Unatoč Bersinim nastojanjima Oganj nije praizveden u Beču, nego je prvi put uprizoren u Kraljevskom zemaljskom hrvatskom kazalištu u Zagrebu. Praizvedba se pripremala s najvećom pomnjom, orkestar je bio znatno pojačan, dekoracije su bile iz bečkog ateljea Blaschke&Co. Sve je učinjeno kako bi se kazalište dostojno predstavilo mnogobrojnim stranim stručnjacima, koji su došli na praizvedbu. Dirigirao je Milan Zuna (1881-1960), češki dirigent i violinist koji je u Zagrebu djelovao od 1909. do 1912. kao dirigent Opere i simfonijskih koncerata. Redatelj je bio Ivo pl. Raić (1881-1931), glumac, dramski i operni redatelj velikog znanja i iskustva te istančana ukusa koji je znatno pridonio razvoju operne režije. Glavne su uloge pjevali vodeći zagrebački operni prvaci: sjajan dramski sopran Mira Korošec (1882-1963) Lenku, zacijelo najveći hrvatski dramski bariton međunarodnog ugleda Marko Vušković (1877-1960) Hellwinga i veliki dramski tenor, u Zagrebu omiljeni „Jazbec“, Stanislav Jastrzebski (1879-1921) Roberta. Pastor je bio češki bas Rudolf Kaulfus, a mali Hellwingov sin, buduća prvakinja berlinske Opere Ljubica Oblak (kasnije udana Strozzi).
Opera je postigla iznimno velik uspjeh. Bersa je nakon svakoga čina nebrojeno puta pozivan pred zastor. Nazočni su bili izvjestitelji zagrebačkih novina Hrvatski pokret, Narodne novine, Hrvatska sloboda, Agramer Tagblatt, Agramer Zeitung, Novosti, Obzor i Hrvatsko pravo, splitskog Našeg jedinstva, bečkih Neues Wiener Tagblatt i Neue Freie Presse, budimpeštanskih Pester Lloyd i Magyar Hirlap te ljubljanskog Jutra. Toliko puta citirana muzika strojeva iz trećega čina bila je apsolutna novost za zagrebačku glazbenu sredinu, i ne samo za nju. Podsjetimo se da je Pacific 231 Arthura Honeggera (1892-1955) nastao mnogo kasnije – 1923., a Ljevaonica željeza, izvorno završni stavak baletne suite Čelik ruskoga skladatelja Aleksandra Mosolova (1900-1973) praizvedena je 1927. godine. Bersa je svoje oduševljenje praizvedbom izrazio pismom zahvale čiji faksimil donosimo u nastavku.
Bio je to veliki dan u povijesti hrvatske glazbe. Dogodilo se nešto novo. Nije samo muzika strojeva bila novost. Nova je bila, tada u našim operama nepoznata, majstorska Bersina instrumentacija, a i posve nova tema, problematika industrijskog doba, doduše smještena u njegovu vrlo ranu fazu, u kojoj je pojam stroja povezan s pojmom zla. Mnogobrojni kritičari ocijenili su praizvedbu Ognja kao događaj, istaknuli njegov „na skroz moderan, u operi dosad neiscrpljen sujet i glazbu koja mu se posvema prilagodjuje kao i izvedbu bez prigovora“. Slavni Antun Gustav Matoš (1873-1914) posvetio mu je 13. siječnja u Hrvatskoj slobodi vrlo dug osvrt sa zanimljivim zapažanjima. Iznijet ćemo samo neka.
Kao literat Matoš najviše pozornosti upućuje prema libretu i piše: „Kako se vidi, cieli libretto je karikirani Hauptmann i Ibsen. Hauptmann: radnici, tvornica; Ibsen: simbolski točak, drama savjesti, dragovoljna smrt sbog tudjega grieha. Robert je tu Rebeka West – ne varam li se u brzini u imenu. S radnicima se u librettu špekulira na socijaliste i demokrate, s Ibsenom na moderniste i intelektualce, sa dječicom i krisbaumom na švabske purgare i familijarne sentimentalce. Meni je kao Hrvatu sve to tudje, tako strašno tudje, da bi mi pokvarilo najbolju muziku. Napokon, zašto se ta opera zove baš Oganj?“
Konstatirajući da je prijevod libreta užasan Matoš se u nastavku osvrće na glazbu i piše: „Bersa se u tom tekstu našao pred silnim potežkoćama. Uz glasbeno slikanje božićnog idiličnog osjećanja, dječije i narodne božićne molitve i ljubavnog tepanja morao je pronalaziti tonove za težke duševne bolove i za nove, moderne štimunge mučnog tvorničkog rada.“ Potanko razglabajući pojedine glazbene dijelove dodaje: „Glavna impresija opere je ta, da je briljantni orkestralni dio mnogo sjajniji no vokalni dio. Bersa je prije svega simfoničar. Ona orkestralna imitacija lutke, što pritisnuta pjeva, (II. čin) je nešto genijalno.“
Nakon tih oštroumnih zapažanja Matoš zaključuje: „Oganj je uspjeliji kao simfonija no kao opera. Neke partije (uvertira, pa cieli III. čin) su upravo nenadkriljivo orkestrirane, pored sve djelimične fragmentarnosti. Umjetnička vriednost Ognja je dakle neosporiva. To je ustvari prva UMJETNIČKA opera visokog i modernog stila, koju stvori Hrvat. Ali ta umjetnina na žalost nije hrvatska umjetnina i to bi joj bila najveća zamjerka. Muzika je doduše umjetnost internacionalna, ali nema dobre muzike, a da nije skroz nacionalna.“
Nakon pohvala odličnoj izvedbi Matoš završava esej riječima: Oganj je svakako sjajno simfonijsko djelo, a ne bude li imalo vani uspjeha, uviek će biti uspjelim i sjajnim pokušajem hrvatskog nenadanog talenta, koji nikad ne će imati lahke, jeftine, već samo osbiljne, težke, umjetničke uspjehe.“
Radnja opere događa se u ljevaonici željeza u malome njemačkom industrijskom naselju u Thüringiji oko 1840. godine na Badnjak i Božić. Jednom, prije dvadeset i pet godina, stari Hellwing, otac sadašnjeg vlasnika ljevaonice, i Henrik Thoms, Robertov otac, zajedno su podignuli rudnik. Hellwing je uložio kapital, a Thoms znanje. Izumio je ustavu i golem kotač. Kad se jedne nedjelje Thoms, na Hellwingovu zamolbu, spustio u utrobu stroja da popravi kvar, veliki se kotač iznenada pokrenuo i smrskao svojeg izumitelja. Događaju je slučajno bio nazočan Robert, tada dječačić. Bio je jedini svjedok ubojstva, ali sud mu nije povjerovao. Štoviše, proglasili su ga ludim i zatvorili u ludnicu. Robert nije zaboravio događaj i vratio se na mjesto zločina, spreman osvetiti se sinu onoga koji mu je ubio oca i uništio mladost.
Tu je i učiteljica Lenka u koju su zaljubljeni udovac Hellwing i Robert. Lenka poštuje Hellwinga i skrbi se za njegovo dvoje djece ali njezina ljubav pripada Robertu. Na Badnju večer Hellwing joj pokušava nataknuti zaručnički prsten jer se želi oženiti s njom. U međuvremenu je Robert saznao da mu je nadzornik pokojnoga gospodara na samrti ostavio nasljedstvo ali i priznanje da je na zapovijed staroga Hellwinga pokrenuo stroj. Robert priseže da će se osvetiti ubojičinu sinu. Najprije podrugljivo dobacuje Lenki kako će uskoro biti domaćica u Hellwingovu domu i zamjera joj prezriv odnos prema njemu. No Lenka nije njega izbjegavala zbog bijede i siromaštva, nego zbog njegova bijesa. Ljubav nadvlada predbacivanja i mladi joj se ljudi prepuštaju. U dramaturškom vrhuncu opere, duetu Roberta i Hellwinga, sučeljavaju se sin ubojice i sin ubijenog. Robert otkriva Hellwingu kako je njegov otac naredio nadzorniku neka pokrene stroj u vrijeme dok ga je Robertov otac popravljao.
Shvativši da mu je otac ubojica i svjestan da Robert neće odustati od osvete, Hellwing mu nudi sav imetak ako njihovo ime poštedi sramote. Robert je neumoljiv: iskupiti se može samo ako se sam baci pod kotač. Treći čin koji se događa u božićno jutro donosi katarzu. Hellwing je svjestan da mora otići u smrt pod kotač ako želi sprati sramotu s obiteljskog imena. Stroj iznenada počne raditi. Poznata muzika strojeva u neprekidnoj gradaciji pojačava dramatiku. Robert ne odustaje od osvete. Ali Lenka, koja je došla predosjećajući zlo, priznaje mu da voli samo njega, i u ime te ljubavi moli ga da odustane od osvete. Kad shvati da je voljen, on oprašta. Hellwing spaja njihove ruke i privija na grudi svoju djecu.
Blagoje (Benito) Bersa rođen je 21. prosinca 1873. u Dubrovniku. Prema Hrvatskome biografskom leksikonu obitelj potječe iz Branika kod Nove Gorice i zvala se Birsa. Majka mu je Filomena iz dalmatinskog ogranka znamenite firentinske obitelji Medici. Obitelj Bersa dobila je 1839. plemićki naslov. Bersin otac Ivan bio je pravnik i službovao u Dubrovniku i Zadru, a glazbom se bavio amaterski, svirao je violinu. Bersu je najprije privukla književnost, napisao je nekoliko kasnije uništenih drama. Godine 1891./92. skladao je svoj prvi glazbenoscenski pokušaj – glazbeni intermezzo La serva padrona (Služavka gospodarica). Od 1893. do 1896. polazio je u Zagrebu školu Narodnog zemaljskog
glazbenog zavoda i učio kompoziciju kod Ivana pl. Zajca. Zatim je otišao na dalju izobrazbu na Konzervatorij u Beču i diplomirao 1899. godine.
Glazbenu je djelatnost počeo kao zborovođa Pjevačkih društava Trebević u Sarajevu i Zvonimir u Splitu, a zatim kao dirigent Gradskog kazališta u Grazu. Želio se zaposliti u Zagrebu, ali budući da nije našao zaposlenje, vratio se 1903. u Beč. Kad je osnovano osječko kazalište, došao je u Osijek utemeljiti operu. Ali, nije se mogao prilagoditi radu u tamošnjem kazalištu i nakon tri mjeseca opet se našao u Beču. Od 1904. do 1919. bio je umjetnički savjetnik nakladničke kuće Doblinger, za koju je redigirao i orkestrirao mnoga djela, među ostalima opere Eugena d' Alberta (1864-1932) U dolini i Mrtve oči. Godine 1919. teško je obolio i životario dok nije 1922. imenovan profesorom instrumentacije na novoosnovanoj Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Od 1924. bio je prvi pročelnik Odjela za kompoziciju. Umro je deset dana nakon šezdesetog rođendana poslije duge i teške bolesti, 1. siječnja 1934., tri dana nakon operacije žučnog kamenca koja je izazvala nepredviđene komplikacije.
Nakon studentskog bečkog razdoblja, a nešto prije nego što je dobio mjesto dirigenta u Grazu, Bersa je 1901. na libreto brata Josipa skladao tragičnu, dosad neizvedenu operu Jelka, svoj drugi glazbeno-scenski pokušaj, s temom tipično mediteranskog ljubavnog trokuta, verističku operu povremeno južnjačke raspjevanosti. Zatim ga je počela zaokupljati tema Zločina i kazne Dostojevskog, no Raskoljnikov je ostao njegova nedovršena životna preokupacija, iako je na njemu radio dvadeset godina. Kad je za drugoga boravka u Beču ovladao svim izražajnim sredstvima suvremene kompozicijske tehnike i oblikovao se u skladatelja modernog ukusa i načina mišljenja, počeo je skladati Oganj. Posredstvom Srećka Albinija (1869-1933), koji je tada također djelovao u Beču, došao je do libreta Alfreda Marije Willnera Der Eisenhammer. Willner (1859-1929) bio je poznati libretist toga doba, sam ili u suradnji pisao je libreta za Franza / Ferenca Lehára (1870-1948) i Lea Falla (1873-1925), a zajedno s Robertom Bodanzkyjem (1879-1923) napisao je Albiniju tekst za Baruna Trenka. Prema njegovu libretu nastao je i libreto Puccinijeve opere Lastavica.
Oduševljen sadržajem, Bersa je Oganj počeo skladati u lipnju 1905. u Zadru, a dovršio ga je u svibnju 1906. u Beču. Konačan izgled dao je partituri sljedeće godine kad je u njoj napravio neke preinake. Der Eisenhammer, koji dr. Gustav Šamšalović u svojemu Rječniku prevodi kao kovnica željeza, a u libretu koji je na hrvatski preveo Ferdo Živko Miler (1853-1917) naslovljen je kao Oganj, djelo je naturalističke estetske orijentacije sa socijalnim, lirskim i romantičnim primjesama. Efektan Willnerov libreto, pun snažnih dramskih zapleta i znalački gradiranih vrhunaca, s vješto izrađenim kontrastima i oštro ocrtanim likovima, pružao je Bersi sve što je želio: socijalnu dramu, ali bez snažnog socijalnog naboja, s mračnim nordijskim ugođajem ibsenovskih drama, ali s primjesom romantike, s dramatskim sadržajem koji ne završava tragično nego sretno, s wagnerovskim motivom iskupljenja putem ljubavi, samilosti ili žrtve čiste žene, s lirikom toplim bojama ocrtanoga božićnog prizora s djecom, u kojem je Bersa jednostavan do svjesne naivnosti.
Vrhunski poznavatelj kompozicijske tehnike i instrumentacije pod utjecajem njemačke glazbe i srednjoeuropskoga glazbenog idioma Bersa ipak nije mogao prikriti svoje mediteransko podrijetlo, koje se očituje u širokoj raspjevanoj melodici, nježnoj lirici prožetoj toplinom i mekoćom osjećaja. Bersini su radnici opisani na kasnoromantičarski način, i unatoč muzici strojeva, osnovno obilježje operi daje tipičan svijet stare romantične opere, svijet zločina koji traži osvetu, prognanog junaka kojega proglašavaju ludim, svijet neizbježnog ljubavnog zapleta i predsmrtnih priznanja. Njegova lijepa poetična duša živi s učiteljicom Lenkom. Robert Thoms tipičan je romantičarski neshvaćeni junak, a Hellwing, negativac, koji na kraju spaja ruke svoje neuzvraćene ljubavi, Lenke, i svojega ljutog protivnika Roberta. Zanos ljubavnog dueta, slavenska elegičnost i dramatski dijalog Roberta i Hellwinga neki su od polova Bersine umjetnosti u Ognju. Kroz djelo se provlače wagnerijanski lajtmotivi očeve smrti, osvete, mržnje, stroja, ljubavi, rada i veristička emfatičnost. Djelo je kozmopolitskoga karaktera, s malo elemenata specifično nacionalnog, što proizlazi iz nespornog utjecaja wagnerizma i verizma, ali je u svakom pogledu majstorski razrađeno i dostiže razinu tadašnje najbolje europske operne produkcije. U svojoj je strukturi sinteza opere i glazbene drame.
Svojim opusom Bersa je otvorio put hrvatskoj glazbenoj moderni. Na kraju Zajčeva razdoblja, kada je, kako pravilno primjećuje Marija Kuntarić u svojoj diplomskoj radnji o skladatelju iz 1953. godine, „prijetila opasnost da se sva naša kompozitorska produkcija ne izrodi u diletantizam“, svojom je tehničkom spremom, a osobito instrumentacijom podignuo našu glazbu na europsku razinu.
Kao skladatelj, Bersa je programni glazbenik, više lirik nego dramatik, i svoja je najbolja ostvarenja dao na stranicama, na kojima prevladavaju lirska raspoloženja, osobito na području solo pjesme. Antologijska je njegova popijevka Seh duš dan (1918) na tekst Vladimira Nazora (1876-1949). Simfonijska pjesma Sunčana polja iz 1919. prema skladatelju Milu Cipri (1906-1985) „prva je hrvatska orkestralna skladba suvremenog europskog formata“. Valja spomenuti još nekoliko Bersinih djela: za orkestar Dramatsku ouverturu, Idilu, Capriccio-Scherzo i Sablasti; za glasovir: Po načinu starih - Airs de ballet, Tri pejsaža za zbor uz pratnju komornog sastava i komično-fantastičnu operu Postolar od Delfta.
U godini praizvedbe, 1911., Oganj se u Zagrebu izveo deset puta, a zagrebačka Opera predstavila ga je na gostovanju u Dubrovniku, Splitu i Sarajevu. Djelo je objavljeno kod nakladnika Doblingera. Deset godina poslije, 12. veljače 1921. Oganj je u repertoar uvrstilo Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku. Zagrebačka Opera nanovo ga je uvježbala 9. ožujka 1935. u novome prijevodu Aleksandra Biničkog pod ravnanjem Lovre pl. Matačića u režiji Tita Strozzija i scenografiji Sergija Glumca. Opet je podjela uloga bila prvorazredna: Roberta je pjevao Pavao Marion Vlahović, Lenku Zinka Kunc, Hellwinga Pajo Grba. Tada ga je zagrebačka Opera ponovno izvela na gostovanju u Splitu.
I onda je Oganj pao u zaborav. U međuvremenu je 1961. nastala tonska snimka Radio Zagreba, za koju je djelo priredio tadašnji urednik Redakcije ozbiljne glazbe Zvonimir Bradić (1904-1997). On je proveo znatnu glazbenu i tekstualnu adaptaciju i redukciju, te izbacio sve prizore eksplicitno povezane s Božićem. Vrsni interpreti bili su Branka Stilinović, Zvonimir Prelčec, Frano Lovrić i Drago Bernardić uz zbor i orkestar zagrebačke Opere. Dirigirao je Nikša Bareza. U toj glazbenoj izvedbi opera je u režiji Daniela Marušića 1987. i televizijski snimljena. U povodu stote obljetnice Bersina rođenja u sklopu Dana hrvatske glazbe 18. prosinca 1973. priređen je koncert sa skladateljevim djelima, na kojemu su izvedeni i odlomci iz opere Oganj. Pjevali su Blaženka Milić, Viktor Bušljeta i Vladimir Ruždjak uz Zagrebačku filharmoniju pod ravnanjem Borisa Papandopula.
Zagrebačka Opera ponovno je djelo uvrstila u repertoar 24. svibnja 2003. godine, ovoga puta na njemačkom izvorniku. Dirigirao je Zoran Juranić, režirao Božidar Violić, antologijsku scenografiju priredio je Ivo Knezović, a kostime Diana Kosec-Bourek. Glavne su uloge pjevali Tomislav Bekić, Cvetan Stojanovski, Zorica Antonić i Bratislav Jatić.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 2. siječnja 2011.
