music

Ubrzo nakon osnivačke skupštine, 26. travnja 1911. godine, igrači Građanskog odigrali su 21. svibnja prvu javnu utakmicu protiv rezervne momčadi HAŠK-a. Utakmica je održana na srednjoškolskom igralištu Elipsa, iza današnje zgrade muzeja "Mimara". Prvu pobjedu nogometaši Građanskog izborili su 25. lipnja, igrajući također na srednjoškolskom igralištu zvanom "Elipsa", kada su svladali nogometaše Croatije sa 6:1. Igrači Građanskog trenirali su inače na igralištu u Tuškancu, u neposrednoj blizini gradskog vodovodnog rezervoara, gdje se gotovo svakodnevno iza 14 sati okupljalo i preko trideset igrača. Da će klub kasnije imati mnogobrojnu publiku, moglo se već tada vidjeti po mnogim znatiželjnicima koji su dolazili promatrati treninge svojih budućih ljubimaca. U početku su igrači Građanskog redovito trenirali na tuškancu, a utakmice kao domaćini igrali na srednjoškolskom igralištu, sve dok nakon Prvog svjetskog rata nisu dobili svoj teren na prostoru kraj današnjeg Autobusnog kolodvora, u blizini željezničke radionice. Tako je bilo do 19.listopada 1924. godine., kada je svečano otvoreno novo igralište Građanskog u Kupskoj ulici, utakmicom dviju prijateljskih hrvatskih momčadi, Građanskog i sarajevskog SAŠK-a, koja je završila 2:1 pobjedom Građanskog. Igralište je otvorio vođa hrvatskog naroda i predsjednik HSS-a Stjepan Radić, u nazočnosti velikog broja gledatelja i članova uprave Građanskog na čelu s predsjednikom Leonardom Grivičićem, a blagoslovio ga je župnik crkve svetkog Marka, monsinjor Svetozar Rittig. Od tada pa sve do završetka Drugog svjetskog rata, Građanski je svoje utakmice u Zagrebu uglavnom igrao na svom lijepom, pravom nogometom igralištu bez atletske staze, na kojem je kontakt s publikom bio mnogo neposredniji. Svoje najslavnije godine Građanski je ispisao na tom terenu, na njemu su se "rodili" i njegovi sjajni juniori Branko Zebec, Vladimir Čonč, Ivica Ožegović, Branko Režek, Zlatko Bučar i mnogi drugi kasnije vrsni nogometaši. Igralište Građanskog bilo je od 1945. do 1948. godine i domaći teren Dinama, što je također jedan od dokaza kontinuiteta plavog kluba, koji govori da poslijeratna zagrebačka nogometna publika nije slučajno prišla Dinamu i da ga je smatrala nasljednikom Građanskog.

Svoju prvu službenu utakmicu kao NK Dinamo, klub je odigrao 23. lipnja 1945. godine, a gdje drugdje nego na igralištu Građanskog u Kupskoj ulici. Prvi dinamovci trenirali su isprva na igralištu ZET-a kraj tramvajske remize na Trešnjavci, zatim na starom purgerskom terenu, a u sezoni 1947./48. na igralištu Metalca, prijašnje Šparte, gdje je danas parkiralište hotela "Panorama".

Purgersko tam, Željezničarevo tam, Concordijino samo malo dalje. HAŠK-ovo, daleko. mali izlet. U novom poretku, Haškov "kokošinjac" (kako su ga zvali igrači) je samo za internu upotrebu. A, onda, '48. Opet Maksimir. Dignut je stadion. Do tada je bio samo jedan u Zagrebu, sokolski, na Sveticama (30 tisuća ljudi, najveći u ondašnjoj državi). U jednom plamenu, za rata, dignut u zrak.

Na terenima Haška, novo veleigralište. U obliku potkove, s otvorenjem na sjeveru. Stube je podržavao beton, pruće. Bilo je dobrovoljnih radova. Mala tribina.

I, za oči Zagrepčana, senzacija - trava. Ne engleska, domaća, na teškoj ilovači. I, u prvoj kiši, jedva moguća za igranje.

Prvu utakmicu na novom igralištu dinamovci, tadašnji aktualni prvaci države, odigrali su 19. rujna 1948. godine u Maksimiru pred 40.000 gledatelja. Srušen je san utakmica Zagreba i Madrida (15.000), Građanskog i Nagyvarada (20.000), Dinama i Partizana (30.000). 2-1 pobjeda protiv Partizana. Na tom će stadionu biti postrojena i sama "Europa". Na tom će stadionu ponovno zaigrati Hrvatska. Bit će Maksimir duša hrvatskog športa. Nogometa, posebice.

No, stadion, iako je primao toliki proj ljudi, svojim izgledom ni izdaleka nije bio dostojan tradicije i ugleda kluba i zagrebačkog nogometa, pa ga je trebalo dalje proširivati i nadograđivati. Zbog nedostatka novca (ali i nekih drugih razloga) to je bilo veoma mukotrpno. Zahvaljujući samo velikoj pomoći i potpori bivšeg zaslužnog zagrebačkog gradonačelnika Vjekoslava Holjevca te upornom radu Otte Hofmana, Rudolfa Sabljaka i Stanislava Tkaleca stadion se desetljećima krpao, nadograđivao i proširivao.

U njegovoj gradnji sudjelovali su vrhunski zagrebački arhitekti s Arhitektonskog fakulteta prof. Vladimir Turina, prof. Eugen Erlich, ing. Franjo Neidhart i ing. Božidar Tukeš, ali objekt nikada nije potpuno završen. Čak ni uoči Univerzijade 1987. godine., ponovno zbog nedostatka financijskih sredstava nije iskorištena prilika da Gradski stadion konačno postane zaokružena cjelina.

Zagreb je konačno po uzoru na sve europske metropole trebao 2000-tih dobiti pravi nogometni stadion, zaokruženu cjelinu s modernim tribinama i udobnim sjedalicama na zapadnoj, istočnoj i sjevernoj tribini. Stadion samo za nogomet. Projekte za rekonstrukciju koja se trebala dogoditi izgradili su ponovno profesori zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta, ovaj put prof. dr. Nikola Filipović i prof. Branko Kincl. Nakon završetka radova, Gradski stadion u Maksimiru trebao je odgovarati svim strogim propisima FIFE i UEFE.

Ali, ponovno nedostatkom kapitala i/ili htjenja Gradski stadion, koji je u vlasništvu grada, nije dovršen. Od 2000. godine stali su radovi na projektu Maksimir, nekoliko puta gradonačelnik Zagreba, Milan Bandić, spominjao je raspisivanje referenduma. Čak je napravljen novi projekt završetka stadiona od tvrte Alpine-Bau i projekt za Euro 2012, ali pogodite, ni to nije zaživjelo. U zadnjih nekoliko godina aktualno pitanje postalo je dali obnoviti Maksimirski stadion ili izgraditi novi na drugoj lokaciji (Kajzerica). O ovoj temi također je napravljen projekt "plavog vulkana" i stadiona na Kajzerici.

Konačno, nakon završetka sezone 2010./11. klub je (uz pomoć Grada) počeo obnavljanje stadiona. Promijenio se travnjak, postavljen je novi drenažni sustav, sustav grijanja terena, postavljene su nove sjedalice (smanjen kapacitet na cca. 35.000), nove klupe za igrače te druge manje preinake. U planu je i otvaranje velikog fan shopa između sjeverne i zapadne tribine, te veliko preuređenje poslovnih prostora unutar sjeverne tribine.