Današnji datum: 9. kolovoza 2013.
Čovjek i njegova sjena
14. svibnja 2012.Predstavljena knjiga dra Ante Kovačevića "Čovjek i njegova sjena"
Za posjetitelje naših stranica donosimo ovdje recenziju knjige Sisačkog biskupa mons. Vlade Košića:
ISTINA ĆE VAS OSLOBODIT (lv 8, 32)
U ovom svom autobiografskom djelu dr. sc. Anto Kovačević iznosi svoja sjećanja i dokumente kojima riše svoja stajališta o događajima i ljudima iz vremena komunističke represije, koju je i sam osjetio na vlastitoj koži. Autoru se nameće pitanje: može li Hrvatska (još uvijek) provesti toliko potrebnu lustraciju? On priznaje: realno je to nemoguće, naime, da bi se donio takav zakon, trebala bi postojati homogena većina - tzv. kritična masa - zagovornika istoga na političkom polju. Ali, kaže, faktična lustracija je moguća. I to tako da onaj koji je tu ideološku (komunističku) represiju vršio, to prizna i zamoli za oprost, te da mu onaj koji je tu represiju trpio to i oprosti. Za to nudi upravo svoj primjer govoreći o susretu sa svojim bivšim progoniteljem, udbašem Željkom Kekićem, koji mu je priznao da gaje uhodio, špijunirao i progonio, a on mu je to oprostio. U ovom postupku autora zrcali se i veličina i snaga kršćanske poruke o opraštanju, koju doista može roditi samo vjera. Iz svih tih pojedinih autorovih sjećanja i razmišljanja razvija se pred očima čitatelja slika autoritarnog režima koji je nadzirao, optuživao i slao na robiju ljude samo zato što su bili kritički u razmišljanju svojom glavom, što su dovodili u pitanje neke komunističke stavove, što su jednom riječju bili domoljubi koji su željeli slobodu svome narodu.
Velika tema o kojoj raspravlja Anto Kovačević u ovoj knjizi je i hrvatska pomirba. Sigurno, nema napretka društvu kakvo je naše, hrvatsko, u kojem bi trajno egzistirala podjela na lijeve i desne, uvjetno rečeno, na partizane i ustaše. Pa ipak, premda je Domovinski rat ujedinio sve hrvatske domoljube, bez obzira na predznak i njihove ideološke stavove prije toga rata, pomirba - kako je autor zove - »na Tuđmanov način« nije moguća, ako se ne stvore pretpostavke koje nisu samo vanjska ugroženost nacije, nego raščišćavanje s prošlošću i izgradnja budućnosti na temeljima istine i pravde koji su priznati u prošlosti i koji vrijede i poštuju se u sadašnjosti.
U opisu kršenja ljudskog dostojanstva istaknuto mjesto imaju primjeri kako je bivši komunistički režim posezao za krajnje rafiniranim metodama pritisaka i ucjena. Sam način autorova uhićenja te saslušanja po noći, 18. listopada 1981., pa odvođenje u pritvor u Doboj, batine i neljudski postupci, o čemu pisac svjedoči, prikazuju pravu narav totalitarnog sustava u kojem su živjeli svi građani komunističke Jugoslavije. Budući daje potom trebalo Anti Kovačeviću konstruirati optužnicu, bila su nakon toga također po noći oteta i dvojica bečkih studenata, koji su poznavali Kovačevića, a koji su pod torturom morali dati svjedočanstva opterećujuća za optuženika. Oni su ipak, vrativši se poslije toga na studij u Beč, postupili po savjesti te su međunarodnim institucijama i austrijskim vlastima iznijeli kako ih je na takve izjave prisilila komunistička vlast u SFRJ. U te »svjedoke« tajna policija komunističke države (UDB-a) svojim ucjenama i metodama pritiska željela je ubrojiti i optuženikovu ženu Anastaziju i sestru Ivku, tražeći od njih da optuže svoga supruga odnosno brata. Njihove su izjave uistinu potresne i pokazuju svu svirepost i đavolsku narav toga sustava.
Autorov govor na sudu je logična obrana, ali pred sustavom koji se nije ravnao tom nego nekom »drugom logikom« u kojoj na prvom mjestu nisu bile istina i pravda, već lojalnost velikom vođi i bespogovorno prihvaćanje njegove volje. U tom govoru jasno se vidi kršćansko polazište utemeljeno na miroljubivosti i protivljenju svakoj mržnji. Anto Kovačević, bečki doktor filozofije, kao filozof promišlja tražeći odgovore na pitanja smisla vlasti te o odnosu vlasti i obrane prava pojedinca u državnom sustavu koji bi trebao štititi pojedinca. Pita se što je pravda, što sloboda, u čemu je pravo kritike, kakav je odnos vlasti i slobode pojedinca, razmatra što je zadaća pravosuđa. Zalaže se za ukidanje nasilja nad pojedincem u ime dobra zajednice. U svom govoru obrane Kovačević zagovara (još uvijek, dakako iz pragmatičnih razloga) demokraciju unutar socijalizma, ali već samo tumačenje tog pojma na drukčiji način negoli su ga shvaćali nositelji tadanje vlasti nije moglo dati željenog učinka.
Amnesty International proglasila je Antu Kovačevića »zatvorenikom savjesti« jer on nije zagovarao nasilje u svom zalaganju za promjenu (ili poboljšanje) državnog sustava, te jer je osuđen zbog svojih mišljenja i govora. Kazna mu je izrečena na blagdan sv. Ivana, 24. lipnja 1982. i glasila je: 8 i pol godina robije te konfiskacija imovine. Nakon žalbe kazna je smanjena na 6 godina, te je Anto Kovačević u zatvoru u Zenici bio do 1987. godine, dakle, do pred sam raspad Jugoslavije i dolazak stvarnih demokratskih promjena u hrvatskom društvu. Već se na neki način osjećao taj dah promjena, te je u tom smislu kažnjenik svoju robiju u zloglasnoj kaznionici u Zenici lakše podnosio, vjerujući u smisao svoje žrtve.
O samom životu u zatvoru Kovačević daje govoriti drugim kažnjenicima, čije izvode iz djela nakon provedene kazne donosi. To je zanimljivo, premda neočekivano jer čitatelj bi želio više čuti o iskustvima samoga autora, no tako se dobije dobra slika što je doista bio zenički zatvor, i to kroz duži period negoli što je u njemu boravio Anto Kovačević.
Međutim, i nakon izdržane kazne teror se nastavljao. Naime, za političke zatvorenike zatvor nije bio samo odsluženje kazne nego i mjesto preodgoja, što se nije trebalo svesti samo na vrijeme robije, nego se UDB-a brižno brinula da se taj proces nastavi. Uglavnom nasiljem i represivnim mjerama.
Kada čovjek čita ove stranice, ne može se ne zapitati kako to da još uvijek postoje zagovornici komunističkog sustava i njegovih zločina? Temeljni zaključak trebao bi biti: sam je komunizam bio u sebi zločinački sustav i stoga je počinio tolike zločine nad ljudima, brutalno gazeći njihova prava. Stoga ne bi smio postojati nitko pravedan i istinoljubiv u hrvatskom društvu tko bi to nijekao. Međutim, činjenica je da svi ti udbaši i graditelji bivšeg komunističkog poretka nisu nestali padom Berlinskog zida i nestankom komunizma u Europi. Oni su i dalje među nama. Shvatili su daje to vrijeme prošlo, ali oni se u sebi nisu promijenili, oni su se samo prilagodili novim okolnostima. Zato je nemoguće u hrvatskom društvu da bilo tko od tih ljudi odgovara, zato je nemoguće da se istražuju komunistički zločini i da se već jednom hrvatsko društvo očisti od tog zla. Čini se da su oni i dalje povezani, da jedni druge štite i pokušavaju se svim sredstvima održati na položajima blizu vlasti, bez obzira na predznak ovih ili onih vladajućih struktura, budući da tako računaju da će izbjeći bilo kakvu kaznenu odgovornost.
Za Crkvu međutim to i nije najvažnije pitanje. Crkvi nije stalo do ponovnih progona ljudi, već da se konačno prizna istina i definira pravedno stanje žrtava koje je za sobom ostavio komunistički sustav. Žrtve imaju pravo na svoje dostojanstvo, pa bile one i mrtve. A nažalost, žrtve komunizma broje se u tisućama, dapače u desecima tisuća pa i stotinama tisuća. Možda je društvo još uvijek nespremno pred tako velikim brojem ubijenih, progonjenih i obespravljenih obračunati se s tom prošlošću jer ona plaši, jer je njezina sablast tako velika da se mnogima čini nemogućim daje više nema. Mnogi još i danas šute o tim događajima jer se boje. Tim je više potrebno da - poput Ante Kovačevića - progovore oni koji su svjedoci tih tragičnih događaja. Jer samo će se istinom pobijediti laž, samo svjetlom nadvladat će se tama. Samo će hrabri, kad njihov broj nadvisi broj uplašenih, promijeniti naš okoliš i očistiti ga od zadaha smrti koji je za sobom ostavio bauk komunizma.
To je moguće i to je potrebno, za to su ginuli toliki naši najbolji hrvatski sinovi i kćeri, za to smo se i mi danas dužni boriti i u toj se borbi ne umoriti.
Hvala stoga Anti Kovačeviću na ovim svjedočanstvima koja su najbolji način da se istina ne zaboravi i da se svjetlom pobijedi tama.
U Sisku, na Drugu korizmenu nedjelju 2012.
+ Vlado Košić, biskup sisački
