Polazna | Projekti | Bogatstvo Različitosti | Izveštaji obilazaka sela | Obilazak sela Poljana (Požarevac) i Miroč (Majdanpek) 25.04.2012. godine

Obilazak sela Poljana (Požarevac) i Miroč (Majdanpek) 25.04.2012. godine

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Obilazak sela Poljana (Požarevac) i Miroč (Majdanpek) 25.04.2012. godine

U sredu, 25.04.2012. godine smo po utvrdjenom rasporedu poseta krenuli u obilazak sela Poljana, u opštini Požarevac, a u drugom delu dana obišli i selo Miroč, koje pripada teritoriji opštine Majdanpek.

 

Na put je krenuo radni tim  u sastavu: Milan Ivanković (Ministarstvo poljoprivrede, trgovine, šumarstva i vodoprivrede), Ivana Avramov-Bjelica (Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja), Vesna Stanulov (Zavod za zaštitu kulture grada Novog Sada), Dejan Crnomarković (Turistička organizacija Srbije), Dragan Bosnić (novinar i fotograf “Naše Srbije”), Željko Dulić (kamerman), Biljana Marčeta i Ana Lazarević (Klaster „Istar 21“) .

Predstavnici Turističke organizacije Požarevac (Dejan Savić, direktor i saradnici Nena Vujisić i Vasilije Baldić) dočekali su nas u svojim prostorijama i upoznali sa turističkim prilikama u samoj opštini i selima u okolini, kao i sa programom posete selu Poljana koja je usledila. U obilazak nas je poveo Vasilije Baldić, a u centru sela, kod  Doma kulture, sačekali su nas meštani: žene iz Etno-sekcije pri lokalnom KUD-u i mladja ekipa članova folklora uz dobrodošlicu koju su nam poželeli solju, pogačom, domaćom rakijom i slatkom od jagoda i dunja,

Obilazak sela smo nastavili posetom Osnovnoj školi “Miloš Savić” gde su nam se predstavili direktor škole Slaviša Radovanović, profesor francuskog, predstavnici Mesne zajednice, Etno-sekcije, predsednik KUD-a, Bogoljub Jović, Dejan Srejić  i Goran Radovanović, Osmogodišnja škola, čije je sedište u selu Lučica, osnovana je 1869. godine,  a ima ogranke u tri sela, broji 337 učenika (od kojih 131 u Poljani), 45 radnika, veroučitelja i jedno odeljenje predškolskog uzrasta. Zgrada i dvorište škole su besprekorno očuvani i održavani, ukrašeni fotografijama maturanata, profesora, likovnim radovima učenika, negovanim cvećem i zastakljenom postavkom-maketom stare naseobine na kojoj je nastalo selo.

U prostorijama Doma kulture, priredjen nam je doručak, koje su za ovu priliku pripremile članice etno-sekcije pri KUD-u “Mladost”, koje se bave očuvanjem tradicionalne i pripremom organske hrane. Na trpezi su bili servirani specijaliteti ovog kraja: gibanica, popara, zeljanica, kačamak, “krompir u kaputu”, pogača sa zeljem, pržene koprive, kiseli kupus i paprika iz turšije, domaće kiselo mleko, suvo meso, a od slatkiša -  vanilice, rolat s pekmezom, puslice, bakin kolač. Obrok izuzetno ukusan, a tek posle naše pohvale ove vredne žene su priznale da su višestruko nagradjivane za pripremu hrane i prezentovanje narodnog običaja “priprema slave” na takmičenjima sela u zemlji. Uz doručak smo saznali da je Poljana naseljena srpskim i vlaškim življem, da ima 2.300 stanovnika, da je seoska slava Spasovdan, da je kroz mesto prolazio carski drum, da je zemlja uvek bila bogata rudom-ugljem, a da rudnik lignita datira iz 1885.godine. Stanovništvo se pretežno bavi poljoprivredom, uzgajanjem pšenice, ovsa, raži, slabije voćarstvom (od skoro primenjuju tehniku guste sadnje) i vinogradarstvom (prave rakije od šljiva, loze i jabuka u domaćoj proizvodnji). Imaju fudbalski klub, ali tradicionalni sport koji pokušavaju da održe uz puno napora je konjarstvo.

Posetu selu smo nastavili obilaskom spomen česme iz 1933.godine, pored koje se održavaju paganski običaji, prvenstveno  „priveg”, u vreme ceremošnje oko Todorove subote, razgledanjem farme ovaca rase „Vitemberg”, koja se nalazi nadomak nasipa prema reci Moravi, a u povratku na istom putu, svratili smo do Konjičkog kluba koji je u Požarevcu osnovan 1892.godine pod nazivom „Knez Mihajlo”, a sekcija u Poljani funkcioniše od 1980. Zbog loših vremenskih uslova nismo imali prilike da vidimo grla u prostorijama kluba (zbrinuti su u dobrim štalama), ali su nam Dragiša Nikolić i Novica Andrejić koji brinu prvenstveno o njima govorili o teškoćama u tom sportu, ali i o nesebičnoj ljubavi i trudu koji ulažu da održe u dobroj formi 15 trkačkih konja – kasača, kao i da omoguće posetiocima da koriste sulke i gikove za trku konja.

Naša poslednja destinacija u selu Poljana, po kome je mesto i poznato je crkva Svetog Vaznesenja Gospodnjeg, izgradjena 1896. na temeljima spaljenog manastira Dobri lik iz XIV veka, koju su podigli Sinaiti. Do danas je u narodu zadržan naziv manastir Sestroljin, (a ne crkva, što ona zapravo jeste), poznat po legendi o sestri Jelici i „kučki” Pavlovici, sa još 4 manastira u okolini. To je već duže vreme parohijska crkva sela Poljana i Šljivovica, u kojoj predano i vredno služi sveštenik Radoslav Vukosavljević i svojom bogatom i interesantnom pričom vodi posetioce ovog hrama iz daleke prošlosti do današnjih dana mestima duž toka reke Morave, koja imaju posebnu priču. U okviru crkvene porte nalazi se parohijski dom, sportski teren sa binom, održavaju se Uskršnji etno-festival i Sestroljinski dani preobraženja, a u maloj, izdvojenoj crkvici postoji uredjena etno soba. U dvorištu crkve izložen je i čamac izvadjen iz Velike Morave, koji se koristio za jednokratnu upotrebu - prevoz gradjevinskog materijala do odredjenog mesta duž toka reke Morave, a procena je da je star preko 500 godina.

Obilazak sela Poljana završili smo u okvirima predvidjenog vremena za posetu i krenuli na put prema selu Miroč, u opštini Majdanpek.

Selo Miroč je smešteno u najzapadnijem delu Djerdapskog masiva, poznato po velikom broju ponora-pećina. U prostorijama MZ su nas dočekali i primili Staniša Kržanović, predsednik MZ i vlasnik restorana „Kod Miročanca”, Spasoje Jović, penzionisani matičar, hroničar ovog mesta, odličan poznavalac pčela i pčelinjih proizvoda, sekretar MZ i Gerasim Jovanović, predsednik IO MZ. S obzirom da nam jaka kiša nije dozvolila da šetamo selom, Spasoje Jović nam je nadahnuto govorio najpre o najmladjem selu u Istočnoj Srbiji, nastalom 1872. godine, koje je najveći broj stanovnika imalo 1961.godine – 570, a sada ima 420 stanovnika (poredjenja radi u Beču sada živi 280 meštana Miroča) o gotovo savršenoj prirodi, čistoj sredini, biljnim vrstama kojima obiluje planina Miroč na 500 m nadmorske visine (preko 1300 različitog bilja, uglavnom lekovitog), medju kojima je najpoznatije aronija, brusnica, borovnica, ginko i autohtona vrsta „mećija leska”, koje još ima samo na Tibetu. Pećina Gradašnica, ima najveći otvor i svodove u Srbiji, a Rakin ponor je najdublja pećina u Evropi. Lokalitet Kastel Gerulatis je vazdušna banja u kojoj je Trajan pripremao vojnike za borbe, a od lekovitog bilja koje tu uspeva su se pacijenti tri puta brže oporavljali, prvenstveno zbog izuzetnog pedološkog kvaliteta zemlje. U planovima meštana ovog sela je je da rekonstrukcijom stare škole obezbede 120 kreveta za rekreativnu nastavu predškolske i školske dece, kao i organizovanje ekoloških radionica.

Svakog prvog maja organizuju, ove godine 19. put „Jorgovan fest” u vreme cvetanja jorgovana, u znak budjenja proleća i vegetacije priredjuju dobro osmišljen kulturno-zabavni program. Ove godine je prijavljeno 11 ekipa iz cele Srbije za pripremu i degustaciju tradicionalnih kuhinja različitih krajeva zemlje, defile učesnika, revijalni program folklora, nadmetanje u viteškim igrama, sa oko 500 učesnika i 4.000 posetilaca. To je prilika da meštani iznesu na prodaju svoje nadaleko poznate proizvode – Miročki bareni sir i razne vrste meda.

Osim ovih proizvoda i prirodnih bogatstava zemlje, imaćete potpuno specifičan i prijatan osećaj da se „hranite vazduhom” šetajući kroz miročku šumu, a na 12 km od mesta se nalazi izvor-prirodno mrestilište pastrmke „Biderija”.

Potom smo posetili domaćinstvo Ljubinke Pavlović, koja ima 9 krava i od proizvodnje barenog sira izdržava svoju porodicu, kao i domaćinstvo Zorana Pavlovića, koje se bavi izdavanjem ležaja u privatnom smeštaju i nedavno je imalo u poseti prve turiste.

Ostaje nam da verujemo da je sve kao u priči naših domaćina ili da ćemo se nekom drugom prilikom sami uveriti u to.

Posetu smo završili u restoranu „Kod Miročanca” uz cremuš, paradajz, krastavce, ljutu papriku, kuvani sir „škripac”, dimljeni-bareni sir, proju, jagnjeću sarmicu od iznutrice u maramici, jagnjeću čorbu, pečenu jagnjetinu i kao desert veliku vlašku gibanicu  „plašinku” sa jajima i sirom.

  • Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju
  • Verzija za štampu Verzija za štampu
  • Samo tekst Samo tekst

Tagged as:

Istočna Srbija

Oceni članak

4.00

Newsletter