Opatička 29
Nacrt zgrade Državnog arhiva u Zagrebu u Opatičkoj 29 iz 1903. godine HR-DAZG-1122 Zbirka građevne dokumentacije Poglavarstva grada Zagreba, Opatička 29, sign. 2080
Palača se sastoji od dva objekta: starije dvokatne barokne palače čije je pročelje većim dijelom okrenuto prema Tuškancu i kasnije prigrađene ugaone jednokatnice u klasicističkom stilu s pročeljima prema Opatičkoj i Demetrovoj ulici. Objekti su međusobno spojeni i zajedno zatvaraju dvorište nepravilnog, trapezoidnog oblika.
Od svoje izgradnje pa sve do svršetka Drugog svjetskog rata zgrada u Opatičkoj 29 promijenila je više vlasnika, a od 1947. godine do danas u njoj neprekidno djeluje Državni arhiv u Zagrebu.
Građevna povijest palače u Opatičkoj 29 nije u potpunosti poznata, ali se prema dostupnim podacima pretpostavlja da je starija kasnobarokna dvokatnica izgrađena na zapadnom gradskom bedemu na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, u vrijeme vlasnika Aleksandra Erdödya.
Drugi objekt, ugaona klasicistička jednokatnica, podignut je između 1835. i 1840. godine, kad je vlasnikom postao grof Franjo Drašković pa su tada vjerojatno obje zgrade povezane u jedan kompleks. Ugaona jednokatnica se po stilskim karakteristikama pripisuje arhitektu Bartolu Felbingeru, jednom od najznačajnijih zagrebačkih graditelja prve polovice 19. stoljeća.
Prostor na kojem se nalazi ugaoni kompleks zgrada u Opatičkoj 29 je sve do 1878. godine imao dva popisna kućna broja, što znači da on zaprema dvije stare parcele. Nakon požara u Zagrebu 1731. godine jedna od tih parcela bila je prazno zemljište uz Opatička vrata, koje je pripadalo plemićima Domjanićima, a na drugoj parceli je postojala drvena kuća koja je promijenila više vlasnika. 1740. godine tu kuću je kupio gradski sudac Ladislav Szalle od Kristofora Galjufa, a 1742. kupio je i susjedno zemljište s ruševinama nekog svoda iznad podruma. Taj kompleks je pak 1769. godine kupio podžupan Zagrebačke županije Petar Špišić, a od Špišićeve udovice je 1798. godine grof Aleksandar Erdödy kupio „zidanu kuću s brežuljkom“. Nije posve sigurno je li Erdödy kupio već gotovu dvokatnicu na zapadnom gradskom bedemu ili ju je sam dao graditi, no posljednja je pretpostavka vjerojatnija. To zapadno krilo ugaone cjeline (glavnim pročeljem okrenuto prema Tuškancu, a kraćim prema Opatičkoj ulici) sačuvalo je neke kasno barokne osobine: ornamente na pročelju i svodove u prizemnim prostorijama (barokne križne svodove i kvadratne kupolaste).
Grof Franjo Drašković kupio je 1834. godine od nasljednika grofa Aleksandra Erdödya zidanu kuću, čitav prostor na uglu Opatičke i Demetrove ulice i brežuljak prema Tuškancu. Navedeno se već 1826. godine nalazilo pod sekvestrom, tako da se zbog lošeg materijalnog stanja Erdödya može zaključiti da oni nisu gradili ugaonu jednokatnicu prema Opatičkoj i Demetrovoj, već da je to bio novi vlasnik Franjo Drašković. Pretpostavlja se da ju je gradio Bartol Felbinger. Ova ugaona jednokatnica, koja je dobro usklađena sa zatečenom dvokatnicom, ima skromno i skladno bidermajersko pročelje i naročiti lijepo oblikovane dvije veže nadsvođene ponegdje i dvostrukim pačetvorinastim kupolastim svodovima. Zbog zakrivljenosti jedne veže oni se lepezasto šire pa su jedini primjer ovakve nepravilne svodne konstrukcije na Gornjem gradu. Prizemne prostorije također su nadsvođene pačetvorinastim kupolastim svodovima.
U vrijeme ove klasicističke gradnje i starija je zgrada na gradskom bedemu pregrađena i tada je dobila neke klasicističke detalje: drvena vrata s motivom koplja, nadvratnike i kovanu balkonsku ogradu prema Tuškancu.
Nakon rušenja gradskih sjevernih vrata, 1838. godine, Felbinger je komponirao u klasicističkom stilu i istočno pročelje starijeg objekta koje gleda na Opatičku ulicu. U podrumu i prizemlju starijeg objekta sačuvani su na sjevernoj strani zidovi i svodovi kako su preostali iz srednjeg vijeka.
Nakon grofa Franje Draškovića vlasnik objekta na kratko razdoblje postaje veleposjednik Ivan Kuković, a od 1851. godine do kraja Drugog svjetskog rata zgrada je služila Financijalnom ravnateljstvu za Hrvatsku i Slavoniju.
U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata rješenjem Stambenog odsjeka Rajonskog narodnog odbora I. rajona Zagreb od 27. prosinca 1947. godine zgrade u Opatičkoj 29 i Demetrovoj 15 dodijeljene su u cijelosti za uredovne prostorije Prosvjetnom odjelu Narodnog odbora grada Zagreba za smještaj Arhiva grada Zagreba koji se već kao područna ustanova Prosvjetnog odjela nalazio u tim zgradama.
Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Zagreba donio je 28. ožujka 1963. godine rješenje kojim su zgrade u Opatičkoj 29 i Demetrovoj 15 proglašene spomenikom kulture.
U zgradama, koje je Arhiv koristio za svoje poslovanje i smještaj arhivskog gradiva, već od samog početka njegovog djelovanja nalazile su se pojedine ustanove i poduzeća te stanari koji su iste zgrade koristili za privatne stanove. Iako je nadležno tijelo još 1948. godine donijelo rješenje po kojem su svi stanari morali biti bezuvjetno iseljeni, to se nije realiziralo sve do 90-ih godina 20. stoljeća kad su prostorije napokon prepuštene isključivo za smještaj arhivskog gradiva i svakodnevno poslovanje Arhiva.
Godine 2000. zgrada u Demetrovoj 15 izuzeta je iz nadležnosti i uporabe Državnog arhiva u Zagrebu i predana na uporabu Saboru Republike Hrvatske, a u zamjenu je Gradsko poglavarstvo dodijelilo Državnom arhivu u Zagrebu privremeni spremišni prostor u Utrinama u Aveniji Dubrovnik 36.
