je autohtona bijela sorta regije Primorske Hrvatske koja je svrstana među preporučene u svim dalmatinskim podregijama. Na otoku Cresu, gdje su, nažalost, vinogradi nakon filokserne zaraze skoro potpuno nestali, zovu je
krizol, a samo u nekim područjima
Dalmacije poznatija je pod imenom
rukatac. O velikoj raširenosti ovog kultivara (kako je zapisao S. Bulić) govori i velik broj drugih istoznačnica poput đurđevina, kačebelić, kače-debić, kukuruz, mareština, marinkuša i dr. Zahvaljujući dobroj rodnosti i sposobnosti da nakupi i do 24% šećera vinogradari je cijene, pa ponegdje pripada vodećima u sortimentu vinogorja. Vjerojatno je i ta činjenica potakla
ampelografe da na temelju
DNK analize odgovore na pitanje dali je autohtona ili možda ima srodnika u nekim drugim vinogorjima Mediterana ili svijeta. Odgovor na to pitanje glasi; maraština i
malvasia del Chianti su u bliskoj rodbinskoj vezi, iz čega bi se moglo zaključiti da je možda i maraština jedan član velike obitelji
malvazija. Uz
žilavku i
pošip, maraština je među prvim našim zaštićenim vinima.
Uz neka odstupanja u kakvoći, ovisno o kraju, proizvođaču i godištu, vina maraštine su najčešće zelenkastožute do zlatnožute boje, srednje do nadprosječne alkoholnosti, s manje ili više naglašenim ugodnim samo njoj svojstvenim bukeom. U pravilu, najbolju kvalitetu postiže mlada (u prvoj, eventualno drugoj godini), dok je još svježa i ugodno kisela.
