Od početka je išlo s mukom: film je izbačen s Frightfesta, a potom i s tri španjolska festivala (San Sebastian, FanCine Má i Molins de Rei). Na festivalu South by Southwest u Austinu ovog proljeća ispraćen je s epitetima “bolesno” i “ponižavajuće”. Pokušali su ga zabraniti čak i u samoj Srbiji, gdje ga je na koncu pogledalo manje od dvije tisuće ljudi jer se smio prikazivati samo na kasnim noćnim predstavama.
“Srpski film” mladog režisera Srđana Spasojevića od jučer se prikazuje u Velikoj Britaniji, ali u cenzuriranoj verziji: zbog eksplicitnih scena seksualnog nasilja British Board of Film Classification (iliti britansko cenzorsko tijelo) skratio ga je za nekoliko minuta. Uglavnom, neželjeno srpsko čedo izazvalo je šok u cijelom (filmskom) svijetu.
Dok ga žanrovski svrstavaju u hororski triler ili u podžanr horora koji se zbog prikaza ekstremnog nasilja naziva “torture porn”, i dok ga britanski cenzori i filmski kritičari širom svijeta optužuju za erotiziranje i odobravanje seksualnog nasilja, autori filma brane se da je riječ o društvenoj i političkoj alegoriji, odnosno o art-filmu.
Najbrutalniji od svih svjetova
Pa što je onda “Srpski film”? Politička kritika društva u kojoj je “torture porn” uzet samo kao metoda, odnosno kao zrcalo društvene patologije, ili tvrda, bolesna pornografija kojoj je politička kritika društva samo alibi? Da citiramo naslov teksta iz jednih dnevnih novina koji se bavi ovom temom: “Može li silovanje bebe biti kritika društva?”
Otvoreno pitanje, rekli bismo. Po nama, vrijedno rasprave. Odmah da kažemo, film je iznimno brutalan i mučan za gledanje. Gledatelj koji ne zna ništa o političkom i društvenom kontekstu Srbije nakon 1990. godine mogao bi doživjeti istinski šok koji ga, doduše, ni ovako neće mimoići. Ovaj filmski proizvod, naime, rađen je po stvarnom predlošku društvenog života suvremene Srbije. U tom smislu, Spasojević je nekidan za naš list izjavio kako je važno “ovaj film promatrati kao divovsku metaforu života na ovim prostorima”.
Ključ te metafore je Slobodan Milošević. Da nije bilo njega, ne bi bilo ovog filma, kao što bi i srpski i hrvatski filmovi od 1990. nadalje izgledali drukčije, kao što bi, uostalom, i sve drugo izgledalo drukčije. Spomenuto silovanje bebe svakako je jedna od mučnijih scena “Srpskog filma”. Doista, vjerojatno je nemoguće i zamisliti brutalniji doček za potpuno nevino biće koje je devet mjeseci provelo u majčinoj utrobi, uljuljkano i zaštićeno.
Ali koja je suštinska razlika u dočeku te bebe koji je aranžirao Spasojević i dočeku bilo koje bebe što se u Srbiji rodila između 1991. i 2010. godine, a koji je aranžirao Milošević? Po nama, nema suštinske razlike. Štoviše, nema nikakve razlike.
Jer, svako ljudsko biće koje se u Srbiji rodilo između 1991. i 2010. godine rođeno je u zemlji koja je: a) pokretala osvajačke ratove protiv susjeda, koja je zbog toga i b) bombardirana od zapadne koalicije, a da to u samoj Srbiji ne samo što c) nije izazvalo katarzu nego je još i d) produbilo kobno mitološko uvjerenje u “zavjeru svijeta protiv Srbije”; sva ta djeca, nadalje, rođena su u zemlji koja je ekonomski godinama bila okovana e) sankcijama i f) svemirskom inflacijom; sva ta nevina i bespomoćna čeljad rođena je u zemlji u kojoj je g) ekstremna desnica godinama na izborima dobivala nevjerojatnih 40 posto glasova, i na kraju, sva ta uljuljkana i zaštićena bića bačena su u svijet u h) međunarodno izoliranoj zemlji, čiji građani nisu mogli dobiti vizu i putovati, nego su bili prisiljeni ostati u tom “najbrutalnijem od svih svjetova”.
Kako sve ovo što smo nabrojili predstavlja klasično silovanje novorođenog, bespomoćnog stanovništva, scena silovanja bebe u Spasojevićevu filmu dobiva svoje dramaturško opravdanje: ona nije izmaštana u bolesnom umu autora filma, nego je uočena u srpskom društvu i potom prebačena na filmsku vrpcu, prema kanonima izabranog žanra.
‘Pa neće valjda?’
Scena silovanja bebe provlači se i kroz novinarski izvještaj s prve zagrebačke projekcije “Srpskog filma” u Kaptol Centru (na koju je došlo samo sedam gledatelja), u kojem novinar prenosi atmosferu iz kinodvorane: “Na jedno prigušeno ‘pa neće valjda’ koje je nekome iz publike pobjeglo prije same scene, Spasojević je svakom sljedećom scenom odgovorio: ‘Hoće, hoće’.“
Čitajući o tom prigušenom “pa neće valjda”, koje je nekome iz publike pobjeglo prije scene silovanja bebe, ne možemo a da se ne vratimo dvadesetak godina unatrag i ne prisjetimo kako je sve počelo. Širom bivše Jugoslavije mnogim je ljudima te 1991. godine pobjeglo poneko prigušeno “pa neće valjda napasti Sloveniju”, što je ubrzo zamijenjeno s prigušenim “pa neće valjda Hrvatsku”, da bi 1992. milijunima ljudi pobjeglo prigušeno “pa neće valjda i Bosnu”.
Na svako tako prigušeno “pa neće valjda” Slobodan Milošević je svakom sljedećom (ratnom) scenom odgovorio: “Hoće, hoće...” Da, Spasojević je u svom “Srpskom filmu” deflorirao bebu, navlas isto kako je Milošević u svom “Srpskom filmu” deflorirao Bosnu. I na koncu: nomen est omen. U cijelom srpskom jeziku, skupa sa srodnim južnoslavenskim jezicima (hrvatski, bosanski, crnogorski) ne postoji pogodnija kombinacija riječi za naslov ovog filma od one koju je izabrao Spasojević: “Srpski film”.
Da se film zove bilo kako drukčije, to ne bi bilo to. Ovako, to je ono što jest - vapaj, poruka upozorenja, glas očaja iz zemlje Srbije: “Ljudi, nama je ovako. Nećete vjerovati, ali nama je baš ovako. Sve ove godine.” Da ponovimo: “Srpski film” Srđana Spasojevića iznimno je brutalan i mučan za gledanje.
Točno onoliko koliko je iznimno brutalan i mučan za gledanje bio i “Srpski film” Slobodana Miloševića. Točno toliko, u milimetar, ni više ni manje - odavno ne vidjesmo takvu kiruršku preciznost. Da, Spasojević je otišao do kraja. Potpuno isto kao i Milošević. Potpuno isto. Isto.
Rekli su...» ‘Ova skraćenja bila su nužna radi prikaza seksualnog nasilja koje pretendira erotizirati ili odobravati ovu vrstu nasilja.’ (British Board of Film Classification) » ‘Šokantan i uznemirujući kakav jest, ovo je ipak dobro snimljen film. Sve što se događa u filmu događa se s razlogom, da vas dovede do iduće etape u priči... Vidio sam svega, a nikada ni jedan film nije utjecao na mene poput ovog.’ (Thomas Ashley, američki distribuiter ‘Srpskog filma’) » SSLqOvaj film je dnevnik našeg zlostavljanja od strane srpske vlade.’ (Aleksandar Radivojević, koscenarist ‘Srpskog filma’) |
Uskoro u Splitu» U Hrvatskoj je ‘Srpski film’ pretpremijerno prikazan ljetos na Motovun Film Festivalu. Prošlog tjedna film se, u necenzuriranoj verziji, počeo prikazivati u zagrebačkom ‘Movieplexu’, a uskoro bi se trebao zavrtjeti i u ostalim gradovima, pa tako i u Splitu. |
