Aleksandar Tirke Tirnanić
Aleksandar Tirnanić
Rođen 15/07/1910 - † 13/12/1992.
Mesto
u timu desno krilo
Utakmica za reprezentaciju 50
Golova za
reprezentaciju 12
Debitovao 06/10/1929
Igrao u klubovima: BSK
(Beograd)
Teško je poverovati da će se i u sledećim
decenijama ponoviti sportska karijera kakvu je imao Aleksandar Tirnanić, desno
krilo predratnog BSK-a i državne reprezentacije i posleratni selektor
"plavih".Popularni Tirke je pedeset sedam godina bio neprekidno u našem
fudbalu!
Doživeo je mnogo radosti i gorčina: u životu, i u fudbalu. Prvi
svetski rat mu je odneo oca, radnika metalca, koji je 1914. bio vojnik hrabre
srpske vojske. U Drugom svetskom ratu izgubio je majku u ruševinama
bombardovanja Beograda 1944. godine.
Tirke je bio jedan od onih beogradskih
mališana koji je zaljubljeno jurio za loptom po nekim terenima Bare Venecije,
koja se nalazila između današnjeg Beogradskog sajma i Železničke stanice.
Tu
ga je zapazio Radenko Mitrović i odveo u slavni klub "Jugoslavija", gde Tirke
ostaje samo godinu dana. Odatle prelazi u BSK i u izuzetnoj generaciji igra za
treći tim podmlatka zajedno sa Vujadinovićem, pokojnim Krčevincem i
ostalima.
Pre rata BSK je teško izlazio na kraj sa zagrebačkim "purgerima",
kako su navijači popularno nazvali igrače "Građanskog". Sa "Hajdukom" i
"Jugoslavijom" je išlo mnogo lakše, mada je ponekad na tim utakmicama dolazilo
do usijanja. Posebno je bilo teško u Splitu.
Na jednoj od tih burnih utakmica
došlo je do tuče između igrača. U teren su uleteli žandarmi da naprave red. Čak
i njihov starešina - policijski pisar, kako su se oni tada zvali. I on je s leđa
udarao beogradske fudbalere. Tirke je to primetio, kucnuo ga po ramenu i kad se
ovaj okrenuo - snažno ga oŠamario.
- Gospodin pisar je bio zbunjen - priseća
se Tirnanić tog nemilog događaja. - Od udarca mu je pala šapka, sagnuo se da je
dohvati, tada je usledio volej udarac u njegovu zadnjicu. Bauljao je i ne
okrećući se napustio igralište. Mislio sam da će me sačekati posle utakmice.
Nije, valjda je shvatio svoje nedolično ponašanje. A ko zna, možda se i
uplašio.
Tirke je kao mlad bio prgav, kočoperan, brz na jeziku, ali i
ratoboran. Imao je pravi fudbalski temperament. Van terena bio je blage naravi,
vedar, duhovit, kozer koji je s malo reči uspevao da nasmeje društvo.
Sa
sedamnaest godina Tirnanić debituje za prvi tim BSK-a. Ubrzo potom oblači dres s
državnim grbom. Slučaj je hteo da debi ovog fudbalskog asa, a i poslednja,
pedeseta utakmica u dresu reprezentacije, bude sa istim protivnikom -najboljim
timom Rumunije.
U tom razdoblju od jedanaest godina (1929-1940) ispisane su
najlepše stranice Tirketove igračke karijere. Bio je učesnik Prvog svetskog
prvenstva u Montevideu 1930, da bi zatim gotovo neprekidno igrao na svim
terenima na kojima je igrala jugoslovenska reprezentacija.
Aleksandar
Tirnanić je rođen 1908. u Krnjcvu, selu pored Smedcreva. Kao beba, sa
roditeljima prelazi u Beograd, gde je kao penzioner živeo do smrti.
Fudbalsku
karijeru počeo je kao trinaestogodišnji dečak. Brzo je krčio put do afirmacije.
Za BSK je odigrao 500 utakmica, a 50 puta oblačio je dres sa državnim
grbom.
Bio je sjajno desno krilo, sa Mošom nezaboravna desna strana "plavih",
tandem asova kojem su navijači pevali pesme.
Posle rata, trideset sedam
godina radio je u Fudbalskom savezu Jugoslavije, kao profesionalac, kao savezni
kapiten ili stručni savetnik.
Sastavio je 102 državne reprezentacije, bio je
selektor na Svetskim prvenstvima u Švajcarskoj 1954. i Švedskoj 1958. i na
Olimpijskim igrama u Londonu 1948, Helsinkiju 1952. i Rimu 1960.
Tirnanić je
bio potpuno predan fudbalu, čak je i školu zapustio. Rano je osetio slast velike
fudbalske zvezde i nije mogao da se vrati u skamije i uči dosadna gimnazijska
štiva. Voleo je fudbal i život. Kao i svi mladi ljudi, nije mislio šta će sutra
biti. Leteo je na krilima slave sve do početka Drugog svetskog rata.
U
deceniji između 1930. i 1940. Tirnanić je proživeo veoma bogat i buran život.
Putovao po svetu, igrao fudbal, davao golove, driblovao, uznosio gledaoce svojom
veštinom i majstorstvom.
Tirke i Moša bili su tandem i van fudbalskog terena.
Drugovali su, danima i noćima sedeli kod "Sablje dimiskije", tada poznate
beogradske kafane kod Botaničke bašte, igrali bilijar, karte, šetali korzoom...
Bili su naši prvi profesionalci u fudbalu. Nisu radili, igranje im je bilo sve -
radost i egzistencija.
Aleksandar Tirnanić je bio čovek velikog šarma,
duhovit na terenu i van njega. Voleo je sva zadovoljstva života, imao je ukus za
sve što je lepo. Voleo je ljude, muziku, društvo, kafanu...
- Pre rata je
malo ko vodio računa o tome šta igrači rade u slobodnim časovima - objašnjava
Tirke. - Moša i ja smo svake večeri izlazili, sedeli po kafanama, zabavljali se.
Nikome nije padalo na pamet da nas kritikuje, još manje da smatra kako
nesportski živimo. Takvo je bilo vreme. I shvatanje. Mi smo, kao i ostali,
trenirali redovno, trčali na utakmicama, borili se, Često odlučivali i
pobednika, pa je bilo čak i simpatično živeti javni život. Moša je bio
popularniji od mene.
Bilo gde da sednemo, odmah bi za naš sto stiglo
piće ili bi nas kelner upitao šta želimo, jer to naručuje navijač za drugim
stolom. Najčešće nismo stizali da platimo ono što bismo jeli i pili.
U tom
već zaboravljenom vremenu Tirke je proživeo najlepšu deceniju svoje mladosti.
Bio je noćnik, igrao boemski fudbal, navijači su ga obožavali... Njemu je svaki
dan bio svečanost.
Pre rata Tirnanić se rado družio sa naprednim studentima.
Poznavao je Koču Popovića, drugovao sa Veselinom Maslešom, viđao Lolu Ribara...
Nije bio organizovan, ali se znalo daje simpatizer komunista. Nosio je
poverljiva pisma Partije u Pariz. Bio je diskretan: nikad nije pitao šta je, ali
je znao da je to važno i poverljivo.
Bio je jedan od najpopularnijih
sportista koji je podržao akciju naprednih ljudi da se bojkotuju Olimpijske igre
1936. u Hitlerovom Berlinu.
Posle rata, Tirnanić postaje jedan od
ustrojitelja fiskulturnog pokreta u novoj Jugoslaviji, prvi (opet!)
profesionalac u tadašnjem FISAJ-u, radi u fudbalu.
Prvu posleratnu utakmicu
naša reprezentacija igra u Pragu 1946. Taj tim, koji je pobedio Čehoslovačku
(2:0), sastavio je Aleksandar Tirnanić. Tada još nije bio promovisan u saveznog
kapitena, već je u svojstvu činovnika u tek osnovanom Fudbalskom odboru pri
FISAJ-u. Kasnije, posle povlačenja Mikice Arsenijevića sa dužnosti amaterskog
selektora, Tirke postaje savezni kapiten, jedini stručnjak koji će preko sto
puta sastaviti najbolji tim Jugoslavije.
Tirke je bio staro vremenski
selektor: nije od fudbala stvarao nauku, niti je igračima davao taktičke
zadatke. Tražio je od njih samo jedno: da imaju stvaralački odnos prema fudbalu!
Dao im je slobodu, insistirao na zalaganju, trčanju i hrabrosti.
Kako je on
vršio selekciju, ostaće tajna koju nikad niko neće odgonetnuti. Često mu je bilo
dovoljno da nekog igrača vidi samo na jednoj utakmici i da u njemu, pre svih
drugih, zapazi ne samo talenat, već i krajnji domašaj. Sve se kod njega
zasnivalo na intuiciji, čulu koje je bolje od fudbalske teorije i svih "logika"
stvaralo homogenu kompoziciju.
Aleksandar Tirnanić je bio selektor velikog
senzibiliteta. Umeo je da oseti ne samo fudbalsko razumevanje, već i duhovno
dopunjavanje igrača, da spoji sve te karike u čvrst, neraskidiv lanac. Igrači su
ga voleii, opštio je s njima na jednostavan, fudbalski način. Dobro ih je
oscćao, a oni su njega razumeli. Bio je autoritet na veoma originalan
način-jednostavnim prilazom igri i verom u izabranika.
Na dužnosti selektora
- tom usijanom prestolu - bio je godinama. Dok su se drugi lako topili, on je
odolevao, bilo kao član selektorske komisije ili kao savezni kapiten. I to je
jedna od misterija vezanih za ovog "Čoveka od fudbala". Maliciozni kažu da je
bio toliko "elastičan" daje dozvoljavao da mu tim "sastavljaju" ili na njega
utiču visoki funkcioneri FSJ. Dobronamerni tvrde daje njegov uspeh lako
objasniti: bio je čovek intuicije i prave fudbalske krvi.
Kad su ga
kritikovali, branio se osmehom, duhovitošću, ponekad i na sarkastičan način. Sa
novinarima se nije svađao, još manje dokazivao svoje ideje i namere. Bio je
superioran u svojoj doslednosli - da poverenje uvek poklanja najboljim igračima,
nezavisno od njihove trenutne forme.
Posle sjajne pobede naše reprezenatacije
nad Italijom u Torinu (4:0), kada su Bobek i Mitić sedeli na klupi, a Čajkovski
ustupio mesto mladom Dobroslavu Krstiću iz Vojvodine, "plavi" su igrali u
Beogradu sa Englezima.
Zlatko Čajkovski se teško mirio s tim da ne igra za
državni tim. Došao je u kancelariju FSJ i preklinjao Tirnanića da ga postavi u
izabrani lim. Toj dirljivoj sceni prisustvovao je i autor knjige.
- Pane -
tako su igrači od milošte zvali Tirketa - molim Vas da mi verujete: biću u
nedclju najbolji igrač na terenu - rekao je Čik u jednom dahu. - Trenutno igram
slabo za "Partizan", nisam koncentrisan, hteo bih u inostranstvo, moram da
mislim i na dane posle fudbala, imam porodicu, na velikim sam mukama.
Čik je
otišao, Tirke mu nije ništa obećao, ali mi je odmah rekao: "Srećom, dobro ga
poznajem. Igraće u nedelju, svi će me napadati pre utakmice, ali sam siguran da
će Čik biti sjajan. On je fanatik, borac, nije zaboravio da igra".
Čajkovski
je bio u pravu. Tirke nije pogrešio što mu je verovao. U meču protiv Engleza
(Mitić je dao gol, pobedili smo - 1:0). Čika su svi novinari ocenili "desetkom",
bio je junak utakmice! Takav je selektor bio Tirnanić.
Javnost je dugo
verovala da Timanić, kao kakav ljubomorni paša, čuva svoj fudbalski "harem"
(reprezentaciju) za sebe, kao da je bogomdani selektor. Želeli su novu ličnost,
promenu, nekog mlađeg čoveka.
Tirke je odolevao svim pritiscima, umeo je, kad
treba, da bude i "igrač na žici", i zato je istrajavao kao savezni kapiten. Kad
je došlo vreme da se povuče, ostao je u FSJ, kao stručni savetnik.
Njegov
miljenik bio je Miljan Miljanić. Čudno? Jer, Miljanić je stručnjak koji ima
potpuno suprotan stil rada, drugačije shvatanje igre, opredeljenje, način
selekcije...
Teško je reći da li je u tom odnosu bilo obostrane iskrenosti
ili su, kao uglađeni ljudi, bili pod neprozirnom maskom. Ipak, Tirke je davao
savete Miljaniću. Naročito je insistirao na tome da se mladi stručnjak ne povodi
za modom, da ne presađuje na naš fudbal ono što su trenutno posedovali Mađari,
Nemci, Englezi ili Holanđani.
- Talenat je u nogama, fudbalska inteligencija
u glavi -govorio je Tirke. - Mi moramo sačuvati igračima slobodu duha, taj naš
smisao za improvizaciju i igru, dati im slobodu da samostalno rešavaju situacije
na terenu. Moramo negovati agresivnu igru, nismo za defanzivno loptanje, to nije
u našem mentalitetu.
To je bilo Tirnanićevo gledanje na fudbalsku igru i
igrače. Njegov najdarovitiji naslednik Miljanić nije htco da ide putem svoga
učitelja. Verovao je u svoje "svetske poglede" na fudbal.
Tirnanić je sav bio
na ovom tlu, tumačio je i objašnjavao naš mentalitet, igrače koji su bili kao i
on: strastveni, borbeni, hrabri, razigrani...
Odlomak iz knjige "Asovi veka", 1999, (Mile
Kos)