Izložba otvorena: od 27. veljače do 20. travnja 2004.

KRATAK PUT PO DUGOJ STAZI
(Crayewich, Kraljevitsch i Kraljević)

Igor Zidić

Kad bi nedužan čitač zaronio u ono brdo literature - stručne i kvalificirane, književno esejističke, biografske i parabiografske, žurnalističke i površno potrošne - što se, u gotovo sto godina, nataložila, a još se i taloži, oko djela Miroslava pl. Kraljevića - vjerojatno bi se morao zapitati govore li sve te kritičke storije o istom junaku ili pak razmatraju putanje nekolicine različitih. Hoće li se time reći da mu je značenje teško sagledivo i, zacijelo, nesvodivo na jednostavne sheme i uzorke, da je tih značenja više, da su kompleksna ili konfuzna, da mu je (likovni) jezik višeslojan pa i polivalentan, da je - i vještim egzegetima - teško čitljiv i do kraja objašnjiv njegov izvor (odnosno: njegovi izvori) i, također, njegova evolucija (ako to uopće jest)?

Već ga je A.G. Matoš, godine 1911, velikom gestom bio uveo među prvake hrvatske Moderne: “Miroslav Kraljević je (...) naslijedio slavonski dar mekoće, lakoće, duhovitosti i realizma, pa lički talenat samostalnosti, solidnosti i bezobzirnog individualizma, dok je kao sin našeg vremena kao najbolji među nama baštinik svih onih trzavica nerva i duše, kroz koje prolazi suvremenost hrvatske inteligencije u formiranju novog, modernog čovjeka.” ¹ Drugi je Kraljevićev - posmrtni - promotor bio dr. Artur Schneider, koji će svoju studiju o slikaru ² - tiskanu prvo u Savremeniku , za urednikovanja dra Branimira Viznera Livadića, a potom umnoženu kao separat u 400 primjeraka - napisati zadivljujuće lošim jezikom, ali obaviješteno i, u prosudbama, pretežno uvjerljivo. No mnogo je i zaključaka koji se potiru: javljaju se proturječne, a prigodice i nepotkrijepljene ocjene. Tako će reći da, u kratko vrijeme nastala - za kratka mu života - Kraljevićeva djela “možemo punim pravom ubrojiti među najbolja sveukupne naše dojakošnje likovne umjetnosti.” ³ Zatim će, bez dokaza ali utoliko apodiktičnije, ustvrditi da “Kraljević nema nikakvih dodirnih točaka s našom starijom umjetničkom generacijom, kojoj su problemi, oko kojih je on nastojao, ostali sve do danas tuđi.” ⁴ Izreći će, također, da slikarev “revolucijonarni gest nije ni bio toliko revolucijonaran u svojoj bitnosti. Kraljević bio je za svoje doba još prilično umjeren, da ne kažem konzervativan.” ⁵ U nastavku će te spirale zaključiti da Kraljevićeve “plastične radnje”, tj. skulpture, kipovi “kazuju i (...) neku sasvim izvanrednu povodljivu podobnost. ⁶ One su takove da bismo ih danas mogli staviti uz bok najmodernijim (kurz. I.Z.) ekspresionističkim plastikama.” ⁷ Premda je u dru Schneideru Kraljević stekao inteligentnog suputnika, osobito upućena u francuski kompleks temâ i poticajâ, mora se primijetiti i neka nesigurnost i neodlučnost u temeljnoj impostaciji djela, koja ide od “ revolucijonarne geste” do revolucijonarnosti koja (u biti) to i nije, pa preko “prilične umjerenosti ” dospijeva do (gotovo) konzervativne opcije. Na kraju će te piruete uslijediti završni salto: neka će Kraljevićeva djela biti postavljena “uz bok najmodernijim (...)” (svi kurzivi - I.Z.).

¹ Antun Gustav Matoš, Slike Miroslava pl. Kraljevića, 1913. Prema: MISLI I POGLEDI A.G. Matoša. Priredio M. Ujević, Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb 1955.
² Dr. Artur Schneider, Miroslav pl. Kraljević, Savremenik, XIII/11, Zagreb 1918, str. 493-544.
³ Isto, str. 493.
⁴ Isto.
⁵ Isto.
⁶ Nisam ni nakon uzastopnih čitanja pouzdano shvatio smisao sintagme “izvanredna povodljiva podobnost”. Parce mihi, Domine...
⁷ Isto.

nastavak

Copyright © 2004.-2007. Adris grupa d.d. Sva prava pridržana. Pravne napomene i politika privatnosti.