Doktor znanosti i povjesničar Miroslav Akmadža autor je knjige Franjo Kuharić, Kardinal i vlast, u kojoj na 590 gusto ispisanih stranica raščlanjuje i analizira život i karijeru jedne od najvažnijih ličnosti u povijesti moderne Hrvatske. To iznimno važno djelo, koje će ovih dana izaći u nakladi izdavačke kuće Profil te urednika Maroja Mihovilovića, svjedoči o ulozi kardinala Kuharića u prijelomnim povijesnim događanjima od 1945. sve do njegove smrti 2002. Franjo Kuharić bio je zagrebački nadbiskup od 1970. do 1977., a kardinalskim šeširom okitio se 1983.

Profesor Akmadža uspio je do u detalje rekonstruirati vjersko i životno poslanje Franje Kuharića jer je dobio na uvid dnevničke zapise kardinala, materijale iz Hrvatskog državnog arhiva, Arhiva BiH, Arhiva Jugoslavije te brojne dokumente Službe državne sigurnosti kao i Dosje Kuharić. Na početku knjige profesor Akmadža piše kako je kardinal Alojzije Stepinac, kada je, 15. srpnja 1945. mladom Franji Kuhariću dodijelio svećenički red, njemu i kolegama uputio znakovitu poruku: ”Šaljem vas u krvavu kupelj.”

Kuharićevi prvi kontakti s Udbom

Kada ga je 1946. imenovao upraviteljem novoosnovane župe Rakov Potok, Stepinac je ponovno poslao Kuhariću jasnu, ali i zastrašujuću poruku: ”Šaljem te u mali Staljingrad.” Kuharić se ubrzo uvjerio koliko je Stepinac bio u pravu. Kao mladi svećenik radio je na području gdje su u to vrijeme stradavali ljudi koji su propovijedali vjeru pa ga je kotarska Uprava državne bezbednosti Samobora, UDBA, već 1950. uvela u svoju evidenciju. Protiv Kuharića je 1952. pokrenut i kazneni postupak pod optužbom da je pozivao djecu na vjeronauk.

Doktor Akmadža piše kako je Kuharić 1950., kad je došao za svećenika u Samobor, imao prve službene kontakte s agentom Udbe. “Od tada Kuharić živi s Udbom. Iz dokumenata je vidljivo da je vlast uvijek pokušavala, ucjenama ili prisilom, pretvoriti svećenike u svoje doušnike. U brojnim slučajevima to im je uspijevalo, ali kod Kuharića to je bilo nemoguće. S njim nije išlo. Tražili su mu slabosti, čak su ga promatrali kroz krov crkve ne bi li ga ugledali s nekom ženom i tako ga ucijenili. No, kod Kuharića nikada nisu našli ništa kompromitirajuće. Kad su ga upozoravali da pazi što govori jer ga prisluškuju, Kuharić je odgovarao da sve što ima za reći govori u užim krugovima, ali i javno.”

Stepinac je imao najvažniju ulogu u njegovu životu

U najranijoj fazi svećeničke karijere najvažniju ulogu u životu Franje Kuharića imao je kardinal Alojzije Stepinac s kojim se prvi puta susreo još kao student teologije. Stepinac i Kuharić bili su iz istog kraja pa je i to razlog zašto je kardinal imao toliko utjecaja na Kuharića. Kardinalu Stepincu, tvrdi Akmadža, Kuharić je slijepo vjerovao.

“Prema njemu je gajio poseban odnos, doživljavao ga je kao učitelja, brata, i zbog toga se cijeli život borio za istinu o njemu. Uostalom, on je jedan od najzaslužnijih što je papa proglasio Stepinca blaženim.” Akmadža drži da bi se Kuharić, da je živ, premda je uvijek bio poslušan prema Vatikanu, zacijelo otvorenije i žešće postavio prema Svetoj Stolici koja ne želi proglasiti Stepinca svecem.

Doktor Akmadža znanstveni je savjetnik na Hrvatskom institutu za povijest, a predavao je na Filozofskom fakultetu u Osijeku kolegije hrvatske i svjetske povijesti 20. stoljeća. Predavao je i nekoliko izbornih kolegija na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Trenutno predaje na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Mentor je polaznicima doktorskih studija na nekoliko zagrebačkih fakulteta. Autor je više knjiga, među ostalim, Katolička crkva u Bosni i Hercegovini i komunistički režim, Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980., Krunoslav Draganović, te Franjo Šeper: Mudrošću protiv jednoumlja…

I kardinal Šeper bio je važna osoba u Kuharićevu životu

Kardinal Franjo Šeper druga je osoba, piše Akmadža, koja je odigrala bitnu ulogu u životu Franje Kuharića. Na Šeperov prijedlog Kuharić je 1964. imenovan pomoćnim zagrebačkim biskupom, a nekoliko mjeseci kasnije i generalnim vikarom Zagrebačke nadbiskupije.

Šeperu također pripadaju velike zasluge za imenovanjem Franje Kuharića nadbiskupom i kardinalom. Po Akmadži, kardinal Šeper bio je duhovni otac Franje Kuharića, ali to nikako nije značilo da su se u svemu slagali. “Franjo Šeper bio je odlučan čovjek, kod njega nije bilo rasprava, rezao je i energično donosio odluke. On je takvo ponašanje predlagao i Kuhariću, ali nadbiskup je bio posve drugi tip čovjeka.”

Kardinal Šeper bio je bez sumnje hrvatski biskup s najvećim utjecajem u Vatikanu ikada. Bio je desna ruka pape, predstojnik iznimno važnog Zbora za nauk vjere, njegove usluge koristile su čak tri pape. Akmadža, koji je o njemu napisao knjigu, tvrdi da je bio genijalan svećenik, čovjek iznimnog intelekta i sposobnosti, a posebno je bio jak u teološkom i pastoralnom smislu. Nažalost, kardinala Šepera kod kuće nisu voljeli niti su mu priznavali da je imao briljantnu karijeru, zaključuje Akmadža.

Beograd i Zagreb protiv Kuharićevog imenovanja

S prvim velikim izazovima Kuharić se susreo 1968. kad se pročulo da bi ga papa mogao imenovati zagrebačkim nadbiskupom. Toj su se ideji žestoko usprotivile vlasti u Beogradu i Zagrebu pa su izvršili snažan politički i diplomatski pritisak na Vatikan. Tadašnja predsjednica Izvršnog vijeća Savka Dabčević Kučar izravno je tražila od papskog nuncija da Vatikan preskoči Kuharića tvrdeći da on nije primjerena osoba za tu funkciju. No što je više jačao pritisak partijskih struktura, to je Vatikan bio odlučniji imenovati Kuharića nadbiskupom. No, nije Kuharić nailazio sam na otpore vlasti, njegovoj su se promociji protivili i određeni krugovi na Kaptolu.

Zbog toga je za Kuharića bila iznimno važna potpora kardinala Šepera. Akmadža je na temelju dnevničkih zapisa zaključio kako se Kuharić zapravo bojao kako će se kao seoski župnik neće snaći među kardinalima. “Kuharić nije krio da bi se najradije vratio u svoju župu. I pri tomu nije glumio. Naprosto nije bio oduševljen mogućnošću da postane zagrebački nadbiskup. Kad se požalio tadašnjem papskom nunciju Mariu Cagni da nema vrhunsko obrazovanje, on mu je odgovorio da su to gluposti kojima se ne treba zamarati. Kazao mu je kako Vatikan ne bira znanstvenika, nego duhovnog pastira.”

Ipak Kuharić je, piše Akmadža, iskreno, premda smo proformo, pokušavao odbiti to promaknuće, a imenovanje je doživio kao težak teret s kojim se neće moći nositi. Kuharića je, naime, cijeli život mučilo to što nije doktorirao teologiju, što nije studirao u Rimu pa nije stekao tako visoko obrazovanje kao većina ostalih biskupa. Profesor Akmadža potvrđuje da je to istina, ali upozorava da je Kuharić bio ponajprije pučki, narodski biskup.

Bojao se da će mu nad glavom visjeti njegov prethodnik

“Kad čitate njegove dnevnike onda vidite da je unatoč tome što nije imao vrhunsko obrazovanje, ipak bio jači od nekih drugih biskupa. Kuharića je uvijek vodio racio, a ne emocije, njegova mudrost i iskustvo pomogle su mu uspješno prebrođivanje najtežih situacija i iskušenja. Kod njega se emocije i racio nisu često suprotstavljali. Upravo suprotno, bili su vrlo bliski. Osim toga, Kuharić je posjedovao mudrost koja mu je pomogla izvrsno snalaženje u svim okolnostima. Zbog Kuharićeve skromnosti malo tko zna, primjerice, da je govorio četiri jezika, odlično francuski te njemački, talijanski i latinski. Kuharić je bio narodski čovjek, predobar, premekan, previše popustljiv, uvijek spreman na opraštanje. I to je nerijetko jako skupo plaćao”, istaknuo je Akmadža.

Među ostalim Kuharić se pribojavao da će mu nad glavom visjeti kardinal Šeper koji je prije njega obavljao dužnost nadbiskupa. I to je u njemu izazivalo strah. Unatoč svim otporima, Vatikan je 1970. Kuharića imenovao nadbiskupom Zagrebačke nadbiskupije. A što se tiče kardinala Šepera, piše Akmadža, on ga je prvih nekoliko godina zaista savjetovao, ali mu je istodobno bio od koristi jer ga je štitio. Akmadža kaže kako je sudbina htjela da Kuharić bude nadbiskup u vrijeme dok je papa bio Ivan Pavle II. “Oni su bili fizički pa i duhovno vrlo slični. No, kad su Kuhariću kazali kako sliči papi, on je odgovarao da mu nalikuje samo fizički, ali da je po svemu drugome papa daleko iznad njega.”

Sukob oko društva Kršćanska sadašnjost

Po ocjeni povjesničara Akmadže, za kardinala Kuharića najteži slučaj u njegovoj nadbiskupskoj karijeri bio je sukob oko Teološkog društva Kršćanska sadašnjost. Taj ga je slučaj, piše Akmadža, pratio godinama i stajao ga je dobrih godina života. Zbog toga ga je također više puta preskočilo kad se dodjeljivala kardinalska čast. Akmadža objašnjava da je ekipa koju su predvodili svećenici Josip Turčinović, Tomislav Šagi Bunić, Zvonimir Bajsić, a u početku kratko i Živko Kustić, 1977. osnovalo Teološko društvo Kršćanska sadašnjost.

No, oni su vrlo brzo došli u sukob s Kaptolom, a potom i s Vatikanom. Ta je skupina, tvrdi Akmadža, previše skrenula ulijevo, zastupali su vrlo liberalna stajališta i svjetonazore, bili su pod snažnim utjecajem holandskog katekizma i događanja na Zapadu. “Zalagali su se, među ostalim, za ukidanje celibata te su predlagali da biskupe više ne biraju pape nego svećenici. Po ocjeni službenih crkvenih krugova to je ipak bilo preradikalno. Većina biskupa, predvođena utjecajnim splitsko-makarskim nadbiskupom i metropolitom Franom Franićem, žestoko se protivila njihovim stajalištima pa su rezolutno zatražili od Kuharića da ih zabrani. Premda se i Kuharić protivio njihovim zahtjevima, ipak ih je tolerirao, pa je zbog toga došao u sukob i s kardinalom Šeperom.

Akmadža otkriva kako je Šepera najviše pogodilo to što su Turčinović i društvo zlorabili Kršćansku sadašnjost koju je on osnovao, za stvari s kojima on nije želio imati veze. “Šeper je otvoreno zamjerao Kuhariću što Kršćansku sadašnjost nije sasjekao u korijenu. I to je Kuhariću teško padalo. No, Kuharića je ograničavala njegova dobrota. Iako je imao mogućnosti oduprijeti se njihovim idejama, ipak je tražio da im se pruži prilika, da im se pomogne, da ih se savjetuje. Svojim autoritetom štitio je ljude oko sebe, pa i Kustića i Turčinovića. Oni su pisati što su htjeli, dakako, u mjeri u kojoj su smjeli, jer su znali da će Kuharić uvijek za njih podmetnuti svoja leđa.”

‘Grupa oko Kršćanske sadašnjosti bila je nekorektna prema Kuhariću’

Kuharićeva popustljivost negativno je ocijenjena u Vatikanu, pa su neki biskupi čak proširili glas da je Kuharić nudio ostavku. No, on to nikada ne bi učinio, smatra Akmadža, jer bi se to protumačilo kao čin neposlušnosti prema papi. Povjesničar Akmadža kaže kako je grupa oko Kršćanske sadašnjosti, iako je Kuharić prema njima bio krajnje je tolerantan, bila vrlo neodgovorna i nekorektna prema njemu. Za to je kao primjer naveo intervju Josipa Turčinovića svojedobno u Startu dok je potpisnik ovih redova bio glavni urednik.

“Turčinović je tom prilikom zabio nož u leđa Kuhariću, a vlastima je vrlo ružno govorio o njemu, premda je znao da ga je on branio. S druge strane Kustić, koji je s vremenom postao glavni protivnik Turčinovića i TDKS-a, čak je htio pobjeći u inozemstvo nakon prve sudske tužbe, ali mu je Kuharić savjetovao da ne ide. Takvo ponašanje Turćinovića i ostalih Kuharića je teško pogodilo. Zbog njih je zatrovao odnose s drugim biskupima. Iz dnevnika se vidi da problem nije želio lomiti preko koljena, priznavao je kako je biskup Franić u mnogočemu u pravu, ali je smatrao da ih ne treba žestoko kažnjavati.”

Mučilo ga je što je izgubio povjerenje Vatikana

U to doba dio javnosti doživljavao je Kršćansku sadašnjost drugačije, kao demokratsku jezgru unutar Crkve koja se zalagala za dosljedno provođenje politike II Vatikanskog koncila. Prevladavalo je uvjerenje da su se zalagali za ekumenizam, za suživot, a ne rat između Crkve i komunizma te je podupirala novu istočnu politiku Vatikana. Primjerice, Kršćanska sadašnjost tiskala je Bibliju u velikim nakladama te ju se slala vjernicima u Poljsku, Mađarsku, Čehoslovačku… Akmadža međutim upozorava kako im se najviše zamjeralo što su koristili sukob s crkvenim vrhom kako bi od vlasti dobili novce za objavljivanje knjiga i tiskovina. Osim toga, a to se uvjerio kad je pregledao sve dokumente, kad su razgovarali s vlastima žestoko su kritizirali papu, Vatikan, Kuharića, biskupe…

Kuharića u obrani Kršćanske sadašnjosti, tvrdi Akmadža, nije pokolebalo ni to što ga je nuncij obavijestio da ne dobiva kardinalski šešir najprije zbog sukoba s vlastima, a poslije zbog Kršćanske sadašnjosti. No, Kuharića, kaže Akmadža, nije zanimao kardinalski šešir, ali ga je mučilo što je izgubio povjerenje Vatikana. Tek kad je pod snažnim pritiscima 1982., po nalogu Vatikana, potpisao zabranu udruživanja u to teološko udruženje, Kuharić je dobio kardinalski šešir. Akmadža upozorava da Kuharić nije patio od kardinalske časti, ali mu je laknulo kad je dobio kardinalski šešir jer je to bio znak da mu je Sveta Stolica počela vjerovati. A to je značilo da su mu napokon bilo otvorena sva vrata u Rimu.

Hrvatsko proljeće kao druga neugodna situacija za Kuharića

Druga neugodna situacija za Kuharića, zaključuje Akmadža, dogodila se 1971. za Hrvatskog proljeća. Jugoslavija je prije toga uspostavila diplomatske odnose s Vatikanom, a Sveta Stolica počela je provoditi svoju istočnu politiku. Vrhunac je bio posjet Tita Pavlu VI. Zbog toga je Rim želio stabilnu situaciju u Jugoslaviju, pa mu nije odgovarala politička pobuna u Zagrebu. Kuharić i biskupi priklonili su se toj ocjeni te su procijenili da se ne treba miješati u sukob unutar Partije. Akmadža je na temelju dokumenta zaključio kako na Kaptolu nisu vjerovali da je u to doba moguće provesti neke veće promjene.

“Kuharić je reagirao tek nakon što je pokret slomljen, kad je počeo progon i uhićenja političara, svećenika, studenata, građana. Tada se zaoštravaju odnosi države i Kaptola, a nadbiskup Kuharić izgovara svoju čuvenu korizmenu poslanicu u kojoj je odlučno branio ljudska prava. Ta je poslanica digla vlast na noge, premda nije govorio o politici, nego o pravima proganjanih i zatvorenih. Kuharić se tih godina nije suzdržavao od kritike vlasti, pisao je pisma, govorio je o tomu na misama…”

Kako je postao problem broj 1 za odnose Vatikana i Jugoslavije

I tu počinju novi Kuharićevi problemi. Većina biskupa bila je, naime, u to vrijeme suzdržana, pa je on iskočio u prvi plan. Tako je postao problem broj 1 za odnose Vatikana i Jugoslavije. Titova vlast tražila je od Vatikana, kojem je bilo stalo do dobrih odnosa s Jugoslavijom, da obuzda Kuharića i druge radikalne biskupe. Tadašnji nuncij Cagna, koji je simpatizirao i podržavao Kuhariću, prenosio mu je upozorenja Vatikana koji mu je znao održati pravu bukvicu.

Među zanimljivijim otkrićima u knjizi svakako su ona koja se tiču zbivanja iz 1989. uoči dramatičnih političkih promjena. Među ostalim, Akmadža tvrdi da se iz dokumenata vidi da Kaptol nije planski radio na rušenje Jugoslavije. “Jedino se pripremao za različite scenarije kako bi Katolička crkva dočekala moguće promjene što pripremljenija i snažnija. Kuharić je naslutio probleme, ali do zadnjeg trena nije vjerovao da će doći do tako tragičnog rata.

Kaptol se najviše bojao da bi moglo doći do još većeg centralizma i intervencije vojske. Zbog toga nije bio za rušenje Jugoslavije pod svaku cijenu, bio je spreman prihvatiti zajedničku državu ako bi unutar nje odnosi bili normalni i demokratski. No kad je vidio što radi Milošević bilo mu je jasno da mu se valja odlučno oduprijeti.”

Na Kaptolu su strahovali od Beograda

U to vrijeme, piše Akmadža, Kuharić i biskupi bili su spremni na razgovore s hrvatskim vlastima, pozdravili su odlazak hrvatske partije s plenuma u Beogradu, bili su odlučni poduprijeti komunističku vlast u Hrvatskoj ako bi se suprotstavila hegemonističkim težnjama Srbije. “Tada je biskup Kokša održavao kontakte s vlastima u Zagrebu. Kaptol se bojao da će Srbija, nakon smrti Tita, iskoristiti svoju nadmoć da se nametne ostatku zemlje. Znali su da Tito, ma kakav bio, dok je bio živ, nije dopustio da Srbi dominiraju. Iako su zazirali od komunizma, na Kaptolu su držali da je Beograd puno opasniji od hrvatske partije.”

Disidenti i oporbeni političari stalno su u to vrijeme posjećivali Kuharića, ali on im nije vjerovao da će doći do radikalnih promjena. I u to doba, krajem osamdesetih, Kuharić se držao načela da se Crkva ne smije miješati u politiku. Bio je spreman svima pomoći u ljudskom smislu, spasiti ih od zatvora, ali nije se želio uplitati u njihove političke akcije. Akmadža piše kako su neki od tadašnjih oporbenjaka bili vrlo agresivni, poput Marka Veselice, Dobroslava Parage, Hrvoja Šošića i još nekih.

“Zbog toga je Kuharić je više uvažavao Tuđmana koji od njega ništa nije politički tražio, osim da mu pomogne nešto oko knjiga. Drugi su oporbenjaci od njega svašta tražili. Kuharić je procijenio da je Tuđman bio najsposobniji među oporbenjacima. Kad ga je uspoređivao s Paragom ili Veselicom onda za njega nije bilo dvojbe da je Tuđman bio daleko ispred njih.”

Kako se Kuharić razišao s Franjom Tuđmanom

Prve razlike među njima pojavile su se nakon Prvog Sabora HDZ-a u Lisinskom kad je Kuharić bio vrlo kritičan prema nekim istupima. No, do pravih, ozbiljnijih neslaganja došlo je zbog Tuđmanove politike spram BiH. “Kuharić je o BiH razmišljao etički, crkveno, teološki, vodeći računa o tomu da je Katolička crkva prisutna na cijelom teritoriju BiH. S druge strane Tuđman je na BiH gledao kao političar i vojnik. Nije krio da razmišlja o podjeli BiH, ali je prihvaćao svaki prijedlog međunarodne zajednice koja je težila sačuvati jedinstvenu BiH.

Budući da mu je Izetbegović nudio zapadnu Hercegovinu, a Milošević podjelu BiH, Tuđman se želio pripremiti za sve moguće ishode, pa i na podjelu BiH. Znao je da je svijet neće dopustiti mijenjanje granica, ali je smatrao da će pristati na ono na što se dogovore Hrvati, Srbi i muslimani. Stoga je opcija podjele BiH uvijek bila na stolu, a Tuđman je tvrdio da Hrvatska mora biti spremna i za taj scenarij.”

Katolička crkva bila je jedinstveno protiv podjele BiH

Međutim Katolička crkva bila je jedinstveno protiv podjele BiH, a posebno su se tomu protivili biskupi iz BiH, Vinko Puljić i Franjo Komarica, s iznimkom, očekivano, Mostara. No u knjizi se otkriva da su Slobodan Milošević i Tuđman ipak pregovarali o podjeli BiH. U dnevničkim zapisima kardinal Kuharić otkrio je kako mu je fra Gabrijel Jurišić ispričao da je mu je Josip Šentija priznao da je bio član komisije koja je sa srpskom stranom pregovarala o podjeli BiH.

No, nakon što su uvjerili da Milošević ima pretenzije i prema teritoriju Hrvatske, razgovori su prekinuti. Postojanje tih dogovaranja energično je opovrgavano s hrvatske i sa srpske strane, premda su sudionici tih sastanaka, prije svega Dušan Bilandžić priznali da su se sastali dva puta te da su razgovori nad zemljopisnom kartom BiH trajali i po osam sati. Bilandžić je također priznao da su shvatili da se ne može pregovarati o podjeli BiH jer bi granica morala prolaziti kroz središta gradova i sela, što je, dakako, bilo neizvedivo.

Tuđman se zbog Kuharića riješio Mate Bobana

Iz dnevnika je vidljivo da su Kuhariću dolazili brojni političari, poput Zdravka Tomca koji je bio bivši potpredsjednik Vlade, Franje Gregorića, koji je bio bivši predsjednik Vlade, Zdravko Mršić, bivši ministar vanjskih poslova, Drago Stipac, predsjednik HSS-a, koji su molili kardinala da pokuša utjecati na Tuđmana da promijeni svoju politiku spram BiH. Akmadža međutim kaže kako su pregovori bili legitimni, a da Tuđman nije ništa dogovorio s Miloševićem dokaz su krvavi ratovi u Hrvatskoj i BiH.

Iz Kuharićevih dnevničkih zapisa razvidno je da on je kritizirao Tuđmana zbog toga što je previše popuštao hercegovačkoj politici. Smatrao je kako Tuđman preko Mate Bobana, utemeljitelja Herceg-Bosne i Gojka Šuška, ministra obrane RH, prima krive informacije o BiH te da premalo sluša biskupe Puljića i Komaricu. Akmadža zaključuje kako su pritisci kardinala Kuharića urodili plodom jer se na kraju predsjednik Tuđman ipak riješio Bobana.

Vojnike je pozivao da se ne osvećuju Srbima

Iz brojnih zanimljivih detalja koji se otkrivaju u knjizi na gotovo 600 stranica, izdvojili smo onaj iz kojeg se vidi da je kardinal Kuharić tijekom Domovinskog rata podupirao obranu Hrvatske, ali je već u kolovozu 1991. zatražio od hrvatskih vojnika da ne čine zločine, da se ne osvećuju, da ne uništavaju imovinu Srba. I u to teško doba Kuharić se nastojao držati što dalje od politike pa tako 12. srpnja 1992. nije krio nezadovoljstvo što je predsjednik Tuđman s vodstvom HDZ-a došao na hodočašće u Mariju Bistricu. Držao je to nedopustivim iskorištavanjem Crkve u predizborne svrhe. Među ostalim, zamjerio je svećeniku Adalbertu Rebiću što je pristao biti ministar u HDZ-ovoj vladi.

Doktor Akmadža otkriva kako je kardinal Kuharić reagirao na film o ubojstvu Brune Bušića koji je prikazan na HRT-u. Zaključio je, naime, da je posrijedi podvala srpskih obavještajaca pa je poslao Tuđmanu pismo upozoravajući ga na neobjektivnost autora. Najviše ga je pogodilo što su u filmu političar Ivan Cesar i dirigent Ivan Cerovec, s kojima je imao dobre odnose, prikazani kao doušnici Udbe te ih se još k tomu dovodi u vezu s ubojstvom Brune Bušića. Kardinal Kuharić bio je stajališta, a na to je upozorio Tuđmana, kako nije pošteno da se sitne doušnike tako žigoše, a da bivši dužnosnici Udbe sjedne na visokim položajima u vlasti, izrijekom spominjući Josipa Manolića.

Kuharić je, piše Akmadža, poznavao neke svećenike i vjernike koji su bili doušnici, ali ih je branio da su to radili pod prisilom. Također je tražio da se takve ljude, ako se za njih utvrdi da nikome nisu nanijeli zlo, ne izlaže javnom linču. Tuđman je odmah po primitku pisma poslao Kuhariću tadašnjeg ministra Juru Radića koji mu je pokušao objasniti da je film realizirao Vice Vukojević, tadašnji utjecajni dužnosnik HDZ-a, bez njegova znanja.

Kakav je bio kardinalov odnos s Titom i Tuđmanom

S obzirom na to da je Kuharić djelovao za vrijeme Titove i Tuđmanove ere, bilo je zanimljivo vidjeti kako je autor knjige Akmadža, doživio kardinalov odnos s tom dvojicom državnika. “Zbog odnosa prema Stepincu i brojnih njegovih poteza Kuharić nije poštivao Tita. S njim se nikada nije službeno sastao, jer je Tito znao da je Kuharić tvrd te da razgovor s njim nema smisla. Kuharić nije krio da nije volio Tita, da ga nije progutao niti je imao razumijevanja za njega. No, iz dnevnika, ali i iz razgovora sa stranim diplomatima, može se vidjeti da je priznavao da će biti veći problem kad Tita neće biti.”

Iz knjige se također nazire sva slojevitost odnosa Kuharića i Tuđmana. Akmadža kaže kako se Kuharić zapravo rijetko sastajao s Tuđmanom, da su umjesto njih najviše kontaktirali njegova supruga Ankica i biskup Kokša. “I kad se sastajao s Tuđmanom, s njim je razgovarao kao s disidentom i povjesničarem. Tek poslije 1990. počinju se službeno susretati. No, među njima nije bilo velike bliskosti, zbližili su se tek pred Tuđmanovu smrt.

Kuharić i Tuđman uzajamno su se uvažavali, ali nije bilo bliskosti. Kuharić ga je cijenio, ali i kritizirao. Pravi prijateljski odnos uspostavili su kad se Tuđman razbolio, a Kuharić je bio u mirovini. Kuharić je vjenčao Tuđmana, dao mu je sve sakramente, a teško mu je palo što mu nije dao posljednju pomast dok je bio pri svijesti. Ali ništa od toga nije imalo veze s politikom.”

Nije htio Bozanića za nadbiskupa

Iako je Kuharić, ističe profesor Akmadža, djelovao kao svećenik u teškim vremenima poraća, komunizma, Domovinskog rata, raspada Jugoslavije, stjecanja neovisnosti, na kraju je postigao sve čemu je posvetio svoj život. “Komunizam je pao, Hrvatska je postala neovisna, međunarodno priznata država, kardinal Stepinac proglašen je blaženim i papa Ivan Pavao II došao je u Hrvatsku. Sve to bilo je teško ostvariti, ali je Kuharić u svom poslanju u potpunosti uspio.”

Iz Kuharićevog dnevnika može se nazrijeti da nije bio oduševljen imenovanjem Josipa Bozanića zagrebačkim nadbiskupom. Akmadža upozorava međutim da Kuharić nije imao ništa protiv Bozanića. “Njih dvojica dobro su se slagali, no Kuharića je smetalo što za nadbiskupa nije izabran netko s Kaptola. Smatrao je da ga je trebao naslijediti netko iz najužeg kruga njegovih suradnika. No,Vatikan je znao da na Kaptolu postoje ozbiljne podjele i sukobi klanova, pa je odlučio dovesti nekog sa strane tko neće biti opterećen unutarnjim sukobima.”

Akmadža ističe kako je to još jedan primjer da se Kuhariću bilo lakše nositi se komunistima, nego sa svojim najbližim okružjem. U njegovoj neposrednoj okolici, tvrdi Akmadža, bilo je svega i svačega, ogovaranja, podmetanja, pa zbog toga, priznaje, i nije objavio sve što se svećenici pričali jedni o drugima. “Vjernički rečeno, Duh sveti bio je na Kaptolu prisutan ponajprije kod kardinala Kuharića, dok je dosta biskupa i svećenika živjelo u nečemu drugome, a ne u Crkvi”, zaključio je Akmadža.