se u svijet psihopata. Svijet bez morala, u svijet zla koje šokira svojom drskošću, sumanutošću i ubijanjem bez logike. Kao da zlo ima ikakvu logiku osim uništiti, ubiti, negirati sve što je dobro.
Čovjek u svojoj nemoći pred zlikovačkim seansama, pomisli kako bi bilo najbolje belgijskog Jokera dati u ruke građanima toga gradića, neka ga živoga oderu i objese o lokalnu banderu kao upozorenje potencijalnim novim Jokerima. Ali što bi se time promijenilo osim što bi dopustili da se ljudsko društvo sroza na razinu čopora? Bi li se to zlo iskorijenilo? Teško, jer ono je u ljudskom srcu, u poremećenom duhu i pomračenom umu. Kako doći do spoznaje uzroka bez duhovne intuicije o razlikovanju dobra i zla koju je zapadni čovjek izgubio?
Nismo ni mi daleko od šokirane Belgije, s tom razlikom, da je naša psihopatologija po svojoj metodi i afektaciji balkanska. Reklo bi se, kod nas zlo još nije sofisticirano, ma kako to cinično zvučalo. Kod nas još uvijek rade toljage po sistemu umlaćivanja. Jaki emotivni afekti koji dovode do tragedija, višestrukih ubojstava i samoubojstava. Maloljetničko nasilje poseban je problem koji izaziva trajnu zebnju, jer naši domaći Jokeri kruže noću u čoporima i mogu sutra masakrirati i isprebijati namrtvo bilo čije nedužno dijete. Svako dijete u Hrvatskoj može biti - Luka Ritz. Dok se dežurni ideolozi bave utjerivanjem političkih prijestupa, dok osluškuju pjevanje i navijanje po tribinama i tragaju za nepoćudnim simbolima, društvo nam tone u anarhiju i nasilje koje ne pita za ideologiju. Umjesto da se sa žestokom represijom obračunamo sa zlikovcima koji presreću i prebijaju mlade, umjesto da se ovo društvo brani i da se podvuče crta pred nasilnicima, da im se pokaže kako netko može njihove šuplje tikve razbiti, ništa se bitno ne će promijeniti. Ostat ćemo taoci nasilnika i idiota koji šeću ulicama i obijesno napadaju nedužne i nasumce izabrane žrtve. Zakonodavstvo i pravosuđe takve bi trebalo tretirati kao teroriste. Reducirati njihova prava i kažnjavati ih kako se kažnjava terorizam. Jer što su oni doli teroristi na ulicama?
Zlo je najstrašnije kad je najobjesnije i kad je svrha samo sebi. Čovjek počini zlo sebi i drugome u afektu, iz slabosti i gluposti, ali kad čini zlo poradi zla, kad čini zlo jer ga ono nadahnjuje, onda se nalazimo pred problemom koji je metafizički, ali kojega treba rješavati i fizičkim, represivnim metodama. U konačnici, takve metode su akcidentalne ukoliko se ne dogodi istinski preobražaj u samom društvu, ako se naš čovjek ne uozbilji, ako se ne okrene duhovnim vrjednotama. Mi živimo u latentnom kaosu, iz krajnosti apatije u krajnost euforije. Jučer nogomet, danas rukomet, a sutra - računi koji dolaze na naplatu. Lijepo je navijati, lijepo je bodriti naše rukometaše, ali ponekad mi se čini da se pretvaramo u neozbiljan, pomalo infantilan narod, koji se svijetu želi dokazati - u navijanju. A onda ga i tu ponesu strasti, pa izgubi dobru mjeru i - nastavi raditi protiv sebe samog.

Hrvatsko slovo, 30. siječnja 2009.
Razgovor
Prof. dr. Božo Žepić
Nejedinstveni smo i podijeljeni po svim šavovima
Kolektivna i individualna svijest Hrvata u BiH i njihova organiziranost još uvijek nije na razini državotvornoga naroda
Osporavanje prava Hrvatima da dobiju ono što drugi već imaju u suprotnosti je sa statusom konstitutivnog naroda, duhom Daytona i relevantnim dokumentima međunarodnoga prava
Uz aktivnu pomoć međunarodne zajednice, BiH bi valjalo urediti kao federaciju od tri etnički pluralne republike s teritorijalnim diskontinuitetom i s ugrađenim ustavnim mehanizmima kojima se jamči integritet zemlje

Profesore Žepiću, svojim javnim istupima i djelovanjem Vi se zalažete za jednakopravnost hrvatskoga naroda s druga dva konstitutivna naroda u BiH. U svojim radovima osmislili ste način i mogućnost uspostave treće federalne jedinice ili pak hrvatskog entiteta unutar BiH kako bi kriterij jednakopravnosti bio sačuvan a hrvatski narod zadovoljen u težnji da sačuva političku samostojnost i vlastito biće. Je li realno očekivati da se uspostavi takva ustavna jednakopravnost?
- U BiH su još uvijek sve političke opcije otvorene, jer ovdje ništa nije definitivno riješeno. Dijelim mišljenje onih znanstvenika koji tvrde da ona na daytonskim rješenjima nije ni funkcionalna, ni stabilna, a niti samoodrživa. Tomu je dokaz da egzistira zahvaljujući primarno međunarodnoj zajednici i njezinim vojnim i civilnim snagama. Ali zato, BiH i njezini konstitutivni narodi nisu, niti mogu biti suvereni, sve dok ključnu poziciju u upravljanju zemljom ima strana vlast. Ovo je višestruko složena zemlja. Jednakopravnost njezinih naroda i građana najvažniji je uvjet njezine perspektive. Sve dok se ne uredi kao zemlja jednakopravnih naroda i građana ona će ostati duboko podijeljeno i konfliktno društvo, dvojbene budućnosti i upitne opstojnosti. Zato se zalažem za ustavnu, institucionalnu i svaku drugu jednakopravnost. A ona je moguća samo ako svaki narod ima ono što imaju drugi i nitko nema nešto što nemaju ostali. Sada, i po Daytonu, to nije tako. Dva brojnija naroda pod svojom dominacijom imaju dva entiteta te preko kadrovske zastupljenosti, entitetskog veta u državnom parlamentu, javnog RTV servisa i na mnoge druge načine, imaju više vlasti i dominiraju nad trećim ne samo u entitetima, već i u institucijama političkog sustava na državnoj razini, ali također i u izvandržavnoj sferi odnosno organizacijama civilnoga društva.
Od četiri relevantna modela samo model "tri republike" ne čini upitnom republiku srpsku i ne proturječi Daytonu. Svi drugi: unitarizacija, regionalizacija ili kantonizacija, podrazumijevaju rušenje Daytona i ukidanje oba sadašnja entiteta. Imamo li u vidu činjenicu da nema načina na koji bi netko privolio srpski narod i njegovu nacionalnu politiku na dragovoljno ukidanje toga entiteta, da je on dio daytonskog, mirovnog i međunarodno potpisanog ugovora te da je međunarodna zajednica dala jamstva o neupitnosti republike srpske, onda hrvatski narod može biti jednakopravan samo ako i on ima ono što ima srpski: republiku, teritorij, parlament, vladu i sve druge institucije političkog sustava. Problem je što bošnjačka nacionalna politika sve to za sebe neće, a Hrvatima ne da. Ja znadem zašto, no nisam siguran da to i drugi znaju. A, pod njezinim je utjecajem i politika međunarodne zajednice. Dok se to ne promijeni, ostaje neravnopravnost, "status quo" i krizno stanje pat pozicije. Realno gledajući, jednakopravnost nam nitko ne će na pladnju podariti, za nju se treba argumentirano, demokratski i kroz institucije sustava izboriti. Jer, kao što nedavno reče poštovani kardinal Puljić, politika nikom ništa ne daje što ne mora. Uostalom, zašto bi ona Hrvatima dala nešto tako veliko i politički veličanstveno, kao što je - Republika, kad oni republiku i ne traže!? Ako hoćete nešto imati, onda to morate željeti i sebi postaviti kao cilj, a onda raditi i boriti se da to i ostvarite. Sad pitam ja Vas, kako uopće može biti realno ono što ne tražite i za što se ne borite? Što je za Vas realnije, bolje i lakše ostvariti: protivno volji srpskoga naroda, Srbije, Rusije i drugih velikih sila, te Europske unije i međunarodne zajednice u cjelini tražiti i čekati ukidanje republike srpske, ili pak, preuređenje države na tri republike za tri konstitutivna naroda? I, je li ispravno s pravnog i moralnog aspekta, tražiti da se drugima oduzme ono što je bilo uvjet za mir i potpis na sporazum koji ste i sami potpisali, ili tražiti da dobijete i vi ono na što polažete jednako pravo po svim domaćim i međunarodnim dokumentima?

Gdje su stvarni korijeni tako neravnopravnoga položaja Hrvata, koji su uostalom svojim političkim i vojnim pothvatima omogućili uspostavu BiH kao međunarodnoga državotvornog subjekta?
- Ti su korijeni duboki i mnogo dublji nego što se to nama na prvi pogled i na površnoj ravni čini. Oni su u drugima, ali i nama samima, u našoj povijesti, političkoj kulturi, mentalitetu, razjedinjenosti, poznatome jalu i individualizmu. Prije svega rekao bih da hrvatska jednakopravnost nije u interesu ostale tri relevantne politike. Oni to i vide i često priznaju. Ali ništa ne čine da promijene. Primjerice, gospodin Radmanović kaže: "Nije teško dokazati da u ovom trenutku hrvatski narod u nekim dijelovima ima manja prava nego druga dva naroda. Tu prvenstveno mislim na uporabu jezika, javnog RTV servisa, mogućnosti preglašavanja u Vladi Federacije... Zato ja mislim da su tri entiteta ono što će spajati BiH kako bismo se jednostavnije dogovarali u takvoj situaciji. Tada bi i država BiH bolje funkcionirala." ("Večernji list", 31. prosinac 2008., str. 6.) A gospodin Tihić priznaje kako se Republika Srpska više ne može ukinuti, ona je za njega i njegovu stranku neupitna, ali javno priznaje da nikada ne će dozvoliti uspostavu hrvatskog entiteta, pogotovo republike. Time javno priznaje diskriminirajući odnos te pokušava cementirati i opravdavati hrvatsku neravnopravnost. Međutim, kako god različito misle, ipak jednako - ništa ne čine. Uostalom, zašto bi? Njih je izabrao njihov narod i oni su primarno dužni za svoje se zalagati. Međutim, korijeni naše neravnopravnosti nisu samo u mislima i djelovanju drugih, već i u nama samima. Osobno mislim da ni kolektivna ni individualna nacionalna svijest Hrvata u Bosni i Hercegovini nije na razini državotvornoga naroda. Zato što nikada nismo imali državu, jedni smo sve vrijeme rata polagali nadu u Herceg Bosnu, a drugi posvuda lobirali protiv nje. Vazalski, kmetski i podanički mentalitet duboku je usađen u svijest našeg čovjeka i naroda. Zato smo tako olako i naivno presudili Herceg-Bosni, potpisujući Washingtonski sporazum. Davno su me obični ljudi pitali, što mislite profesore, ako bismo i dobili republiku ili entitet, bismo li ih znali očuvati i njima upravljati? Zato nikada nismo trpjeli vlastite vođe i autoritete, već smo ranije druge birali za gospodare. Kako nekada, tako i danas. Nejedinstveni smo i podijeljeni po svim šavovima. To je usud koji nas prati kroz cijelu povijest i koji, pored nesklonosti drugih najviše prijeti ne samo jednakopravnosti, već dugoročno i našoj opstojnosti u statusu političkog, konstitutivnog i državotvornog naroda. A, što se tiče vojnih i političkih zasluga Hrvata one su odavno pokopane i zaboravljene zajedno s Hrvatskom Republikom Herceg Bosnom.

Jedan dio hrvatskih javnih djelatnika u BiH, iako vidi ugroženost hrvatskog nacionalnog bića, snažno se protivi uspostavi hrvatske teritorijalne jedinice. Koji su motivi njihova političkog zauzimanja i što nude kao rješenje hrvatskoga pitanja, odnosno opstanka BiH kao države?
- Protive se oni koji: 1. još uvijek misle da je moguće uvjeriti međunarodnu zajednicu da promijeni svoj odnos prema Daytonu i ukine Republiku Srpsku; 2. koji ne znaju što u pravnoj i političkoj teoriji sobom podrazumijeva pojam "republika"; 3. koji su u strahu od sankcija visokog predstavnika pa ne smiju ni izgovoriti riječ "treći entitet", a pogotovo "republika"; 4. koji misle da je moguće naći puta i načina kako pridobiti srpsku politiku da dragovoljno odustane od entiteta i republike, ili umjesto njih pristane na zamjenu za regiju, kanton ili nešto drugo; 5. koji su nasjeli na snažnu propagandu politike najbrojnijeg naroda kako bi hrvatski entitet ili republika značili dalju "podjelu BiH", a u krajnjem da bi to i po Hrvate i po državu bilo pogubno, jer da bi vodilo u raspad države; 6. koji misle da bi hrvatska federalna jedinica morala biti etnički čista a teritorijalno kompaktna, a ne znaju ili ne će da znaju kako i ne treba biti etnički čista i može postojati i funkcionirati s teritorijalnim diskontinuitetom; 7. koji nasjedaju na tezu kako to tobože Hercegovci prave državu za sebe s ciljem da se odreknu sarajevskih, srednjobosanskih posavskih i općenito "bosanskih" Hrvata; 8. koji nemaju izgrađenu čvrstu nacionalnu svijest i kojima je dobro i u ovakvoj državi, pa se i ne pitaju što će biti s hrvatskim narodom koji se postupno topi i svodi na status nacionalne manjine; 9. koji se sluganski, kmetski, vazalski ili podanički odnose prema brojnim narodima i jačim politikama; 10. koji su mješovitim brakovima, rodbinski i interesno, čvrsto i neraskidivo, povezani s pojedincima i skupinama anacionalne provenijencije, opredijeljenih za brisanje etničkih, kulturnih, jezičnih i drugih razlika u pravcu globalizacije i izgradnje građanskog društva bez naroda, nacije i države; 11. koji ne znaju da je to svojevrsni novi utopizam i da etnički složene države mogu opstojati i opstati samo u uvjetima skladno uspostavljene ravnoteže između građanskog i nacionalnog; 12. koji misle da samo oni sve znaju i da je samo onaj modalitet uređenja države prihvatljiv koji oni zagovaraju; 13. koji su protiv bilo kakve hrvatske federalne jedinice ako njihova kuća, stan, selo ili grad ne će biti u njezinu sastavu; 14. koji su novim oblicima političke podobnosti visoko dogurali, a mogu ih zadržati i dalje napredovati samo ako im zeleno svijetlo dadnu kadrovske politike drugih naroda, a osobito OHR-a međunarodne zajednice, i napokon 15. koji ne vide da je dalja kantonizacija cijele države, model koji je ekonomski neracionalan, a da je regionalizacija samo kamuflaža za prikriveno unitarno uređenje.

Nedavno Vas je zbog stajališta o hrvatskoj teritorijalnoj jedinici u tjedniku Hrvatsko slovo prozvao nerealnim dopisnik lista iz središnje Bosne, jer smatra kako međunarodni čimbenici nikada ne će dopustiti i uspostavu muslimanskog entiteta, odnosno državice u središtu europe? Smatrate li da bi u takvoj političkoj filozofiji Hrvati trebali biti žrtve nerazumnoga straha pojedinih europskih zemalja ili se možda u pozadini takvih ideja skriva misao kako bi Hrvati trebali biti civilizacijska prenosnica muslimanskoga svijeta prema Europi?
- Znadem za tu prozivku. Gospodin mi je osobno dao tekst njezina sadržaja. Suprotstavio mi se i na javnoj tribini u Žepču, tvrdnjom kako bi koncept "tri republike" bio poguban za Hrvate. Ali mi nije mogao odgovoriti na moje pitanje kako to Republika Srpska nije pogubna za Srbe!? Niti je mogao objasniti kako bi natjerao Srbe da prihvate koncept njegove kantonizacije umjesto vlastite republike: verbalnim uvjeravanjem i moraliziranjem, nametanjem ili, ne daj Bože, možda ratovanjem...? Bez obzira na to, svatko ima legalno i legitimno pravo na svoje mišljenje. Razlika između nas je u tomu što on misli da je samo njegov idejni koncept u svemu najbolji, a ja da moj ima još više nedostataka od onih koje on ističe (nerealnost i pogubnost), ali da je ipak najrealniji i ponajbolji od svih drugih loših rješenja.
Tobožnji strah Zapada od muslimanske državice na tlu Europe samo je propagandna floskula protivnika rješenja hrvatskoga nacionalnog pitanja u BiH. Tu državicu Bošnjaci niti traže niti hoće. A kakva bi prijetnja od bošnjačke federalne jedinice bila ako bi država BiH i njezina središnja vlast bile nadređene na cijelom državnom teritoriju? I županije, odnosno kantoni, su državice, a Bošnjaci ih imaju pet pod svojom jurisdikcijom, pa evo nisu nikakva prijetnja. Zar i Federacija BiH nije dominantno bošnjačka, a ona se uspostavlja i razvija upravo po želji Zapada. Apsurdno je isticati da BiH sve kada bi to i postala ne bi bila jedina europska islamska državica. Na kraju opet pitanje. U kojem je to dokumentu Zapada, Europske unije ili bilo koje europske države gospodin pročitao takav njihov diskriminatorski odnos prema bošnjačkom narodu i islamu. Nigdje, jer nije ni mogao, jer to nigdje ne piše već je obična izmišljotina za određene krugove i u neke posebne svrhe.

Među intelektualcima u Hrvatskoj još uvijek prevladava snažno mišljenje o zajedničkom etničkom podrijetlu Hrvata i današnjih bošnjaka muslimana, pa Hrvate u Hercegovini smatraju zaprjekom hrvatsko-bošnjačkom jedinstvu. Tko je zapravo nerealna strana - hercegovački Hrvati ili jedan dio hrvatskih intelektualaca u Republici Hrvatskoj?
- Etničko podrijetlo je teorijski sporno pitanje, ne samo među Hrvatima iz Hercegovine i Republike Hrvatske, već i između Bošnjaka i Hrvata općenito. Zato ovdje u to ne želim ulaziti. Međutim, za mene je nesporno da su vremenom nastale dvije etničke zajednice različite po kulturi, jeziku, tradiciji, a osobito po svojim ekonomskim, političkim i drugim interesima. Za razliku od ranije, to je sada priznato i povijesnim međunarodnim ugovorima. Hrvatsko-bošnjačko jedinstvo je tek nečija fikcija. Realnost je zajednička država, prostori i međusobna suradnja koja podrazumijeva jednakopravnost, razumijevanje, toleranciju, povjerenje i druga načela bez čije primjene i poštovanja ne može biti ni zajedništva bez međusobnog ugrožavanja. Kada se to imputira hercegovačkim Hrvatima samo je još jedan od dokaza da ih ti pojedinci iz nekih drugih razloga žele držati u permanentnom stanju dežurnih krivaca za sve probleme u Hrvatskoj, pa i glede njezinih odnosa s Bosnom i Hercegovinom.

Mogu li se unutar muslimansko-bošnjačke političke elite i srpskih političkih predstavnika u BiH pronaći partneri za razgovor o hrvatskom pitanju u BiH?
- Svakako da mogu i oni se ipak vode. Međutim, usudio bih se reći da su to više "krokodilske suze" nad sudbinom najmalobrojnijeg hrvatskoga naroda, koja je posljedica ratnog sukoba, nepravednog washingtonsko-daytonsko-pariškog mirovnog ugovora, a osobito njegove "tihe revizije" tijekom cijelog poraća na štetu hrvatskoga naroda. Čini se da je razumijevanje znatno veće na strani srpske političke elite, ali je spremnost i politička volja na promjene i pravednija rješenja vrlo mala i, rekao bih, podjednaka.

Neki muslimansko-bošnjački intelektualci već sada govore kako Hvati zbog svoje malobrojnosti nemaju pravo na republiku ili entitet. Za naglo smanjenje broja Hrvata u BiH optužuju hrvatsku politiku iz devedesetih godina, a prešućuju da su Hrvate iz Republike srpske i središnje Bosne protjerale snage bosanskih Srba odnosno muslimanska Armija BiH. Skriva li se možda iza takve politike pokušaj da se daytonska muslimansko-hrvatska Federacija pretvori u dominantno muslimanski entitet?
- Federacija BiH je umjetna tvorevina nastala po volji i diktatu nekih međunarodnih čimbenika, pritiskom na Zagreb i čelnike tadašnje Hrvatske Republike Herceg-Bosne, uz lobiranje i traženje tadašnjeg vođe bošnjačkoga naroda. O tomu postoje objavljeni dokumenti. Federacija je dominantno bošnjačka već po svojoj strukturi, budući da je bošnjački narod u njoj tri puta brojniji. I njegov povratak je bio intenzivniji. Da i ne govorimo o poziciji i dominaciji u strukturama institucija političkoga sustava, državnim organima, javnim poduzećima, organizacijama civilnoga društva i drugim dijelovima složene društvene strukture. Optužbe o kojima govorite najviše mi sliče na one ratne kada se optuživala vojska drugoga naroda da je bacala granate na vlastiti narod. trend o kojem govorite na sceni je i treba biti politički slijepac pa to ne vidjeti. Prije svega zato, Kreševska deklaracija šest vodećih hrvatskih političkih stranaka označila je spremnost za napuštanje daytonske dvo-entitetske strukture države i organiziranje BiH kao složene države s tri ili više federalnih jedinica. Problem je: kako? No, budući da ovako ne ide i da će nefunkcionalna država sve više biti suočena sa vrlo teškim ekonomskim, gospodarskim i osobito socijalnim problemima, društveni uvjeti, a čini se i politička svijest, za to ipak postupno sazrijevaju. Osporavanje prava Hrvatima da dobiju ono što drugi već imaju u suprotnosti je sa statusom konstitutivnog naroda, duhom Daytona i relevantnim dokumentima međunarodnoga prava. Za takvo što najbolja je ona narodna poslovica koja kaže "što je babi milo, to joj se snilo."

Što je alternativa možebitnom neuspjehu političkih nastojanja oko uspostave hrvatske federalne jedinice?
- Prva alternativa je produženje sadašnjeg stanja koje ja nazivam - pat pozicija. Gospodin Radmanović je to najbolje iskazao u svom intervjuu riječima: "Alternativa trećem entitetu je striktna primjena Daytona." To bi značilo neodređeno dugo produženje sadašnjeg stanja i mandata strane vlasti. Druga alternativa su ustavne promjene u pravcu uspostave građanske unitarne BiH, a jedna od mogućih je dalje jačanje srpske autonomije i eventualni pokušaj izdvajanja. Ovih sam dana iz pera poznatih inozemnih eksperata pročitao i ovo: "Bosna i Hercegovina je nefunkcionalna država koja živi pod stalnom prijetnjom njezine autonomne srpske regije da će održati referendum o neovisnosti. Bošnjački muslimanski član predsjedništva želi odbaciti Daytonski sporazum kojim je okončan rat 1995., ukinuti srpsku autonomiju i formirati unitarnu državu." (Prema pisanju Dnevnog lista od 7. siječnja 2009., strana 7.) Dakako, najbolja alternativa, po mom vlastitom i mišljenjima mnogih drugih, bila bi ustavna reforma u kojoj bi prvim amandmanom trebalo promijeniti famozni stavak treći članka prvog, okroiranog Daytonskog ustava, tako što bi se umjesto dva posve različita i asimetrična entiteta, demokratskom voljom naroda i građana ove zemlje i njihovih političkih predstavnika, uz aktivnu pomoć međunarodne zajednice, BiH uredila kao federacija sastavljena od tri etnički pluralne republike s teritorijalnim diskontinuitetom i s ugrađenim ustavnim mehanizmima kojima se jamči integritet zemlje.
Mate KOVAČEVIĆ

Hrvatsko slovo, 30. siječnja 2009.
Banjalučki dogovor
Hercegbosanskim Hrvatima, bez obzira na političke pritiske iz Zagreba i politiku njihovih ispostava u BiH, sad je potrebno političko jedinstvo i što šira nacionalna potpora Čovićevim pregovorima
Oživotvorenjem ovoga prijedloga svi bi narodi u BiH postali dobitnici, a  teritorijalna uspostava hrvatske federalne jedinice bit će  jamstvo za očuvanje Hrvatstva u BiH

Politički predstavnici Srba, Muslimana-Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini Milorad Dodik, Sulejman Tihić i Dragan Čović ovih su dana u Banjoj Luci dogovorili novi politički i teritorijalni ustroj zemlje. Po tom dogovoru zemlja bi trebala biti ustrojena na tri razine vlasti - mjesnoj, središnjoj i državnoj, a teritorijalno bi se razdijelila na četiri federalne jedinice. Svaka federalna jedinica imala bi svoju zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, što bi stvorilo preduvjete za uspostavu decentralizirane države, a bosanskohercegovačkim narodima omogućilo da održe Bosnu i Hercegovinu kao suverenu multietničku državu. Oživotvorenjem ovoga prijedloga svi bi narodi u BiH postali dobitnici, a država bi se mogla okrenuti prilagodbi zakonodavstva i ostalih zadaća potrebnih za ulazak u Europsku uniju. U pojedinačnom smislu ovaj bi dogovor omogućio Srbima očuvanje Republike Srpske što podrazumijeva zaštitu vlastitoga identiteta te nesmetan razvoj gospodarstva. Muslimani Bošnjaci dobivaju jamstvo za očuvanje državne suverenosti, a unutar svoje federalne jedinice vlastito zakonodavstvo te političku i sudbenu vlast neopterećenu stalnim odnosom s Hrvatima. Politički dogovor omogućava napokon i teritorijalnu uspostavu hrvatske federalne jedinice, koja će biti jamstvo za očuvanje Hrvatstva u BiH odnosno povratak jednakopravnosti s druga dva naroda. U jednakopravnom sustavu mogući su temelji za izgradnju novih i podnošljivijih odnosa između tri naroda. Za razliku od navedenih prednosti ovoga sporazuma,                 naravno postoje i njegovi nedostatci. Pregovaračko iskustvo posljednjih dvadesetak godina, na žalost, uvijek se pokazivalo gubljenjem vremena jer bi uglavnom bošnjačka strana nakon zaključenih pregovora i povratka na domaći teren poništavala već potpisane ugovore. Samo je zbog snažnih američkih jamstava bilo moguće primijeniti Daytonski mirovni sporazum. Pregovori u Prudu i njihov nastavak u Banjoj Luci, osim deklarativne potpore rijetkih međunarodnih činovnika još nisu dobili svoj međunarodni status. U slučaju izostanka ozbiljnije potpore i oni bi zbog pritiska bošnjačkih unitarista lako mogli doći u pitanje.
Muslimanski predstavnik u Predsjedništvu BiH Haris Silajdžić, inače aktualni optuženik za ratne zločine počinjene u logorima pod nadzorom Armije BiH, već je dan nakon banjalučkoga dogovora zaprijetio ratom protiv Hrvata, koji bi trebali dobiti svoju federalnu jedinicu. Unutar nekih hrvatskih političkih stranaka također valja očekivati otpor banjalučkom dogovoru, a mogao bi se očitovati u nerealnim teritorijalnim zahtjevima i preustroju Republike Srpske. Utjecajni protivnici međusobnoga sporazumijevanja Srba, Muslimana Bošnjaka i Hrvata u BiH mogli bi se naći i na političkoj pozornici u Republici Hrvatskoj, koji zbog zaostala komunističkoga pogleda na BiH uporno podupiru muslimanski unitarizam.
Koliko su te snage politički moćne i s Muslimanima u susjednoj državi povezane, najbolje pokazuje slučaj nedavnoga uhićenja u Rijeci pomoćnika sigurnosti BiH Vjekoslava Vukovića optužena za pripremu navodnih terorističkih napadaja. No, kako je Vuković radio na reviziji dodjele državljanstava BiH osobama podrijetlom iz afro-azijskih zemalja bh. ministar sigurnost Tarik Sadović optužio ga je za "suradnju s američkim obavještajnim službama", pa je na optužbe morao reagirati i američki diplomat Raffi Gregorian.  Slične su optužbe riječke sudbene vlasti koristile kao dokazni materijal i u slučaju protiv generala Mirka Norca i Tihomira Oreškovića. Kad je svjedok, inače bivši komunistički obavještajni glavešina, u svom iskazu tvrdio da je Orešković kao pripadnik neprijateljske emigracije bio u dodiru s CIA-om te na taj način radio na rušenju Jugoslavije, sutkinja je prihvatila optužbu te zaključila kako je optuženik na taj način radio i protiv Hrvatske. Hercegbosanskim Hrvatima, bez obzira na političke pritiske iz Zagreba i politiku njihovih ispostava u BiH, sad je potrebno političko jedinstvo i što šira nacionalna potpora Čovićevim pregovorima oko uspostave novoga ustroja vlasti u BiH, kojim bi i Hrvati napokon trebali postati jednakopravan narod sa Srbima i Bošnjacima.
Mate KOVAČEVIĆ

Hrvatsko slovo, 30. siječnja 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica-Pagon
Balkansko zabavljačko-pjevačko društvo
U Hrvatskoj će bolje proći umjetnici, pripadnici naroda i narodnosti bivše Jugoslavije, pa tek onda i to možda - Hrvati. Najbolji primjer za naše divljenje tim velikim umjetnicima je povratnik Rade Šerbedžije koji u Hrvatskoj godinama organizira kulturno-umjetničke projekte pod vedrim pokroviteljskim nebom Ministarstva kulture RH - nastavlja autorica tekst započet u prošlom broju

Prava mržnja ne vlada na Thompsonovim koncertima, nego oko njih, s one druge, medijski vješto poduprte strane
Još jedan zanimljiv detalj vezan je uz Georga Von Trappa, on je kao mornarički kapetan živio i u Puli, tada najvećoj Austro-Ugarskoj luci i imao tamo svoje imanje koje je kasnije prodao kako bi kupio imanje u Salzburgu. Znajući ove zanimljive detalje iz životopisa Georga Von Trappa, s radošću ističem da je priča o ovoj svjetski popularnoj obitelji djelić i naše povijesti koji bismo mogli, kada bismo to znali, zgodno iskoristiti u turističku promidžbu Hrvatske.
Von Trapp bio je poznati i hrabri domoljub koji je znao odbiti nastup na slavlju Hitlerova rođendana i koji je odbio na svojoj kući izvjesiti nacističku zastavu. Treba znati suprotstaviti se neprijateljskim strujanjima. A mi, i te kako svjesni svega što se kod nas danas događa, umjesto da stanemo tome na kraj, još se i šutnjom priklanjamo tim čudnim ljudima, širiteljima međuljudskih razdora. U vrijeme rata svima su bili dobro došli vitezovi poput Thompsona da nas brane od agresora i da ohrabruju naše branitelje, da nas bodre u skloništima, a danas svi pate od amputacije emocija i kronične amnezije. Prebrzo zaboravljamo kolone agresora koje divljački marširaju kroz Vukovar i druge hrvatske gradove pjevajući: "Bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate...." Mi bismo taj divljački pjev i sve ostale strahote koje su Srbi činili u Domovinskom ratu mogli uzeti kao izliku da mrzimo sve Srbe, ali to nije ljudski, već primitivno s gledišta civilizacije i kršćanskog odgoja. Da nije bilo tih momaka poput Thompsona koji su doslovno tjerali bandu preko izvora, jer ti agresori su doista bili banda, što drugo, ne znam gdje bismo danas živjeli i kako bi nam se država zvala. Zašto je takva izvitoperena Krkenzi kiki-riki evri dej, jes aj krk - Rokeri s Moravu situacija moguća baš u Hrvatskoj? Znate zašto je tako? Zato što su naši ljudi blagi i jednostavni, u kutu, nikome na putu. Naši ljudi uopće nemaju mržnje ni prema kome. Mi samo reagiramo na zlo i nepravdu, čak i za to nam treba puno, puno vremena. U svemu tražimo nešto dobro i pozitivno. A, prava mržnja ne vlada na Thompsonovim koncertima, nego oko njih, s one druge, medijski vješto poduprte neprijateljske strane. Katkad je teško ljubiti svoje neprijatelje, one ljude koji te ne vole ili koji ne vole našu sredinu, naše uspjehe, ali dolazim do zaključka da je naša ljubav prema njima zapravo jedini lijek za naš zajednički opstanak. Što oni mogu protiv naše ljubavi? I dalje se hraniti mržnjom prema nama? Ne vidim u tome neki smisao. Ako mislimo zajedno živjeti, moramo se voljeti, drukčije ne ide, draga gospodo. Ti naši "prijatelji" s kojima živimo pod istim krovom svaku našu ljubav prema Domovini izokreću i pljuju, prišivajući toj ljubavi etiketu ustaštva, primitivizma i bolesnog desničarstva, pa su tako s tom silovitom antihrvatskom propagandom uspjeli postići da se u našim intelektualnim krugovima sve rjeđe domoljubno zbori. Strava i užas. Što je još apsurdnije, u Hrvatskoj će bolje proći umjetnici, pripadnici svih naroda i narodnosti bivše Jugoslavije, ama baš svatko pa tek onda i to možda - Hrvati. Najbolji primjer za naše divljenje tim velikim umjetnicima je povratnik Rade Šerbedžija koji u Hrvatskoj vrlo uspješno iz godine u godinu organizira kulturno - umjetničke projekte pod vedrim pokroviteljskim nebom Ministarstva kulture RH. Nije Rade kriv što je tome tako i što neki hrvatski umjetnici, književnici i ostali kulturni djelatnici ne znaju od svog vrlog ministra Biškupića i njegovih jednako vrlih suradnika, "izvući" ni jedne kune. On je samo sretan što mi imamo takvog Biškupića i što je kod nas takva čudna klima u kojoj on i njemu slični imaju od svega toga najviše koristi. Svaka mu čast. Neka mu se što prije organizira novi recital uz glazbenu pratnju Livija Morosina u pulskoj Areni, kako bi se usrećio Thompsonovim pjevom unesrećen Kajinov puk.
Jadni Istrani koji misle drukčije od Kajina, gase televizore, bacaju novine, užasavaju se medija. Ako ćemo, pak, umorni od tradicionalnih vapaja rijetkih pojedinaca, biti pripadnici tzv. trashy mainstreama pohitat ćemo u prvu prodavaonicu nosača zvuka i kupiti novi CD Nede Ukraden, Seve nacionale, Cece, Joksimovića i ostalog balkanskog zabavljačko-pjevačkog društva te unaprijed rezervirati karte za ovoljetnu novu Šerbedžijinu kazališnu čaroliju, pravi izvorni hrvatski proizvod. U međuvremenu, pokušajmo mi - Hrvati postići sličan uspjeh u nekoj od susjednih državica, primjerice u Srbiji i vidjet ćete da će nam vrata u većini slučajeva biti zatvorena. Pokušajmo lansirati hrvatsko ljetno kazalište u Beogradu i tražiti od njihova Ministarstva kuluture novac za taj projekt, pokušajmo se miješati u njihovu vladu i krojiti im sudbinu. Ne će moći ove noći., rekli bi oni i svaka im čast na toj jedinstvenosti u domoljublju (ne onom ekstremnom, naravno). Nastavlja se