Na sjevernoj strani Splitskog poluotoka, u zaklonjenoj i plitkoj uvali Kaštelanskog zaljeva, smjestio se franjevački samostan na Poljudu. Ime Poljud dolazi od Iatinske riječi Paludes (močvare), jer je sve donedavno ovaj kraj obilovao vodama. Pod tim imenom spominje se već u oporuci priora Petra (IX. st.) koji zemljište u Poljudu (in Palade) ostavlja crkvi sv. Ivana. U tako pitomom krajoliku, gdje su sve donedavno rasli voćnjaci i vinogradi ispresjecani poljskim putovima, otkriveni su tragovi građevina iz antičkoga razdoblja. lz toga vremena u samostanskom se sklopu čuva nekoliko ulomaka. Iz I. St. poslije Krista je velika nadgrobna ploča ugradena u vanjski zid južne kapele koja spominje dekuriona (Senator kolonije) Gaja Orhivija Amemptu. Kasnoantički način gradnje otkriva se u dijelovima istočnog i južnog zida samostanskoga vrta, dok podrijetlo velikog kapitala u predvorju nije istraženo.

Na mjestu današnjeg samostana podigao je oko 1020. splitski nadbiskup Pavao crkvu Svete Marije Poljudske (S. Maria de Palude), koju s okolnim zemljištem u oporuci 1030. godine ostavlja svom ocu Prestanciju, splitskom prioru. Naslijedio ju je njegov sin Crni (Črni, Černe), takoder prior, a od njega sin Dabro, opat benediktinskoga samostana na Sustipanu. Od toga vremena crkvom i njezinim imanjem upravljaju benediktinci toga samostana.

U crkvi i samostanu sačuvalo se nekoliko različitih, ranosrednjovjekovnih kamenih ulomaka oltarne pregrade (ulomak stupa s kapitelom, greda s natpisom, dijelovi pluteja). Na luku ugrađenom iznad sakristijskih vrata stoji natpis: (MJ)HAELI ARCIHANGELI OCOATORIUM DO ADIUVANTE CONSTR(CTUM)/ Mihovilu arhanđelu ovaj oratorij sagrađen je uz Božju pomoć.

U XV. stoljeću sustipansku opatiju, crkvu i posjede na PoIjudu dobiva kao nadarbinu kardinal Bessarion (?, 1403.-1472.), učeni humanist, kolekcionar i zagovaratehj crkvenoga jedinstva. Upravo je on dozvolio franjevcima opservantima da uz zapuštenu crkvu i hospicij na Poljudu podignu samostan. Splitsko gradsko vijeće na svojoj sjednici 2. srpnja 1449. godine

dopustilo je franjevcima da mogu praviti peć za vapno i sjeći grmlje na Marjanu potrebno za gradnju samostana (facere posse unam calcariani in Monte Mergnani et in ipso monte incidendo ligna ad comburendum praedictain calcariam). To je početak gradnje crkve i samostana na Poljudu, koji su sagradeni zajedničkim nastojanjem redovnika, gradske vlasti, milodarima i prinosima građana i plemića.

Franjevačka crkva i samostan Uznesenja Blažene Djevice Marije na Poljudu najvrijednija su Gotičko-renesansna spomenička cjelina u

Splitu. Ne samo kao graditeljski sklop, koji je usprkos pregradnjama, preinakama i obnovama sačuvao dobrim dijelom svoj izvorni izgled, već i po kiparskom, slikarskom i knjižnom inventaru.

Nadgrobne ploče u samostanskome klaustru najveća su i najznačajnija zbirka renesansne sepulkralne plastike u Splitu.

Jednako je dragocjen i slikarski inventar od Santa Croceova prikaza sv. Dujma do Lottova portreta. U to humanističko ozračje nadomak turskih topova na Kliškoj tvrdavi uklapa se i knjižnica.

Nema sumnje da je poljudsko svetište u zaravnjenoj uvali nad kaštelanskim plićakom, uz antičke ruševine i starohrvatske temelje, tijekom povijesti bilo istinsko humanističko utočište I plodonosno vjersko središte u koje i danas dolaze podjednako vjernici i znalci starina s istovjetnom željom da se u njegovom samotnom prostoru, zaklonjenom mrkim čempresima, upoznaju s religioznim i umjetniëkim sadržajima koji se upravo ovdje prožimaju i dopunjuju.