05. studeni – 06. prosinac 2012.
Skladatelji
Bruno Bjelinski (Trst, 1909. - Zagreb, 1992.) najprije je u Zagrebu završio studij prava s doktoratom nakon čega i radi neko vrijeme kao sudski pripravnik. Paralelno studira i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje je diplomirao kompoziciju (1936., Blagoje Bersa, Franjo Dugan). God. 1944.-1945. nastavnik na Muzičkoj školi u Splitu, a od 1945.-1977. profesor kontrapunkta i polifone kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Bio je redoviti član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti). Dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo (1975.).
U polustoljetnom djelovanju Bjelinski je stvorio golem opus u kojemu se dotaknuo svih područja glazbe, od manjih komornih forma instrumentalnih sonata i popijevke, preko orkestralnih koncerata i simfonija, do vokalno-orkestralnih djela. Njegov se glazbeni jezik nadovezuje na klasičnu tradiciju s naglašenom sklonošću prema vedrom raspoloženju i humoru, ali i prema lirskoj kontemplaciji i sjetnim ugođajima. Djela mu se temelje na čvrstim tonalnim osnovama i žive su ritmike, izvorne melodike i bogate harmonije. Iz njih izbija vedrina i optimizam.
U Bjelinskijevu bogatom opusu ima nalazi se petnaest simfonija među kojima se ističe četvrta, Sinfonia jubilans (1965.). Pet simfonijeta ubraja se u njegova najpoznatija i najčešće izvođena djela, posebno Mediteranska sinfonietta (1958.), Sinfonietta brasileira (1961.) nastala je po povratku iz Brazila te Sinfonietta concertante za klavir i orkestar (1967.). Iz koncertantne literature valja izdvojiti Koncert za violu i orkestar (1950.). Osobitu popularnost stekli su ciklusi popjevaka Bez povratka (1953.) za alt i komorni orkestar na stihove iz stare kineske lirike i Candomblé (1973.) za sopran, klavir i udaraljke u kojemu se miješaju elementi starih afričkih kultova i kršćanstva.
Poseban dio Bjelinskijeva opusa čine brojna glazbeno-scenska djela. (Komorna komična opera Heraklo (1969.), Močvara (1972.), Zvona (1975.), Orfej XX. stoljeća (1981.)) od kojih najveću popularnost imaju djela namijenjena djeci (Operna priča Pčelica Maja prema istoimenom romanu Waldemara Bonselsa (1952.), baleti Pinocchio (1959.), Peter Pan (1966.), Mačak u čizmama(1977.)). Skladao je i glazbu za film Plavi 9 (1950.) redatelja Kreše Golika.
Damir Butigan rodio se 1976. Godine u Dubrovniku . Prve osnove sviranja trube dobiva sa 10 godina u Limenoj glazbi Komolac od "meštra" Nina Puljizevića. Ubrzo potom upisuje Glazbenu školu "Luka Sorkočević" gdje matura u klasi prof. Nikole Obradovića 1995. godine. Potom odlazi na studij na Akademijo za Glasbo u Ljubljani gdje je diplomirao u klasi prof. Stanka Arnolda u siječnju 2000. god. U proljeće iste godine počinje svirati u Dubrovačkom simfonijskom orkestru, gdje je i dan danas zaposlen na mjestu 2. trublje. Od 2001. godine je umjetnički voditelj Limene glazbe Komolac, u kojoj je započeo prve glazbene korake. Suosnivač je i član brass quinteta "Four Seasons" osnivač i voditelj jazz brass banda "Bronzin Brass". Surađuje sa alternativnim bandovima i jazz glazbenicima i na području Grada Dubrovnika i šire.
Tijekom školovanja pokazuje zanimanje za aranžiranje i kompoziciju te se bavi transkripcijom nekih klasičnih glazbenih dijela za školski brass ansambl. Nakon završetka studija intenzivnije se bavi aranžiranjem i obradama kako tradicionalnih tako i suvremenih te zabavnih skladbi pripremajući ih za potrebe limenih glazbi i ansambala s kojima surađuje. U međuvremenu sve se više okreće modalnoj i jazz harmoniji da bi u jesen 2005. pokrenuo ansambl "Bronzin Brass" oslanjajući se na tradiciju njuorlinških brass bandova. Kreira repertoar komponirajući nove skladbe, obrađujući jazz standarde, filmske melodije, te posebice jazz obrade tradicionlnih i narodnih melodija iz područja dubrovačkog kraja. Također komponira orkestrira i aranžira za Dubrovački simfonijski orkestar.
Početak glazbenog baroka u Hrvatskoj bio je potaknut živim i tradicionalnim vezama s prekomorskim talijanskim krajevima te valom isusovačke katoličke obnove koja je u prvim desetljećima 17. stoljeća dospjela u gotova sva hrvatska područja. Solističko pjevanje uz instrumentalni continuo prodrlo je u građanske i plemićke kuće i u bogoslužje. Najznačajniji talijanski skladatelj koji je djelovao u hrvatskim krajevima u prvoj polovici 17. stoljeća bio je Tomaso Cecchini (Verona, 1580. ili 1582 - Hvar, 1644). Po svoj prilici u rodnom je gradu, ili negdje drugdje u Italiji, stekao solidnu glazbenu naobrazbu, a u Dalmaciju je prvi put došao 1603., čini se na poziv splitskoga nadbiskupa Markantuna de Dominisa. Te godine stupio je na dužnost kao maestro di cappella stolne crkve u Splitu. Neko vrijeme ostaje u Splitu, čini se do 1607., a potom mu se sve do 1612. gubi trag, kada u Veneciji objavljuje prvu samostalnu zbirku monodijskih madrigala Amorosi concetti. Godine 1614. seli u Hvar gdje ostaje do konca života. U Splitu i potom u Hvaru u razdoblju od preko trideset godina obavljao je razne glazbeničke dužnosti, bio je maestro di cappella stolnih crkava, učitelj pjevanja i orguljaš. Cecchini je, slično kao franjevački skladatelj Gabriello Puliti u Istri, u Dalmaciji stekao prijatelje i mecene, kojima je posvećivao tiskana djela. U dalmatinskoj sredini Cecchini je osnovao i obitelj (sin Franjo bio je majstor orguljar). Upravo njegova uklopljenost u splitsku, hvarsku i uopće dalmatinsku sredinu od posebnog je značenja. Uz Šibenčanina Ivana Lukačića bio je glavni predstavnik ranoga baroka u Hrvatskoj.
U razdoblju od 1612. do 1635. Cecchini je kod uglednih venecijanskih nakladnika Ricciarda Amadina te Giacoma i Alessandra Vincentija objavio najmanje 27 samostalnih tiskanih zbirka duhovne i svjetovne glazbe, monodija, višeglasnih madrigala i canzonetta, zatim psalama, moteta, nekoliko zbirki misa i instrumentalne sonate; samo je 8 zbirki potpunih, ostale su sačuvane više ili manje fragmentarno, u pojedinim dionicama. Skladbe su mu uvrštene u nekoliko suvremenih antologija. Uveo je mnoge glazbene oblike u Dalmaciju. Tako je zbirka Amorosi concetti. Madrigali voce sola facili per cantare et sonare nel clavicembalo, chitarone o liuto, libro primo (1612.) najranija zbirka baroknih skladbi pisanih za hrvatsku sredinu. Cecchini svoje madrigale u predgovornoj bilješci nazivlje "canti con l'ornamento" i tu je jasno iskazana svijest o "urešenom" skladateljskom rukopisu, tako tipična za barok. Skladbe iz Canti spirituali a una, due, et tre voci, op 3 (1613.) među najranijim su europskim baroknim duhovnim monodijama. Osam sonata objavljenih u Cinque messe a due voci, op. 23 (1628.), te skladbe iz zagubljenih zbirki Sonate per uno & doi violini (1634.) i Note musicali najranija su tiskana instrumentalna djela, stvorena u priobalnoj Hrvatskoj. Da je svojim zbirkama Cecchini vrlo brzo privukao pozornost suvremenika svjedoči Michael Praetorius, koji u trećem svesku poznatoga priručnika Syntagma musicum (1619.) spominje Cecchinijevu zbirku Motetti concertati a 2 (vjerojatno op. 4 iz 1613.), raspravljajući o terminima "motetto" i "concerto".
(Ennio Stipčević)
Joško Ćaleta (Trogir, 1964.) diplomirao je glazbenu kulturu na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu 1988., a 1994. godine magistrirao etnomuzikologiju na University of British Columbia (Program in Ethnomusicology) u Vancouveru (Canada).
Od 1997. godine asistent je i potom stručni suradnik u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Uz znanstvenoistraživački rad, koji je većinom fokusiran na glazbenu praksu Dalmacije i Dalmatinskoga zaleđa, veoma je aktivan i na polju primjene. Član je stručnih, savjetodavnih i ocjenjivačkih povjerenstava brojnih smotri i festivala, između ostaloga i Festivala dalmatinskih klapa u Omišu, VDP u Kaštelima. Član je stručnih i savjetodavnih povjerenstava pri Ministarstvu kulture, gradu Zagrebu i Uredu za nacionalne manjine republike Hrvatske. Sudjelovao u izradi više prijedloga zaštite nematerijalne baštine na državnoj i reprezentativnoj listi nematerijalne baštine čovječanstva UNESCO-a (ojkanje, procesija Za križen, klapsko pjevanje). Predavač je tradicijske vokalne glazbe na brojnim seminarima i radionicama od kojih se ističu predavanja na Školi hrvatskog folklora u Crikvenici, Balkan music and dance workshop u Mendocinu, California, te master class tradicijskog crkvenog pjevanja u Royaumontu, Francuska (2011.)
Od 1979. godine klapski je pjevač (klapa Trogir), a zatim i voditelj (klape Trogir, Radovan, Kairos). Tijekom boravka u Kanadi, od 1989. godine 1997. bio je dirigent vankuverskog zbora i klape Zvonimir s kojima je 1994. i 1996. osvojio nagrade za najbolji etnički zbor u Kanadi. Rad s klapama nastavlja i po povratku u Hrvatsku kao glazbeni suradnik i producent (klape Jelsa, Nostalgija, Sagena, Dišpet, Ćakulone, Petrada, Braciera, Vinčace, Armorin). Osnivač i voditelj vokalnog ansambla Kantaduri čija je specijalnost tradicijska vokalna glazba južne Hrvatske, jadranskog i dinarskog kulturnog područja. Posebno se ističe suradnja s Katarinom Livljanić i ansamblom Dialogos (Paris, Francuska) koja je rezultirala glazbenim djelima Dalmatica (inspirirano srednjovjekovnom crkvenom glazbom južne Hrvatske) i Anđeli heretici (inspirirano stećcima i religijskom baštinom srednjovjekovne Bosne i Hercegovine). Oba djela se frekventno izvode na uglednim evropskim glazbenim festivalima.
Od 2001. godine surađuje s ansamblom Lado kao kompozitor, vokalni pedagog i dirigent. Za nastup na Dubrovačkim ljetnim igrama 2003. godine na kojemu je dirigirao Božićne kolende iz Dalmacije, ansambl Lado je nagrađen prestižnom nagradom Orlando. Autorski CD Preveliku radost navišćujem Vama nastao također u suradnji s ansamblom Lado, na kojem su predstavljeni i za Lado priređeni terenski zabilježeni božićni napjevi i kolende srednje i sjeverne Dalmacije, nagrađen je 2004. godine s tri diskografske nagrade Porin, album Kalvarija (dirigent) 2006. s dvije nagrade Porin, album Božićni concert (live) 2010. s tri nagrade Porin, album Križu sveti – Vokalisti Lada s dvije nagrade Porin, uz 6 klapskih Porina (klapa Nostalgija, klapa Dišpet). Uz spomenute nagrade dobitnik je nagrade Godine Josip Andreis Hrvatskog društva skladatelja (2000.) za dvostruki kompaktni disk Hrvatska tradicijska glazba zajedno s Nailom Ceribašić, kao i nagrade Ivan Lukačić (2004.) za muzikološki doprinos istraživanju razdoblja baroka prikazan na cjelovečernjem koncertu ansambla Lado na Baroknim večerima u Varaždinu.
Sudjelovao na brojnim domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima od kojih se ističe sudjelovanje na sastancima Međunarodnog savjeta za tradicijsku glazbu (ICTM) (Beč 2007., St, John, New Foundland 2011.) kao i studijskih skupina: za glazbenu antropologiju mediteranskih kultura (Venecija 2000., 2004., 2006.) i studijske skupine za etnokoreologiju (Korčula 2000., Monghidoro 2004., Kuala Lumpur 2008.) studijske skupine za višeglasnu glazbu (multipart music) (Beč 2006., Cagliari 2010., Tirana 2012.) studijske skupine za glazbu jugoistočne Europe (Struga 2007., Izmir 2010., Berovo 2012.).
Objavio je dvije autorske i jednu uredničku knjigu, autor je pedesetak znanstvenih članaka objavljenih u različitim domaćim i svjetskim publikacijama, stotinjak stručnih radova, urednik je i producent brojnih nosača zvuka. Član je ICTMa, Hrvatskog muzikološkog društva, Hrvatskog etnološkog društva i Hrvatske glazbene unije.
Premda je hrvatski orguljaš, skladatelj, glazbeni pisac, matematičar i fizičar Franjo Dugan (Krapinica, 11. September 1874 – Zagreb, 12. Dezember 1948) i tijekom života, kao orguljaš zagrebačke katedrale, glazbeni pedagog, aktivni član mnogih umjetničkih udruga, jedan od osnivača i glavni pobornik Cecilijanskog pokreta u Hrvatskoj, zasigurno bio cijenjen glazbenik, važan u kulturno-glazbenom životu Hrvatske, ipak njegovo stvaralaštvo u ono doba, a i zbog kasnijih povijesnih okolnosti, nije bilo u potpunosti vrednovano.
Prašina socrealističkog prisilnog zaborava, koja je prekrila njegov opus nakon njegove smrti, u svojem sivilu ignorancije i izopčenja svake duhovnosti, onemogućila je stvarnije proučavanje Duganova sakralnog opusa, a time i onog vezanog uz orgulje. A baš taj opus povezuje Franju Dugana s europskim orguljaštvom.
Kao petnaestogodišnjak, Dugan postaje učenikom orguljaša zagrebačke katedrale Vartroslava Kolandera, te se oduševljava glazbom J. S. Bacha, čiji opus ostavlja neizbrisiv trag u njegovu orguljskom stvaralaštvu. Zanimljivo je možda samo usput spomenuti da, poput Bacha koji je svoju znamenitu Toccatu i fugu u d-molu skladao u svojem mladenačkom razdoblju, Dugan svoju možda najpoznatiju skladbu širem slušateljstvu, Toccatu u g-molu sklada sa samo 18 godina.
Polifono umijeće svrstava Dugana u opći kontrapunkt europskog orguljaštva prve polovice XX. stoljeća. Budući da je studij kompozicije završio u Berlinu 1908. u klasi čuvenih skladatelja i glazbenih pedagoga Maxa Brucha i Roberta Kahna, njegovo se obrazovanje osniva na njemačkoj tradiciji, te ga neminovno povezuje sa tadašnjim orguljaškim uzorima. Njemačko se orguljaštvo, naime, krajem XIX. stoljeća razvija na temeljima lisztovskog virtuoziteta, mendelssohnovske očaranosti Bachovom umjetnošću, i tada vrlo aktualnom opusu kontrapunktičara Josefa Gabriela Rheinbergera. Međutim, baš smjena stoljeća donosi sa sobom istinsku sponu koja povezuje tradicionalnu bachovsku polifoniju s kasnoromantičarskim harmonijama i lisztovskim virtuozitetom u izuzetnoj glazbenoj osobnosti Maxa Regera.
Zgodna slučajnost godine rođenja (1874.) stavlja Franju Dugana izmedu starijeg Regera i mlađeg Alberta Schweitzera, jednog od najpredanijih interpreta i poznavatelja Bachove glazbe toga razdoblja, te mu je odabirom sudbine pripala dužnost da baš on svojom reproduktivnom djelatnošću upozna hrvatsku glazbenu javnost s orguljskim djelima neumrlog Bacha, te da toj publici podari prva opsežnija i važnija djela za orgulje. Naime, upravo Dugan, iako mnogo umjerenijom, ali ipak vrlo osobenom regerovštinom, provodi u Hrvatskoj svojevrsnu renesansu baroknih oblika u orguljskom opusu.
Pune sugestivnosti, njegove se skladbe odlikuju elegantnim polifonim stilom i bogatim harmonijskim tkivom osjenčanim narodnim duhom što izvire iz njegova bavljenja hrvatskom sakralnom glazbom. Pripradnost Cecilijanskom pokretu i cecilijanskoj ideji koja, osim što njeguje gregorijansko pjevanje i klasičnu polifonu glazbu, obnavlja crkvene pjesme na narodnim jeziku i traži visoku umjetničku razinu u liturgijskoj praksi, povezuje opet Franju Dugana s drugim europskim sredinama.
Dio Duganova opusa za orguljaše čini i niz polifonih verseta filigranske strukture, u kojima je Dugan pravi majstor ugođaja. Harmonijski labirint tih minijatura koje se provlače kroz sve tonalitete, secesijskim viticama kontrapunkta ocrtava Duganova glazbena raspoloženja prelijevajući se zvukovnom paletom orguljskih registara od sjetnih u Andanteu u f-molu do vedrih i odlučnih u Risolutu u Es-duru. Dugan teži za zasićenim orguljskim zvukom i ne upušta se u isticanje izrazito diferenciranih kolorističkih nijansi koje mogu pružiti orgulje. Čini se da je Walckerovo glazbalo zagrebačke katedrale Dugana ponajprije oduševljavalo svojim moćnim, tamnim zvukom i bojom osamstopnih i šesnaeststopnih registara. Takva, u osnovi tamno obojena polifonija Franje Dugana, u svojem melodijskom tijeku nostalgično priziva hrvatski narodni duh koji je zacijelo, preko starih crkvenih popijevki vrlo nadahnjujuće djelovao na njegov stvaralački rad. Hrvatski "lari" i "penati", odredili su njegovu čvrstu pripadnost sredini i korijenima, dajući tako, u općim okvirima Duganovu opusu i dodatnu vrijednost. I premda je Duganova glazba kroz protekla razdoblja bila zaboravljana i nedovoljno afirmirana, sreća je što svaka istinska glazba ima i čudesnu moć preživljavanja. Moguće joj je uzdići se iz pepela zaborava i reinkarnirati pod prstima izvođača. Upravo takva je i glazba za orgulje Franje Dugana.
(Ljerka Očić)
Vinko Jelić (Rijeka, 1596 – Zabern, danas Saverne, nakon 22. VII. 1636), skladatelj, pjevač i instrumentalist, od 1606. godine je zajedno sa starijim bratom Petrom (u. 1609), zborski dječak pjevač u dvorskoj kapeli nadvojvode Ferdinanda u Grazu, gdje mu je učitelj Talijan Matthia Ferrabosco, tadašnji zamjenik glazbenoga ravnatelja. Nakon jednogodišnjega boravka u Rijeci 1609, vratio se 1610. u Graz i, postavši učenikom u Ferdinandeumu, pohađao gimnaziju te kao diskantist pjevao u crkvenom zboru. U Gracu studira na Isusovačkom sveučilištu gdje je 1617. završio bogoslovlje. Za vrijeme studija svira u dvorskoj kapeli. Godine 1618. prelazi u službu Ferdinandova brata, nadvojvode Leopolda, upravitelja biskupija Strasbourga i Passaua, i seli se u njegovu rezidenciju u Zabernu gdje je zaređen za svećenika. U Leopoldovoj dvorskoj kapeli najprije je pjevač (tenorist) potom i instrumentalni glazbenik. Ujedno je od 1618. vikar kolegijalne crkve sv. Marije te nakon 1622. kanonik. Posljednji se put spominje 22. VII. 1636. za ratnih sukoba oko Zaberna. Jelićeva razmjerno opsežna glazbena ostavština sačuvana je u trima zbirkama, tiskanima u rasponu od šest godina u Strasbourgu. Prva Parnassia militia, op. 1, sadržava 24 duhovna koncerta za 1, 2, 3 i 4 solistička glasa i continuo i 4 ricercara za kornet i trombon (jedini potpuno sačuvani primjerak je u Sveučilišnoj knjižnici u Frankfurtu na Majni). U drugoj zbirci Arion primus, op. 2, nalaze se 34 duhovna koncerta za 1, 2, 3 i 4 solistička glasa i orgulje; treća zbirka Arion secundus, op. 3, sadržava Vespere, Magnificat i antifonu Salve Regina za 4 glasa i continuo te 8 kraćih instrumentalnih varijacija (tonusa) za sastav od 4 trombona (ili 4 fagota ili 2 violine i 2 korneta). Druga i treća zbirka sačuvane su nepotpuno (nedostaju dionice tenora, a ostale dionice čuvaju se u Bavarskoj državnoj knjižnici u Münchenu i dijelom u Nacionalnoj knjižnici u Parizu).
Za vrijeme školovanja u Grazu, u kojem su tada djelovali mnogi talijanski glazbenici, Jelić je imao priliku upoznati obilježja novoga, talijanskoga monodijskoga stila, što se očituje već u njegovim mladenačkoim djelima. Jedan je jedan od prvih skladatelja srednjoeuropskoga (austrijsko-njemačkoga) područja koji u duhovnim koncertima uz orgulje uvodi i druge instrumente. Kao skladatelj Jelić je stekao znatan ugled o čemu, između ostalog, svjedoče njemu u čast spjevane pohvalnice, objavljene u uvodniku zbirke Arion primus, u kojima ga anonimni pjesnik naziva »novim alzaškim Orfejem«, također uvrštavanje njegovih skladba u antologije crkvene glazbe koje je priredio J. Donfrid (Promptuarium musicum, 3. Strassburg 1627., 4 duhovna koncerta; Viridarium musico-marianum, Strassburg 1627., 2 koncerta). Spominje ga se i u glazbenim priručnicima 17. i 18. st. te u leksikonima i bibliografskim djelima. Noviji autori ubrajaju ga među istaknute europske tvorce ranobaroknoga komornoga duhovnoga koncerta (A. Adrio).
Pravnik i skladatelj Ivo Josipović (Zagreb, 1957.) završio je studij prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1980.), a zatim studij skladanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Stanko Horvat, 1983.). U pravnim znanostima usavršavao se na uglednim inozemnim institutima i sveučilištima. Autor je šezdesetak znanstvenih i stručnih radova s područja kaznenog i međunarodnog kaznenog prava te suradnik u više zakonskih projekata. Profesor je na Pravnom fakultetu u Zagrebu i gost predavač na domaćim i inozemnim visokim učilištima. Zastupao je Hrvatsku pred međunarodnim sudovima i sudjelovao na više međunarodnih konferencija. Godine 2003. izabran je za zastupnika u Hrvatskom saboru. Kao glazbenik, Josipović je autor skladbi za solo instrumente, komorne sastave i simfonijski orkestar koje su snimljene u Hrvatskoj i inozemstvu i izdane na dvadesetak nosača zvuka. Josipović je pravi učenik razreda Stanka Horvata po brizi za skladateljski zanat koji će biti važan preduvjet svakog njegovog skladateljskog pokušaja. Skladatelj je to za kojeg se, međutim, može reći da je od učiteljskog uzora na stanovit način odstupio, jer je u svojim djelima, bilo da je riječ o Sambi da camera za trinaest gudača ili gudački orkestar iz 1985., Drmešu za Pendereckog za tamburaški orkestar iz 1986. ili Derneku za dva glasovira i gudače iz 1988. godine, negdje uz rubove prepoznatljivog formalnog obrasca uvijek pronalazio mjesta za dosjetku, radost uz glazbu i zaigranost umjetničkim činom. Za skladateljski rad, Josipović je dobio niz domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja.
U glazbenom životu Hrvatske Josipović je obnašao mnoge značajne funkcije (glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja, 1987.-2000.; direktor Muzičkog biennala Zagreb, od 1991.; direktor ISCM Svjetski dani glazbe 2005., i dr.). Posebno se bavio zaštitom autorskih prava i njenom organizacijom u Hrvatskoj. Član je brojnih domaćih i međunarodnih stručnih, znanstvenih i umjetničkih organizacija, između ostalih i član World Academy of Art and Science. Ivo Josipović od 2010. godine obnaša dužnost predsjednika Republike Hrvatske.
Davorin Kempf rođen je 21. kolovoza 1947. u Virju. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao je glasovir 1971. (Stjepan Radić), dirigiranje 1972. (Igor Gjadrov) te kompoziciju 1973. (Stjepan Šulek). Usavršavao se iz kompozicije (kao stipendist DAAD-a) na Hochschule für Musik und Darstellende Kunst u Stuttgartu (Milko Kelemen, Erhard Karkoschka) 1975.-1976. godine te na Musikhochschule Köln (Mauricio Kagel, Joachim Blume, Hans - Ulrich Humpert) 1976.-1977. godine. Završio je magistarski studij iz kompozicije (stipendija: Fulbright) na The University of Iowa School of Music, Iowa City, USA (Donald Martin Jenni, Kenneth Gaburo), postigavši 1990. godine akademski stupanj Master of Arts (Music). U 1994. i 1997. godini boravio je na kratkoročnim studijima/istraživanjima (kao stipendist DAAD-a) na Technische Universität Berlin, Elektronisches Studio (Folkmar Hein), za vrijeme kojih je realizirao tape-skladbe Fiat lux i Farbenkreis. Doktorirao je na Freie Universität Berlin, Fachbereich Philosophie und Geisteswissenschaften (Albrecht Riethmüller) 2006. godine.
Redovni je profesor na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu (u odsjeku za kompoziciju i glazbenu teoriju) od 1995. godine, a doživotni član i zastupnik (Deputy Governor) Međunarodnog udruženja Američkog biografskog instituta (The American Biographical Institute Research Association), Raleigh, Sjeverna Karolina, SAD, od 1989. godine. Od 1996. do 2004. godine bio je umjetnički ravnatelj Požeških orguljaških večeri. Skladbe su mu izvođene na koncertima i glazbenim festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu (Zagreb, Dubrovnik, Osor, Opatija, Pula, Zadar, Rab, Požega, Varaždin, Stuttgart, Darmstadt, Bonn, Frankfurt, Berlin, Amsterdam, Paris, London, Stratford, Norwich, Langollen, Lisabon, Iowa City, New York, Baltimore, Cincinnati, San Francisco, Tokyo, Graz, Beč, Salzburg, Ljubljana, Maribor, Celje, Luzern, Lausanne, Brno, Bratislava, Međugorje, Beograd, Petrograd, Moskva, Kiev, Cividale del Friuli, Ascoli Piceno, Dublin, itd.) i emitirane u različitim radijskim i televizijskim programima.
Njegova doktorska disertacija Symmetrie und Variation als kompositorische Prinzipien. Interdisziplinäre Aspekte objavljena je 2008. godine na serveru Freie Universität Berlin, URL: http://www.diss.fu-berlin.de/diss/receive/FUDISS_thesis_000000006569. Godine 2010. disertaciju mu je objavila izdavačka kuća Books on Demand, Norderstedt (ISBN 9783839149577). Objavljivao je članke u glazbenim i muzikološkim časopisima (Kempf, Davorin: What is Symmetry in Music? International Review of the Aesthetics and Sociology of Music, Vol. 27, No. 2, Dec. 1996, pp 155-165; Kempf, Davorin i Pisk, Krunoslav: Interview. Simetrija u znanosti i umjetnosti: glazba – fizika. Arti Musices, 32/1, Zagreb 2001, s. 92-123.). Autor je glazbenih emisija za Hrvatski radio. Predavanja o glazbi održao je između ostalog na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu (1992., 2003.), Znanstvenoj tribini Matice hrvatske u Zagrebu (2003.), sveučilištima u Iowa Cityju (1984., 1991.), Grazu (1994.), Ljubljani (2000., 2002., 2005.) i Mariboru (2007.) te na međunarodnim kongresima (u organizaciji Američkog biografskog instituta, Raleigh, SAD, i Međunarodnog biografskog centra, Cambridge, U.K.) u San Franciscu (1996.), Dublinu (2004.) i Washingtonu, DC (2007.). Dobitnik je Vjesnikove godišnje Nagrade Josip Štolcer Slavenski te godišnje Nagrade Vladimir Nazor (1986.) kao i priznanja Američkog biografskog instituta: Man of the Year 1990, International Award of Recognition (1991), Twenty-Five Years Achievement Award (1992.).
Ljuboslav Ljubo Kuntarić rodio se 20. lipnja 1925. godine u Čakovcu. Glazbu je počeo učiti u rodnom gradu, a nastavio u Varaždinu, te u Požegi. Klavir počinje privatno učiti u sedmoj godini života, a usporedo s Gimnazijom pohađa i Glazbenu školu u Varaždinu. U Čakovcu svira u zabavnom i džez orkestru, a kod požeškog kapelnika prof. Vojteha Štetke uči svirati glasovirr, violinu i flautu, harmoniju i polifoniju.
Kod profesora Rudolfa Matza pet godina privatno je učio harmoniju i kontrapunkt, kompoziciju, instrumentaciju i glazbene forme, a nakon toga je još nekoliko godina radio s Albom Vidakovićem. Na prvoj godini fakulteta 14. veljače 1945. godine primljen je u Hrvatsko autorsko društvo (I. Glazbeni odsjek), te je zajedno s Miljenkom Prohaskom je bio jedan od utemeljitelja Udruženja zabavne glazbe. U Zagrebu je 1951. godine diplomirao na Tehničkom fakultetu. Nakon završenog fakulteta kao diplomirani inženjer radio je na izgradnji vodovoda Cres-Lošinj, te još na mnogim značajnim projektima.
Prvim radovima pojavljuje se kao skladatelj šlagera. Dana 22. ožujka 1945. godine njegovu skladbu Ti ni ne slutiš izveo je uživo na hrvatskom krugovalu najpopularniji hrvatski pjevač tog vremena Andrija Konc.
Seli se u Volosko kraj Opatije gdje počinje skladati i u svoj glazbenom jeziku upotrebljavati istarski melos. Na Kvarneru djeluje više od pet desetljeća te je autor mnogih skladbi raznovrsnog opusa. U svojoj bogatoj glazbenoj karijeri skladao je orkestralne, komorne, klavirske te duhovne skladbe, skladbe i obrade za klape, te djela za tamburaške i puhačke orkestre. Na Radio Rijeci njegove je skladbe pjevao Zvonimir Krkljuš, a uz raznovrsne šlagerske skladbe, Kuntarić je skladao i vrlo uspješne mjuzikle (npr. Karolina Riječka s Radojkom Šverko).
Mato Lešćan (Đurđevac, 25. II. 1936 — Frankfurt na Majni, 18. III. 1991), skladatelj, orguljaš i etnomuzikolog. završava srednje školovanje (Interdijecezanska klasična gimnazija) nakon kojeg studira na Bogoslovnom fakultetu i Muzičkoj akademiji u Zagrebu na kojoj je 1964. diplomirao orgulje (D. Andrić i V. Hranilović). Skladanje je učio privatno kod A. Klobučara. Usavršava se 1969–70. u Rimu na Akademiji sv. Cecilije (skladanje kod D. Bartoluccija, orgulje kod E. Arndta), zatim u Frankfurtu na Majni (C. F. Hartmann). Od 1964. nastavnik u glazbenoj školi u Bjelovaru, od 1966. u osnovnoj školi u Klari kraj Zagreba, a 1970–77. u Muzičkoj školi »Vatroslav Lisinski« u Zagrebu. Istodobno 1965–77. profesor u Institutu za crkvenu glazbu »Albe Vidaković« Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta i katedralni orguljaš te voditelj Večernjega katedralnoga zbora. Od 1972. stalni suradnik i orguljaš novoosnovanoga Collegium pro musica sacra, za koji je i skladao. Od 1977. godine živi u Frankfurtu na Majni gdje je zamjenik pa nasljednik katedralnoga orguljaša. Suradnik je i orguljaš pri Hrvatskoj katoličkoj misiji, gdje je vodio mješoviti zbor koji danas nosi njegovo ime. Održavao je orguljske koncerte.
Lešćanov skladateljski opus sastoji se uglavnom od sakralnih skladbi (četiri mise, 24 pripjevna psalma, 25 himana, antifona s psalmima i pučkih crkvenih popijevki, 26 zborskih skladbi, 12 orguljskih, 12 obradba liturgijskih napjeva itd.). U svojim skladbama često upotrebljava starocrkvene moduse kao i motive iz hrvatskog folklora koje kombinira sa suvremenijim skladateljskim postupcima (kvartne harmonije, polimetrika i sl.).
Uredio je brojna notna (između ostalih i pjesmaricu Slavimo Boga, jedno od najopsežnijih izdanja sakralne glazbe u Hrvatskoj, gdje je i autor svih harmonizacija) i audio izdanja sakralne glazbe i redovito objavljivao priloge u časopisima o crkvenoj glazbi. Kao etnomuzikolog istraživao je podrijetlo starije hrvatske pučke crkvene glazbe, osobito u zborniku Cithara octochorda.
Boris Papandopulo (Honnef am Rhein, 25. II. 1906 – Zagreb, 16.10 1991.) zauzima sasvim posebno mjesto u povijesti hrvatske glazbe. Sin Konstantina Papandopula, baruna grčkog podrijetla (čijem ocu je ruski car Aleksandar kao nagradu za gušenje bune na Kavkazu kao nasljedno dobro darovao cijeli jedan grad – Stavropolj) i velike hrvatske pjevačice Maje Strozzi, odrastao je i školovao se u Zagrebu, a cijeli život proveo je gotovo u potpunosti u Hrvatskoj. Nakon učenja i studija glazbe kod Franje Dugana i čuvenog hrvatskog glazbenog pedagoga i skladatelja Blagoja Berse kod kojeg je završio studij kompozicije, Papandopulo se u Beču na Neue Wiener Konservatorium u majstorskoj klasi Dirka Focka obrazovao i kao dirigent.
Kao punokrvni glazbenik, majstor koji je do u tančine svladao tajne zanata i briljantno ovladao skladateljskom tehnikom, Papandopulo je imao i aristokratski profinjeni osjećaj za sklad i ravnovjesje glazbenog sadržaja i forme. On je ujedno i nesvakidašnje plodan skladatelj (njegov glazbeni opus broji više od 450 skladbi) iz dubina čijeg je duha i stvaralačke fantazije čudesno lijepa glazbena supstanca gotovo do posljednjeg dana (daha) njegova života šikljala žestinom gejzira ili silinom vulkanske erupcije, koja je imanentna samo najneupitnijim elementarnim silama prirode.
Njegovu glazbu u podjednakoj mjeri odlikuje s jedne strane emotivnost koja svoj intenzitet i snagu vrlo često crpi iz folklorne glazbe (njegove) domovine, kao i duhovitost čovijeka kojem je vedrina i smisao za humor dana kao božanski dar, «duh vragolana», sofisticirana lakrdija kojom od sveg srca želi zabaviti i nasmijati sve oko sebe, a s druge strane intelektualni pristup glazbenoj strukturi. On u svojim skladbama nerijetko sintetizira utjecaje jazza, folklornog idioma, neostilova XX stoljeća, a ne preže niti pred izletima u carstvo trivijalne glazbe i šlagera, a da pri tom krajnji rezultat neupitno ostaje u sferi najčistije umjetnosti. Sve te utjecaje stapa i upotrebom skladateljskih metoda i tehnika kao što su primjerice dodekafonija, polifonija kojom se superiorno poigrava, a nije mu strano niti eksperimentiranje zvukom na nivou medija koje rezultira najneobičnijim, često vrlo apartnim tonskim tvorevinama koje krasi hrabrost istinskog istraživača nepreglednih tonskih prostranstava.
Papandopulo-virtuoz slušatelje u svojim djelima često povede na vratolomne vožnje kroz glazbene krajolike i baci na tobogane silno brzih (vrlo često neobaroknom motorikom pokrenutih) pasaža u kojima oni na njegovo veliko veselje vrlo brzo potpuno izgube tlo pod nogama i prepuste se užitku sasvim nepredvidivih i neočekivanih (harmonijskih) «iskliznuća».
Usprkos toj nestašnoj zaigranosti i neobuzdanosti, strasti i istinskog veselja, razuzdanog i spontanog glazbovanja, kad rasklopimo forme Papandopulovih djela i bacimo pogled u njihovu unutrašnjost, na njihov «mehanizam», vidjet ćemo da je unutra u zapanjujućoj harmoniji gradbenih dijelova i elemenata, motiva i tema opet sve čisto i precizno posloženo baš kao u nekom švicarskom satu, što je privilegij koje je nebo podarilo samo najvećima.
Frano Parać (Split, 1948.) diplomirao je na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji 1972. teoriju glazbe te 1975. kompoziciju. Usavršavao se na području elektroničke glazbe kod Marina Zuccherija u Studio di fonologia musicale della RAI, Milano (1977. - 1978.). Bio je nastavnik u Glazbenoj školi Blagoje Bersa u Zagrebu (1972. - 1978.). Na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji djeluje od 1978. godine kao predavač te redoviti profesor od 1992. godine. Obnašao je i dužnost dekana u razdoblju od 1985. do 1987. i 2002. do 2007. Utemeljio je na Akademiji Elektronički studio (1995.).
Autor je opsežnoga opusa solističkih, komornih, zborskih, orkestralnih, koncertantnih i glazbeno-scenskih djela, u kojemu, uz balet "Carmina Krležiana" (1985.) i veliki uspjeh višestruko nagrađivane opere "Judita" (2000.), posebno mjesto od početaka do danas zauzimaju skladbe za glas, te za gudačke instrumente: "Improvisé", za 12 gudača (1972.), Muzika za gudače (1980.), Muzika za gudače i čembalo (1983.), Sonata za violinu i glasovir (1992.), Sonata za violončelo i glasovir (1993.), Koncert za violinu i gudače (1986.). Parać je skladatelj kojega prije svega zanima zvuk - njegova kakvoća i boja, raspon i ekspresivna moć. Djela mu se odlikuju iznimnom komunikativnošću što sigurno pridonosi činjenici da je Parać jedan od najizvođenijih suvremenih autora ozbiljne glazbe.
Dobitnik je više nagrada i priznanja među kojima se izdvajaju Nagrada 7 sekretara SKOJ-a (za Ed e subito sera), Vjesnikova nagrada Josip Slavenski 1979. (za Collegium vocale), Nagrada HAZU-a 1993. (za djelo Missa Maruliana), Nagrada Međugorje 1994. (za Pacem), Diskografska nagrada Porin 1993. (za Sarabandu) te 1996. (za Gudački kvartet), Nagrada Judita 2000. (za operu Judita), Nagrada Peristil 2000. (za operu Judita), Nagrada Boris Papandopulo hrvatskog društva skladatelja 2001. (za operu Judita), Nagrada Josip Slavenski 2001. (za operu Judita), Nagrada Vladimir Nazor 2001. (za operu Judita), Nagrada HAZU-a 2001. (za operu Judita) te Nagrada hrvatskoga glumišta 2001. (za operu Judita). Član je Hrvatskog društva skladatelja i član suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (od 1992.). Od 1994. godine član je Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu.
Koncert s bečkim orkestrom Concert-Verein održan 2008. u glasovitoj dvorani bečkog Društva za muziku (Musikverein) predstavlja vrhunac dosadašnje karijere Mladena Tarbuka. Već 25 godina on ravnomjerno razvija kako svoje stvaralačke, tako i interpretativne potencijale, koje je na tom nastupu imao priliku pokazati dirigirajući Haydnova i Mozartova djela, kao i svoju vlastitu skladbu Sebastian u snu. On se iskazao također i u kao vrstan organizator; njegova posljednja premijera, Tristan i Izolda, postavljena 2005. u HNK Zagreb, doživjela je veliki međunarodni odjek, te sažela sve inovacije koje je kroz tri godine unio kao intendant u rad tog kazališta.
Kao dirigent je prisutan podjednako na koncertnom podiju, kao i u opernim kućama.
Njegove premijere, izrađene s ansamblom zagrebačke Muzičke akademije (2011. Carmen, 2009. Čarobna frula) u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog su pobudile veliko zanimanje publike i kritike. Također je djelovao pet godina, 2004-2009, kao stalni gost dirigent Njemačke opere na Rajni u Düsseldorfu, te je tamo postavio brojne premijere i obnove. Prije tog je dirigirao u brojnim opernim kućama, kao što su primjerice NAC Ottawa, Teatro Pergolesi, praška Državna opera ili SNG Maribor.
Nastupao je kao koncertni dirigent sa Simfonijskim orkestrom Budimpešte i Graza, s Orchestra del Estado Mexico, Orquesta Sinfonica Extremadura, Orchestra da Camera Firenze, Zagrebačkom, Beogradskom i Heidelberškom filharmonijom, te sa Simfonijskim orkestrom Hrvatskog radija i televizije. U potonjem orkestru je od 2000. do 2011. bio prvi dirigent, te je s njim snimio stotine sati pretežno hrvatske glazbe.
Još zarana, kao student, ovaj se skladatelj pojavio na međunarodnoj sceni. 1990. na međunarodnom festivalu Gaudeamus Amsterdam se praizvela njegova skladba Martyre d'un jongleur, te je, na prvom međunarodnom skladateljskom natječaju Beč 1991., kojem je predsjedavao Claudio Abbado, njegova skladba Medida del tiempo dobila preporuku za izvedbu. Skladbu je u Konzerthausu, u okviru festivala Wien Modern praizveo dr. Friedrich Cerha sa svojim čuvenim ansamblom die reihe. Potom je 1993. dobio dvije prve nagrade na međunarodnim natjecanjima Ernst Vogel i Tolosa, kao i brojne hrvatske nagrade (Šulek, dva puta Slavenski, Papandopulo, KD Vatroslav Lisinski). Skladbe su mu izvođene na značajnim festivalima suvremene glazbe (Europamusicale München, Musicora i Le Temps de Soufle Paris, Trieste Prima, Svjetski dani glazbe Manchester 1997, Musikprotokoll, Hörrohr i Erasmus u Grazu, Muzički biennale Zagreb). Djela mu se pojavljuju na brojnim nosačima zvuka (HoneyRock, Orfej und Cantus). Njegov balet Tramvaj zvan čežnja je otvorio Svjetske dane glazbe 2005. u Zagrebu. Posebnu čast mu je načinio grad Wuppertal narudžbom skladbe povodom smrti barda suvremene glazbe, čelista Siegfrieda Palma. Tako je nastala skladba Über glitzernden Kies, koju je praizvela Gail Gilmore. Njegov opus broji 75 skladbi, od solističke i komorne glazbe do velikih simfonijskih i scenskih formi.
Kao pedagog djeluje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na kojoj u svojstvu redovnog profesora predaje kompoziciju, orkestar i muzičku teoriju.
Tomislav Uhlik (Zagreb, 1956.) na Prirodoslovno matematičkom fakultetu u Zagrebu započeo je studij fizike (od 1975., nedovršeni). Skladatelj i dirigent Emil Cossetto pobudio je u njemu ljubav prema glazbi, zbog čega je napustio studij fizike i 1978. upisao studij teorije glazbe na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji (diplomirao 1981.). Još kao student počeo je skladati, isprva pod utjecajem Cossetovih zborskih djela. Godine 1983. započeo je studij kompozicije u razredu prof. Stanka Horvata, ali ga nije dovršio. Studij dirigiranja u razredu prof. Igora Gjadrova na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji diplomirao je 1989. godine, a u dirigiranju se specijalizirao na Seminaru za zborovođe u Gwattu, Švicarska (1990.). Bio je glazbeni rukovoditelj Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado (1983. – 85.) i tijekom boravka u njemu unapredio zborsko pjevanje te snimio album Pjesme naroda Evrope. Od 1985. do 1987. je radio kao korepetitor u zagrebačkoj Baletnoj školi. U zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija djeluje od 1987., prvo kao korepetitor, a potom kao dirigent (od 1992. do 2002.). Trenutno je profesor teorijskih glazbenih predmeta u zvanju docenta na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji (od 2002.).
Član je Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatskog društva glazbenih umjetnika. Dobitnik je nagrada i priznanja na Matetićevim danima u Ronjgima (Viškovo, Rijeka), Proljetnim susretima zagrebačkih glazbenih amatera u Zagrebu, Susretima Naš kanat je lip u Poreču, Susretima harmonikaških orkestara i solista u Puli, Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu, Memorijalu Josip Štolcer Slavenski u Čakovcu te Danima duhovne glazbe Hrvatske glazbene mladeži u Splitu. U više je navrata nagrađen nagradom Ministarstva kulture Republike Hrvatske na Natječaju za poticanje hrvatskog glazbenog stvaralaštva (1987., 1991., 1997., 2002.), nagradama na Natječaju za skladbu namijenjenu puhačkom orkestru (1998., 2001.) i pjevačkom zboru (2001.) Hrvatskog sabora kulture, te nagradama na Natječaju za skladbe za tamburaške sastave (Zagreb, 1999., 2000., 2001.). Godine 1998. primio je Nagradu Josip Slavenski za skladbu Satyricon za simfonijski puhački orkestar. Kao dirigent gostovao je u Hrvatskim narodnim kazalištima u Zagrebu i u Osijeku. Kao dirigent i skladatelj surađivao je sa Simfonijskim puhačkim orkestrom Hrvatske vojske. Od 1992. do danas u zagrebačkom je Gradskom kazalištu Komedija premijerno izveo nekolicinu opereta i musicala kao što su Kneginja čardaša i Grofica Marica I. Kálmána, Barun Trenk i Madame Troubadour S. Albinija, Kralj je gol i Tko pjeva zlo ne misli A. Kabilja. U suradnji s s Vidom Balogom praizveo je i vlastito djelo, božićno prikazanje Narodil se mladi Kralj. Sklada djela za različite sastave, pokušavajući uskladiti gotovo podjednake afinitete prema ozbiljnoj glazbi, folkloru i jazzu.