Eric Dupin

Nekoć bojkotirana, Nacionalna fronta danas je sveprisutna u francuskim medijima. Dijelom je riječ o simptomu tihe normalizacije nekih njezinih pozicija u političkom mainstreamu, a dijelom o posljedici činjenice da naslovnice koje napuhuju njezin značaj prodaju novine. Unatoč averzijama i dvojbama mnogih novinara, sami mediji tako doprinose etabliranju Nacionalne fronte kao relevantne političke snage

Davno je prošlo vrijeme kada su se novinari ustručavali pozvati Nacionalnu frontu (FN) na razgovor. Nastupi predsjednice stranke Marine Le Pen na radiju i televiziji danas su sve češći. Njezin pomoćnik Florian Philippot postao je redovit gost jutarnjih emisija, pa je 1. siječnja hrabro prihvatio čak i poziv radiopostaje Europe 1. U prosincu 2013. čak je četiri puta sudjelovao u razgovorima u jutarnjim emisijama. Kolege mu se rugaju da iz jednog studija televizijskog informativnog kanala odlazi ravno u drugi. On na to odgovara: “Televizija izluđuje one koji se na njoj ne pojavljuju.”[1]

Philippot, zadužen za marketing i odnose s javnošću, zadovoljan je sve većom prisutnošću svoje stranke u medijskom prostoru, no istovremeno procjenjuje da je u odnosu na njezinu popularnost među biračima nedovoljno zastupljena. Žali se da “prema statističkim podacima CSA-a (Conseil supérieur de l’audiovisuel, francuske ustanove za regulaciju elektroničkih medija), od posljednjih predsjedničkih izbora zauzimamo samo pet posto etera”. Analiza tih složenih podataka pokazuje da Philippot nije u krivu.[2] Na radiju se FN pojavljuje nešto rjeđe od koalicije Zelenih (EELV) (vidi okvir). Na televizijskim informativnim kanalima češće sudjeluje u diskusijama, dok u tiskanim medijima i emisijama ostalih televizijskih kanala FN ima najmanji udio. U kvantitativnom pogledu, prema stranci ekstremne desnice odnose se kao prema “malim strankama”, što znači da na red dolazi daleko iza Saveza za narodni pokret (UMP) i Socijalističke strane (PS).

Još jedno istraživanje potvrđuje tu tvrdnju. Le Lab d’Europe 1 (internetska političko-informativna stranica) svakog mjeseca objavljuje ljestvicu političara koji su naviše puta pozvani u jutarnje emisije na radiju i televiziji.[3] U prosincu 2013., članovi FN-a pozvani su ukupno osam puta, jednako kao EELV, neusporedivo više od Fronte ljevice (nula), ali znatno manje od PS-a (šezdeset šest) ili UMP-a (trideset sedam). Fronta se raduje što je u medije uspjela “progurati više lica”: osim Marine Le Pen i Philippota, i zastupnicu Marion Maréchal-Le Pen i potpredsjednika Louisa Aliota.

Povećana prisutnost FN-a, koji mijenja svoj diskurs u medijskom prostoru, predstavlja strateški problem za novinare. Zar je po novom prikladno intervjuirati vođu ekstremne desnice na isti način kao i bilo kojeg drugog političkog vođu? Rješenje te stare rasprave u praksi je pronađeno u standardizaciji. “Nemam razloga žaliti se na ton intervjua”, izjavio je Philippot koji savršeno vlada medijskom igrom. “Prije početka emisije već znam na što će ciljati Agencija France-Presse”, izjavljuje ponosno. Jean-Michel Aphatie, koji vodi političke intervjue na RTL-u, slaže se s njim: “On točno zna kako valja odgovoriti na naša pitanja kako bi si osigurao daljnje pojavljivanje u medijskom prostoru.”

“Intervjui vođa FN-a nisu više toliko ratoborni. Postali su više žurnalistički”, procjenjuje Aphatie, koji tu promjenu forme pripisuje promjeni tematskog sadržaja. Stranka je manje usredotočena na neugodne i provokativne teme imigracije i nesigurnosti, te napušta stare borbe ekstremne desnice, poput one protiv pobačaja (barem otvoreno[4]), čime si je osigurala pristup mirnijoj političkoj raspravi.

Medijska normalizacija FN-a

Zašto mediji ne usmjere više pažnje na dvostruko pitanje imigracije i nesigurnosti, koje je kao točka u programu FN-a ostalo nepromijenjeno, izuzev semantičkih varijacija kojima se “prednost po nacionalnosti” zamjenjuje “prvenstvom po nacionalnosti”? Izvor tog nedostatka kritike zacijelo je u banalizaciji gledišta, nastaloj uslijed širenja sličnih stavova na brojne frakcije desnice, naročito među političarima izabranima na jugu. Novinarska nespretnost u pogledu tih tema također pogoduje FN-u. “Zašto vam se nacionalnost čini toliko važnom?” upitao je Patrick Cohen 29. listopada 2013. godine Marine Le Pen na stranici France Inter, koja mu je zatim mogla pojasniti kako određene povlastice nastoje pružiti nositeljima francuske nacionalnosti bez obzira na njihovo podrijetlo.

Nacionalnu frontu danas mnogo češće ispituju o društvenim i ekonomskim točkama njezina programa. No i tada se u ispitivanju nazire oklijevanje. Postoji novinarska metoda “bas bubnja”, koju je Jean-Jacques Bourdin upotrijebio prilikom intervjua s Marion Maréchal-Le Pen na Radio Monte Carlu 16. prosinca 2013. godine: “Dok sam čitao program FN-a, imao sam dojam da zapravo čitam zajednički program ljevice, program [pokojnog venecuelanskog predsjednika Huga] Cháveza!”[5] No jedino što je ovaj originalni primjer “demonizacije” izazvao bio je smijeh unuke Jean-Mariea Le Pena. Aphatie komentira: “Traže nas da detaljno analiziramo program FN-a. No i na taj im se način može dati kredibilitet, i nije toliko jednostavno kritizirati njihove prijedloge dok istovremeno svi vide neuspjehe stranaka vlade…” Ako čak i ovaj komentator, deklarirani liberal, sumnja u učinkovitost ekonomske kritike “frontističkih” teza, znači da je situacija postala kritična.

Philippotu je sve to zabavno. “Nama sučelice stoje ljudi bez strategije, ljudi koji se dvoume hoće li nas kritizirati na temelju sadržaja ili se ukopati u čisto moralističku osudu”, primjećuje, govoreći istovremeno o svojim političkim protivnicima i o novinarima. FN profitira od očite nesposobnosti da se u javnoj raspravi iznese pitanje koje je postalo središnje među njegovim temama i za njegov uspjeh, i to u onoj mjeri u kojoj to zaslužuje – pitanje eura. U rijetkim situacijama kada se ono postavi, izolacionizam FN-a, jedine stranke koja se uz stranku Ustaj Republiko izjasnila za izlazak iz monetarne unije, jednako je očit koliko i isplativ. “Tijekom jedne epizode emisije ‘Ukrštene riječi’[6] bio sam sam protiv sviju”, prisjeća se Philippot. “No Yves Calvi igrao je po pravilima i dopustio mi da odgovorim svojim suparnicima.” Izlazak iz monetarne unije “rasprava je koja se vrti ukrug”, malodušno prigovara Aphatie koji, suprotno dokazima, niječe da daje prvenstvo onome što naziva “krugom savjesne racionalnosti”…

Opcije novinara suočenih sa strankom koja je nekada bila izopćena iz demokratske agore svele su se na iskušavanje nekoliko lukavih trikova, čija uspješnost postaje sve rjeđa kako govor vođa FN-a teče sve glađe. Čak ni deklarirani moralisti ponekad ne prilagode svoje suprotstavljanje dovoljno uspješno. “Ne možemo dopustiti da bilo tko može reći što god želi”, zagrmio je Jean-Pierre Elkabbach 9. prosinca 2013. na Europe 1 zato što se Marine Le Pen usudila kritizirati članak 20. zakona o vojnom programu koji i većina komentatora smatra liberticidom jer obavještajnim službama dopušta pristup osobnim podacima na internetu.

Trenuci napetosti u studijima postali su rijetki. Ipak, dogode se s vremena na vrijeme, a tada se najčešće preokrenu u korist FN-a. Kao kada je 6. lipnja 2013., dan nakon smrti mladog antifašističkog aktivista Clémenta Mérica kojega su napali ekstremni desničari, Aphatie suočio Marine Le Pen s tvrdnjom svjedoka da su napadači nosili majice FN-a. “Ne dopuštam da me optužujete za nešto što ne možete dokazati”, planula je njegova gošća. Doista, Europe 1 prethodne je noći odradio samo jedan neprovjereni intervju, stoga se Aphatie 11. lipnja morao ispričati.

Posljednji okršaj između FN-a i medija ticao se političkog etiketiranja. Marine Le Pen pokušala je zabraniti novinarima da njezinu stranku smještaju na “ekstremnu desnicu”. No ta se zabrana, popraćena prijetnjama tužbom, ispostavila neuspješnom. Većina je novinara ponosno ustrajala na takvoj kvalifikaciji, iako bi današnja analiza stranke trebala jednako uzeti u obzir njezin povijesni identitet, kao i razvoj takozvanih nacionalno-populističkih pokreta (vidi članak Jean-Yvesa Camusa). No nema jamstva da ovo prozivanje temeljeno na semantici na bilo koji način odvraća dio populacije šarmiran Frontom, koja se uvelike izruguje epitetima u upotrebi u političko-medijskom mikrokozmosu.

“Opsjednuti su nama”, kaže Philippot kroz smijeh. Tisak se, bez sumnje, previše bavi ovom temom. Od 14. rujna 2013. do 7. siječnja 2014., dakle u manje od četiri mjeseca, dnevnik Le Monde je FN-u posvetio osam naslovnica, iako stranka u tom periodu nije proživjela posebnu krizu ni održala kongres. Nijedna druga stranka nije dobila toliku pažnju. Poneke od tih naslovnica čak su neobično jako odisale pozitivnim vrednovanjem: “Nacionalna fronta kreće u pohod na vlast” (14. rujna) ili “Lokalni i europski izbori: FN u središtu igre” (11. listopada).

Od bojkota do pomame

Budući da im u pozadini stoji kombinacija novinarskih maštarija, ideologija i skrivenih komercijalnih motiva, takva je pretjerivanja vrlo teško opravdati. U intervjuu za tjednik Politis, Alexandre Dézé, profesor političkih znanosti na sveučilištu Montpeiller 1, procjenjuje da je “adut FN-a to što prodaje novine”.[7] Novinar Daniel Schneidermann prisjeća se kako se u vrijeme kada je Edwy Plenel bio glavni urednik Le Mondea (1996. – 2004.) smatralo da je motiv za pretjerano bavljenje FN-om bila politička orijentacija urednika. Unatoč tome, naslovnice posvećene Le Penu dugo su vremena donosile najbolju prodaju (izuzev osmrtnica) dnevnim novinama Libération. U broju od 12. listopada 2013. na njihovoj je naslovnici velikim slovima pisalo “100 posto ekstremna desnica” uz fotografiju nasmijane Marine Le Pen; taj je ikonografski izbor kritizirao i sam autor fotografije, smatrajući inscenaciju previše pozitivnom.

Otkada se FN pojavio na izborima početkom 1980-ih, u medijima su se izmjenjivala međusobno proturječna stajališta. Nakon što se vođama ekstremne desnice isprva odbijalo dati medijski prostor, uslijedila je pomama. U oba je slučaja stranka nastojala izvući korist iz nevolja novinara, bilo tvrdnjom da su žrtve ostracizma, bilo punim korištenjem medijskog prostora.

Posljednjih su godina mediji bombastičnim najavama velikog uspjeha Fronte u budućnosti podizali lažnu uzbunu. Koliko je samo komentatora najavilo pobjedu Jean-Mariea Le Pena 2012. godine na temelju nepouzdanih anketa? Le Nouvel Observateur (19. listopada 2013.) posebno se istaknuo među tim uzaludnim vježbama iz političke fikcije, objavivši ogroman naslov “24 posto” preko lica predsjednice FN-a, kako bi uplašio svoje stare čitatelje “anketom koja ulijeva strah u kosti”, u kontekstu nadolazećih europskih izbora. Stroga analiza ispitivanja javnog mnijenja ipak pokazuje da se teza o neizbježnom dolasku FN-a na vlast ne bi smjela iznositi tako olako.

Dopunski izbori u Brignolesu (departman Var) bili su vrhunac ove medijske histerije, koju je analizirala francuska udruga za kritiku medija, Action critique médias (Acrimed).[8] U rijetko viđenom potezu, urednik vijesti na BFM-TV-u Hervé Béroud izrazio je žaljenje jer je “previše pokrio” obične kantonalne izbore.[9] To pretjerivanje nesumnjivo je odraz ustrajne začuđenosti medijske klase glasačima FN-a, s obzirom na njihovu udaljenost od biračkog tijela te stranke. “Otišli smo na sastanak da poslušamo njihove jadikovke”, glasila je objava 14. listopada u večernjem dnevniku na televizijskom kanalu TF1. Zbog takve sociološke distance nastaju klišeji i pojednostavljivanja koji onemogućuju razumijevanje složenog izbornog fenomena.

Još ozbiljnije je to što “u novinarskom svijetu postoji fascinacija FN-om koji se uslijed iscrpljenosti političkog sustava našao sam protiv sviju”, analizira Aphatie. “Fronta se uvelike mijenja, desnica se mijenja; tko može jamčiti da neće doći na vlast? Nitko!” Upravo takva mogućnost objašnjava, a prema nekima i opravdava pretjeranu medijsku pažnju. Može se govoriti i o samoispunjujućem proročanstvu: predvidjevši da će ubuduće sudjelovati u vlasti, brojni novinari pokazuju simpatije za FN. Vodstvo stranke ne skriva da je ovaj lov na ugled središte njihove strategije.

No koliko god iskrivljavali i demoralizirali, mediji ne pišu povijest. Arnaud Mercier, profesor političke komunikacije na sveučilištu u pokrajini Lorraine, podsjeća da je Le Pen prošao u drugi krug predsjedničkih izbora 21. travnja 2012. iako nikada prije nije bio toliko medijski zapostavljen kao u periodu koji je prethodio izborima. Ipak smo doživjeli lavinu govora na temu “nesigurnosti”. Suština medijskog sustava danas popušta pred tjeskobnim i iskrivljenim prikazivanjem – od lova na Rome do opsesivnog osuđivanja poreznog sustava – i tako doprinosi “prebacivanju loptice na teren Nacionalne fronte”.

S francuskog prevela: Dora Slakoper