- Predstavi nam se ukratko.
Rođena sam u Čakovcu, gdje i danas živim i gdje sam i započela svoje prve gimnastičke korake. Završila sam srednju Ekonomsku školu u Čakovcu, smjer hotelijersko turistički tehničar, te kasnije fakultet na Međimurskom veleučilištu u Čakovcu, smjer menadžment turizma i sporta. Velika sam zaljubljenica u životinje i sport.
- Opiši nam svoje gimnastičke početke.
Za početak bavljenja gimnastikom mogu biti zahvalna svojoj majci. Ona me odvela u dvoranu Macanovog doma u Čakovcu. U početku sam bila samo u rekreativnoj grupi, no ubrzo su treneri vidjeli potencijal u meni, pa su me sa 5 godina prebacili u selekciju, i tako je započeo moj gimnastički put, koji traje već evo dugi iz godina.
-
Do koje dobi je moguće trajati u gimnastici? Poznato nam je da si ti s 24 godine bila najstarija finalistica Europskog prvenstva dok s druge strane u muškoj gimnastici imamo podosta primjera sportaša koji traju i poslije tridesete na vrhunskom nivou.
Muška i ženska gimnastika se u tome uvelike razlikuju. Muškarci mogu trajati mnogo duže, zbog svojih fizičkih predispozicjia, a i oni su od početka mnogo manje podvrgnuti rastezanju i činjenici da moraju biti što fleksibilniji, za razliku od cura kojima je to jedna od osnovnih stvari, bitnih za bavljenje gimnastikom. Prema tome, nekako se žene više istroše, tako da u pravilu sve ostaju do nekih 22-23 godine dok tijelo to još lakše podnosi. Naravno i tu postoje izuzeci.
- Kakav je status gimnastike u Hrvatskoj po tvom mišljenju?
Pa rekla bih da puno bolji nego je bio unazad 10-ak godina. Rezultate koje smo ovih godina postigli digli su nas na jedan viši nivo. Iako još uvijek gimnastiku nazivaju „atletikom“, mislim da ipak malo više ljudi sad razumije i zna razliku. Naravno, teži se tome da status gimnastike bude još bolji, kako bi konačno i naši rezultati bili vrednovani i zapaženi kao i rezultati jedne rukometne ili nogometne reprezentacije.
- Kakav je status gimnastike u tvom kraju s obzirom na recentne uspjehe?
U Međimurju je gimnastika čak malo više „prihvaćena“ kao statusni sport, nego u ostatku hrvatske. Mala smo sredina, i mogu reći da sam zadovoljna načinom na koji su ljudi prihvatili gimnastiku kao sport. Otkako smo postigli tako dobre rezultate i Filip i ja, puno više djece odlučilo se baviti gimnastikom a i roditelji su je prepoznali kao odličan bazni sport.
- Smeta li ti medijska zapostavljenost gimnastike?
Naravno da mi smeta, kao i svakog gimnastičara, vjerujem. Ponekad su naše medalje, ili jedno osvajanje prvog mjesta na svjetskoj rang ljestvici slabije i manje popratilo, nego recimo ispadanje nogometne ili rukometne reprezentacije odmah iz prve skupine nekog natjecanja. Ljudi jako malo cijene individualni sport općenito, i to je zapravo najveći problem i zašto se gimnastika medijski slabije prati.
- Koji su ti planovi za budućnost?
Trenutno nažalost nemam nekakvih planova što se moje gimnastičke karijere tiče, jer me bolest spriječila da nastavim dalje, pa sam morala malo stati sa treninzima, pa ćemo vidjeti kako će se to dalje razvijati. Sada sam se malo više okrenula sudačkoj karijeri u gimnastici, položila sam FIG međunarodni sudački ispit 3. kategorije, tako da mogu suditi sve Svjetske kupove i međunarodna natjecanja, a želja mi je podići kategoriju kako bih mogla odlaziti i na europska i svjetska prvenstva. Također završila sam školu za trenera gimnastike na olimpijskoj akademiji, tako da, mogućnosti imam mnogo, samo prvo moram zaista vidjeti kako i šta dalje sa gimnastikom.
- Možeš li nam ukratko nabrojiti svoja najveća sportska dostignuća?
Za mene, moje prvo najveće postignuće bilo je zlato na međunarodnom natjecanju u Luxemburgu, još 2000.godine. Tada sam tek stasala kao gimnastičarka.
Kasnije su došli oni zaista veliki rezultati, finala na svjetskim kupovima, 2009. prva medalja na preskoku sa svjetskog kupa u Dohi, 2010. prvo zlato na preskoku sa svjetskog kupa u Ostravi, niz medalja sa svjetskih kupova iz Dohe, Ljubljane, Osijeka..
2010. i 2011. bila sam ukupna pobjednica svjetske rang liste na preskoku, i tada sam mislila da sam dostigla svoj gimnastički vrhunac. No ipak, ostala je još jedna želja, finale sa nekog velikog natjecanja Europsko ili Svjetsko prvenstvo.
Kada sam 2013.godine ušla na Europskom prvenstvu u Moskvi u finale, kao prva seniorka u povijesti hrvatske i taj san se ostvario. To je bio nekakav šlag na tortu svih ovih uspjeha.
- Koliko pažnje polažeš pravilnoj prehrani?
Iskreno, ne mnogo. Ponekad zbog sitaucija u kojima se nalazim i vremenskoj stisci, jednostavno ne mogu stalno paziti na prehranu. No lagala bih kad bi rekla da uopće ne pazim. Meni je važno da se ja dobro osjećam i da sa kilogramima koje imam mogu normalno trenirati bez da mi to predstavlja dodatne napore. Da se dogodi to da vidim da mi je teško sigurno bih tada pripazila malo više kroz neko razdoblje.
- Jesi li imala sportskog idola u djetinjstvu?
Jesam. Moj sporski idol je bila ruska gimnastičarka Elena Produnova. Zaista je bila iznimna gimnastičarka, a i njena osnovna sprava je bila preskok, na kojem ima element nazvan po njoj. Naravno, u to vrijeme nisam ni mislila na to da ću jednog dana i ja „završiti“ sa preskokom kao najboljom spravom, ali eto, valjda je tako moralo biti.
- Što možeš istaknuti kao svoju najveću životnu vrlinu?
Hmmm.. to je malo teško pitanje, osobito kad moram sama kod sebe isticati nešto.
Ali s obzirom da je postavljeno, pokušat ću odgovoriti. Mislim da su moje najveće vrline u životu upornost i borbenost. Bez toga (naravno i bez roditelja i trenera) sigurno nebi izdržala 21 godinu u gimnastici. A i u životu svakako puno znače.
- Kakve dečke voliš?
Hahaha! Svojeg, jednog. 😉 Ali u svakom slučaju, dobrog, dragog dečka koji ima razumijevanja za sport kojim se bavim, za sva odsutstva, treninge i natjecanja i za sve što gimnastika uz to donosi. Teško je kad nemate podršku od doma i od ljudi koji vam najviše znače. Ja sam se u tom pogledu jako usrećila.
- Voliš li izlaziti?
Da, naravno da volim. Na neki dobar koncert ili sa prijateljima na neku proslavu. Prije nego je bila izgrađena dvorana u SGC Aton u Nedelišću, nisam iskreno ni imala vremena ni mogućnosti izlaziti jer smo jako puno dana provodili u Bratislavi na pripremama. Sada se i to promijenilo pa mogu otići vikendom negdje.
- Neka poruka za kraj?
Poruka od mene kao sportašice bi bila da svi sportaši budu uporni i da vjeruju u sebe i tada rezultat neće izostati. A kao „obična“ djevojka također bih poručila svima da rade ono što vole i što ih usrećuje, jer na kraju kad se sve zbroji, ostanu vam samo lijepi trenutci u životu, one ružne ionako svi želimo zaboraviti.
Hvala na intervjuu, i pozdrav.