Mogu li jesenje kiše isprati sve loše što se ove godine dogodilo Marinu Čiliću u sezoni koja nikoga u tenisu nije mazila, a pogotovo našeg majstora koji je 2014. osvojio US Open, koji je nekad bio treći tenisač svijeta, ali se u međuvremenu puno toga porušilo, pa danas pesimisti tvrde da je vrijeme najboljih dana Marina Čilića prošlost. Ne samo zato jer je pao na rang-listi, sve do 38. mjesta, a to su izravne posljedice tenisa kakvog je igrao, ali i svih promjena koje su se dogodile u njegovoj karijeri.
Čilić je osvojio US Open, a u njegovom kutu je tada bio Goran Ivanišević.
Jedan nesporazum bio je jedan nesporazum previše za Marina Čilića, pa mu je uoči putovanja na još jedan US Open pismeno otkazao. Prikazali su to jedan i drugi kao obostrani dogovor, ali svi znamo da nije tako. I dok je taj otkaz u konačnici pomogao Goranu Ivaniševiću, jer je nakon rada s češkim tenisačem Tomašom Berdychom, pa je jedno vrijeme uspješno vodio Kanađanina Milosa Raonica, Goran sada u kutu Novaka Đokovića. Zapravo je, kada pogledamo kako su se stvari rasplele, prvi trener Đokovića, dok se Marin Čilić ni do danas nije oporavio.
Neki će reći da je Čilić “sam svoj majstor” i da nikome ne vjerujem, barem ne do kraja, osim sebi. Marin nije bio zadovoljan ni suradnjom sa Šveđaninom Jonasom Björkmanom, tenisačem koji je najveće rezultate ostvario u igri parova, pa je i njemu poslao dopis s porukom...
- Hvala, ali ne hvala.
Cinkuš, Ferreira, Višak...
Dugo je kao trener figurirao i Ivan Cinkuš, ali ni ta suradnja nije vječno trajala, jer je opet iskočilo na vidjelo Čilićevo nezadovoljstvo. I s Cinkušom se rastao uz obostrani dogovor, pritom mu je rekao da je spreman pomoći ako Cinkuš želi pronaći posao s nekim drugim tenisačem. Ali ni tu nije bio kraj problema.
Naime, novi čovjek u kutu bio je visoko reklamirani Južnoafrikanac Wayne Ferreira, u igračkim godinama jedan od Top 10 tenisača, ali bez nekog velikog uspjeha u radu na trenerskoj klupi. Čini se da se koncepcijski nisu mogli složiti, pa se razlaz dogodio prilično tiho, i medijski neopaženo, nakon što je Južnoafrikanac pokupio svoje stvari i otišao iz Zagreba gdje su se trebali pripremati.
Jedno vrijeme je s Marinom Čilićem, na nekim turnirima, putovao kao sparing partner Vilim Višak, da bi u sedlo uskočio izbornik Hrvatske Davis Cup reprezentacije Vedran Martić. Martić je dugo bio čovjek velikog povjerenja Gorana Ivaniševića, čini se da je na Goranovu preporuku Martić zasjeo na čelo hrvatske Davis Cup reprezentacije, prethodno je imao i niz odličnih rezultata s mladim ruskim tenisačem Karenom Hačanovim.
Suradnja Čilića i Martića uglavnom je ostala u medijskoj magli, ako mogu tako reći, jer ni Čilić, a ni Martić nisu pretjerano razgovorljivi, ali je i pitanje tko se sve zainteresirao za njihov odnos iako se tu i tamo može čuti da nije baš briljantan. Čilić, naime, ima svoj put i svoju stazu, od koje ne želi odustati, bez obzira koliko je teška i bez obzira tko je i koliko u toj priči u pravu.
Evidentno je da se s tenisom Marina Čilića nešto događa, jer je ovo, barem do ovog trenutka, daleko najgora sezona u karijeri Marina Čilića, još od vremena kada je kao vrhunski junior i pobjednik juniorskog Roland Garrosa krenuo u seniorske vode.
Puno je dobrih rezultata nanizao, osvojio 18 turnira, prošao je 500 pojedinačnih pobjeda u karijeri i opasno prijeti da preskoči Ivaniševića, koji je sjajnu karijeru okončao s 599 pobjeda. No, sezona koja je relativno dobro krenula na Australian Openu pogurala je Marina Čilića prvo iznad 10, pa onda iznad 20, pa onda iznad 30 tenisača svijeta. Što zapravo i nije čudo ako pogledamo što je i koliko igrao i koga je na tom turnirima pobijedio.
Naime, sve pobjede Marina Čilića nad tenisačima koji su iz Top 100 mogu stati na prste jedne ruke, zapravo samo na tri prsta. Najveću pobjedu je ostvario protiv tada devetog tenisača svijeta Španjolca Roberta Bautiste Aguta na Australian Openu, još je upisao pobjedu nad Francuzom Benoitom Paireom, koji je bio Top 20, te 70. tenisačem svijeta, mladim Francuzom Corentinom Moutetom. Sve ostalo je bilo za duboki zaborav. Naime, tenisače koje je pobjeđivao na turnirima koje je igrao, i u Davis Cup dvoboju protiv Indije su apsolutni “no-name”, a sve ozbiljnije protivnike koji su mu se našli na putu, od Raonica u Melbourneu, preko Guida Pelle, jednom i Pairea, dvaput Denisa Shapovalova i Dominica Thiema, nije uspio pobijediti.
Jesen nudi novu nadu
US Open je, kažu neki, najavio bolje dane, jer je u jednom trenutku dvoboja s Thiemom odigrao relativno dobro, ali sve ostalo je bilo prilično loše. A pobijediti Amerikanca Dennisa Kudlu u prvom i Norberta Gombosa u drugom kolu sve je osim veličanstvenog uspjeha, pogotovo jer mu je Kudla dobio prva dva seta i servirao za meč, a i protiv Gombosa se namučio za pobjedu u četiri seta.
Jesen nudi novu nadu i novu priliku Marinu Čiliću. Kad je već nije iskoristio na US Openu, iako sam bio uvjeren, a to sam i napisao, da je odlična oklada, jer se prije početka turnira za jedan uloženi dolar na pobjedu Marina Čilića moglo zaraditi 100. Neki su mi se prijatelji smijali, ali dobro, ja sam barem napisao ono što sam mislio i prihvatio svoju pogrešku.
Marin je krenuo prema Rimu, ili je već tamo, i sada je na redu zanimljiv i prilično zahtjevan dio sezone. Turniri koji su se puno ranije trebali igrati na zemljanim terenima Rima i Roland Garrosa, ali zbog koronavirusa, su bili odgođeni i sada ćemo u Rimu i Parizu uživati u rujnu i listopadu. Može li Marin Čilić preokrenuti sve loše što mu se dogodilo, teško je reći, pogotovo jer posljednjih godina nije imao zapaženijih rezultata u Roland Garrosu.
Ali, do kraja sezone ima još nekoliko turnira, i dvoranskih, u kojima bi Marin Čilić mogao spasiti ili barem pokušati spasiti sezonu ili ono što je od sezone još ostalo. Da bi popravio prilično slab renking, slab za njega i sve njegove brojne fanove, morat će upisati nekoliko većih ili velikih pobjeda i morat će doći dalje nego što je došao na US Openu.
Ali veliko je pitanje koliko je Marin Čilić u stanju to isporučiti. Baš kao što je veliko pitanje koliko mu Vedran Martić može pomoći. Po onome što se čulo, trening na Korčuli je bio dobar, ali trening je jedno, a teren nešto drugo. Uostalom, i Goran Ivanišević kad je upao u lošu seriju i završio na 125. mjestu svjetske rang-liste, da bi za Wimbledon morao dobiti pozivnicu All England Cluba, govorio je da odlično igra na treningu, ali je bio svjestan da je trening jedno, a turniri nešto drugo.
Ako ga pomazi ždrijeb...
Ne znam koliko je Marin Čilić zadovoljan sa svime što se dogodilo na američkoj turneji, ali kako je u Cincinnatiju/New Yorku izgubio bez ispaljenog metka od Denisa Shapovalova (a to je bio treći poraz zaredom od mladog Kanađanina), pa onda zaustavljen od Thiema na US Openu, sumnjam da je dobrog raspoloženja krenuo prema Europi, u neizvjesnu jesen. Sve što je odigrao dosad, u skraćenoj sezoni, moglo bi se tretirati sumornim vremenima i treba se samo nadati da je ova jesen za Marina Čilića neće biti sumorna baš kao što je dosadašnji dio sezone to bio. Iako postoji i realna opasnost da će ostati na nuli.
Marin Čilić nije u godinama kada bi bilo tko pomislio da mu je vrijeme prošlo, i da bi trebao polako razmišljati o kraju karijere. Siguran sam da se to neće dogoditi, ali da bi ponovno krenuo stazama negdašnjih rezultata i uspjeha, svije stvari će se morati poklopiti. Prva je svakako forma koju je davno izgubio, a još nije pronašao, iako priče o manjim ili nešto većim ozljedama nisu bile realne, a druga je da se pronađe u suradnji s Vedranom Martićem. Zadovoljstvo koju su jedan i drugi iskazali na početku te suradnje, zasad se nije pretvorio u oduševljenje. Iako je teško povjerovati da će se nešto dramatično promijeniti u Rimu i Roland Garrosu, sve je moguće, ako ga malo pomazi ždrijeb i ako na tom putu pobijedi barem jedno veliko ime. Marin Čilić je tip tenisača kojeg se nikad ne treba odreći, ali da bi opet bio negdašnji Marin Čilić morat će prvo pobijediti sebe.