IN MEMORIAM: MATE PARLOV Odlazak boksača koji je volio pjesnike Sportska legenda, bivši svjetski boksački prvak, umro je u 60. godini nakon bolesti raka pluća koja mu je dijagnosticirana u ožujku ove godine, a u sjećanje na sportskog velikana podsjećamo vas na njegov burni život koji je prije nekoliko godina razotkrio Gloriji
Odlazak boksača koji je volio pjesnike
     vijesti » top priče » Odlazak boksača koji je volio pjesnike 

  • Tekst
  • Galerija

Sreća nakon osvajanja titule prvaka svijeta 1978. u Milanu

Foto: privatni album




vidi galeriju slika

Najbolji hrvatski boksač svih vremena i jedan od najvećih hrvatskih sportaša, Mate Parlov, sinoć je izgubio svoju posljednju borbu - porazio ga je rak pluća. Bivši svjetski prvak u poluteškoj kategoriji preminuo sinoć nešto prije ponoći u Puli, u 60. godini života, nakon dugotrajne borbe s opakom bolešću.

Parlov je osam je puta bio prvak Jugoslavije, pet puta prvak Balkana, dva puta svjetski prvak i jednom europski prvak, a osvojio je i zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Munchenu 1972. godine kad su ga u Puli dočekali gotovo svi njegovi sugrađani. U sjećanje na njega objavljujemo tekst iz Glorije broj 293, koja se na kioscima pojavila 17. kolovoza 2000., u kojem je otkrio sve tajne svojega burnoga života.

- Uđi, uđi, sad ću ja! Samo da se malo dovedem u red. Ma “ubio” sam se noćas! Kući sam došao u šest ujutro. Ni sam ne znam gdje sam bio, jer kad zaključam kafić, sjednem u svoj stari mercedes i on me odveze onamo gdje je još u to doba noći otvoreno. Ništa ja ne trebam raditi. On sam zna put. Baš kao što me sam doveze i do kuće. Ne bi drugi! Zato je još kod mene. A jeste li vidjeli mog psa Šaru? Niste? Dođi tatici, psino stara! E, to je duga priča. Darovala mi ga je jedna žena dok je još bio beba i uvjerila me da je to šarplaninac. Kad sam ga donio kući, susjed, inače Titov vozač, pitao me jesam li baš siguran da je to ta vrsta psa. Dašta! No, prošle su godine, a moj Šaro nikako da naraste. Ali, nema veze što je “lažnjak”. Tako je umiljat, tako drag, i barem znam da mi se on iskreno veseli kad dođem kući - izgovorio je gotovo u dahu 51-godišnji Mate Parlov, boksačka legenda, koji se prije desetak godina povukao s natjecanja, dok je u dvorištu svoje predivne kuće u Fažani, uz red maslina i tik do mora, češkao psa, koji se od radosti izvalio na leđa i podigao uvis sve četiri šape. Na humor svog gazde nesuđeni šarplaninac odavno se naviknuo, baš kao što su se ostali ukućani morali naviknuti na to da naš najbolji boksač svih vremena nije ni jednostavna ni laka osoba, na što on sliježe ramenima i mirno odgovara: “Naravno da nisam lagan, jer da jesam, kako bih postao svjetski prvak?”

A Mate Parlov uistinu je bio sportska veličina. Harao je domaćim i svjetskim ringom od 1967. do 1980. godine. Dva je puta u karijeri dobio Zlatnu rukavicu, bio je 1968. na Olimpijadi u Meksiku, četiri godine kasnije osvojio je zlato na Olimpijadi u Münchenu, najprije s 23, a zatim s 25 godina, bio je amaterski prvak Europe, a godinu dana poslije i svijeta. Pet je puta bio prvak Balkana i osam puta prvak bivše države, a kad je krenuo u profesionalne vode, odmah je pokazao tko je najbolji. Prvak Europe postao je 1976., a prvak svijeta 1978. godine. Od boksa se oprostio 1980. u Los Angelesu. No, to su samo statistički podaci koji spominju najveće rezultate u karijeri Mate Parlova, ali oni ni izdaleka ne mogu dočarati slavu kojom je bio ovjenčan tih svojih 13 zlatnih godina.

Kad bi se vraćao u svoju Pulu, navijači bi ga dočekivali pedesetak kilometara prije grada i slijedili sve do Arene, gdje mu je bio priređivan svečani doček. Ponekad bi ga okružilo i dvadesetak tisuća sretnih i ponosnih Puljana, a on bi u znak pozdrava dizao ruke. Pokazivao bi češće i svoju ljevicu s kojom je, kako kaže, uvijek obavljao 99 posto posla, a samo je finiširao desnicom, i u toj fascinaciji dočeka zaboravljao na razbijene arkade, koje su ga kao zla kob pratile sve vrijeme. Uz to, svaki su mu dan stizala brojna pisma. Pisali su mu mladi koji su mu se divili, boksački fanatici koji su u njemu vidjeli velikog tehničara kakav je u svoje doba bio i slavni Casius Clay, a pisale su mu i djevojke. Nakon svake pobjede stizali bi mu mnogi brzojavi, a mnogo je puta bio i gost Josipa Broza Tita, koji se radovao svakom velikom sportskom uspjehu tadašnjih jugoslavenskih sportaša. Za osvojeno zlato na Olimpijadi u Münchenu, Josip Broz darovao mu je zlatni sat, koji Parlov i danas nosi na ruci.

- “Kad je šezdeset i neke na ring stupio ON, reko’ je neki šmeker - rođen je šampion... Prvak kontinenta postao je začas, a iz gledališta se začuo glas: u ljevicu te ljubim, svim žarom srca svog, i hoću da poludim zbog udarca ti tog!”... Vodeći se melodijom hita “U razdjeljak te ljubim”, te mi je stihove Đorđe Balašević posvetio kad sam 1978. u Milanu postao prvak svijeta. Nismo prijatelji, ali se poznajemo i doista sam bio dirnut kad sam ih čuo - iskreno će Mate Parlov i dodaje: - A čuvam i vrpcu koju mi je poslao dječji orkestar iz Osijeka. Ti simpatični dječji glasići pjevali su: “Ima svakakvih momaka, ali među njima snažan je jako Parlov Mato”, a pratile su ih tamburice. Ma divota!

Čovjek kojeg su dvorane nosile na rukama, od boksa se oprostio vrlo lako. U jednom je trenutku osjetio da više nije onaj pravi. I kad je bio najjači, smogao je snage i rekao: “Kad izgubim prvi meč, opraštam se!”. I to se dogodilo 1980. u Los Angelesu. Parlov je taj meč dobro odboksao, ali i shvatio da je to njegov labuđi pjev. Nakon Los Angelesa nikad više nije kročio na ring. Nije bilo tuge, sjete, dvojbi, patnje. Iako su mu bile tek 32 godine, shvatio je da to više nije on. A oprostiti se nije bilo teško. Jer unatoč slavi kojom je bio okružen, život ga nije uvijek mazio i pazio. Često se morao boriti protiv ružnih trenutaka, pa je s vremenom naučio praviti rezove i misliti samo na sutra.

Nesuđeni glumac

Prvu traumu doživio je u najranijem djetinjstvu. O tome nerado govori. Ne zato što se stidi prošlosti, već stoga što želi sačuvati netaknutu uspomenu na svog oca, koji mu je u svemu bio idol, a koji je, dok je Mate bio mali, neko vrijeme bio u zatvoru. No nikad mu ništa nije zamjerio. U njegovim dječjim očima otac je bio heroj, žrtva, osoba na pijedestalu, koju je obožavao cijeli život. Bez riječi ga je slušao i slijedio, pustio da mu on pokaže put u nekim teškim situacijama. Uostalom, da nije bilo njegova oca, tko zna što bi Parlov učinio sa 100.000 dolara koje je dobio kao svjetski prvak?! A otac ga je nagovorio da sagradi kuću u Fažani, u kojoj i danas živi sa svojom suprugom, kćeri i sinom. Kao i da otvori kafić na šetalištu oko glavnog gradskog trga u Puli. Kad mu je otac umro, činilo mu se da je umro i dio njega. Toliko ga je to pogodilo da je, shrvan tugom, u novom autu sletio s ceste kad se vraćao kući, udario u kamen i ostao ležati. Od siline udarca auto se raspao u komadiće, a Parlova su odvezli u bolnicu i dvadesetak se dana borili za njegov život. Teško je podnio i smrt brata, koji je stradao u prometnoj nesreći, a još jedan šok bio mu je i prerani gubitak sestre. No, to su traume koje je potisnuo duboko u sebi, i nikome dosad nije dopustio da otključa vrata njegove boli.

Parlov se rodio u Splitu. Sasvim slučajno, jer je njegova majka ondje imala sestru pa je vjerojatno došla njoj u posjet i nakraju završila u bolnici. Odrastao je uz starijeg brata i dvije starije sestre, a cijelo je djetinjstvo proveo u Imotskom. Teo, kako su ga odmila zvali u kući, veselio se kad bi u Ričicama, selu iz kojeg je podrijetlom bio njegov otac, strina stavila na stol toplu pogaču i kiselo mlijeko. To kiselo mlijeko i kruh, kojeg je mogao pojesti u neograničenim količinama, ostali su mu u sjećanju više od prve čokolade, sladoleda ili najljepše igračke.

- Cijele smo dane jurcali uokolo. štapom smo udarali zašiljeni kamen i tu smo igru zvali klis, a svaki smo dan odlazili i na kupanje na naše imotsko jezero. Dakako, krišom, jer su se svi roditelji odreda bojali i ljutili kad bi doznali gdje smo bili. Neki su dječaci baš odvažno skakali u jezero, a ja sam se radije kupao, ili sam skakao samo na noge. Jednom sam u nekoj pećini razbio glavu nekom klincu, a uspio sam baciti kamen u glavu i sinu lokalnog policajca, pa me taj naganjao po Imotskom. Sve u svemu, bio sam pravi đavo, kako se to kod nas lijepo reklo, a ništa bolji nisam bio ni kad smo se 1958. doselili u Pulu.

- Prve smo godine proveli u takozvanoj “robijaškoj četvrti”, u sklopu otvorenog kazneno-popravnog doma, u što su pripadali i majuri, na kojima su živjeli referenti zaposleni u toj ustanovi, i njihove obitelji. Moj je otac ondje dobio posao pa smo se tamo morali nastaniti. Poslije smo se preselili u veliki stan u središtu Pule, u kojem i danas živi moja majka. No, bez obzira na to što je Pula za mene trebala biti velika promjena, brzo sam se snašao. Doduše, moj je jezik u početku bio za njih prava atrakcija. Često sam znao reći da “iđem” umjesto “idem”, pa kad bi me ugledali, govorili bi:”Eno ga, iđe!”. No drugih problema nisam imao.

U školi je bio, što bi se reklo, srednja žalost. Obožavao je hrvatski i francuski, tako da mu je majka često morala reći da se ostavi tog francuskog jer postoje i drugi predmeti, ali njega oni nisu baš previše zanimali. Ali zato je boks bio pravo otkriće. Bilo mu je 12 godina kad se osnovao boksački klub u Puli. Njemu, koji je bio hiperaktivan i pun energije, to se činilo sretnim rješenjem. I danas Parlov zna reći: “Tko zna što bi bilo sa mnom da se nisam okrenuo sportu”. Istina, jedini “grijeh” iz mladosti bile su partije pokera nakon nastave, na nekom kamenu usput do kuće, ali u tim godinama nikad se ne zna. Vrlo je lako prijeći na tamniju stranu ulice ako nemaš što drugo raditi.

- Nisam imao nikakvih trauma ili kompleksa, niti sam dolazio na boks jer sam htio biti najjači. Jednostavno mi se svidjelo to što radimo, osobito spariranje, tako da sam katkad, kad zbog raskrvavljene arkade ne bih mogao sparirati, molio nekoga da me dva-tri put udari. Tek toliko da osjetim udarac. A bio sam strahovito uporan. Svako sam jutro trčao, u podne odlazio u teretanu, gdje sam dnevno podizao i do dvadesetak tona, a uvečer bi me čekao boksački dio. Ostajalo je malo vremena za neke druge zabave i ludosti. Ali, sjećam se da sam 1964. ili 1965. glumio s Igorom Galom u jednoj predstavi na Eskperimentalnoj omladinskoj sceni u Puli, s kojom smo išli na festival u Topusko. Igor je imao glavnu ulogu, a ja sam bio svjedok koji je morao u radničkoj munduri stati pred suca, skrušeno spustiti kapu i polako izgovarati: “Ja sam Živan, radnik, visokokvalificirani metalostrugar”. Nakon toga više nisam imao glumačkih pokušaja, ali sam sa zborom nastupio u Puli, a pjevali smo pjesmu “U Mostaru tele poginulo, o-joooj! A djevojke crnu kavu piju, o-joooj!”.

Ljubav na korzu

No, iako je bio velika faca u boksu, cure ga nisu previše zanimale. Znao bi zbog poneke osjetiti lagano stezanje u želucu, no te bi ga želučane tegobice vrlo brzo napuštale. Njegova zaljubljenost trajala je kratko, sve dok nije na korzu ugledao Lauru, visoku i vitku djevojku, koja mu je danas supruga.

- Na trgu gdje je moj kafić, nekad je bilo šetalište, po kojem se šetalo gore-dolje u četiri “trake”. Šetao sam i ja sa svojim dečkima. Hodali bismo, “snimali” cure i u sebi govorili za onu koja nam se sviđa: “Aha, tu si!”. Iako moram reći da nikad nisam bio zavodnik. Tu sam bio na oca. Ni njega žene nisu pretjerano zanimale. Ali Laura mi se doista svidjela. Bila je visoka, vitka, tiha, a ja sam je gledao svojim “luđačkim” pogledom i nakraju osvojio. Ona je još išla u gimnaziju, pa sam je nakon nastave dočekivao, ponekad joj donosio cvijeće ili recitirao pjesmice, ili joj pak s putovanja donio parfemčić, ali uvijek sam bio nekako suzdržan i samozatajan. Nisam to davao na sva zvona. A moram priznati da ni u darovima nikad nisam bio izdašan. Nisam tip od velikih darivanja. O boksu nikad nismo razgovarali. Ona je znala da mene to živcira i boks nismo spominjali. Nije me ni pokušavala nagovoriti da se ostavim sporta, jer je znala da se sa mnom može razgovarati jedino lagano, fino, da se može eventualno predlagati, a nikako zahtijevati, i tako je odmah od toga odustala. Poslije je upisala Filozofski fakultet u Zadru, pa sam je posjećivao, a i ona bi dolazila u Pulu. I ja sam studirao ekonomiju. Nije mi trebao fakultet, ali mislio sam - nek’ se nađe. Prve dvije godine završio sam u Puli, treću i četvrtu u Rijeci, a zatim sam u Ljubljani upisao postdiplomski studij. I već dvadesetak godina ostao mi je još jedan ispit za položiti - nekakva Teorija reprodukcije - no možda je profesorica koja ga je predavala u međuvremenu i napustila ovaj svijet. Poslije sam završio i višu trenersku školu u Beogradu, ali nikad se nisam bavio pedagoškim ili trenerskim poslom.

- Oženio sam se 1975. Kojeg datuma? Tko će znati! Znam da je bila 1975., jer je to bilo godinu prije mog odlaska u profesionalce - nastavlja Parlov. - Vjenčali smo se u Vijećnici u Opatiji, a svadba je bila u restoranu mog kuma. Pjevali su nam Radojka Šverko i Mišo Kovač. Sjećam se Miše koji je u mikrofon sipao: “Odvest ću te na vjenčanje, ljubavi moja...”. A 1976. rodila nam se kći Mira. Dobila je ime po mojoj majci. Bojao sam se da u Puli nešto ne krene po zlu, pa sam suprugu poslao u bolnicu u Zagreb. Kad su mi javili da sam dobio kći, bio sam presretan. Nisam žalio što nije muško. Bilo mi je važno da je sve u redu, da je živa i zdrava, a kad sam je prvi put uzao u naručje, osjetio sam silan ponos i sreću.

Nisam se nikad previše bavio ni Mirom ni našim sinom Matkom, ali uvijek sam ih veoma volio. Supruga je bila ta koja je išla u školu, na roditeljske sastanke, kojoj su se povjeravali. Ako su nešto trebali, pitali su majku, a ako bi im ona to dopustila, značilo bi da je to u redu. Mama ipak najbolje zna. Danas je Mira svoj čovjek. Završila je studij talijanskog i engleskog u Trstu i preko ljeta otišla je u London. Matko ide u ekonomsku školu, imao je mnogo uspjeha u tae-kwon-dou, a sada se bavi nogometom...

Apolitičan tip

No Mate Parlov priznaje da o svemu ostalome vrlo malo zna. Ne zna imaju li njegova djeca nekoga koga vole, kako taj ili ta izgledaju, koji su im strahovi, o čemu razmišljaju, što vole... Godine su neke relacije i neke tanane niti zalelujale. Prošle su 33 godine otkako je Mate Parlov dobio svoju prvu Zlatnu rukavicu, a novine su pisale da je to lutka za Lauru. Nema više lutaka, a svoj odnos sa suprugom slikovito opisuje kao televizor bez slike i tona. Uostalom, teško da i imaju vremena za sliku i ton, jer već godinama boksačka legenda dolazi kući u sitne sate, prespava, probudi se oko 13 sati, malo dovede u red i juri u kafić. A kad ga na večer zaključa, sjedne u svoj mercedes i krene u potragu za otvorenim gostionicama i društvom. Može on doći kući i ranije, kaže. Dapače, svjestan je da bi možda i trebao doći ranije. Ali što onda raditi? Sjediti sam kao ćuk, jer svi već spavaju, i piljiti u televizor? Ljepše je s prijateljima, uz koju čašicu, pjesmu, poneku recitaciju, a napamet zna sve pjesme Dobriše Cesarića, A.G. Matoša i Tina Ujevića...

Neki će reći da je čudak, ili još gore, da je “prolupao”, pa i dodati “nije ni čudo nakon svih udaraca koje je dobio u glavu”. No on se ne osvrće na okolinu. Tvrdi da je svoj i da živi u svom svijetu. A to u prijevodu znači: ne gleda televiziju, nije se okupao u moru više od 20 godina, a pred kućom mu je, ne zanima ga politika, jer je već prije 40 godina kao svoj životni moto uzeo Horacijevu mudru izreku - sretan je onaj koji daleko od politike svojim volovima obrađuje djedovske njive - ne može se sjetiti tko je predsjednik Sabora, ne pamti godišnjice braka, ne slavi ni svoj, pa tako ni tuđe rođendane, voli kratke viceve s porukom, a ne one koji se pričaju desetak minuta pa nakraju zaboravi kako je sve počelo, a za sebe kaže da je grubijan nježna srca i ljubavni ateist. No, uza sve te neobičnosti, u njegovu je društvu ugodno. Priča zanimljivo, šali se, prihvaća šalu i zapravo sugovornik nikad ne može biti sasvim siguran priča li sve to samo zato da bi se dobro zabavio ili je uistinu nemoguć i težak tip.

Kad smo mu rekli da njegova supruga mora biti posebna osoba kad sve to tolerira i trpi, on je odgovorio sasvim ozbiljno: “Naravno da je posebna. Pa koja bi normalna žena sa mnom izdržala dulje od pet dana, a da pritom ne izludi?”.

Diana Šetka


Objavljeno: 30-07-2008.





Klikni na sliku za uvećani prikaz.
Mate Parlov s kćerkicom Mirom i suprugom Laurom Boksački prvak sa sinom Matom





  SEVERINA Naši dani najveće sreće Naši dani najveće srećePogledajte fotografiju iz tiskanog izdanja Glorije splitske pjevačice i njezinog 5-mjesečnog sina Aleksandra
 
  CHRISTIAN BALE Bez supruge ne bih ništa postigao Bez supruge ne bih ništa postigaoBritanskog glumca nagle naravi smiriti može jedino Sibi Blažić, bivša manekenka bosanskih korijena...
 
  ISKLESANA TIJELA Deset najzgodnijih olimpijaca Deset najzgodnijih olimpijacaOsim sportskim rezultatima, plivači, hrvači i atletičari osvajaju i izgledom...
 
  SVEČANI SPEKTAKL Otvaranje Olimpijskih igara u Londonu Otvaranje Olimpijskih igara u LondonuU režiji oskarovca Dannyja Boylea sudjelovale su brojne zvijezde - McCartney, Beckham, Craig...
 
  LEJLA FILIPOVIĆ Nepogrešiv ukus modne ikone Nepogrešiv ukus modne ikone­­Prisjetimo se najboljih kombinacija u kojima je bivša missica zablistala na crvenom tepihu
 
  ŽUŽI JELINEK Slavna stilistica Žuži Jelinek svakog tjedna savjetuje čitateljice i dijeli s njima svoje bogato životno iskustvo