Državni neprijatelj No1

Danas se ništa u Srbi¬ji ne može dogoditi a da to ne amenuje Tadić. On je apsolutni gospodar Srbije, mnogo više nego što je to bio i Slobodan Milošević. On je predsjednik države, pre¬mijer, ministar svim ministrima, glavni urednik svih medija, supervizor svih su¬daca, tužitelja, profesora, liječnika... To je toliko bizarno - najmoćnija osoba u današnjoj Srbiji, a to je šef njegova kabi¬neta Miki Rakić, putem SMS-ova nare¬đuje ministrici pravde Snežani Malović, tužitelju za organizirani kriminal Miljku Radisavljeviću ili tužitelju za ratne zloči¬ne Vukčeviću što da radi, što da izjavi. Ili ih ponekad samo obavijesti da je u njiho¬vo ime već poslano priopćenje za javnost – kaže Stanko Subotić u intervjuu za zagrebački „Večernji list“

Stanko Subotić Cane, jedan od najbo­gatijih biznismena s područja bivše Ju­goslavije, nepoželjna je osoba u rodnoj Srbiji, ali i u Hrvatskoj. Iako nikada nije optužen za narudžbu atentata na Pukanića, njegovo se ime u krugu pokojnog vlasnika Nacionala često spominje u tom kontekstu. Subotić oduvijek oštro odbija bilo kakvu vezu s optuženim izvršiteljima u slučaju Pukanić.

Godine 2007. srbijanske su vlasti za Subotićem izdale tjeralicu zbog zloporabe položaja sredinom devedesetih godina i nisu prihvatile najvišu ponuđenu jam­čevinu za obranu sa slobode od pet mili­juna eura. Subotić, osoba biografija koje je među nevjerojatnijima na području bivše Jugoslavije, kako sam kaže, nakon što se prestao baviti tekstilom u Fran­cuskoj tijekom osamdesetih, u vrijeme raspada bivše države počeo je biznis s visokotarifnim robama otvorivši duty free shopove u Đeneral Jankoviću i Baru, a tijekom devedesetih postao je jedan od najvećih trgovaca cigaretama u ovom dijelu svijeta, s prometom koji se mjeri u milijardama. Nakon promjena u Srbiji postao je jednim od glavnih financijera novog premijera Đinđića te je pokrenuo najveću distribucijsku mrežu u Srbiji Futura plus. To se promijenilo nakon li­kvidacije Đinđića, kada je na vlast došao Vojislav Koštunica. Danas živi u švicar­skom novčarskom središtu Ženevi, gdje smo i razgovarali s njim.

* Kakav je vaš status u Švicarskoj?
Zakonit i legalan. U Švicarskoj stalno ži­vim već 13 godina, tu mi je obitelj, kuća, tu su mi i poslovi, jednom riječju tu mi je dom.

* Je li informacija da ste zaštićeni svje­dok u procesu Europske unije protiv velikih američkih kompanija točna?
Poluistinita, kao i većina informacija koje se o meni plasiraju. Bio sam svjedok, ali ne zaštićeni, jer to mogu biti samo sudi­onici kriminalnih radnji, a ja to nikada nisam bio! Bio sam značajan svjedok na strani EU u sudskom postupku koji je EU vodio protiv Phillipa Morrisa i Japan Tobacca pred sudom u New Yorku. Mislim da su, među ostalim, i na osnovi moga svjedo­čenja uspjeli natjerati velike proizvođače cigareta na nagodbu u milijardama eura. Pozvali su me kao svjedoka jer sam bio jedan od najvećih legalnih distributera cigareta, poznavao sve u vezi s trgovinom cigaretama pa i crnim tržištem. Budući da je EU odlučio obračunati se sa šver­com, svjedočio sam u tom velikom proce­su u kojem je EU tražila golemu odštetu. U to je vrijeme OLAF (Europska agencija za borbu protiv prijevara) tražio od mene da svjedočim. Ja sam prihvatio poziv, ali ne kao netko tko je sudjelovao u tome, nego kao svjedok koji je znao što se do­gađa i kako teku paralelni lanci trgovine. Europska je unija u tom postupku do­bila golemu nadoknadu, tešku milijarde eura.

* Kako je OLAF došao do vas?
U to sam vrijeme vodio sudski postupak protiv kompanije Japan Tobacco jer su od mene kao službenog distributera tra­žili da promijenim način poslovanja i da sav posao usmjerim preko posrednika koje su mi htjeli nametnuti. Kad sam do­znao da se ti posrednici bave švercom, a ne trgovinom, nisam na to pristao i oni su mi poništili ugovor. Zbog toga sam pokrenuo tužbu pred sudom. OLAF je taj postupak držao na oku te su zatražili da svjedočim.

* Znači, niste ni u kakvom posebnom režimu na oku švicarske države ili Eu­ropske unije?
Živim posve normalno, kako i svaki čo­vjek s dozvolom boravka u ovoj zemlji. Ali, s obzirom na to da sam ovdje u Švi­carskoj podnio prijavu protiv dijela poli­tičkog i poslovnog establišmenta Srbije, vjerujem da švicarska država, svojim poznato efikasnim mehanizmima, vodi računa o tome.

* Što želite dokazati?
Da sam u proteklih deset godina bio izložen organiziranoj kriminalnoj akciji ucjena, reketa, zastrašivanja kriminalno-obavještajno-političke grupa s prostora bivše Jugoslavije, a namjera je bila oteti mi imovinu. A radili su to sinkronizirano i organizirano i u Hrvatskoj i u Srbiji i u Crnoj Gori, prije svega putem medijske difamacije, klevete, laži i monstruozne optužbe, samo s jednim ciljem da me na­tjeraju da plaćam rekete koje su mi sve to vrijeme tražili. Ja sam do 2000. godine izrastao u jednog od najvećih legalnih distributera cigareta za tržište Balkana, s golemim prometima i velikim profitima. Nakon Oktobarskih promjena u Beogra­du u dogovoru s pokojnim premijerom Đinđićem započeo sam posao distribuci­je. Odlučio sam investirati u distribuciju pisanih medija i duhana u sklopu distri­bucijskog lanca Futura plus. Futuru sam stvorio od nekoliko tvrtki koje sam kupio, od kojih je većina bila u društvenom vla­sništvu i u propadanju, a u sve to uložio sam na desetke milijuna eura. Zaposlio sam nekoliko tisuća ljudi, stvorio kompa­niju čiji je promet u četiri godine skočio sa osam milijuna maraka na 200 milijuna eura! Nakon ubojstva premijera Đinđića ova je grupa došla na vlast u Srbiji i, osokoljeni novim položajem, nastavili su kampanju za moje uništenje, koju i danas vode. To su teška i opasna kaznena djela, želim da sud donese odluku o tome i zato sam i počeo te sudske procese.

* Dugo ste na tjeralici koju je raspisala Srbija. Optuženi ste za teške zloporabe položaja. Kakav je status Future plus?
Futuru su uništili, otjerali u stečaj, posta­vili svoje ljude u prinudnu upravu i sada su u procesu prebacivanja tvrtke svojim tajkunima, što im je i bio cilj svih ovih godine. Usto, nastojali su tiskane medije staviti pod šapu vladajuće stranke i uske grupe povlaštenih tajkuna. Uložio sam u tu tvrtku više od 100 milijuna eura, zapo­slio 4000 ljudi, uvodio suvremene tehno­logije, plaćao državi goleme poreze, vje­rovao da se nitko neće usuditi takvo što napadati ili uništavati. Prevario sam se i to me je skupo koštalo. Napali su me naj­prije medijski , a onda su te medijske laži strukture Vojislava Koštunice pretvorile u institucionalne. Potom je 2007, kada je Koštunica bio premijer, pokrenut monti­rani proces pred Tužilaštvom samo da bi raspisali tjeralicu i predstavljali me neka­kvim bjeguncem. U tu se hajku uključio i Đinđićev nasljednik Boris Tadić, pa se taj montirani proces vodi i dandanas kada je na vlasti Boris Tadić. Za sve to vrijeme nudili su mi dogovore i nagodbe, narav­no uvjet bi bile goleme moje financijske isplate. Ja na to nisam pristao jer sam im novac davao i prije. Posljedica je toga da mi na silu i bez dokaza sude u Beogradu, i to za kazneno djelo „zloporabe službe­nog položaja u mojoj vlastitoj tvrtki"!

* Vi tvrdite da ništa od toga ne bi bilo moguće da iza toga ne stoji predsjednik Tadić?
Naravno da ne bi. Danas se ništa u Srbi­ji ne može dogoditi a da to ne amenuje Tadić. On je apsolutni gospodar Srbije, mnogo više nego što je to bio i Slobodan Milošević. On je predsjednik države, pre­mijer, ministar svim ministrima, glavni urednik svih medija, supervizor svih su­daca, tužitelja, profesora, liječnika... To je toliko bizarno - najmoćnija osoba u današnjoj Srbiji, a to je šef njegova kabi­neta Miki Rakić, putem SMS-ova nare­đuje ministrici pravde Snežani Malović, tužitelju za organizirani kriminal Miljku Radisavljeviću ili tužitelju za ratne zloči­ne Vukčeviću što da radi, što da izjavi. Ili ih ponekad samo obavijesti da je u njiho­vo ime već poslano priopćenje za javnost. Zato je i pravosuđe u Srbiji danas toliko kompromitirano i politizirano, zato se sramote raznim optužnicama koje im sve do jedne međunarodni sudovi odbacuju i izvrgavaju ih ruglu.

* Kako ste vi odgovorili? Kontratužbom?
Kada su kršenja zakona u sudskom po­stupku koji vode protiv mene u Beogra­du postala toliko flagrantna da su i moji advokati javno prosvjedujući napustili taj proces, angažirao sam odvjetnike u Švicarskoj, pokazao im što se radi u Srbi­ji i na njihovo inzistiranje dao im dozvolu da sastave kaznenu prijavu za nadokna­du štete.

* Je li u prijavi naveden i predsjednik Tadić?
Nije, ali jesu mnogi njegovi bliski surad­nici te velik dio kabineta Vojislava Ko­štunice budući da je difamacija praćena ucjenama počela kad je Koštunica preu­zeo vlast. U njegovu kabinetu ulogu me­dijskog sotoniziranja svega što je učinio Zoran Đinđić imao je Aleksandar Tijanić. Organizirali su seriju članaka u hrvat­skom Nacionalu i dopise talijanskom su­du kojim su uvukli u tu operaciju i mene i Mila Đukanovića. Ti su ljudi, sotonizirajući Đinđića, pripremili njegov odstrel i ubojstvo. Poslije Đinđićeva ubojstva, kada su praktično puzajućim državnim udarom nekoliko mjeseci poslije došli na vlast, svi su oni dobili najvažnije državne funkcije. Koštunica je postao premijer, Tijanić direktor državne televizije, Bulatović šef tajnih službi, Jočić ministar MUP-a. Tad su se prihvatili posla da do­vrše sotonizaciju Đinđića, i to tako što su sotonizirali Đinđićeve bliske prijatelje i političke suradnike, a među njima i me­ne. Nije im odgovaralo da u svojim ruka­ma držim distribuciju medija, a moj im je kapital bio jako primamljiv i izazovan te su mi ga željeli oteti. Tako su otvorili proces protiv mene.

* Bit je ipak u švercu cigareta?
Ne, čak ni to. Oni to tako govore u me­dijima, ali bit je optužbe, kao što sam vam rekao, zloporaba položaja u mojoj tvrtki. Oni su htjeli voditi proces protiv šverca cigareta u devedesetima i mislili su mene staviti za žrtvenoj jarca, da se sav šverc pripiše meni kako bi se pravi šverceri abolirali. Ali se u tijeku procesa, naravno, ustanovilo da je šverc organi­zirala država, odnosno DB (Služba dr­žavne sigurnosti) te Milošević i njegovi najbliži ljudi. Onda su, brže-bolje, to htje­li skriti, zatvorili su suđenje za javnost, zabranili svjedocima da o tome govore, prekinuli suđenja i sve moguće samo da se  zaštiti služba i pravi šverceri, kojih ima i u današnjoj vlasti u Srbiji. Tako je na kraju u tom procesu u kojem mi se sudi, ostala optužnica po kojoj sam ja bio šef Miloševiću i njegovim najmoćnijim lju­dima. Šefu carine Kertesu koga, usput, nikada u životu nisam vidio, preko Milorada Vučelića, prvog čovjeka socijalista, do Jovice Stanišića, šefa tajne službe pod Miloševićem, tvorca Crvenih beretki, naj­moćnijeg čovjeka devedesetih godina na prostorima bivše države. Smiješno je i neugodno čak i samim sucima, koji mo­raju suditi kako im Miki Rakić kaže.

* Ponudili ste jamčevinu od pet miliju­na eura da se branite sa slobode?
Prije podizanja optužnice boravio sam u Srbiji svakoga mjeseca tjedan ili dva dana. Bio sam u bliskim i poslovnim kontaktima s ljudima iz tadašnje vlasti. Ništa mi nisu govorili, a onda su sačekali da odem iz Srbije i dan poslije pokrenuli postupak protiv mene. Bilo je to 6. lip­nja 2007, a toga me dana pozvao njihov biznismen Milorad Mišković na hitan sa­stanak u Crnu Goru. Dok još nisam znao što se događa, rekao mi je da je počeo postupak, da ću izgubiti svu imovinu. Mišković je u sljedećoj rečenici ponudio da preuzme svu moju imovinu u Srbiji te je na taj način, kako je rekao, zaštititi. Na­ravno, sve to bez ikakve naknade. Sve se, dakle, otvorilo, pokrenuli su postupak i istovremeno poslali svog najmoćnijeg bi­znismena da mi ponudi takozvani spas. Nakon toga sam angažirao advokate i od tada na sve moguće načine pokušavam doći u Srbiju na suđenje, ali mi to oni ne dopuštaju. Plaše se mog dolaska, osim ako bi me u lancima otpremili u zatvor, gdje ne bih imao nikakva prava, gdje bi me držali nekoliko godina i gdje bi mi se najvjerojatnije dogodilo „samoubojstvo", što se već puno puta dogodilo u Srbiji.

* Bili ste u poslovnim odnosima s WAZ-om, suvlasnikom hrvatskih medija, preko Europapress holdinga, što cijeli slučaj internacionalizira?
S ljudima iz WAZ-a upoznao me Zoran Đinđić. Napravili smo ozbiljnu kompani­ju. WAZ je procijenio da treba surađivati sa mnom kao s najvećim distributerom medija, ušli su kao partneri i u jednom trenutku odnos je bio 50 prema 50. Ima­li smo planove za proširenje na regiju, izvan Srbije, ali to su poslovno partner­stvo Koštunica i njegov kabinet dočekali na nož. Učinili su sve da onemoguće ra­zvoj tvrtke i partnerstva. Sve su učinili da protjeraju WAZ i mene.

* Kakve su bile reakcije WAZ-a?
Onemogućeni su da rade u Srbiji, one­mogućeni su da dođu do svog vlasništva u koje su investirali, ja kao partner na­padnut sam i oni su jednostavno donijeli odluku da moraju napustiti Srbiju. Upra­vo napuštaju Srbiju. Šteta!

* Bili ste jedan do glavnih financijera Demokratske stranke, a ipak vas, kako tvrdite, danas progone?
Bio sam najveći donator, ali poslije aten­tata na Đinđića. Stranku je preuzeo Tadić i učinio sve da očisti Đinđićeve ljude, među koje sam se ubrajao i ja. Tadića sam upoznao na njegov zahtjev, više smo puta razgovarali, čak mi se činilo da smo stvorili srdačne odnose. On je u stranci u vrijeme Đinđića bio potpuno marginaliziran. Đinđić je o njemu imao najlošije mišljenje. Ali situacija se razvila tako i on je postao njegov nasljednik pa sam, s obzirom na moje dugogodišnje finan­ciranje stranke, nastavio odnose i s njim. Tadiću sam objasnio sve oko financiranja stranke. Rekao sam mu da je od 5 miliju­na, koliko sam uplatio u fond, za stranku ostalo oko milijun eura i ponudio da to ostane na raspolaganju. Upoznao sam ga i s partnerskim odnosom s WAZ-om, da je tome kumovao Đinđić. Tražio sam da mogu slobodno razvijati biznis. Tadić mi je rekao da imam potporu u suradnji s WAZ-om. Tad je donio odluku da se mi­lijun eura, koliko je ostalo, treba preda­ti Zoranovoj udovici Ružici jer je ostala sama s dvoje djece. Ja sam to prihvatio i Ružici Đinđić predao taj novac. Novac sam isplatio u gotovini, i to u nekoliko tranši, ne odjednom, kako su Tadić i Ru­žica zamislili, i to su mi zamjerili. On mi je poslao poruku da je ljutit što novac nisam dao istoga dana. Dva mjeseca na­kon isplate posljednje tranše podignuta je optužnica protiv mene pa sam uvjeren da su čekali isplatu i bili koordinirani s Koštuničinim tužiteljem.

* Postupak protiv vas vodi se i u Bariju, u Italiji, zbog šverca cigareta.
Tek 2008. godine dobio sam na uvid ci­jeli dosje. Dakle, to su sve članci iz Na­cionala prevedeni na talijanski. Kako su objavljivani, tako su prevođeni kod Koštunice i slani u Bari tamošnjem tužiteljstvu. Slani su s memorandumom nekakve posebne jedinice Expert Unit iz Beograda, pri kabinetu predsjednika SRJ koja zapravo nikada nije ni posto­jala. To je bilo privatna akcija Tijanića, Ratka Kneževića, Ive Pukanića, ostalih Koštuničinih savjetnika koji su i pokre­nuli tzv. Duhansku aferu. Tekstovi iz Nacionala, prevedeni na talijanski, slani su tužitelju u Bari, OLAF-u u Bruxelles te talijanskom veleposlanstvu u Beogradu. Uz pomoć političkih veza i pritisaka iz Beograda pokrenut je proces u Bariju, s namjerom da se nanese šteta Milu Đukanoviću, a u taj sam koš upao i ja. Tuži­teljstvo u Bariju zatražilo je istragu u ze­mljama u kojima sam imao tvrtke. Pro­vedena je istraga u Lihtenštajnu, Italiji i Francuskoj. Talijanima je dostavljena dokumentacija iz koje se vidi da je moje poslovanje apsolutno čisto i zakonito. Tražio sam ubrzan proces i zakazivanje brzog suđenja i čekam da se to dogodi evo već više od dvije godine.

* Gliseri prepuni cigareta godinama su uplovljavali u crnogorske luke. Više ih je privela i hrvatska pomorska policija, više njihovih posada našlo se na dubro­vačkom sudu nakon što su povrijedili hrvatske teritorijalne vode? O čemu je riječ ako nije o švercu? Tko je stajao iza toga ako ne Crna Gora?
Već sam rekao, pitali ste me o tužbi EU protiv velikih američkih kompanija. EU je to riješio na najispravniji način tuže­ći proizvođače koji su robu prodavali, a znali su gdje će završiti. Ja nikad nisam sudjelovao u toj trgovini, nikad moji pro­izvodi nisu zaplijenjeni.

*  Ipak goleme su pošiljke išle u Crnu Goru?
Nisam odvjetnik Mila Đukanovića, ali mogu vam reći što znam. Iste te ciga­rete proizvodile su se u tvornicama EU, skladištene su u luci Kopar, prevozile su se kroz EU, Hrvatsku, Crnu Goru, Makedoniju, Rumunjsku i završavale tko zna gdje, u Grčkoj, Italiji, bilo kojoj drugoj državi. Ja ne vidim zašto bi jedini krivac bila vlada Crne Gore, koja je uzimala dr­žavnu pristojbu za tranzit cigareta jer su odlučili da će to biti kanal za financiranje države. Zato su tranzit odobrili. Đukanović je u tome poslu potpuno čist, mnogo čistiji od drugih premijera ili predsjedni­ka balkanskih država koji se i ne spomi­nju u medijima.

* Protiv vas hrvatskim eterom kruže optužbe za organizaciju atentata na vla­snika Nacionala Ivu Pukanića. Vi ste ih oduvijek demantirali. Jeste li spremni svjedočiti u vezi s tim?
Ne znam zbog čega bih svjedočio i kome? Iako sam, naravno, uvijek spreman, ali i sam je sud u Zagrebu odbio ideju da ja svjedočim, što su pojedinci predlagali. Tko podmeće tu priču o mojoj navodnoj umiješanosti? Ratko Knežević i obavještajno-mafijaško bratstvo iz Srbije sa svojim suradnicima u Hrvatskoj i opo­zicija u Crnoj Gori. Pa, ljudi, ne postoji nijedan jedini razlog da se na mene sum­nja! Đukanović i ja smo umiješani jer se kriminalac Knežević oglašava u mediji­ma i nas optužuje! Svi znaju da se na taj način osvećuje čovjeku koga je uzeo za kuma, iz čije sjene nije izlazio godinama. Osvetoljubiv je jer mu kum Đukanović nije ispunio želje. Nacional je pisao o na­ma prije 10 godina, a u međuvremenu se štošta drugo dogodilo. Ja sam svoj odnos s Nacionalom rješavao preko suda. U desecima sudskih postupaka tužio sam ih za klevetu i laž, dolazio u Zagreb na suđe­nja i dobivao sudske postupke. Tvrdnje da je Pukanić bio ključni svjedok protiv mene u Bariju još su jadnije. Njegovo je svjedočenje objavljeno u medijima, mogli ste ga pročitate. O čemu je mogao svjedočiti čovjek koji se sa mnom nikada nije ni čuo ni vidio, nikad nije radio ni u jednoj mojoj tvrtki, nemamo ni zajedničke znance, nismo ni iz istoga posla, čak ni države!?

* Tko po vama stoji iza toga atentata, užasnog terorističkog čina usred Za­greba?
Ja nisam ni inspektor ni tužitelj ni­ti imam obavještajne službe ili veze u podzemlju da bih to znao. Mogu samo zaključivati kao svaki drugi građanin isključivo na osnovi zdrave logike. Shva­ćam, kao i drugi, da je mnogo toga oko toga atentata u najmanju ruku čudno. Prvo je čudna brzina kojom je netko u Hrvatskoj imao potrebu da to ubojstvo "izveze" izvan Hrvatske i da ga pošalje u Srbiju i Crnu Goru? Još je čudnija želja Srbije da to ubojstvo "uveze" u svoju dr­žavu iako je svima jasno da se time kori­sti režim Tadića kao sredstvo pritiska na Đukanovića i direktnu pomoć njegovoj opoziciji. Čudno je također da se krije sa­držaj Pukanićeva sefa i njegovi poslovni potezi u posljednjih nekoliko godina pri­je ubojstva, o čemu bruji cijela Hrvatska. Čudno je i da nitko nije htio reagirati na brojne sugestije Pukanićevih kolega koji su javno sumnjali u službenu optužnicu i tražili da se provjere i druge mogućno­sti. Nekome se jako žurilo da to što prije zatvori i da se dalje ne istražuje. Pukanić se družio i bio u raznoraznim odnosima s vrlo opasnim ljudima i u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u Bosni. Nije isključeno da je to zajedničko djelo udruženih pojedinaca ili bandi. Ja bih jako volio da se to što pri­je dozna, ali u to ne vjerujem. Činjenica je daje sud u Zagrebu završio proces i da nije našao naručitelje. A da to radi poli­tički sud u Beogradu, dokazuje da to više nije predmet sudstva, već politike. Isti oni koji ovih dana šalju optužnice u Za­greb ne bi li tako podigli uništeni rejting Borisu Tadiću trebaju naći naručitelje ubojstva hrvatskog novinara! Vjerujete li vi u to?!

* Jeste li u međuvremenu postali vlasnik Nacionala, kako se govori u Zagrebu?
To su besmislice i laži koje su širili Ratko Knežević, Miloševićev ministar Tijanić, Tadićev savjetnik Srđan Šaper, a preko Denisa Kuljiša i jedne grupe novinara Nacionala u vrijeme kada su se spremali koja će grupa uzeti Nacional. To je, val­jda, služilo da se diskreditira jedna grupa u odnosu na drugu. Kada se taj međusobni rat završio, kad su se podijelili, ta je priča prestala. Ja sam valjda u Hrvatskoj "crni đavo" kojim se plaše zločesta djeca ili diskreditiraju poslovni konkurenti? Nije nikakav problem doznati tko je vla­snik Nacionala ako to nekoga zanima, da se uvjere da nikada nikakve veze nisam imao. Ali to nikoga i ne zanima, kao što ni prije nikoga nije zanimalo čiji kapital stoji iza Nacionala u tko je bio iznad Pukanića.

* Tvrdite da nikada niste imali ni po­srednog ni neposrednog kontakta sa Sretenom Jocićem zvanim Joca Am­sterdam, glavnim optuženim na suđe­nju za ubojstvo Pukanića?
Ja ga ne znam ni posredno ni neposred­no, ali po mojim saznanjima, riječ je čo­vjeku bliskom krugu koji je organizirao hajku na mene, vrlo lako i izabranom da bi na tom suđenju, koje je brže-bolje kre­nulo u Beogradu, jedno vrijeme skretao pažnju od pravih naručitelja atentata. Zašto bi tko gurnuo u to svog, pretpo­stavljam, zaslužnog člana? Ne bih se iznenadio ako taj prvooptuženi nakon određenoga vremena bude oslo­bođen u nedostatku dokaza. Vrijeme će učiniti svoje, svi će pomalo zaboraviti, a pokazat će se da nema dovoljno doka­za. To je vjerojatni scenarij. Živi bili pa vidjeli

* Što je s vašim hrvatskim državljan­stvom? Odrekli ste ga se?
Državljanstvo sam dobio redovitim pu­tem budući da ga ima moja supruga. Nije tu bilo ničeg ilegalnog. Kad sam vidio što se događa, iskreno govoreći, prestrašio sam se da bi se ono moglo zloupotrije­biti na sličan način kao u Srbiji pa sam odlučio zatražiti brisanje iz evidencije državljana.

* Čime se sada bavite?
Poslije svega što mi se dogodilo, započeo sam potpuno nove poslove preko du­gogodišnjih prijatelja i polako ih razra­đujem. Vidjet ću još za koji ću se od njih opredijeliti na dulji rok jer bavljenje nji­ma zavisi dijelom i od mojih neposlovnih obveza o kojima sam vam govorio. Imam i nekoliko vinorodnih imanja u Francu­skoj, među kojima je jedno od najstarijih u toj zemlji, i to mi predstavlja pravo uži­vanje iako je i to deo poslovnog života.

(* Intervju iz „Večernjeg lista“ prenosimo uz dozvolu glavnog urednika Gorana Ogurlića)

+++

Reakcije na interview: Kako je pomahnitao Ratko Knežević

Kako to obično biva u slučajevima kampanje protiv Stanka Subotića, sve obično započinje u pročetničkom listu iz Podgorice „Dan“ gde Ratko Knežević ima ulogu dopisnog glavnog urednika. Potom se javi beogradski „Kurir“ koji, kao, prenosi vest iz lista „Dan“ začinjen svojim izmišljotinama. Onda sve to lepo spakuje „Blic“, dnevna novina u kojoj Ratko Knežević uživa večitu erotsku podršku od strane glavnog urednika, pravovernog srpskog Crnogorca – Veselina Simonovića. Iz svega toga čitamo lupetanja i optužbe čija iracionalnost ponekad nadmašuje i izliv uma samog Kneževića. Uostalom, pročitajte.

KURIR U KNEŽEVIĆU, KNEŽEVIĆ U KURIRU: Tačno tri godine su prošle od ubistva Ive Pukanića, vlasnika Nacionala, a optužbe na račun biznismena Stanka Subotića Caneta i predsednika DPS Mila Đukanovića ne jenjavaju. Posle sestre pokojnog Pukanića Anke, koja je ovu dvojicu direktno okrivila za smrt brata, optužbama se pridružio i Pukanićev prijatelj i Đukanovićev kum, biznismen Ratko Knežević:

- O tome sam se jasno i glasno izjasnio kao svedok, pred sudom u Zagrebu u procesu protiv ubica Ive Pukanića. Cela istorija tog slučaja, od prvih tekstova Nacionala, nebrojenih pretnji i prethodnih pokušaja njegovog ubistva, koji su sprečeni radom bezbednosnih agencija ili pukom srećom, vodi do tog zaključka - kaže Knežević i nastavlja: - Uostalom, i u svom sramnom intervjuu Večernjem listu, trećem koji Subotić daje na godišnjicu Pukanićevog ubistva, nota bene, u čemu ima neke morbidne i svakako bolesne tautologije, Subotić kaže otprilike: „Pukanić je dobio šta je zaslužio“, a kontekst njegovog intervjua šalje poruku „ubio sam ga, pa šta“, čime je bacio rukavicu u lice istražnim organima Hrvatske i Srbije. Mislim da je vreme da ga neko ispita o okolnostima Pukanićevog ubistva, zar ne?

NEMAM PSIHIJATRIJSKU DIJAGNOZU, PITAJTE RATKA, ON JE NEOBIČNO NORMALAN: Anka Pukanić, sestra ubijenog vlasnika zagrebačkog Nacionala Ive Pukanića, za Kurir tvrdi da iza ubistva njenog brata stoje bivši crnogorski premijer Milo Đukanović i Stanko Subotić Cane, kojem se u Beogradu sudi kao vođi „duvanske mafije“. - Ono što sam rekla, to i tvrdim. Svako ko ima zdravu pamet mogao je to da zaključi iz onog što se čulo na suđenju za ubistvo mog brata. Govorim ovo pod punom odgovornošću, nemam nikakvu psihijatrijsku dijagnozu - poručuje Pukanićeva.