RIJEKA Da je netko neupućen prošle nedjelje stigao u Maksimir u posljednjim trenucima utakmice, vjerojatno bi pomislio kako su navijači na južnoj tribini ti koji slave veliku pobjedu u derbiju. Dugo se nakon posljednjeg sučevog znaka »Dinamovim« stadionom mogla čuti pjesma navijača »Rijeke«.

Bila je to pjesma koja pokazuje da prosječni navijači »Rijeke« još uvijek vjeruje da je naslov prvaka dostižan cilj unatoč bolnom porazu od izravnog konkuretna.

Nije taj ponosni navijač »Rijeke« nepopravljivi optimist samo zato jer je u svojoj navijačkoj karijeri navikao na batine, teška razočarenja (s izuzetkom posljednjih nekoliko sezona) i neispunjena obećanja. Neće prosječni navijač »bijelih« odustati od svojega kluba ni ako »Rijeka« ove sezone ne postane prvak, ali prvi put u povijesti traži od svojih igrača i trenera da vjeruju ma koliko to vjerovanje bilo sagrađeno na klimavim temeljima. Nakon maksimirskog derbija se, međutim, nameće jedno drugo pitanje: vjeruju li u isti cilj igrači i treneri »Rijeke«?

Potpaljene ambicije

Povijest neuspješnih »Rijekinih« pohoda na naslov uči da je nerijetko nedostajalo ono malo da se »bijeli« popnu na tron. Naravno, uvijek se sve može svesti na priču o igračkoj kvaliteti i činjenicu da su rivali imali jaču »logistiku«. No, je li to baš samo tako? Naravno da nije! »Rijeci« je ponekad najviše nedostajao pobjednički mentalitet kojega nije lako izgraditi.

 Damir Mišković i njegovi suradnici svjesno su ove zime potpalili priču o borbi za naslov prvaka, neovisno o tome što su i sami svjesni da kontra sebe imaju još uvijek kvalitetnijeg, financijski i igrački moćnijeg suparnika. Bodovna razlika na ljestvici, brojnim aferama načeti »Dinamo«, ali i činjenica da je vrijeme da »Rijeka« vrlo jasno počne artikulirati svoje ciljeve u hrvatskom nogometu su očito prevladali i Mišković je postao prvi predsjednik »Rijeke« koji je vrlo jasno poručio: želimo biti najbolji u prvenstvu!

 Jasno je da je put do tog cilja dalek i nije posut ružinim laticama, ali nužno je početi mijenjati mentalitete da bi »Rijeka« jednoga dana doista postala prvak. Navijači su, ma koliko duboko u njima čučao crv sumnje, počeli to shvaćati, no opet, pravo je pitanje: shvaćaju li to igrači i trener »Rijeke«?

Strah od letenja

Igrači »Rijeke« pokleknuli su u Maksimiru pod teretom pritiska borbe za titulu i to je zaključak koji se neminovno nameće nakon derbija. Momčad koja je u prvome poluvremenu u očima modrih zvijezdi probudila strah, u nastavku se povukla čim je namirisla krv i shvatila da stvarno može nešto napraviti. »Bijeli« su ustuknuli pred povijesnom prilikom, nisu smogli snage dotući protivnika koji je počeo bojažljivo pogledavati u kut ringa čekajući da netko baci ručnik. Naravno da se nakon svega trener Matjaž Kek očekivano našao na meti kritika.

Treneri su uvijek krivi kada iz igrača koji su na raspolaganju ne izvuku maksimum ili kada dođe do velikog razmimoilaženja između onoga što je najavljeno i onoga što je ostvareno na travnjaku. Kek je morao biti spreman na kritike u onom trenutku kada je ove zime bespogovorno prihvatio naglašene klupske ciljeve. Sve to ne znači da ga treba smijeniti, niti se itko tko je imao prilike pobliže pratiti njegov rad posljednjih godina na riječkoj klupi zalaže za takvo nešto. Kek je za svojega riječkog mandata napravio toliko toga dobroga da je zaslužio kredit i pravo na slab dan kojega je nedvojbeno imao u Maksimiru.

Stav prvaka

Međutim, Kek i njegovi suradnici moraju početi mijenjati način igre čime se izravno mijenja i pristup utakmicama. »Rijekina« momčad mora u svakoj utakmici zauzeti »šampionski gard«, pokazati i u Osijeku, i u Koprivnici, ali i u Maksimiru da je pretedent na naslov prvaka, a ne momčad koja će pobrati sa stola ono što je drugima ispalo iz tanjura.

Ništa još nije izgubljeno, ali isključivo pod uvjetom da bitka za naslov prvaka nije izgubljena u svijesti stanovnika bijele svlačionice.