Ja sam crvena krpa za ovdašnje desničare i neke ljevičare, ali zbog toga ne namjeravam prestati govoriti. Moji stavovi su jasni jer ih javno objavljujem i ne skrivam, što smeta mnogima u ovoj zemlji, koji su navikli govoriti tako da ništa ne kažu. Međutim, bilo bi zanimljivo napraviti eksperiment kada bi ispod mojih stavova potpisali nekog drugog, garantiram da to ne bi izazvalo skoro nikakav efekt. Stvar je u tome da se Hrvatska mora priviknuti na drukčija mišljenja jer to je karakteristika demokratskih država, a ja želim živjeti isključivo u takvoj Hrvatskoj“, smirenim glasom je objasnio Dejan Jović, glavni analitičar predsjednika Ive Josipovića, tijekom jednosatnog razgovora koji smo vodili prije nekoliko dana.

Upoznali smo se prije točno trideset godina, u ožujku 1984. u redakciji Poleta, i dojam je kako se Jović nije puno promijenio. Već tada je imao reputaciju ozbiljnog 16-godišnjaka s izrazitim političkim interesima, angažiranog u tadašnjoj Socijalističkoj omadini. Tri desetljeća kasnije, Jović je profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i nositelj doktorata s prestižnog London School of Economics, ali i jedan od najkritiziranijih likova u hrvatskom političkom životu.

Momački tekstovi

Jovićev ulazak u novinarstvo bio je slučajan. Polet je početkom osamdesetih bio (u tadašnjim prilikama) avangardan tjednik koji je izdavao Savez socijalstičke omladine Hrvatske. Negdje sredinom 1983. urednici Srđan Španović i Goran Litvan su počeli obilaziti tadašnje srednje škole u potrazi za suradnicima, i na jednom sastanku zapazili su kako mi je ovih dana ispričao Litvan „klinca koji je bio puno ozbiljniji od svojih vršnjaka“. Bio je to Dejan Jović, koji je pokazao interes za žurnalizmom, i ubrzo je kod Litvana postao novinar u unutarnjoj politici. Njegov prvi šef tvrdi kako je Jović bio perspektivan novinar:

„Pisao je vrlo ozbilje tekstove za dečka od 15-16 godina, i zato je napredovao,a ne zbog politike. Mogao je biti predsjednik omladine, ali da nije znao pisati, ne bih objavio nijedan njegov članak, međutim Jović je to radio prilično dobro. Mislim da ga je u politiku uveo Stipe Orešković, tadašnji predsjednik SSOH, ali u to vrijeme sam otišao iz Poleta, i izgubili smo kontakte“, sjetio se Goran Litvan, koji je izvršni urednik Lidera.

Orešković je kumovao i prvom političkom padu Dejana Jovića. U unutarpartijskim sukobu između frakcija koje su 1986. vodili Mika Špiljak i Stipe Šuvar, Republička konferencija omladine smijenila je Oreškovića, Jovića, glavnog urednika Mladena Babuna i još četvoricu, pod otužbom da su željeli preuzeti vlast.

Dejan Jović i sada tvrdi kako su optužbe protiv Šuvara povijesni falsfikati, a bivšeg ideologa hrvatskih komunista opisuje kao : "Ima mnogo ljudi koji upravo Šuvara optužuju da je uvodio represiju - a on je bio čovjek ideja, a ne represije".

Posljednjih desetak godina, kritike na njegov račun su raznovrsne, pa čak i originalne, od toga da je jugoslaven i velikosrbin, preko toga da je četnike proglasio antifašistima (što je teško zamislivo budući je svjetonazorski šuvarovac, dakle, ljevičar) pa do optužbi kako je britanski agent.

S vremenom je počeo s ironijom komentirati prvu vrstu optužbi, tako da je u prosincu 2011. na faceboku napisao: “Piše Ivkošić u Večernjaku da sam veliki velikosrbin. Ja mislim da su njemu u velikom strahu velike oči“ .

Što se tiče povezivanja četnika s antifašistima, kratko odgovara „to nikada nisam napisao“.

Identična reakcija dolazi i iz Predsjedničkog ureda, odakle tvrde kako Josipović u potpunosti podržava Dejana Jovića, iako se ponekad ne slaže s njegovim stavovima, poput nedavnog prema kojem Europska unija treba sniziti kriterija za primanje zemalja Zapadnog Balkana. Josipović nije sklon spuštanju kriterija, ali podržava pravo svojega analitičara na iznošenje autonomnih ocjena i prijedloga. Na Pantovčaku su, zapravo, sigurni da napadi sadrže popriličnu dozu jedva prikrivenog šovinizma:

„Budimo potpuno iskreni, njegovim kritičarima u prvom redu smeta to što je Dejan Jović po nacionalnosti Srbin. Što se tiče njegovih stavova, oni su potpuno legitimni čak i ako se ne slažemo s njima jer, a što je posao savjetnika i analitičara, nego iznositi prijedloge i ideje“, stav je Ureda predsjednika Republike.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista